Uskoro idem na svadbu bliske mi cure. I planiram popit crnoga vina, tek koliko treba da se ruke same dignu u povrh glave, i da srce bude veselo – onako biblijski, meni je to dovoljno. Planiram plesati i pjevati iz svega glasa. Planiram plesati onako kako nam nalažu geni ovih krajeva, planiram pjevati iz svega srca. Planiram povesti kolo, i macarenu, lambadu, i wmcy, i sve što se i inače događa kad se slavi, kad se zaboravi sve ono što nas pribija k zemlji. I ne zanima me kako ću izgledati, kako će djelovati moja haljina u toj konstelaciji, ne zanima me frizura, ni prijekorni pogledi onih koji su cijeli život ćirili iza škura, ne bi li sebe uvjerili da su i drugi munjeni kao i oni sami. Ja znam da izgledam uvijek napol, i da mi se haljina rijetko kad slaže s plesnim koracima, i znam da sam munjena i da nisam uzor-žena, i znam da imam ponajmanje razloga ikoga ogovarati. Meni je svejedno sve osim toga da su ruke u zraku, visoko, prema sreći, prema Nebu, čak i ako izgleda da samo cupkam na Olivera.
Zapravo, planiram samo pustiti se muzici i vinu, kao ove večeri, kada sam čemer obojila u tamnoplavo finim domaćim dalmatinskim vinom, i kada plešem polu urednom kuhinjom, između juhe i sataraša, ruke u zrak, i pjevaj koliko te grlo nosi, al ispod glasa, da ne probudiš djecu...
Planiram ispjevati ljubav i suze, planiram napraviti budalu od sebe, tako da i svi oni drugi, možda malo zakočeniji od mene, mogu na jednu večer osjetiti slobodu da ispjevaju i to da su sami, i to da bez vina teško mogu do jutra, i da obožavaju svog didu, i vole svoju mater, i fali im dom, i nemaju para, i imaju sve što treba za sreću, i da bi ostavili sve i otišli na kraj svijeta, i da su zaljubljeni, i da im je ljubav života savila gnijezdo s nekim drugim... i da nemaju više razloga da žive i da im je Brinje centar svijeta.
E, da, tako je to bilo nekad. Prije svadbi. Bio je taj jedan tulum, eh kakav je to tulum bio!
Previše sam popila, jesam, priznajem. Puštala sam glazbu i ponijelo me, sve to me ponijelo. Glazba je bila, eh... kasnije nitko nije znao gdje su mu cd-ovi koje su u dobroj vjeri donijeli (sve sam razbucala), i gdje su omoti, ali tada - plesali su svi. Svi, puna studentska soba ljudi, prepuno ljudi. Vitlalo se košuljama, pjevalo se, uhvatilo se u kolo. Kakav je to tulum bio! Grlili su me nepoznati ljudi i govorili – ja nikad ne plešem, ali evo, sad plešem, nikad mi nije bilo ljepše NIKAD, vikali su. A ja sam, očiju kojima je sve izgledalo kao ispod vode govorila da mi je drago i letjela sam dalje, izabrati neku arhetipsku pjesmu, nešto što dopire tamo, daleko, gdje ima blaga čak i kad smo na površini izbijedili. Bilo je to glasno, i pretjerano blisko, za ljude koji se znaju usput, za ljude koji su na tulum došli slučajno, ili koji su dečko mojih poznanica, cure prijatelja dečka mojih cimerica s prošle godine... ali nema veze. Glazba i ples, veselje i tuga, i život i nada, to nas je spojilo. Sve je bilo divno. Nitko nije bio pijan do teturanja, i nitko trijezan do odmjerenog stajanja sa strane. I svi su bili zvijezde večeri – svi su u jednom trenu uletjeli u krug, izvijajući se najbolje što znaju uz iskreno oduševljenje svih oko njih. Svi!
I tako, plešući, isplesavajući sve što je u nama bilo krenuli smo, krenuli smo nekamo kad smo poželjeli svoje oduševljenje podijeliti sa ostatkom svijeta. I satima smo putovali, skupljali one koji su se zanijeli, - pa zalutali u nečijem zagrljaju ili negdje u krivom smjeru, zvali smo na mobitel ljude koji nisu znali ništa suvislije reći nego da pjevaju vlak crni vlak s nekim i da je super, ali ne znaju gdje su, i koji su pjevali na mobitel, oduševljeni sretni, pozivajući da se i vi uključite. Netko se i uključio, smijao se, pjevao na mobitel. Super je bilo, sve je bilo super. Ljudi su upadali u jarke, što od umora, što od vina, što od atmosfere, vadili smo ih i upućivali ka cilju, putem su se formirali ljubavni parovi (neki su kasnije imali i svadbu na kojoj sam podcikivala) a kad smo na koncu prevalili tih dvjesto metara do Brazila na Savskom nasipu za nas pedeset ili više (skupilo se naroda, divnog naroda) nije bilo mjesta. Ali glazba, glazba je bila za nas, i nije bilo šanse da odemo. Pa smo skinuli škure, ili vrata, ne znam više, i privatni tulum nastavio se u glazbi koja je dopirala kroz otvore operušane za škure, vrata i prozore.
Jutro je došlo, i shvatila sam – nitko od nas nije bio baš užasno pijan od alkohola. Nije te večeri bilo toliko alkohola da opije toliki narod. Opili smo se svime ostalime. Možda je i to nešto alkohola brže kolalo uz ples, možda je alkohol tako brzo isparavao kroz kožu da su svi udisajima popili sve, ne znam više, ali bio je to tulum za pamćenje. Opili smo se blizinom, glazbom, radošću. To je pijanstvo za pamćenje.
Opet bih. O, kako bih opet tako. Hoće li nas ostati za to kad prestanemo dojiti, čuvati nejaku djecu, otplaćivati kredite, boriti se za par sati sna? Ne znam.
Ali trenutno sve djeluje super, i sve se može. Baš sve. I sve uvijek ispadne na dobro.
Krivite crno vino iz okolice Šibenika. A prije dva sata plakala sam, sklupčana u fetalnom položaju, u iskušenju da i prst cuclam... ma što u iskušenju, šaku sam u usta ugurala od samoće, tuge, nemoći, jada.
Krivite i Olivera, i Runjićeve večeri koje su večeras bile na televiziji.
I zapravo, krivite moju trideset i sitno-godišnju mudrost. Kad je teško, u svoj špajz, pod stepenice i po vino, i navij muziku na koju se može plesat s rukama u zraku. Izlaza možda nema, al se rovarenje po tjesnacima kurvinog sina od života da i podmazati s čašom vina, i glazbom. Kad već imamo tu svoju tehniku, i kućerine sa špajzama za vino, fine čaše, da sve to nekad i nečem plemenitom i posluži.
Ps Bila sam na pol koraka da šaljem one očajničke supijane sms poruke nevinim prolaznicima, ali tu sam stala. Dostojanstvenije je, kao, sastaviti ovakav noćni blog.
Živili!
Nakon duge meditacije što bih mogla napisati... :)