Bilo je vremena kad sam se zbog situacija kao što je ova, jedna u nizu (povremena), željela razvesti. Sada znam da to nije mudro, i nema šanse da takvo što poduzmem, ali da je teško ponekad izdržati taj brak - teško je do neba.

Vremena koja su teška, iscrpljujuća, vremena u kojima ja nemam pune baterije jer je npr. mlađe dijete prohodalo i vere se cijele dane, pa je umijeće preživjeti s dvoje djece, i nešto napraviti po kući, plus ovo plus ono (proslave, kolači, gosti), a što sve mene zatvori u kuću - što zbog umora, što zbog svih tih proslava i priprema vremena su u kojima moj suprug - ne postoji. Osim da se izdere ako sam bila nekako nezadovoljna i nešto prigovorila. Ili nakon Uskrsa i rođendana slavodobitno može reći kako sam si sama kriva jer sam se umorila. Ili može mi prijetiti da nećemo slaviti rođendan jer ja "podivljam"... neće se, naravno, potruditi pomoći mi da ne podivljam. Ili pitati što mi je potrebno da to lakše podnesem... ne... On ima prostor, vrijeme, on ima sebe koji se ne diraju, makar to izobličilo lice cijeloga obiteljskoga života. To me baš boli.

Drugim riječima, u ovom obiteljskom životu, uza svu ljubav koju njegujem, i povremene lijepe trenutke, ma mnoge lijepe trenutke, na mene na refule padne grozan mrak, koprena u kojima me bije neka tupa tuga s kojom nikako na kraj.

Em što ti je samoj samo, em što je nezadovoljstvo još povod drugoj odrasloj osobi da te zgazi još korak dalje, a sve zato jer se nije naučila nosit sa različitošću, a i nesebičnošću, i svim onim razinama odricanja, požrtvovnosti i ljubavi koju obiteljski život treba... Ako sve nije normalno, udri, da preduprediš da tebe netko drugi udre, riječima, naravno, šutnjom, prijekorima, durenjem. Kad su vremena teška, još se baci na drugoga svom težinom, da i tebe prenese preko provalije. Jer teško je - kad je teško...

I tako padam s nogu, a muž više ili manje okreće pogled i od mene, i od kuće koja je pobjesnila od veša koji btw. baca uokolo, i od djece koja traže više nego što im ja mogu dati. A sama sam. LJudi koji su oko mene da pomognu pomažu prije svega savjetima, podsmjehom, pokušajima da reformiraju moju djecu kako bi mi pokazali kako se s njima može bolje... i koji pomažu tako da napendere još i sebe same u cijelu priču - kako bi njima bilo lijepo.

I tako mučno šutimo, muž i ja.

Ja šutim jer ne znam što bih rekla.

Ako počnem pričati neće biti dobro, ubit će me još više. Svaka moja riječ koja je nezadovoljna rodit će salve divljanja u njemu.

On bi volio da se ja saberem i da uvijek budem najbolja ja.

A ja neću glumiti, i gladiti kako je navikao u svom životu.

I tako teglim ovu situaciju, temeljni križ svog životnog izbora, i najradije bih udavila muža, zašamarala ga svim riječima koje me iznutra bole, ali on ima obranu protiv svega što remeti mir i prostor i vrijeme koje je zauzeo. Deranje, durenje, šutnja, prijekori, užas... sve dok ja ne zauzmem opet pozicije sigurnosti, snage, mira.

I tako, Zenzeno, vježbaj. Kraći ti je put do zena, do mira i svetosti, jer imaš gdje vježbati. Eto, nešto dobro u svemu ovome. Ali da sam sama, nezamislivo sama, nezamislivo prazna, sad kad bi i i obično slušanje od strane ljubavi mog života bili lijek, sad kad bi mi male pažnje promijenile energetsko stanje... jesam. A što mogu? Ništa izvana. Mogu iznutra. Baš sam neki magarčić, teglim, teglim, idem, malena, blesava, tumplasta. Al gurat se mora, valjda će iz toga nešto dobro izaći...

Kako je kod vas?

Očekujem da će se sad javiti (ako se itko javi... ovdje) sa time kako sa ljubavima svojih života imaju otvorenu komunikaciju, kako jasno kažu što im smeta i kako ne bi to ni trena trpjeli.. ah... blage se vama kad je tako...

A vi drugi? Kako je kod vas?