Dani prolaze, ponekad preskočim staviti rublje da se suši, pa se nagomila. To mi je, kao, neki problem. To mi je, kao, razlog za stres, i da se vatam za glavu.

Znači, dakle, kako živim predivan život, i kako moram izmišljati razloge da se malo i nanerviram. Nakon što se ohladim od pokušaja da reformiram muža u ženu koja zna slušati drugu razdraženu ženu :)

Moja su djeca čarobna, dani predivni, proljeće je, miriši bazga, i akacija, cijele šume bazge i akacije slijevaju svoj miris na našu ulicu, a navečer djeca ganjaju krijesnice.

Vrt je prepun cvijeća, ali i korova, a moj sitni zasađeni vrt tako slabo napreduje. Ipak, radujem mu se kao da uzgajam najegzotičnije orhideje.

Sjedila sam danas na dvorištu i pola sata gledala malenu jednogodišnjakinju kako premeće kamenčiće, miriše cvijeće, pokazuje mi što ima, smije mi se i uživa. Baš uživa. Sjedne na pod, gdje joj dođe, nakupi čvrčkice koje nađe i gleda ih, gleda, premeće, priča im.

Da je ostavim nekom drugom na čuvanje i idem u ured raditi nešto, za neke novce kojisu tako efemerni?! Ma nisam luda! Tako je dobro, tako je u redu biti s njima. Srce mi je na mjestu, vrijeme teče, glatko, tečno, mirno, krijesnice se pale, zrikavci pjevaju.

Moj sin već osjeća da mu je premalo od života da se samo šmuca bez cilja i zabavlja, pa sve više radi po kući. Pere kupaonicu, sve osim wc-a, i u tome nalazi zadovoljstvo, a meni je to tako dražesno. Ima posla, čovjekić. Voli usisat, voli počistit, rasprema stol, štogod treba.  A i meni je to veliko olakšanje - napravi stvarno puno, i meni je smiješno kako je to moguće s njegove sitne 4 godinice, ali eto, svojoj budućoj snahi pripravljam temeljni svadbeni poklon.

Mimo konkretnosti života, on sada, sa 4 godine ima neizmjerno puno posla sa imaginarnim prijateljima, plišanim medvjedima koje hrani, oblači, liječi; muči se sa svojim snovima koji su nekad lijepi, a nekad ga plaše, uživa u prijateljstvima koja sklapa zadivljujuće lako, i odmah prijatelje zove konstrukcijom: moj taj i taj, ili moja ta i ta.

Šetam se s njima, sin meni do struka, a kći do struka njemu, i idemo polako, tako polako, jer se malena zadrži kraj svakog zanimljivog objekta, a ja ponovno i ponovno otkrivam kako je divan svijet, kako je čaroban život, kako su brige koje brinemo često posljedica toga što nismo u životu, u jezgri, u centru nego srljamo negdje po rubovima života i življenja.

Uče me ti mali ljudi onom što je bitno. Uče me kako da im budem bliska, uče me što je važno, ma štogod treba.

Kad mi je dosta svega, sjednem na kauč, i budem s njima, a oni već nađu način da iz kauča, i nas troje, ili još bolje četvero, i malo svoje mašte i nekog objekta naprave čitav praznik veselja, smijeha i oduševljenja.

Ma baš je dobro...