Da to ikako može biti sad biste me vidjeli kako brišem natrag u majčinu utrobu, a iz nje, u vrijeme prije začeća - u nepostojanje.

Mislim da je jedini razlog zašto vrijeme teče naprijed, a ne kao prostor, u svim smjerovima, jer bi ljudi  povremeno izabrali svoje vlastito nepostojanje, što naravno ne može ne ostaviti posljedice na brojčano stanje ljudske vrste, da istaknem samo ono najočitije.

Ne mislim da svi ljudi žele ostvariti neku negaciju, ne neki atak na sebe, samo se tu i tamo skutriti u vrijeme u kojem ni tebe ni tvojih nevolja nije bilo.

Ja nemam nevolja.Bar mislim.

Samo mi je teško uslijed ovolike velegradske samoće i izolacije koju prolaze majke dojenčadi. I stanovnice mog kvarta.

Muž radi i nema ga, dijete virotično pa ne primamo goste, pa onda ja virotična, a kad su naša tijela optimalno - gosti (vrtićka djeca i njihovi roditelji) su nešto zakačili i tako u beskrajan krug.

Pitao me muž što želim - želim vikati, ridati, psovati i urlati. Zavijati kao vučica. To želim.

Huh, da mi je nepostojati na par sati ili par dana.

Ili da mi je bar odmoriti se od ovog ritma, od prohtjeva i zahtjeva, i samoće, i svakodnevice...

Da mi dođe netko tko će me slušati kako se jadam satima, kao nekad, dok je bilo vremena. Trenutno niti jedna prijateljica ne može naći vremena za moje jadanje, niti mogu ja za njezino. U protivnom su nam stanovi demolirani, ili djeca negdje u kupusu.

Tja. Muž me zove, beba zove, sin skače.

Okej. Ormar mi je poluprazan, baš kako i treba biti. Još bi se to moglo smanjiti. Knjige su počele odlaziti novim vlasnicima, vlasnicima koji ih trebaju. Stvari pomalo cure iz ovoga doma, to mi je želja i cilj. Igračke smo smanjili na par njih; stoje u otvorenim kutijama u garaži, ali i dijete vidi da je to obilje suvišno, pa ih ne dovlači i ne dira. Odlično.

Sad onaj teži dio.

Živim u kaosu i u stalnoj borbi jer nastojim sto stvari odjednom, zasipam se željama, modama, lažnim potrebama, zavaravam se i gutam koješta u mentalnom smislu... pa ne stignem disati.

Ostalo mi to od mojih ranijih dana kad sam gledala da mi štogod ne bi promaklo. Ili - ostalo mi smokvinoga lista, pa prikrivam svoju ljudsku golotinju senzacijama.

Što manje, stara, što manje svega, pa će ono malo što ostane imat vrijednost. Ili - skini taj smokvin list i osjeti ljepotu vjetra vječnosti na sebi.

U ovom životu, dakle, neću biti stići vidjeti mnogo toga. Šetam se svojim kvartom, cereći se prastaroj rečenici prijatelja koji je komentirao svoju ulicu riječima - tundra - i shvaćajući da i ja živim u nekoj tundri, i mislim si - huh, što bih mislila o svemu ovome dok mi je bilo 16...

I ne znam je li tješenje kad si kažem da je bitno ono unutra. Ma nije tješenje - ali nije ni istina... sve je bitno, na neki svoj način.

Baš me zanima kako će to bit kad se spremim za Nebo, kad se okanim svega onoga što me - usprkos objektivnoj situaciji - čini bogatašem (onim koji je vezan za stvari i zbivanja i i i ...) i kad stanem pred Boga, ljude i sebe slobodna od jurcanja, smokvinih listova i sličnih stvari.

Živo me zanima.

Posjetila me viroza, grlobolja, promuknutost, a uza sve to tarem sebe u neznanju kao da sam neki tvrdi sir, za posut po jelu. Ne štedim se. Ali ne svjesno, ne bih ja radila sebi zlo, nego ne znam drugačije.

Nisam sama sebi dopustila povlačit granice - što kad mogu, a što ne, pa slijedom toga nisam povukla granice ni svom djetetu. I kad ih povuče bolest ili nedostatak vremena ili neka izvanredna situacija - to bude drametina. Dijete posve nepripremljeno na smanjenost mojih moći.

Ili drugačije rečeno - dijete nepripremljeno za život. Skupa sa majkom, koja tražeći perfekciju zaboravlja sagledati realnost.

Tja. Korak po korak, pa ćemo i to bolje...

Sašila nas neka virozica. Uz začepljen nos glavna je senzacija da se osjećam kao blago pijana, i da bih zakovrnula oči i onako ružno zađonjala naslonjena na kauču, dok mi svatko može vidjet u krajnike jer - eto - dišem na nos.

A treba skuhat ručak, trebalo bi nešto oko veša, sve bi nešto trebalo, a meni se ne da. Sve mi je napor.

Ne znam što je ispravno. Pustit se niz vodopad svojih osjećaja i poriva, il bit čvrsta i furat se na stoike.

Stvarno ne znam.

Odabrat ću srednji put.

Nešto ću skuhat, na brzinu. Nešto ću pospremit. Nešto se poigrat. Al ne sve. Pa kako bude... grozno je to s našim domom da se bez moje stalne pažnje pretvori u štalu, u prljavo i zapušteno skladište... dakle, sad ću jahat na valovima viroze, a onda narednih dana iscrpljivat vrijeme pokušajima da dovedem sve u red.

No, krajnje je vrijeme da pobacam još imovine-smeća, i podijelim sve ove stvari koje sjede uokolo glumeći gljive. Bit će manje posla za druge viroze.

Nakon dugog perioda užitka u mojoj obitelji, i još više - u sebi samoj (kako meni to dobro ide) odlučila sam pretprošlim tekstom na blogu prekinuti zavjet šutnje. Zavjet šutnje sam si dala zamjećujući kako nakon svakog hvalisavog ispada o tome kako mi je dobro kola krenu nizbrdo, i strmovale se u  nekoj rupčagi, a svi su histerični, mene uključujući.

U toj histeriji nitko od mojih članova obitelji nema dovoljno godina ili emotivne samostalnosti da preuzme kontrolu. Muž bijesan i laje na mene ako se pogubim - to je njegov način nošenja sa stresom; djeca u dreci non-stop, i svaki moj umoran uzdah ima za posljedicu lavež i urlanje, baš kao neka perverzna jeka.

Npr. čim se pojavim na dvorištu muž skenira kako sam i napadne me, u pokušaju da me obrani, da mi pomogne.

Stižem ja iz šetnje, umorna (dijete virotično, njegovala ga cijelu noć, di neću bit umorna, ništa ekstra, ništa nenormalno) i ništa više od toga. On stane, ukoči se i počne zanovijetat, sav izbezumljen:

- zašto si oprala toliko veša, luda si, onda se premoriš i bude ti teško... i prigovara... a da ni ne zna da me nije veš koji vijori po dvorištu ubio, nego noćna buđenja. Kad ga primi - ne zna stat. Ja gledam i sve dublje tonem.. pa ne moraš me ubit u pojam ako sam umorna.

U mojoj divnoj maloj obitelji svi su strahovito što bi se reklo emotivno uskladivi, i potrebno je tako malo da ih se izbaci iz ravnoteže. Takve naravi. Moj muž, npr. ako provede dan s nekim tko govori neki od živopisnih hr-dijalekata nastavi tako govoriti narednih tjedan dana. A prvi put se susreće s tim dijalektom. Dijete će raditi upravo ono što radi drugo dijete, bez obzira na apsurdnost situacije - čim se igra sa jednogodišnjakom koji padne na dupe jer ne zna dobro hodati, i moj će spretni sin načiniti isto, kolikogod puta bude potrebno. Ako starije dijete slučajno padne, i on će. Kako priča jednogodišnje dijete, tako će i on. U društvu odraslih priča o vremenu i o nekretninama.

Zamislite onda kako se takvi ljudi ponašaju kad sam ja umorna i kad mi nisu sve koze na broju. Ponašaju se kao da su oni umorni, i kao da njima nisu sve koze na broju. Ako se ja osjećam da bih vikala (a ne vičem, nego samo se osjećam loše) - oni viču. Obojica. Najgore od svega toga je da kad meni treba pomoć, oni postanu bespomoćni, tako da i njih treba dadiljati.

Scena: ja umorna, eto, umorna stjecajem okolnosti (jer sam se hvalila na blogu, eto zašto) sjedim na kauču, i ništa ne radim, ne lelečem, ne režem žile. Ništa. Samo sjedim i hvatam dah.. Pokraj mene, beba u afanu. Ispred mene na podu stvori se sin i previja se od plača i bola i koluta očima, stenje, a na tabureu odnekud iskrsne izvaljen muž, gleda me u kombinaciji straha, užasa, prijezira, bola, spreman zalajati na mene čim otvorim usta da kažem bilo što iz repertoara umorne osobe.

Pazite - ne bijesne, nervozne. Samo umorne.

Ja kažem - dajte ljudi, pustite me malo da dođem k sebi, nisam spavala tri dana, radila sam ko konj, umorna sam.

Sin počne VRIŠTATI, a muž se dere na mene da tko mi kriv kad toliko radim i jesam li ja luda i nisam trebala oprati svu robu nego pola, i smjesta moram nešto promijeniti, i nek prestanem premarati se itd. itd. To je mužev način pomoći. Daje gomile savjeta i dere se na mene.

Ja kažem - ljudi, recite mi nešto lijepo, a oni u dreku, vrisak i prijekore.

Vjerujte ili ne - meni svejedno.

I tako ta situacija traje dok ja ne odlučim da moram biti dobro. Što bi rekao sv. JOsemaria - oni mi pomažu da postanem sveta. I hvala im.

U mojoj obitelji za mene postoji samo radost, mir, ljubav, unutarnja ravnoteža i slične ljepote. Inače se sve pretvori u čopor urlajućih vukova.

Užasni su mi dečki, to se mora priznati, ma koliko ih ja voljela. Možda ih zato i duplo volim jer su onako ispravni. Kao neka Božja truba. Da sve bude kako treba biti.

Pokušavala sam to promijeniti, ali ne ide. Il su geni, il prijašnja iskustva, svejedno. Tko bi to mogao promijeniti - oni sami, tj. muž, mali je premali. No, zašto bi - stvar super radi. Devedeset posto vremena imaju radosnu, sretnu, nasmijanu Zenzenu doma. I to iskreno. Nema fejkanja, nema falsifikata. Jedan lažan osmjeh i doma imam ludaru, šmrkovima smirujem pacijente. Meni je duhovni rast, ispovijed i svetost nužnost, ja bez toga mogu štrik oko vrata. Duhovni razvoj, to je hobi moje obitelji. Što mi slušamo audio-knjiga o komunikaciji - ko ljetni psihološki seminar za štrebere-studente! Mi se svi intenzivno posvećujemo svom duhovnom rastu, svi se školujemo u tim pitanjima. Naše dijete već govori meta-jezikom o tim pitanjima. A što ćeš. Za nas drugačije ne ide. A nekad mi je toga preko glave. Hoću da se mogu izderat i njurgat i svadit bez posljedica. No, nije mi dano. Šuti i trpi, u principu smo sretni, radosni, veseli i jako nam dobro ide. A sad vidite i drugu stranu toga.

Tja.

I zato odsad obećavam: neću krhku ravnotežu naših odnosa remetit hvalisanjem, ohološću i tako dalje. Nemam zašto se hvalisat. Dobro nam je, da, jest, ali se trudimo, radimo, i smatram da smo pod posebnom milošću Odozgo.

Ljudi koji vide naše loše dane pitaju se što mi uopće radimo skupa. I vjerujem da nakon jedne scene u kojoj svi zavijaju kraj mojih nogu, a ja čupam kose nemoćna da pomognem sebi (a oni uvijek isto tako, samo jače, plus deru se na mene da preuzmem kontrolu kad ja baš ne mogu i ne bih) NITKO na svijetu neće za ozbiljno uzet to da smo mi sretna obitelj, da se inače dobro razumijemo, podržavamo i volimo. I istina je. Naša obiteljska dinamika ima puno mana, npr. po mene. Vjerujem da sam zbog toga nekad htjela dignut sidro iz te ludnice, i vjerujem da sam zbog tog vjerovala da sam se udala za pogrešnog čovjeka. A opet - to je moja obitelj, i ne mogu reći ništa kontra svega toga - jer mi ta situacija predstavlja priliku za rast. Jer sam, živeći u toj obitelji, napustila jedno petsto nekonstruktivnih ponašanja, u rasponu od fobija i tjeskoba, do neobzirnosti prema drugima kad se zapičim prema cilju, usavršila sam mnoge svoje vještine, lišila se mnogih iluzija o sebi i svijetu, pogledala sebi u oči glede mnogih stvari... i na putu sam da ostvarim svoj veliki san... usprkos svemu - ili možda baš zbog svega toga.

Ne mogu se derat, ne mogu upadat u depresije, krize i malodušnosti, tako da je sve to otpalo, i odpada s mene. I mnogoput mi fali da se prostrem na tuđem ramenu u suzama samosažaljenja. A opet - ništa mi od važnih stvari ne nedostaje. Dapače, rekla bih da me ovaj staklenik baš lijepo njeguje i grije. Ali su i vrtlarske škare nemilosrdne prema meni, što mi se baš uvijek i ne sviđa.

Kako se u dobrim danima držim na vrhu krijeste vala radosti i mira, tako se lako i spičim među ajkule (sina i muža) i jedva živa izvučem živu glavu iz ponora jeke mojeg umora i mrzovolje.

Ovaj sam put naučila - idi spavat na vrijeme, i brini o sebi.

Stavi bebu spavat kad i mali spava i spavaj s njima. Brini o sebi, ponavljam. Internet će čekat.

I isto tako - nauči se još bolje poznavat, izdvoji važen stvari, ne troši energiju na sitnice... a najvažnije - čkomi kozo o tome kako ti je dobro, vidiš li sada kako je dobro, dok doručkuješ u radnoj sobi nemoćna da ih svariš... Nije ti bolje nego drugima, nisi bolja nego drugi, u istoj ste kaši. I zato - čkomi, radi i ne hvališi se.

Čim je jesen krenula, moj sin šmrca. Prošle godine je to bilo užasno, oboje smo bili stalno bolesni.

Zašto nam se to događa?

Što da učinimo?

Nadam se ipak da će odšmrcati i da će nakon toga biti zdrav skupa sa svima nama cijelu cjelcatu zimu, a zatim i proljeće, ljeto, pa opet jesen...

Bruce Lee je jednom mudro primijetio kako je potrebno uvijek težiti ka što manje, misleći pri tom na što manje pokreta, što manje kojekakvih bakrača od vježbi, što manje misli i žudnji. Malo - ali dobro. Istina je. U tome je tajna sreće, mira i ravnoteže. Prevedeno na jezik Biblije - dobro je biti siromah u duhu, slobodan od svega, lagan kao ptica, da u svakom trenu možeš slobodno voljeti, zapažati svijet, a i prhnuti ka Stvoritelju van okova žudnje i željnosti za kojekakvim papilovama.

I tako u meni već neko vrijeme kuha želja da ostvarim taj ideal - što manje. Prvo sam se svela na što manje kojekakvih suvišnih stvari, sad već dijelim knjige, i upravo tražim način da poklonim drugima štogod mislim da bi ih moglo veseliti. Lijep je osjećaj da ti ne treba ništa, osim možda golih zidova - da te štite od ekstremne hladnoće.

To, naravno, ide i s prestankom ŠOPINGA. Ne idem u šoping, ne više. Zapravo, kupujem minimalno, i ako baš nešto trebam. I ako mi je usput, ako mi se da, ako se uklapa u naš život, u našu ljubav, naš mir i planove.

Učim se ne uzrujavati oko žudnji, želja i izmišljenih potreba. Što manje, kažem sebi. I čudo jedno koliko stvari kupimo, vjerujući da su nam nužne - a nisu. Samo nas kradu.

Jednostavnost. To mi je misao kojoj se zadnje vrijeme divim. Volim zvuk te riječi.

Dolje miriši jednominutni kruh (samo se zamuti, ne mora se dizati), po mom dvorištu padaju zrele jabuke, ima nešto grožđa, a dobrotom drugih ljudi i razmjenama raznih vrsta na našem su stolu paradajzi i razne salate, tivkice i celer, mrkve i mahune, stotinu čudesa. Ne moram u dućan. Tek po malo mesa, povremeno. I nešto ribe.

Odem u dućan, onaj, niz ulicu, gdje me svi poznaju, i ja poznajem svih. Lijepo nam je svratiti tamo, popričati, baciti koju bazu, komentirati djecu, svoju i tuđu, kako rastu. Kupim što trebam, možda malo skuplje, ali puno jednostavnije, puno povoljnije u kvalitativnom smislu, ljudskije i ljepše.

Ne idem više u one goleme šoping centre. Oni me siromaše u svakom pogledu. Ne samo da se uvijek kupi više - jer te sludi svjetlo i raspored, i akcija, i vrisak svih tih nenužnih papilova, nego ti uzimaju vrijeme - koliko vremena treba da se čovjek od tamo izvuče, pa da dođe do parkinga, i onda u koloni mili s drugima čiji su gepeci isto tako puni kao i naši, a lica umorna!

Ne volim uopće taj doživljaj povratka iz šoping centra. Ne volim duge napučene ulice pod umjetnim svjetlom, i nervozne vozače, i svo to muvanje bez glave. Ne volim kasno doći i onda preturati po vrećicama, režući etikete, spremajući stvari, guleći s duo ili six packa foliju (prošla sam, kao, povoljnije), trpajući kojekakve artikle po policama, zavlačeći ih u ladice, i tražeći im mjesto. Previše je to stvari odjednom. Bolje dan po dan.  Djeca budu umorna, i kenjkava, i smeta im to sve skupa - a ako ostaviš te vrećice, danima se vuku po radnoj plohi i šank stolcima. Užas.

Naglo je zahladilo pa je bebi trebalo odjeće, i već sam bila užasnuta onim što me čeka - dvoje male djece po šoping-centrima (jer u gradu ja nemam gdje parkirati, niti mogu gazit s njima od parkinga do dućana i nazad), vrijeme koje me ždere, glad jednog i umor drugog, pa onda obratno, i ono svjetlo, i umjetni zrak, i drečava glazba, i hrpe ljudi, i hiperstilizirani dućani... kadli je prijateljica donijela nakupljene odjećice koju je dobila za svoje dijete, kad je ono bilo četirimjesečna beba. Prebrala sam nešto robice i bila sam skroz sretna - ne moram ići ludovati po dućanima! Na tren me ugrizlo nešto - pa kako možeš tak se veselit rabljenoj robici, zar ne bi trebala svojoj curici najbolje, novo, sve u stilu, pomno odabrano... ili da joj dokupim još ponešto za šminku... je, istina je, malo me to mučilo...

Ali... umjesto šopinga - topli kukuruz, lagana glazba, i moja je obitelj uživala. Predivno!

Bojim se samo trena kad ću shvatiti da je moja roba ofucana i da treba nabaviti novu. Polako se učim šivati, ali ne možeš sve ni sašiti. Ne znam gdje ću onda. Već mi se ne da. Bilo bi divno da nađem negdje nešto lijepo i dobro . hand made.

No dobro. Preživi se i ta tortura.

Nije sad stvar ni u ekstremizmu.

Nego je stvar u izboru. Da biram što želim, da vidim što je što, i da biram ono što najviše vrijedi. Katalozi koji me pokušavaju obrlatiti obećavaju mi niske cijene vrijednih stvari - usisavač za lišće, garnitura za sjedenje, aparat ovaj, aparat onaj... Lako se navući na te blještave slike i blještave cijene... a u stvari bolje je da stvari koštaju puno. Onda razmišljaš što kupuješ, to čuvaš, i to, nadamo se, traje. I poštuješ tuđi rad, i svoje novce, i sve je nekako na mjestu. Čak mislim da hrana treba biti skupa. I voda, i ljudski rad. Sad kad nam je sve dostižno mislim da nemamo ništa. Ništa što vrijedi, ništa što znači. Previše je previše, i od toga se ne može pobjeći.

Radi se beskrajno dugo upravo zbog te inflacije, bescijenja ljudskog rada, i svega što on proizvodi. Ljudski rad je rasprodat.

Sad bi meni nekakva jeftina pseudo ratan garnitura trebala pravdati naša radna vremena, i to da se muž i ja odlazimo nekamo u niskom startu i isto se tako vraćamo - jer drugačije ne stignemo?

Nabijem vam i ratan i plastiku i bambus i staklo - sve u dupe. Nosite si to doma.

Tako je malo potrebno za dostatnu kulisu ljudskoga življenja. I ja bih, ako me se pita, odsad živjela, a ne trošila... ne zanima me trošenje.

Zanima me sloboda, zanima me ljubav, mir, jednostavnost, i ne želim da između toga i mene išta stane. Uključujući must-have doživljaje, putovanja i na koncu fraze kao kvalitetno vrijeme s djecom; vrijeme za partnera ili vrijeme za sebe. Ako me razumijete, a mislim da razumijete.

Ja sam odrasla s idejom vrtića i sličnih kolektivističkih spika i nisam nikad dovodila u pitanje da će moja djeca čim stasaju - u vrtić.

A onda se dogodila serija bolesti, pa zatvaranje vrtića, pa još neke okolnosti - i moj sinčić i ja smo ostali zajedno doma, a prije tri i pol mjeseca pridružila nam se i beba.

Prestala sam raditi prije 14 mjeseci - do njegove godine dana sam bila s njime doma, pa sam radila godinu i pol godine - i sada smo već skoro godinu dana kod kuće.

I moram vam reći, ja, kći zaposlene majke i oca, odgojena na zasadama feminizma i socijalizma, da sam oduševljena tim kućnim životom.

Nikad mi u životu nije bilo ljepše ni bolje, a moj sin polako vraća sve u njega uloženo.

Pametno, razborito i razumno stvorenjce, puno veselja, zadovoljstva, željan suradnje - takav je on sad. A moj boravak s bebom i njim doma - zemlja dembelija - mimo iskustva priličnog umora (jer radim i radim i radim cijele dane). Dosta sam puta dobila savjet da pošaljem malog u vrtić, da mi bude lakše s bebom. No u mom slučaju - sinčić uljepšava i pomaže da dani s bebom budu ljepši. Kad je on s djedom i bakom - beba je ljuta kao pas i stalno cendra - nedostaje joj braco, njegova igra, nježnost, i glasić.

Beba je došla u jedan lijep i strukturiran raspored, divna je, sve prihvaća i doista uživa, sin se povezao s njom i moram reći da bez njega beba ne bi bila ni upol tako sretna kao što jest - jer se često s njom igra, nježno je mazi, zna što joj treba - dirne me kad joj tutne igračkicu, pokrije je, ili joj otpjeva pjesmicu...

A ja... ja sam naučila milje i milje korisnih znanja, i naučila sam vladati sobom, naučila sam puno o tome kako odabirati dobro i birati veselje. Moja su me djeca konačno dovela kući - da to tako kažem - i metaforički i doslovce.

Slažem u jednu mapu sinove crteže. Naučio je crtati antropomorfne oblike (za sad bez trupa)... i odjednom mi je sinulo - na tom će mjestu ta mapa stajati narednih deset, dvadeset, trideset, pedeset godina!

Hej, pa ovo je naš dom! Imam vremena slagati dječje crteže, i crtati s njim, on sa mnom uči povlačiti sve finije poteze, na moje oči savladava škarice i glinamol. Cilj? Smisao? Ništa van ljubavi koju darujemo jedni drugima.

Ovo je dom u kojem imam vremena za najljepše stvari! Nikud se ne žurim, i sve stižem što je važno, i djeca razumiju kad pišem (ne blog, ono drugo), i ni za što na svijetu ga ne bih sad poslala u vrtić.

Tu mu je mjesto, sad sam to sigurna. Ide on na pjevanje, i kod prijatelja, ide na druženja, u park i na proslave. Ima prijatelje, piše razglednice i zamišlja da je astronaut, zove prijatelje na telefon, nije on nesocijaliziran - kako su mi neki znali priprijetiti, a čega sam se i sama bojala. Dapače, začudi me njegova razina socijalne kompetencije i sigurnosti.

Mojim prijateljicama koje su odavno, a i svjesno odabrale ostati doma s djecom smiješno je kad ja s oduševljenjem pričam o ovom iskustvu i uvidu, ali tako je. Ja sam rasla u posve drugom kontekstu gdje je ostati doma jednako samoubojstvu i mozga i duše i cijele jedne žene... not true.

Eto, meni je super, a kad su mi prije par dana bili mama i tata u gostima - skoro su plakali od dirnutosti kako je to kod nas lijepo, iako su rekli da ne razumiju kako je moguće da tako uživam doma s djecom - ja, koja sam tako grizla na posao i karijeru i studij i sve te bakrače... i kako je uopće moguće naći zen i radost usred svega toga. Oni su iskreno uvijek govorili da im je dom i djeca (dok ne poodrastu) vrhunska gnjavaža.

Eh, dragi moji, mislila sam ja - nema ploda bez uloženog truda. Ništa samo od sebe ne raste. Meni je lakše biti roditelj kad sam to sto posto i cijelo vrijeme... nadam se da ću i dalje to moći... i da će moj free lance spisateljski posao uspjeti.

ps Kako pišem blog - to je antireklama za moje pisanje. Ali, blog je moja prćija, nit ga reklamiram, nit se njime hvalim. To je moj online dnevnik, tu prolaze tipfeleri i struja svijesti... nije mjerodavan, molim da to imate u vidu :)

Čula sam danas nešto o određenom svom ponašanju. Da je bilo grozno.

A nije.

Možda je bilo bolno za neke ljude oko mene, posve sigurno bilo je bolno za mene, ali nije bilo grozno.

Bilo je kakvo je bilo. Bilo je najbolje što je u danom trenutku moglo biti.

Pogodila me ta ocjena, izrečena iz pravedničke pozicije nadmoći, i zapravo bez razumijevanja cijele priče.

A opet - naučila sam se podnositi osude i napade, optužbe i krive procjene, I upravo podnošenje i nošenje sa takvim situacijama pomoglo mi je da od "groznog" dođem do boljeg.

Sva mudrost sastoji se u tome da skupimo sve svoje krpice, i lijepe i ružne, i potrgane - sve ono što jesmo, i hrabro nosimo bez histeričnim prečaca.

Nisam odbrusila čovjeku. Nisam se pravdala. NIsam učinila ništa, osim izdržala.

A najvažnije - nisam sudila  njemu, nisam sudila sebi...

Jest što jest, i bilo je kako je bilo, ali ono što je bilo nije ono što je rečeno. Niti se zavaravam da ja mogu reći bolje... pogotovo jer govoriti i ne treba - samo ako drugi želi čuti. Kao što je zaludu sve ako se čut ne želi. Tko ima uši nek čuje...

Sada mi je dovoljna istovjetnost onoga što jest i onoga što jest, bez riječi, i elaborata, a osobito slijepih sudova.

Da ljudi znaju koliko si zla nanose osudama i prosudama bi li i dalje to činili sebi i drugima?

Moj vrt je danas ostao bez šipaka, njegovanih i dugo čuvanih da mi budu ukras za zimu.

Draga žena koja mi je došla pomoći pričuvati djecu da ja operem podove i posisam kuću (mali jaše na usisavaču, a malena se boji, divota jedna kako to izgleda!) nije smatrala da mi dovoljno pomaže time što su djeca radosna i zabavljena na dvorištu, nego je dohvatila vrtlarske škare - koje sam neoprezno ostavila vani jer smo sin i ja prije toga obrezali podivljalo bilje koje je raslo iz naših vrtnih stepenica (divan prizor, šteta što ste to propustili vidjeti) i odrezala više ili manje svaki šipak na vidiku.

A već su rudjeli.

I rekla je:

- Ja sam to sistematski, al ostao je još gdje koji.

- Neka, rekla sam, ja ću ih dokrajčiti.

I pristojno sam se zahvalila dragoj ženi.

Suze su se nakupile u mojim očima; prošle godine mi ih je kućna pomoćnica isto tako ocaparila. I baš sam se nadala da ove godine, bez kućne pomoćnice, mogu uživati u šipcima.

Hrvatice baš imaju nešto protiv šipaka. Iscrpljuju, kažu, ruže, pa onda prije krepaju. Pa neka krepaju, sliku im poljubim! Nitko nije vječan. Posadit ću nove. Ili još bolje - razmnožim ih vegetativno, pa uzgajam klon. A cijelu zimu - divota od šipaka. Ptice to jedu, kažu mi ljudi dok uništavaju šipkove. Pa uz estetiku - to i jest razlog zašto ih uzgajam. Volim ptice.

No, te sam razgovore odavno napustila. Pravim se luda i uživam u šipcima, dok ih ujesen neki dobrotvor ne ukloni u trenu moje nepažnje.

Moram smisliti neki dobar način da iduće godine zaštitim svoje šipkove... Moram ih kamuflirati, obući u sijeno, ili već nešto. Ili postaviti detektor metala u njihovj blizini.

Ali tu priči nije kraj.

Nisam posisala podove, nisam oprala kuću.

Dobra gospođa mi je tristo puta rekla da bi mi ona nešto radila. Išla za mnom i govorila da bi mi još više pomogla. Ja sam rekla neka skuha krumpire i ubaci povrće. Krumpiri su umalo zagorili, dijete je bilo nervozno i skoro se valjalo po podu, meni se znoj cijedio sa čela, i kolikogod sam govorila - samo sjedite i igrajte se s djetetom, ona to nije mogla shvatiti.

Pa je odrezala šipke.

Od svega što je, možda, mogla.

Kupaonica je prljava.

Igračke su posvuda.

Prozori su prljavi.

Ima robe za peglat.

Ima robe za skinut sa sušila - pokraj ruža i mojih nesuđenih šipkova.

Zašto šipkovi? Zašto su oni morali dati život za plemenitu stvar?

Pobuđuju li šipkovi u ljudima neke nečasne misli? Podsjećaju li ih na nešto seksualno, ili nemoralno, nešto od čega se treba bježati i stidjeti? Jesu li šipci neka politička izjava? Zašto su tako nepopularni?

---------------------------------------------------------------------------------------------------

I na kraju krajeva, zašto je dobra gospođa, inače mi u rodu i spremna se krvlju zakleti kako je mogu zamoliti štogod želim, i sve će učiniti za nas, osjetila poriv da se ostrvi - u trenu kad je mogla sjesti na terasi i biti u miru Božijem, s milim djetetom, na ugodnoj stolici? Upravo to sam je zamolila da učini za nas.

Zar se uvijek nešto mora rintati? Zar sjediti nije časno, plemenito ili moralno?

I ako se tako često žali na količine kućanskog i ostalog posla - zar ne bi čovjek rekao da će jedva čekati da od toga pobjegne, sjedne i poigra se djetetom kojeg tako silno voli?

Osjećam se kao Arthur Clark - na vratima misterije, licem u lice sa tajanstvenim i nepojmljivim.

Čitali smo malo pametne literature (vidi - dr Oz i dr Roizen, bilo što od njihovih knjiga), pa smo malo korigirali prehranu, a i uveli pravila vježbanja i rekreacije.

Da mi dijete ne spava, kliktala bih iz svega glasa - MOoooooj galebeeeeeee. Nema galeba, ali mi je ta pjesma živi izričaj čiste bezrazložne radosti i divljenja životu kao takovm, pa bih nju i pjevala.

A sve isto kao prije.

Samo malo više ovog, malo manje onog, i fina, umjerena tjelesna aktivnost u mirnoj prirodi prožetoj stalnim vjetrom.

Drugim riječima - igra hormona... Ne smijemo podcijeniti to da su naša tijela fini strojevi o kojima se isto tako fino i suptilno treba i brinuti...

Očito je kako bi ljudi iz moje sredine trenutne hendikepe i prepreke mogli iskoristiti na dobro. Očito je i to da se glupo koncentriraju na ono što ne mogu, misle da mogu (ili neće).

Jedino mi nije očito kako da ja razgledam svoju situaciju i da se usredotočim na blagoslove danih okolnosti, tj. da ne zjapim prema onome čega nema, ne može bit i gotovo, nego da se razrastem u onome što je tu (i gotovo)...

Mijenjam mogućnost da vidim kako drugi griješe za mogućnost da tu stvar isto tako jasno vidim na sebi.

Možda ne mogu napisati cijelu stranicu, ali mogla bih jednu rečenicu.

Stoga idem.

Možda sam preumorna da bude odlična, ali može biti dobra.

Pa ću je napisati.

Možda ništa neće vrijediti.

Ali se barem vježbam - da jednom svoju djecu mogu naučiti ustrajnosti vlastitim primjerom, umjesto neplodonosim prodikama.

Kada su u pitanju moje želje

mogla bih raditi cirkus i kazalište u kući

jer ono što želim

i ono što jest

rijetko se sretne pod našim krovom

Želim sna

i odmora

i željela bih da razumiješ zašto sam umorna od svog 16 satnog radnog dana

s djecom u kući oko djece

i želim otići nekamo - a kad - to nemamo

željela bi da si tu više

i da smo već tamo gdje smo krenuli

(neizvjesnost me smeta)

i da završim što sam počela

i da vjerujem da ću uspjeti u svom naumu;

i da me bodriš kad prestanem vjerovati u sebe...

da znaš naći pravu riječ

i da se ne prestraviš kad te dočekam prelomljena

želim...

od željenja nikakva vajda

sklupčam se u tvom zagrljaju

i zaspemo jedno na drugome

beživotni i usamljeni, bez riječi,

Ali sretni

jer ako želje i nisu ispunjene,

žudnje su dobrodošle

snovi se njeguju

a ljubav se prakticira i bilda,

baš kao da je treniramo,

da sve više možemo,

da s radošću izdržimo.

Nisam znala kako može biti teško živjeti vlastiti život.

Nemam neke osobite muke, dapače, vjerujem da zvuči idilično -  konačno sretan brak, dobar muž, dvoje krasne djece, struk ko da nikad nisam rodila, kućica i vrt, moje još uvijek službeno zaposlenje zvuči ko sikira u med (nije, al dobro, tako zvuči), svi važni ljudi živi i  zdravi, ljetovanja, ma sve ko iz slikovnice...

Ali, ljudi dragi to je toliko posla da ja padam s nogu, a ja nenavikla radit.

I uza sva moja kršćanska uvjerenja i duhovne rastove - meni je teško štonobisereklo - odreć se sebe, dat se za druge. Iskusila sam mikropartikle toga da sebičnost spremiš sebi u guzicu i mogu reći da sam svim svojim bićem uvjerena kako je nesebičnost, davanje sebe drugima i za druge put i način za sreću bez premca.

E, al kad bi bilo lako, onda bi bilo lako, al nije i gotovo.

Veći dio svog života sam uzimala paranormalno puno jedinica vremena da bih jednostavno zjapila, i razmišljala o čemu god, a pičvajz oko sebe (a ponekad i na sebi u smislu zgužvanog, nesparenog itd.) sam pripisivala filozofiji opuštenosti, i nevažnosti vanjskoga. Ljudi koji su me odgajali i živjeli u mojem vidokrugu su toliku buku radili oko te čistoće i urednosti da sam je ja načisto zamrzila; i mislila sam valjda da uz čistoću i red nužno ide i histerija trećeg stupnja (sada znam da histerija u ljudskom rodu općenito ide uza sve jer je prilično lagodna strategija za odrobijat životne muke... ovo je složen koncept, možda o tome drugi put...)...

A drugo, ono za nesebičnost ima prilično nezgodnu kvaku. Puno se lakše odricat ako znaš čega se odričeš. Zvuči prilično mutno, ako ne i neistinito, ali istinito je. Dok perem podove, skupljam igračke, animiram jedno dijete da se bavim drugim, ili oboje istodobno zabavljam kako bih mogla kemijati nešto oko ručka ili rublja ja se moram odricati vremena u kojem bih se mogla dovinuti (teoretski, jer dosad mi to nije uspjelo ni kad sam imala svo vrijeme svijeta za sebe) što je to ono što osjećam u sebi kao poriv i žudnju i potrebu da pridonesem - a ne znam ni što je to niti kako, gdje, zašto... drugim riječima, osjećam frustraciju od izostanka smisla i samorealizacije.

A zapala sam u glupu zamku da mislim da imam neki rok - već mi je xy godina i to me stresira.

Odričem se tako ne sebe, nego ničeg se ja ne odričem, to je ono najteže, nego taljigam dan na dan osjećajući neupitnu prazninu - ne samo glede sebe, nego glede djece. Ma ne mogu ih odgajat tako da im prenosim poruku kako je sve lijepo složeno, i ručak ukusan, ali smisla baš i nema. Protutnjiš dane mladosti, a onda padaš s nogu odgajajući djecu da i oni jednog dana tako. bezveze harače po kući s metlom u ruci. Jel se i vama čini da tu nešto ne štima?

Jednom, nekad davno, kad su mi u glavi još uvijek živjele kojekakve utvare i nesuvislosti, imala sam cilj. I ostvarila sam ga, a onda shvatila - pa to nije to. Nije moj put, jok.

I sad sam nekako prilično oprezna. Ne želim to još jednom proći, to razočarenje.

Ma ne jer mi je teško potegnuti, ja volim radit  s mozgom, al mi je teško ostavljat iza sebe pustoš... znaš onaj period kad si negdje i sve od tebe osjeća da to nije to, al ti sebe još ne razumiješ pa si pet ljudi u jednom tijelu, tupo tkivo i ranjeni razum.... kad odlaziš na posao koji bi trebao biti sve što si ikada željela, a zapravo trebaš anksiolitike čim se primakneš svojoj mučioni. I kad znaš da ti se u određenoj stvari nudi ono što si tražila, da ti se čini golema usluga, da se od tebe očekuje da to prihvatiš, razradiš i profitiraš, i da su tu ljudi koji od tebe traže da ideš dalje, da prihvatiš ono što si kupila na aukciji ljudskih potencijala... i prihvaćaš, i radiš, a sve ima okus govneta - jer ništa od toga nije ono gdje te srce vuče. I stvore se ljudske veze - osjetiš da si prijatelj s nekim kome lažeš u pismima oko svega što radiš - jer zapravo to više ne želiš raditi. A još se ne usudiš priznati. I tako, rastrazana, izdana, raspadnuta, ma suluda traješ iz dana u dan... odgađaš odgovoriti, odgađaš nazvati ljude, predati posao... jer ipak u sebi znaš da lažeš, lažeš i muljaš koliko te ima, i koliko je svaki tvoj posao dug i širok. A dragi ljudi širom raširenih ruku i osmjeha čekaju da te podrže.

Nije to bilo to, i gotovo. Raščistila sam to, barem sa sobom.

Jednom smo fulali, jel tako.

Hoćemo li i drugi put?

I što ako je dragi Bog nameračio meni oduzeti priliku da se nađem, i ako je moj glavni križ upravo ta nerealiziranost i nemogućnost da pridonesem, učinim nešto suvislo i vrijedno?

Što ako... što ako...

Ja ni na što od tih pitanja ne znam odgovoriti.

A važno mi je... da moju djecu podižem u smislu i ispunjenosti, jer odgajamo primjerom, ne frazama koje pročitamo u člancima o odgoju djece u šarenim revijama, ili u sto kuna vrijednim knjigama iz Profila ili Algoritma.

Ako nešto želim - to je da moja obitelj od mene ima osjećaj zadovoljstva, uspjeha, realiziranosti, i želim imati ono zbog čega se dječje deranje, nespavanje, umor i stoti tanjur tog dana neće probiti do duše... jer je duša zaokupljena važnijim stvarima od prolazne neugode.

Ma, kasnim u fazi... kad su se drugi trebali odricat za mene, nisu, pa sam se ja odricala sebe da preživim u svojoj obitelji i sad se taj rulet vrti totalno van svake pameti... u vremenu kad bih se trebala odricati ja se nemam čega odreći. I to je onaj glavni besmisao koji me muči.. ništa me ne čeka, ničemu ne jurim kad se oslobodi vrijeme.

I recite da sam luda ko šlapa, al vremena uvijek ima. Samo što nema misije, vizije i cilja...

Mijenjam sve što imam (osim djece i obitelji) za misiju, cilj i viziju.Odmah. Pristajem na sve (kršćanske) uvjete - samo da se otkrije što mi je činiti a da osjetim da sam živa... nadam se da će moje srce čuti odgovor na moje molitve, ma kakav on bio.

Valjda još uvijek nisam došla do onoga kad se odrekneš potrebe da kontroliraš stvari van sebe, i kad svojevoljno prihvatiš svaki, ma kakav bio, paket aranžman s neba, kad ti postane svejedno čeka li te bolest ili zdravlje, uspjeh ili poniženje... doduše, možda sam sad spremnija, nakon ovog bloga...

Tko će ga znati.

Odgovor će, kao i uvijek, doći onda kad prestanem prejudicirati i svaditi se sa realnosti. Kad mi se otvore oči i vidim da je hodati lakše nego misliti na hodanje, planirati hodanje, kontrolirati hodanje... Kad prestanem htjeti biti i jednostavno - budem....