čet - 02.07.2009
Depresija.... malo iz prvog lica

Iziritirana easy-fix prijedlogom bliske osobe vezanom uz moje povremene depresivne epizode odlučila sam staviti nešto o depresiji, mojoj pratiteljici, gotovo prijateljici, na ovaj blog, nadajući se da ću od mojih pametnih komentatora dobiti koristan feed-back.

Kaže mi osoba kako imam depresiju glede toga jer krivo gledam na sebe, život, i da mi samo treba promjena uvjerenja i vjerovanja - i - heureka - nema je više. Te kvazi psihološke metode kojima se to može napraviti (promijeniti ograničavajuća vjerovanja i uvjerenja) imaju i neka imena - tvičing, smičnig, nešto takvoga. Neki điđi-miđi; revolucija u psihologiji, samo je establišment ne želi prihvatiti jer im se, eto, ne isplati. Al za mene, samo danas... cijena - prava sitnica... Vjeruj, prodaj mi svoje duše da mi bude lakše vjerovati da i za mene ima instant-spasa. Pa da odživim svoj život žmireći na jedno oko - i kliznem mimo jednostavne činjenice da postoji ljudska patnja koja će nas pratiti do groba...

O, kako sam dugo vjerovala da je to tako, i kako bi bilo dobro da je to tako.

Ipak, život doista jest dovoljno težak da pojedini ljudi u svojem bijegu pronalaze kojekakve ideologije, metode, trikove, psihološke prečice.. kako bi zamaglili jednostavnu istinu koja im pritišće zatiljak, tako da ne krivim osobu više nego što mi je nužno da se obranim od navalentnosti...

Pišem ovo da i sebi pojasnim, i da kažem negdje u eter; možda s nekim podijelim tu istinu pa mi bude lakše... možda nešto pametno čujem i doživim...

Elem, banalno rečeno, povremeno sam depresivna jer gotovo da nemam nikog svog. Imam majku i oca, ali nikad nismo bili bliski; epizode mojeg djetinjstva same po sebi povremeno mi bacaju mrak na oči; ranjena sam dobrano, i tu neke ozbiljne pomoći nema, bar je ja nisam doživjela; stručna pomoć - ne spominjite (o tom ću pisati jednom prilikom...). Nadalje; takva ranjena ušla sam u niz prijateljstava, odnosa, poslova i interakcija koje su me na isti način ranila, i još više raščinile; i gledam ih u oči u tim mojim povremenim depresivnim epizodama, i vidim kako me to "prokletstvo" ranih rana prati; i u depresivnoj epizodi se pitam hoću li ikada biti slobodna od toga da ponavljam počinjeno mi zlo.

Vidim da neću. Jer sam usred sličnih stvari. Moje rane imaju vlastiti život. One povremeno ustupe mjesto zdravijem dijelu mene, ali ne nestaju, i u određenim fazama života, pod stresovima, izbiju na površinu i opet su tu. Kao u spiralama. Ne čini mi se da ima iz toga realnoga izlaza. To sam ja...

U nekim trenutcima života sam usamljena, i trebam pomoć. fizički oslonac. A ja nemam nikoga. Osim tih roditelja, koji neće mrdnuti zbog mene. Pa mi je teško, teško jer mi je teško, i teško još više - jer sam sama, više nego što mogu psihički, a ponekad bome i fizički izdržati. Sama toliko da mogu krepat, nitko neće prstom mrdnut. Imam ja i sestru, koja ima isti pristup prema meni, iz raznih razloga.

Imam daljnju rodbinu koju ne poznam.

Imam prijatelje s kojima ne znam uspostavit odnos koji bi mi omogućio da se stvarno oslonim. Moje rane traže prostor za sebe

Imam supruga koji nestane kad je teško... jer to ruši njegovu komociju. Valjda mi je trebao i takav suprug, da dublje mogu ranit svoje ranjene rane. Tko će ga znati.

Depresivna sam jer sam sama. Eto. Kad me muž iznevjeri, ja mogu krepat na cesti - i to je to. Jednsotavno nemam nikoga svoga. I nikad nisam imala. Moji su se otuđili od svojih familija i stvorili neko čudo od utrvde svojih pravila. Neko sam vrijeme imala maminu tetku i tetka koje sam voljela, i koji su mi umrli kad sam imala 10 godina. Moje tadašnje stanje, nakon njihove smrti, srećom  nije završilo u mom potpunom psihičkom slomu, iako sada vidim da nisam bila niti daleko. A bila sam - sama, u rastrojstvu, ganjala sam ulicama ljude koji su - moji pokojni djed i baka, prerušeni... i tako. Roditelji se mojim skoro pa slomom naravno nisu bavili. Kao ni kasnije, kad je voda došla do grla. Jednom sam rekla da je moja tuga takva da pomišljam na suicid (prije puno godina). Rekli su da ih to uznemirava, da od toga ne mogu spavati, i nek to više nikad ne kažem jer će me prebit.

Eto. Jednom sam kratko imala nekoga tko je bio - okej, donekle, u nečem. I više nikad nikoga. Tetka? Ujak? Strina? Nix. Kuma? Ne.

Da, depresivna sam kad mi treba oslonac i pomoć, a nema ga.

To je moja prijateljica depresija. Pa nek mi easy-fix majstori kažu što imaju od tableta za ovaj slučaj. al ne da umanji bol - jerbo znam ja sa svojim bolom, ne rastroji me bol, samo postoji ii bude teških dana... Gdje su tablete za osamljenost, ostavljenost, i istrgnutost iz mreže socijalnih odnosa, od kolijevke pa do groba? Dajem svo imanje... za ljude, za podršku i zajednicu... za obitelj koju nikad nisam imala...

Eto. Stegnulo me je, poguralo korak naprijed u osmišljavanju moga iskustva, života i smjera, utisnulo mi duboke sumnje s kojima se moram obračunati, ali isto tako - da nije depresije na sve što me snašlo - zar bih se mogla smatrati zdravim i normalnim ljudskim bićem? To što me zašora depresija s vremena na vrijeme podsjeća me na potrebu za ljubavlju, slogom, zajednicom i mirom. I sve što sam prošla, kad mi padne mrak na oči, kaže mi što da činim svojoj djeci da oni rastu u ljubavi... kraj mojega mraka koji hoće dijelom na njih prijeći, ali se iskreno nadam u formi suosjećanja, u formi svijesti da život nije reklama za maggi juhu, i da će biti taktični prema ljudima koji pate, jer svak koji pati - ima i razlog zašto pati. Bez obzira na to što drugi misle da oni za njeg imaju rješenje.

Oprezno, ljudi, s rješavanjem tuđih problema! Ovaj specijalac koji bi ukinuo moju depresiju valjda želi ukinuti mene; otupiti me toliko da postanem valjda ko i on. Površno čeljade nasmijano poput istinski zaplašene hijene. Hvala, ali ne hvala. Depresija prođe; samozavaravanje puno, puno teže.

 
objavio zenzena 2. srpanj 2009 17:45:07 | Permalink |


8 Komentar(a):


  • 2. srpanj 2009 18:30:26, oblakneznanja

    o da! :)

  • 2. srpanj 2009 21:21:04, zenta



    Životne storije su nam svakakve: tvoja nije lijepa bila očito.......Drž' se

  • 3. srpanj 2009 0:52:45, natuknica

    Moram reći da si mi probudila nekoliko misli.

    Obzirom na to da imam blisku osobu koja se liječi od depresije, češće sam se pitala gdje je točno granica između lijenosti i depresije? (ne, ne mislim da se onaj dio o lijenosti može primijeniti na tebe) Pitanje je kako se točno depresija može dijagnosticirati? Uglavnom se ne dijagnosticira ljudima koji funkcioniraju.

    Bila je jedna situacija, kada sam živjela s cimericom i gazdaricom, tako, jedna dosta napeta i stresna situacija. I tada sam pomislila kako bi bilo lijepo poludjeti. Tada ne bih više morala brinuti o stvarima koje su nas tada mučile, mogla bih staviti mozak na pašu. Ali onda sam pomislila kako bi se tek njih dvije osjećale kada bih im, uza sve te probleme koje smo zajedno imale, dodala i ludu sebe? I zaključila sam da to ne bi bilo fer prema njima. I odlučila ostati prisebna. I došla do zaključka da je tu negdje granica između zdravlja i bolesti. Ljudi koji su stvarno bolesni, vjerojatno nisu sposobni donijeti takvu odluku. Niti zbog najdražih ljudi. I dalje ne smatram da ti spadaš u tu kategoriju.

    Svejedno, ponekad pomislim - zašto bij ja stalno morala brinuti o osjećajima te meni bliske osobe? Zašto ne bi ona nekada brinula o mojim? Problem je u tome da, kada se doista zabrine za mene, ta osoba postane disfunkcionalna, postane još veći teret, i ja zaključim da mi je lakše brigu preuzeti na sebe. S vremena na vrijeme zaboravim na to, ali brzo se podsjetim. Silom prilika.

    Razmišljala sam i o samoubojstvu (već dugo nisam). I znam za još ljudi koji su o tome razmišljali. I opet ne znam gdje je granica između samo razmišljanja i prelaženja u akciju. Znam da ima ljudi koji smatraju da je samo razmišljanje dovoljan znak za uzbunu. Znam i da postoje ljudi koji nikada o tome nisu razmišljali. Ali ja se svejedno nisam nikada osjećala u opasnosti ma koliko silno željela - ne umrijeti, koliko nestati. Jednostavno nestati. Zapravo, otkloniti od sebe ono što me čini očajnom, pretpostavljam. Otići u svijet bez problema? Vjerujem da ti je jasno da ti ne nastojim soliti pamet. Samo podijeliti s tobom svoje iskustvo. Iako svoje djetinjstvo i dalje smatram sretnim.

    Što se rana tiče, one na tijelu, i kada zacijele, svejedno ostavljaju ožiljak za sobom. S druge strane, ako se uzrok rane ne otkloni, ako unutar rane ostane strano tijelo, rana se uvijek iznova otvara, inficira, čak i kada se čini da je zacijelila, poslije shvatimo da nije. Vjerojatno je slično i sa ranama na duši. Samo je "izvlačenje stranog tijela" tu puno kompliciranije. Ne, neću ti ni tu tupiti jer sam uvjerena da teoretski znaš sve, ali što je ono što pokreće onaj pravi klik, to se i onako ne da riječima opisati. :)

    Ipak, nisam sigurna pričaš li doista o depresiji ili "samo" o tuzi ili osjećaju bespomoćnosti. Bojim se da ni veći stručnjaci od mene ne znaju tu postaviti granice. A mislim, kao i ti, da je tuga normalan obrambeni mehanizam tijela, znak za uzbunu, akciju, što god, ono što nas tjera da nešto promijenimo ili ono što nam pomaže da odrastemo, kako kod, kako u kojoj situaciji i prilici.

    Dodajem zagrljaj za kraj. :)

  • 3. srpanj 2009 10:19:03, frka

    gle, možda i ja patim od depresije praveći se da je to prolazna faza tipa PMS, ali ja ne vidim iz ovog teksta osobu koja je depresivna, vidim potpuno normalno biće koje , uslijed tipičnih okolnosti današnjice, na određeni način pati; e sad, kako se svak češe tamo gdje ga svrbi ja ću citirati slijedeće:
    "Imam prijatelje s kojima ne znam uspostavit odnos koji bi mi omogućio da se stvarno oslonim. Moje rane traže prostor za sebe"

    to nisu prijatelji, biliv mi, ja imam prijateljicu, jednu divnu osobu, jedno veliko biće koje toga uglavnom nije svjesno, nekoga koga većina smatra čudnom, poneki udrenom mokrom krpom, poneki divnom osobom; mi se znamo tako zaklat da je to milina, ALI kad je teško, ona izranja poput feniksa i nosi me na krilima takvom lakoćom da me nije strah visina ni dubina

    "Imam supruga koji nestane kad je teško... jer to ruši njegovu komociju. Valjda mi je trebao i takav suprug, da dublje mogu ranit svoje ranjene rane. Tko će ga znati."

    e vidiš, moj ne nestane, nego me, dok hvatam dah, gurne onako pošteno pod površinu, e al ja tu obično popizdim...imam tu krasnu osobinu da sam nemoguća kad me dovoljno jako nagaziš, postanem opasna, divlja i općenito svemoguća, jednom bih radi toga mogla izgubit glavu, al još nisam

    što se motivacije tiče, ja imam djecu, divnu :)))))

  • 3. srpanj 2009 14:48:37, levant

    Pročitala sam i našla se u više nego jednoj rečenici... Ne, nisam imala nesretno djetinjstvo, imam dobre roditelje, koji su mi, kao i svima nama, u onim godinama puberteta, odrastanja, bili najljući neprijatelji. Danas smo si jako dobri, ali vjerojatno zato šta ne živimo pod istim krovom:) Prijateljice kroz srednju školu, kad su mi najviše trebale, nisam imala i jako često sam i sama pomišljala na samobojstvo, ali nekako sam se ipak iz toga izvukla, vjerojatno samo snagom volje i nadom da će sutra ipak bit bolje. Godinama sam bila nesretna šta sam sama i jer nemam nikoga. Danas više nisam sama, imam osobu koja me voli onako kako samo mogu poželjet i koja me još jedina drži da ne potonem, jer uz zdravstvene probleme koji me muče već skoro 2 godine, više sam puta bila na granici da puknem i odustanem od daljnje borbe. I danas sam na trenutak poželjela da me nema, da me izbrišu s ovog svijeta, ali onda sam se opet počela nadat da će sve to ipak proć i da ću onda napokon moć uživat u životu... i tako iz dana u dan, uvijek pokušavam nać ono nešto šta će me držat na površini i trudim se svakim korakom da ne mislim na probleme i da se usmjerim na ono lijepo... nekad nije ni približno lako, ali moramo se nadat i moramo se borit za sebe, čak i onda kad nitko drugi neće, jer imamo samo jedan život i ne smijemo ga predat samo tako, bez borbe:) Drž' se, bit će bolje, jer..jednostavno mora biti!

  • 3. srpanj 2009 16:25:51, rahatli (Neregistriran)

    nisam ti htjela komentirati isprva uopće, ali eto, napisat ću pa ti vidi što ćeš s tim.

    ja sam patila godinama od depresija i od napada panike, ali nikad nisam odustala od ideje života bez toga. jer kad bolje raščlaniš: depresije i napadi panike su samo jednostavniji način suočavanja s problemima. kad je teško, uvijek je tu napad panike, uvijek je tu depresija, stari prijatelji koje dobro poznaješ i čije funkcioniranje znaš napamet. mnogo je, mnogo mnogo mnogo teže ostaviti stari obrazac funkcioniranja, mijenjati sebe, svoje mentalne obrasce, obračunavati se s prošlošću i istovremeno živjeti u sadašnjosti. već dugo, jako dugo nemam depresije nego tugu, lijepu zdravu tugu koja više ne ubija niti paralizira, nego jednostavno "tuži" i na neki me način ispunjava, imam zdravi strah, i češće, zdravu nelagodu, imam rješavanje problema. to sam ja. tvoji stavovi i tvoj pristup životu nešto su posve drugo.

    s druge strane, poznajem te donekle i prilično mi je već stvarno dugo jasno da si i osamljena i usamljena. i jasno mi je zašto. samo što mislim da ti ne čuješ kad ti i kažem:) nije to loše niti te kritiziram, samo je činjenica.

    i btw - ja nikome NIKAD nisam išla rješavati probleme. kažem svoje mišljenje isključivo kada me i AKO me netko pita. ako ne, šutim.

  • 4. srpanj 2009 11:15:13, Zenzena

    @ natuknica - hvala ti za tvoj komentar. Pogodila si u sridu s onim kako u biti ne razmišljamo mi o "samoubojstvu". Barem ja ne za ozbiljno. Nego bi čovjek nestao svojim problemima. Ubili bismo ono što nas muči, tišti, od čega ne možemo... Kao npr. da promijeniš identitet, pa si netko drugi, a ne onaj koji je npr. usamljen toliko da će krepat pod teretom svojim obaveza... Ohrabrila si me i onim da je vjerovatno granica zdravlja i bolesti ona u kojoj prestaješ preuzimati odgovornost... i vjerovatno je zdravlje na strani kad uzmeš još više odgovornosti nego što sam ja uzela u ovom trenu; moja bi odgovonost bila da sam manje odgovornosti uzela u situaciji u kojoj jesam (evo sad konkretnosti - svekiji na moru - oni uskoče oko djece, jedno dijete 4 g, drugo 13 mjeseci - hoda, penje se... muž radi cijele dane - dakle moje smjene traju po 14 sati u kući u kojoj su radovi - fasada, skela, majstori, stripopor, plus u zadnjih mjesec dana sam uza sve to sama ko prst odradila neke posle, načela neke projekte koji traže mozak... sad mi se plače nad sobom... sažalila sam se sama sebi... pa dobro se i držim...). Ma već sam bolje, i nakon ovih komentara, i nakon razgovora s pametnom susjedom koja mi je pomogla da vidim preko svojih hrpa prljavog veša, fusilima po podu, masnim smrdljivim otiscima od hrane po svom namještaju, nesposobnosti da djeci skuham jestiv ručak... pusti, proći će... i evo - već prolazi. Raspisala sam se! Al slažem se s tobom. Ko da sam ja pisala tvoj komentar, tako nekako :)

    @ frka - hvala ko sestri na onom - nisi depresivna ni luda - samo biće koje pati :)))) U trenu kad se pitam jesam li prosvirala tako nešto čut - ko muzika za moje uši. Za prijatelje - viš, lijepo je čut za tvoju frendicu. Ja se teško otvaram, pa valjda ljudi ni ne znaju što mi treba. Al bit će i to bolje.

    Za muža - ma i meni nadoda teret kad je teško. Jednostavno se ne zna nosit. Pogubi se skroz. Ko da je smak svijeta ako sam ja umorna i neuračunljiva. Nekad me ta njegova osobina izludi da bih ga zakljeila za zid ko muhu. A da stvar bude bolja - i sin mi je takav. Ko čača. Ljudi koji ne mogu da žive ako je netko kraj njih čisto umoran, živčan i loše. Udru u kolektivnu žalopojku. Svako toliko imam tu scenu. Ili su to - muški? Jesu li i drugi momci takve cvilidrete?

    A djeca - da, i meni daju snage i kad je najgore. I cicaju mi snagu isto, a osobito kad je najgore. Pogotovo mlađi. To dijete me testira jesam li dobro dok ne postanem tako loše da se derem na njega ko luđakinja. I onda cvili ko da ga gulim. i tak. Meni nema druge nego vladat sobom ko Dalai Lama. Dao Bog da to bude tako...

    @ Levant - zavirila sam ti na blog, pa znam o kojim problemima sa zdravljem govoriš. Drži se!!! I drago mi je da te dečko potiče, i drži, koja je to vrijednost! Ma da ništa nemamo - ako imamo podršku i ljubav - imamo sve. To je fakat temelj svega! Uživaj u tome! Frigaš i zdravlje, da tako kažem, ako nemaš rame za plakat :)))) Moramo se držat, da!

    @ rahatli - imaš mail! Drago mi je da si dobro! Tako i treba! Ti si fakat snažno, pametno žensko, i moram reći da ti se fakat divim u tvojoj sposobnosti snalaženja u životu, i posebno - radu! A detalji - mail, rekoh! Živila!

  • 6. kolovoz 2009 22:45:59, natuknica

    Čovječe, ovo je prava depresija - kad ti reklame napadnu blog! ;)
    Ili si ipak i ti uspjela skočiti do mora?
    Što se muža i sina tiče, eh, oni su ipak samo muški, nema tu puno pomoći. ;) Odi u kino gledat "Prisila na brak" i dobro se zabavi. :)
    Što se radova po kući tiče, možda se jednom drugom prilikom sjetiš i reći "ne". ;)

    Uživaj! :)