Dragi moji blog-prijatelji,

odosmo mi na more. Čekaju nas ranojutarnja buđenja (mama, mama, digni se!) u sedam ujutro,  kupanje u kratkim terminima kad djeca smiju na sunce, nasilno vađenje poplavjele djece smežuranih prstiju iz mora (nnnnn niiii jeee mi hhhhllaaddddnnnoooo), natezanje golemih torbi s dječjim asesoarima, znoj, umor i kolutanje očima na dječju inicijativu.

Čeka me pokušaj da pijem kavu s prijateljicama dok moj trogodišnjak radi nered i skače po meni, dakle - standardno.

Ipak, naivno se veselim moru.

I strahujem - sin je počeo s noćnim buđenjima upravo na ljetovanju... pa viroze i svakakvi cirkusi.

Postala sam, dakle, iskusan roditelj kojeg ništa ne može iznenaditi.

A još uvijek sam pacer koji se nije odrekao svog mira i komocije pa nešto očekuje i nečemo se nada... i tako.

Odosmo dakle na more, ja uzimam blog stanku i svima vam želim nešto lijepo i dobro ovoga ljeta.

Oni blogeri koji imaju moj broj znaju i gdje ću biti, pa mogu i drugima proslijediti informaciju - ako se tkogod zatekne na mom otoku pa da se vidimo van virtuale - bit će mi drago.

Umor nas je strgao, poslove treba pozavršavati, a meni se nakupilo umora tako da više ne rasuđujem zrelo, i nekako me steže u prsima od napetosti, od stresa, od svega što se nakalemilo na naše dane. To je valjda ono što se u mitska vremena zvalo - duša me boli.

I boli.

Baš boli. Boli i ono što danas nije aktualno; na umor, na nesposobnost da se uhvati korak sa življenjem u njegovom mirnom izdanju kaleme se i neke stare boli, pitanja, mnogo se toga čini gorim nego što jest, a za ljude, eh, za ljude oko sebe imam tako malo strpljenja, tako malo mogu iskoračiti iz svoje bijede da jedva mogu iskoračit prema drugima. I tako, što više umora - to manje pravog razgovora, to manje blizine, što znači - i puno manje ljubavi, mira, sloge.

To se prije svega odnosi na mog trogodišnjaka, koji se u par dana nekako istaknuo opasnim aktivnostima, viškom inicijative, ali i nekim skokom u zrelosti, razumijevanju, logici i tako dalje.

U nekim trenutcima vidim taj skok u njegovoj glavici, u drugim se pitam - jel on samo jako nervozan, ili usamljen pa poduzima svoje pothvate - da se zabavi, da ne iznevjeri svoj zov razvoja i evolucije jer mu ja valjda ništa ne pružam ovih dana osim elementarne hrane i one umorne, molećive ljubavi - volim te, sine... koja nema izvedbu njemu dragu a koja se sastoji od igre i smijeha.

Od jutra krećem se po kući nervozna od nemoći da pohvatam konce i budem svima sve što trebam u ovom trenutku... samo da ovo, samo da ono... i ne mogu pronaći mir da i uz to rintanje pružim ruku ljubavi, stabilnosti i prihvaćanja. Odsutna sam i tjeskobna.

Grč u prsima, ta duša koja boli, to me priječi da budem bolja.... Eh.

Kad se uhvatimo u humor - bude super... no ponekad zaboravim budalesati... zaboravim se pretvoriti u Persu iz Stupce Donje... a i ne da mi se... ne mogu...

I tako si ja mislim - onaj stereotip o grubim i primitivnim nižim klasama, o surovosti onih tvorničkih radnika s početka stoljeća, o rakiji u kojoj je utjeha, svađama u kućama socijalno ugroženim ljudima gdje svako toliko poleti nož ili sjekira - nije to tek stereotip... težak rad bez odmora rađa u čovjeku zlovolju, i jad, i mizeriju. Muke života urušavaju ljudsku dušu, to mogu reći iz svog skučenog pardnevnog iskustva.

Eh, kada bismo mogli živjeti u ravnoteži odmora i rada, trpljenja i utjehe... ali očito to ne ide tako... ponekad smo uronjeni u jedno, ponekad u drugo... rijetko smo sretnici - ili rijetki su sretnici kod kojih je to neka linija više ili manje ravna. A tek sada shvaćam - ima i ljudi koji cijeloga života, više od drugih, padaju pod neprekidnim križem stradanja.

Kod nas je ovaj krvav period samo privremen... nadam se... no ne mogu prestati misliti na ljude kojima ovakve muke nisu ispad života, nego trajno stanje.

Gledala sam danas izložbu fotograija u galeriji Badrov i vidjela sliku ogrubjelog seljaka, s vodenastim pogledom i milijunima bora na licu i vidjela sam što znači težak život, rad, muka. Ne mogu prestati misliti o tom čovjeku...

Valjda zato jer dosad nisam razumjela što to sve skupa znači - težak život.

I na pamet mi dolaze majke čiji supruzi umru i "ostave ih s xy djece"; oni supružnici koji se napuštaju i razvode, oni koji tako teško žive da odlaze nekamo u pečalbu... i tko zna kakve sve priče koje mi ječe u glavi - o kojima sam nekad nešto čula - a nisu mi značile ništa.

I pitala sam se jedan od ovih dana - kako je to moguće da ponekad život bude pretežak za čovjeka koji ga živi. Zar je ona priča o tri padanja pod križem tako realna, tako bliska i istinita?

Nisam željela ovo znati.

A opet - možda ću biti manje stroga, manje brza na jezičini kad iz svojeg komotnog posla, pozicije, braka, obitelji, kuće... olako lanem nešto o drugim ljudima, ili drugim ljudima koji se požale na neku od teških stvari s kojima žive.

Šest ujutro.Ptičice pjevaju, ranoranioci putuju na posao. Zrak je svjež i čist.

Ptice pjevaju, ljudi idu na posao, moj sin nateže plahtu i urla. Skviči. Valja se i zatim se baci na pod - s mojom plahtom. Dere se iz svega glasa s poda.

Ušuljao se u bračni krevet i izgubio takt jer nisam željela provesti jutro pod debelom dekom,  s njime.

Ja trljam pospane oči i odlučujem suzbiti ovu stvar metodom brojanja do tri nakon čega slijedi najstrašnija kazna. Izgon u sobicu svijetloplavih zidova ukrašenih sličicama zaigrane Winnie the Pooh ekipe, s lijepom posteljinom i puno slatkih igračaka.

Urlanje se smiruje, ali još ne posve. Na licu koje se podiglo s poda i uvuklo pod moju mišku vidim karakterističan lucidan izraz lica. Znam da može prekinuti revijalno deranje. Ide u kut, kut od komode visoke metar i deset cm i zida i dok sam nabrojala do tri urlici prestaju.

U sljedećih pet sekundi djetešce uskoči u krevet i spava kao anđeo na sredini bračnog kreveta.

Ptičice pjevaju, ranoranioci i dalje idu na posao, a ja smirujem srce koje je još uvijek prestravljeno urlicima od prije pet minuta. Primijetim da kraj mene leži beba na čije sam prisutstvo glede dojenja (prekinuto urlanjem) malčice potisnula, pa je dojim. Beba me blaženo gleda širom raširenih očiju.

Beba se probudila. Beba koja spava do deset ujutro, ili do trena dok je ne odlučim probuditi.

Dobro jutro, svijete! Dobro jutro majčinska ulogo! Dobro jutro stand up komedijo, moj zadnji spase.

------------------------------------------------------------------------------------------------

Zašto stand-up? Čitajte dalje, doći ćemo do toga.

-------------------------------------------------------------------------------------------------

Sva djeca odspavaju još, ja odspavam još, a onda se bukavac ponovno baci u akciju - dok je išao piškiti golem medvjed s kojim spava (i piški) mu je pao na prljav pod kupaone (da, prljav je i ne  znam kad ću ga stići oprati - bolje pisat na blogu...pod se isprlja opet, a blog ostaje za vječnost) i zapomaže - mama, mamaamamamamam, osuši mi medu, osuši mi medu.

Oči su mi slijepljene, a srce opet kuca ko ludo. I beba se prestravi. Šokira se, koliko ljupka, toliko i plašljiva.

Hoću, hoću, osušit ću ti medu, govorim grla stisnutog od šoka.

SAaaaad, itd. itd. itd.

--------------------------------------------------------------------------------------------------

Idemo se obuć, pa idemo u šetnju... bukavci utihnu u šetnji, bebe zaspu u kolicima i općenito - šetnja je najbolji način održavanja kuće. Digni se iz kreveta, odi van s djedom, kupi djetetu puterštangu i mlijeko na slamku, pa nek mrvi po prometnicama i prolijeva po asfaltu, nek čisti komunalac. Vrati se na spavanje, a istuširaj ga na dvorištu i to je to. Ali beba zaspi, pa ništa od šetnje.

----------------------------------------------------------------------------------------------------

Doručak:

- mamaaaa ja neću tu sjeeeest zašto si tuuuu sjelaaaa mamaaa nahraniiiiiiiiiii meeeeeeeeeeeeeeeee. Pa red klizanja niz opasnu barsku stolicu na pod, pa tri okreta po podu bočno, pa urlanje.

Silazi mu otac. Čim ga vidi - sin odlučuje baciti se na pod i u dreku.

- Dobro jutro i tebi, kaže moj smireni i radosni muž na oporavku od operacije. Procvao je kod kuće na mojoj spizi i van nemani kapitalističkog bullshit binga, i pun je duha.

Sin nam ima dobro razvijen smisao za humor, pa se iz deranja prebaci u suzdržan cerek. S poda, ispružen svom širinom na ledenim kuhinjskim pločicama.

Muž i ja krenemo bajati o tome kako sin čisti pod; kako je dobro imati dijete na podu umjesto onih tepiha od životinjske kože itd. itd. Sin se ceri, još uvijek na podu. Uskoro ustane, i uživa u našem prepucavanju koje je još uvijek kao socijalne naočale - tek toliko, ali treba se i za humor zagrijati, posebno u ovako nemilim okolnostima - razina krvi u adrenalinu niska, nenaspavani, umorni, izazvani.... To je početak stand-up-a.

Uskoro ja navlačim svoj alter-ego - babu Prsu iz Donje Stupce i govorim sve što mi je na srcu o ovoj obitelji i pojedinim članovima, al kad je čobanskim glasom - svima je smiješno. SVI, uključujući mene, u ovoj obitelji OBOŽAVAJU babu Persu iz Donje Stupce. Spremam i ogovaram neurednu majku modernog kova, čaču koji pravi takvu djecu, djecu koju su odgajali medvjedi, zovem Prcivojku Perić i ogovaram ih na telefon, a svi se valjaju u smijehu kao svinje u svježem blatu. A u biti ih vrijeđam tako da bi netko s pravom mogao pozvati socijalnu službu. Humor. Eh, humor. Volim humor, a humor voli i mene. Nema dobrog humora bez nesreće, boli i teških situacija... Ventil...

I inače moji prijatelji vole kad mi je loše, i ne jedamput sam dobila kompliment da sam dosadna i djelujem glupavo kad sam sretna.

ps Sin tambura po raštimanoj dječjog gitari i pjeva van ritma i tonaliteta iz svega glasa. Sad će Persa razuzdano zaplesati i zacijukati od radosti i veselja. Vidim da me čeka jedan od onih - paradoksalno - groznih, a predivnih, veselih i lijepih dana.

-

Možda imam 180 centimetara visine, ali sam i dalje samo krhko ljudsko biće kad se nađem u situaciji da pod mojim krovom živi troje ljudi posve ovisnih o mojoj dobroj volji da ih nahranim, obučem, otuširam i pokažem im bar malo ljudske spremnosti na pažnju i ljubav. Evo to traje već više od deset dana.

Najgori dio ovog tria je moj trogodišnjak koji ima čulo za to kad stvari nisu baš dobre - a sad naravno nisu, pa većinu vremena bjesni, vrišti i napada me milijunima zahtjeva.

Beba spava i jede, muž sjedi i trpi, jedino trogodišnjak ima demonstracije, baca molotovljeve koktele i skandira kojekakve revolucionarne parole. On želi dobar, miran život u kojem se ne vozimo na prematanja, injekcije, operacije i slično, svo četvero - jer nam nema tko uskočiti da pripazi djecu. A i da ima - čemu. Beba bez mene ne može glede dojenja, a trogodišnjak glede bebe od mene neće.

Od šest ujutro kad se budi beba na dojenja, pa do devet uspijem potrpati svoju familiju u auto, nikad bez toga da ili muž ili sin izgube obzir pa počnu zahtijevati, vikati i svaditi se, vrlo često međusobno, i nikad bez toga da povremeno želim nekoga odalamiti. Ne "odgojno", nego baš onako, impulsivno - akcija reakcija i to iz dubine duše. To bi mi puno značilo, ali se suzdržavam. Još se suzdržavam. Jučer sam popila kavu da se razbudim, koja me učinila tako nervoznom da sam se bavila mišlju da šamaram po kući, ali sam posegnula za normabelom. Jesam, priznajem. Pa sam pjevala u autu, umjesto da svalim auto u prvu provaliju, ili da zaplešem s bejzbol palicom po svojim bližnjima.

Moj sin na situaciju reagira tako da gnječi salamu rukama nakon što sam ga zamolila da to ne radi, ili od dosade i protesta što nema zabave, izlazaka i sično razmaže kremu za ruke po parketu. Kažem mu ljutim glasom da sam ljuta. Na to se svelo moje discipliniranje jer s mojim sinom ništa ne pali, barem ništa što ga ostavlja cijelog; može se dijete i slomit, al mi to nije cilj. Zapravo, na mog sina ništa ne pali na duge staze. Sve okrene u svoju korist. I odbrojavanje, i time-out, i kut i sve. Žilav je.

Sve u svemu, imam doma dijete koje traži individualni pristup.

Snažne volje, oštrog uma, velikih potreba za intelektualnim i tjelesnim poticajima i iznimno osjetljivo na svaki emotivni potres u krugu sto kilometara. Neki to zovu izazov, a i ja blagoslov. S time da trenutno manje nego inače u tome vidim blagoslov - a jest, inače mi je to jasno. Tjera nas da rastemo, mislimo i definiramo ne samo tko je on - nego u nasrtajima njegove burne osobnosti uvijek iznova propitujemo i definiramo sebe, svoje osobne granice, svoja uvjerenja i potrebe.

Uglavnom, ljudi dragi, kuća mi je čumez, vrt ko iz Trnoružice, a duša umorna plače negdje u pleksusu.

Ali, nakon što sam se isključila iz sinovljeve predstave pišući ovaj tekst - on je shvatio da mu slaba vajda od mene i sad se igra kao anđelčić, nasmijan i veseo.

Pisanje spašava živote, kažem vam ja :)

Još par redaka i počet ću se smijati.

A možda i neću. Obzirom da želim napisati nešto o:

TRI NONSENSA KAPITALIZMA KOJI MI OSTAVLJAJU GORAK OKUS U USTIMA

Djevojčica mi je prerasla svoje prve bodije i kombinezončiće, i preznojla sam se dok sam pronašla običnu robicu za bebe - ne replike odjeće za scenu, ili umanjenu odjeću za udavače, nego kombinezončiće... Nudi mi jedna žena bodiće - od nula do šest mjeseci.

kako to mislite - od nula do šest?

Zar je nakon ženske odjeće i kod beba došlo do standardizacije - pa je sve univerzalne veličine - da se umanje troškovi proizvodnje.

Da manje dojim svoje dijete, da ostane u gabaritima bodija, ili što?

Žena mi kaže - ima i od nula do tri mjeseca?

Od nula do tri?

Zašto onda ja kupujem novu odjeću s bebina dva mjeseca? Jer sam luda, rasipna ili lijena za prati pa bacam i kupujem novo?

Uzmite onda od tri do šest.

Zar to nije iste veličine, sumnjičava sam ja gledajući tri izložena, a IDENTIČNA bodija.

I stavimo mi tako tri bodića jedne preko drugih  - one najisplativije - za prvih šest mjeseci, i ove druge - od nula do tri, i od tri do šest - i ispadne da su svi skupa iste veličine.

Koje veličine?

Veličine koja se proizvođaču najviše isplati... a dok ljudi shvate vic, u globalnoj ekonomiji on je već prodao dovoljno bodića da osigura svoje potomstvo kroz naredne tri generacije.

Dobar glas? Odnos s kupcem, stisak ruke i poštenje? Eh, iz kojeg sam filma ja ispala... vidi se da me odgajao djed rođen 1901. godine...

--------------------------------

Dosta sam vremena cijenila firmu koja se zove Vileda. Njihove krpe i alatke za čišćenje štede vrijeme, trud i kralješnicu. Sve što nude skupo je, ali sam lojalno i pošteno kupovala cijeneći njihovu kvalitetu.

U međuvremenu mi se slomila njihova konstrukcija za krpe za pod, i ostalo mi je parsto kuna vrijednih krpa - pa sam željela kupiti novu konstrukciju.

Ali, firma je konstrukciji dodala dva kuta na svakoj strani - tako da sve ono što sam od njih kupila - a u savršenom je redu - ne vrijedi.

Prave me majmunom i idiotom, ali to zovu revolucionarnim poboljšanjem.

Okej, to je to. Što se mene tiče - imaju trajni embargo, a kako stvari sada stoje - u mom embargu će završiti sve iz ovog suludog svijeta.

Ne znam - vide li i drugi kako nas magarče? Zar to nije strašno? Kad je dosta? Ima li u jeziku kapitalizma pojam - dosta, dovoljno? ILi je sve - kao što kaže ona robna marka odjeće - potrebno dovesti u stanje MORE AND MORE...

Meni je dosta.

----------------------------------------------

Dok mi je muž bio na prematanju, otišla sam u Konzum kupiti par primjeraka hrane, i užinu za gladnu mene i gladno trogodišnje dijete. No, veliki Konzum, blizi bolnice Sveti Duh neki je specijalac, tzv. merchandiser, presložio.

Velik dio asortimana stoji gdje prije nije stajao. Gurajući kolica s bebom, kolica s hranom, i skupljajući izbezumljenog trogodišnjaka lutala sam kroz Konzum, umorna, znojna i već polako očajna. Gledajući okolo moje je dijete  TREBALO ovo na baterije i ono drveno, sluđeno novom slikom dućana - na staru je bio oguglao, i kupnja je bila čisto moguća, ali to i jest razlog zašto su merchendiseri presložili dućan.

Da ne idemo u psihološku razradu problematike - još jednom su kapitalisti pritisnuli ranjivost čovjekove percepcije, nesvjesnog i onoga što se da dovesti u trans - kako bi čovjek kupio više, potrošio više na ono što ga privuče - jer je složeno po principima koji će taj impuls potaknuti.

Sramite se, merchendiseri i oni koji vas naručuju.

Koga briga za umornu ženu s djecom koja ne zna kako u tisuću kvadrata pronaći banane, kruh i tunjevinu u konzervi - i koja nigdje osim u tom dućanu i ne može kupiti dotične stvari - jer su svuda u okolici takvi mali dućani dotučeni ovim monstrumom konzumerizma? Koga briga koliko sam hodala, natežući uplakanu djecu, gubeći na potragu za tunjevinom energiju koja pripada mojoj djeci, mužu i bližnjima?

To s kapitalizmom i mercendiserima, okrupnjavanjem kapitala, sve to sa bespoštednom logikom financijskog rasta je doista prevršilo svaku mjeru.

Heeej, čuje li itko? Ili svima u ušima bruji elevator music, odabrana tako da te uljuja u ugodne trenutke, kada se sve čini nevažno, osim toga da iz svakog reda supermerketa nagrabiš bar po neku šarenu stvar o čijoj te nužnosti uvjeravaju mediji - koji nisu ništa drugo do li katalozi ovih crnih rupa ljudskosti...

________________________________

Bez obzira što radiš - gradio čovjek najveći most na svijetu, letio u Svemir, pisao knjige ili heklao stolnjake; bio ti domaćica ili nogometaš, uvijek se sve sastoji samo od rada, od sitnih, puno puta i napornih poslića i rutina i sve je uvijek samo slijed koraka.

Plod rada je cilj, a svaki korak je zapravo put u željeno, mada neizvjesno.

Nema prečica.

Nema posla u kojem se uživa u svakom trenu.

Ima ideje, motiva, misije, stava u kojima se u procesu uživa, ali sam rad - sam rad je mukotrpan - pa i rečeno nam je da će vam Raja to tako biti i što se tu ima prigovarati.

Najbolji put u nezadovoljstvo i nesreću je da se grabi za plodom rada, za uspjehom i krajem. Kraj posla je samo sitan trenutak, jer se u ovom svijetu sve mijenja, kvari - i zaboravlja. Čim si došao do vrha, odmah si na putu prema dolje.

Jedino što imam su moji sitni koraci, zen prepuštanja kvarljivom svijetu... jer plod rada uvijek je za nekoga drugoga... za poslodavca, za čitatelje, za klijenta, za obitelj, za dijete... a moj je samo trud, mali ponovljivi ili nepredviđeni koraci, svladavanje dosade, svladavanje nevolja i problema, snalaženje i izdržavanje.

Ne mogu gledati u cilj; moram gledati u ono što radim... zato bolje uspijevamo kad slijedimo svoje autentične snove, koji već žive u nama, i koji nam vode ruku onamo gdje cijelo naše biće želi ići.

Ima taj neki forum na kojem se raspravlja o sukobu između racionalne odluke da se nema više djece i iracionalne žudnje za još djece.

O kako se prepoznajem u tome, i kako se ne razumijem!

Užasno teško podnosim trudnoću, od prvog do zadnjeg dana. Ne mogu rađat nego carskim rezom - kojeg se grozim, bojim, kosa mi se diže na glavi od još jedne pomisli na salu, ono svjetlo, zelene plahte, jod i doktore sa plastičnim pregačama na sterilnom zelenom odijelu; puno sam puta tako umorna od nespavanja - a spavanje mi je najdraža aktivnost na svijetu i trebam puno sna... dakle - nema logike  u tome da se odlučim na još djece.

Grozim se na trudnoću, carski, nespavanje... a opet - sve u meni vrišti i plače kad si kažem - to je to, imam dvoje i sada šlus. Kao da ću povenuti samo od te misli.

I sad ti budi pametna... koji mi je? O čemu se tu radi?

Zar ću odlučiti još devet (ili osamnaest) mjeseci bit užasno, ić u salu na rezanje, nespavat...? Zar je to moguće?

Valjda me vodi pomisao da će prestati buditi me noću, i da ću imati puno ljudi oko sebe, na ručku... valjda mi se sviđa puna kuća, valjda me veseli to da ću puno puta ići na maturalne plesove s njima, i na njihova vjenčanja. Valjda mi je super da stvari koje volim radim u čoporu s puno svoje djece. Vidim se kako grlim čopor, a ne samo svoje dvoje djece.

Ja ne razumijem poziciju u kojoj sam se našla... to s carskim rezovima, i to sa željom za djecom, i taj konflikt između onoga što mislim da mogu i onoga što želim.

Srećom pa sad ne moram mislit o tome, iako gotovo svaki dan pomislim... kad se tuširam i kad rukom prijeđem preko ožiljka od carskog odmah utonem u misli, i nekad mi se skoro plače.

Ne zaboravljam, ipak, da smo svi mi raspeti u svojim željama i realitetu mogućnosti, i zahvalna sam Bogu jer je ovo trenutno najveći moj križ. I neka tako i ostane, ako može biti. On je ovu dilemu usadio u moje srce, On će je i riješiti.

Promijeniti naviku je teško, ili barem - nije lagano.

Navike i naše rutine su upisane negdje u kemijsku strukturu našeg tijela, i kad radimo kontra navika, dok gradimo nove, kao da grebemo gramofonsku ploču - da bi drugačije svirala.

Ma koliko nova navika bila pametna, zdrava, korisna i sretna, sam proces usvajanja (posebno kad smo već malo i odrvenili od godina) nije jednostavan ni ugodan ni lijep.

I eto, ja pred usvajanjem nove navike, i osjećam laganu vrtoglavicu, zbunjenost, povremeno zaboravim disati - baš kao kad učiš npr. voziti role ili nešto, samo važnije, dugotrajnije... a i nije da učiš role vozit ispravno nakon što si ih cijeli život vozio neispravno pa svaki pokret treba nanovo osmišljavat... - a ovdje je upravo tako.

Udahni, izdahni, i radi ne kako bi željela, kako svaki atom u tvom tijelu želi - nego onako kako si se dogovorila sa sobom.

Kažu da treba tri tjedna ili četiri tjedna da se navika usvoji. Vidjet ćemo hoću li biti dovoljno ustrajna. Jer znači mi ova stvar jako puno.

I tako - da se pohvalim. Danas sam radila u svom interesu, a ne kontra sebe. Zar to nije divno!

Go me!

Sjedni, pet!

Htjela sam ispasti nad-snaha. Zato sam ponudila svekićima da ću im zalijevati vrt dok su oni na moru, iako nisam pri vremenu, ni pri slobodnim rukama. No, počeo je period vlažnog vremena i ja se ne mogu osjećati bolje nego što se osjećam. Ispala sam kavalir, a ništa ne moram raditi.

Noćas me muž pokušao svojim standardnim polubudnim bezobrazlukom odvratiti od toga da na tren uzme bebu koja se nacicavala i ljutila do pol dva ujutro. Kako smo se znali svaditi oko toga za ere prvog sina-bebe!  Na koncu je mala zaspala čim ju je tata položio u kinderbet i to je bilo to. Jutros se suprug ispričavao zbog svog bezobrazluka, a ja sam cijelu priču skratila jednom za uvijek - o kako me ne zanima što mi imaš za reć sve dok učiniš ono što sam rekla. I puno, puno ti hvala.

Mudrost dolazi s godinama.

Gledala sam Sabor. Pomislila sam - ajde sada primijeni Isusovu zapovijed ljubavi; oprosti im, prihvati ih i ljubi ih. To me tako zateklo da sam ugasila TV, namazala si šnitu kruha s pekmezom i pravila se luda.

U Novom Zavjetu Marta cinka Mariju Isusu da ne radi, da samo sjedi i sluša. Isus kaže - neka sluša, ima i pravo. Pitam se da li svoj vrt, a mjestimično i kuću, mogu podvesti pod tu priču?

Sjećate se lekcije iz povijesti - postoje uzroci, postoje povodi...

Povod može biti bilo što, a uzroci i procesi - oni se u pozadini kovitlaju i valjaju i čekaju neki nevažni detalj koji će potaknuti buru...

Povod je bila naša jurnjava šoping-centrom, nakon europskog radnog vremena mog dragog; kolone auta koji se vuku ulicom, slika ljudi koji u devet zatvaraju dućane, čiste i zbrajaju do deset, i zatim odlaze svojim obiteljima, putujući tko zna koliko do kuće.

Neću pričati o tome protiv čega bih se pobunila, i što bih rušila. To je bezveze.

idemo radije što želim učiniti.

Želim kupovati povrće kod proizvođača. Popiti čašicu pića s njim, i sjesti za drveni stol na kojem je plastični stolnjak pričvršćen čavlićima. Želim u kući stvari koje će biti dobre i nakon nas; da nam dosade, i da ih onda damo drugima. I da drugi koriste stvari, i onda ih, kad im dosade, u normalnom stanju daju nama.

Želim manje odjeće i šopinga, a više prilike da se obučem i sredim, izađem, plešem, družim se - pa makar uvijek u jednoj te istoj haljini i cipelama. Želim iznositi cipele od plesa; plesa sa djecom, i vršnjacima, i starcima.

Želim da bar dio mojih susjeda svrati kod mene u dvorište i popije kavu. I ja kod njih.

Želim pohabanost koja se popravi brušenjem i lakom.

Želim da mi ljudi dođu praznih ruku u goste, sa nekom svojom pričom, i veseljem.

Želim da naš dom, i ulice kvarta gdje živimo, budu mjesto susreta i da daju razlog da ostajemo tamo.

Želim dječji smijeh po ulici, u dvorištu i u kući, bez najave i protokolarnih cirkusa.

Moj trogodišnjak, umoran i premoren konačno je zaspao, a ja sam ga gledala, premorena, psihički izmaltretirana... i na koncu - raznježena svojim rastućim sinčićem. Flaster na laktu, udarac u glavu prije spavanja, slomljeni nokat na nozi kojeg ne da pomotati, modrice posvuda, a povrh svega toga - ličeko ozbiljno i pametno, a opet dječje. Meka, mirisna koža, djetešce koje raste, koje je naraslo u pravog malog čovjeka.

Teško je voljeti trogodišnjaka; teško je imati razumijevanja za trogodišnjaka, a posebno je teško, mislim, imati tri godine.

Misliš da sve znaš, i sve hoćeš probati, a onda netko zaviče na tebe tonom glasa koji očito govori da si u opasnosti, i da zapravo i ne znaš čega si se latio. I ne znaš što je opasno; u situaciji si koja ti uopće nije jasna.

Na tebe viču, otimaju ti sve te zanimljive stvari kojima si krenuo popravljati televizor, namazati kruh, otimaju ti noževe i tetrapake mlijeka koje nosiš sam na terasu (samo želiš pomoći), i ne razumiješ zašto se paštašuta ne smije jesti žlicom i vilicom istodobno - u jednoj ruci... tebi je to smiješno, a svi ostali kolutaju očima... oni, oni... oni te ne razumiju... odustaješ zbog mira u kući i jedeš onako kao i svi... dosadno.

Skačeš po kauču i igraš se batmana, a onda ti govore da prestaneš. Zašto? I kako to da se tako često lupiš ovdje i ondje, zašto padaš kao kruška kad ne odeš poslijepodne spavati... i zašto da spavam - pa čini se da mama radi nešto zanimljivo.

Igraš se neke čudne igre dok te mama uspavljuje; okice su već potonule, i priviđa ti se nešto, tko zna što, pa se napol igraš, smiješ se onako lukavo, umorno, a mama je ljuta. Zašto je ona ljuta? Samo se igramo.

Trogodišnjak ne zna da njegovo bauljanje na rubu sna i jave traje sat i pol, i da mama već misli - kad će skuhati ručak, ispeglati robu, i što ako se beba probudi, a trogodišnjak nikako da se preda snu kad mu je najpotrebniji, i koji mu visi s trepavica.

Zašto si gurnuo mamu niz stepenice? Pa nisi htio. To se DOGODILO. Uzela ti je ono za vježbanje i rekla ne ne, ti si se naljutio, ruka je poletila, i ti si je gurnuo. Ma ne može mami ništa biti, misliš si ti, a mama govori o bolnici i opasnosti i da paziš niz stepenice, da nikog ne guraš.... a ti i ne guraš... to se dogodi.

Mama te pita zašto si nešto učinio, a ti gledaš pred sebe i ne znaš objasniti što je frustracija, ne znaš objasniti da nisi kontrolirao rukicu, ili da si umoran, premoren i da ne znaš što bi sa sobom. A ponekad ti je samo jako dosadno i onda skačeš i vičeš i napraviš neku glupost slučajno. I odmah ti bude žao, ali ti je i dalje dosadno, i opet skačeš, i opet ne znaš reći, niti si pomoći.

Događa ti se to unutra... misli, osjećaji, želje... povezuješ, objašnjavaš, gledaš, pitaš se, želiš... i već si dovoljno velik, osjećaš da možeš, i znaš, ponekad ti se čini da su mama i tata glupani... ništa ne razumiju.

Kad ti se nešto ne sviđa, čini ti se kraj svijeta, jer još uvijek ne znaš što je sutra, i gdje idu godine koje su prošle, i kako je to jučer, i što su to snovi.

Za tebe je sve pitanje sad ili nikad; stvari te privlače svom snagom, i ono nešto u tebi te ganja da probaš, da učiš... pred tobom je život, svijet, moraš učiti, želiš učiti... a mama to ponekad ne razumije.

Gleda te, a tebi je ružno kako te gleda.

Bio bi njezina mala beba, a opet - htio bi raditi po svome, ne kao beba... i kako da budem mamina ljubav, a da opet budem odrastao, pitaš se ti... i moliš mamu da u park ona ide autom, a ti na svom traktoru, po cesti, ti to možeš... a mama ne da.

Teško je biti trogodišnjak.

I teško je s trogodišnjakom.

Kao što je svaka ljubav, kad su u pitanju ljudi, teška.

Bebe su stvorene da zrcale samo ljubav, da žive u simbiozi s nama. S bebama je tako lako, i zato ljudi vole, obožavaju bebe.

Malena djeca, i djeca, to su već ljudi. Oni više ne traže osmijehe i blesavo tepanje, oni traže razumijevanje, duboku vezu, traže blizinu, traže prihvaćanje, traže kontakt, i traže autentične nas, a opet - traže i autentične sebe.

Nije lako trogodišnjacima. Nadam se da ću naučiti s njima, i nadam se da ću mojim trogodišnjacima pomoći da se snađu u tom svijetu, da im više bude lijepo, nego ružno.

I nadam se da će ona mama, zločesta mama koju će moj trogodišnjak prerezati na pola, otići s živčekima na put oko svijeta... i da će s njim biti zabavna, duhovita, luckasta mama s kojom je život lijep... čak i kada imaš tri godine, kada si naporan, zahtjevan, kada si trapav, i pretjerano samouvjeren, i kada se svadiš, i histeriziraš, i urlaš, i bacaš stvari, i lomiš, i prkosiš...

Nadam se, moj mali čovječe, da ćeš osjetiti što to znači voljeti i prihvaćati čovjeka onakvog kakav jest... čak i kada je trogodišnjak...

nikada nećeš nestati iz mene

nesito moje i gladno

nikada nećeš nestati

samo se zabaviš ponekad

svijet je šaren i bučan

i možda gladno i žedno,

ali i ti voliš ljepotu

svijet se prelijeva ljepotom

zar nije,

zabavljeno moje, zavarano moje,

znatiželjno;

to moje, koje se ophrvalo,

koje se bori da oživi, zaživi,

to moje koje se tako hrabro bori

ali svako toliko zijevne iz  mene

ta žudnja bez početka i kraja

zavrišti; zgrči se i traži,

ali prošlo je vrijeme toga,

prošlo je vrijeme kad sam bila tako malena

da me rame moglo držati,

i dlan jedne ruke obgrliti

prošlo je vrijeme kada sam se smijala neodoljivo,

prošlo je vrijeme,

prošlo

i sada ponekad zamrem

ponekad ti kažeš svoju

da trebalo si ljubav i stalnost

da trebalo si dobrotu

 da trebalo si...

a govoriš bez riječi,

dovodiš ponore mraka

tame i samoće

kožu nešto bocka,

i dah je težak i mučan

odjednom ničega ničega nema;

samo žudnja 

za pogledom i pričom

veliki osmjeh na pedalj od tvog oka

da ti odvrati da je život dobar

da te očovječi, dodirne u nejake ruke,

i preda iskru života.

no i to je ljudski život;

i ne primiti majčinu ljubav,

i majčinu ljubav ne moći dati...

sve je to ljudski život;

od sreće do nepravde,

sve je to život,

svi ljudi grade i priču o sreći,

i priču o boli i patnji.

i ja te grlim; možda si najvrednije što imam;

esencija ljudske duše u tebi je;

neizreciv vapaj:

samo ljubavi, ljubavi, ljubavi,

ljubavi

i ljudske blizine.

Uhodavam se u duplo majčinstvo. Što smijehom, što molitvom, što pokušajima rokovnika (unaprijed osuđenim na neuspjeh), što razmišljanjem, a ponekad i na najgori način - živcima koji su obišli svijet i vratili se doma.

Danas sam živce opet poslala na još jedan put, ovaj put do najbliže crne rupe, i onda u nju, bespovratno, vidjet ćemo koliko su snalažljivi u povratku doma.

Pretpostavljam da majčinstvo s dvoje djece, i s racionalnim i normalnim gledištem na kuću i kućanske poslove (čarobni štapić ne postoji, kao niti vila čistilica koja za 40 kn na sat učini sve što treba i kako treba) nije niti u jednom od ekstrema u kojima se ja snalazim.

Nit je to ihajhaj kreativno-umjetnički kaos, nit je red i raspored.

Najgore od svega što je život u ovoj situaciji nešto u sredini, a znamo da je umjeren biti najteža zadaća, posebno ako ste obdareni osobnošću kao što je moja (ona koje se bliža okolina grozi čak i kad te dobro upozna i zavoli).

Ljudi moji, pa ovo je radno vrijeme, ovo je posao, s nizom glupih rutina, s nizom nepredviđenih okolnosti, sa ekipom koja šizi i s kojom mnogoput nije lako; ne cijeni te se, i daju ti se zbunjujuće zadaće, a puno puta podražaji i želje dolaze iz više smjerova u isto vrijeme. Potonje mi je najgora stvar. Ja sam introvert.

Nastranu što su to moja djeca, volim ih, i u principu nisu loši, ovaj me dan podsjeća na jedan od onih idiotskih dana na poslu.

Npr. iskrsnuo je problem, a važan je dan, i posao treba odraditi, rokovi zatežu omču oko vrata. Šef nervozan. Odjednom, kompjuter se zblokira. Prospeš kavu po odjeći u kojoj trebaš držati prezentaciju. U kupaonici sretneš kolegicu koja je predložila da ti daju otkaz nakon određenog sukoba oko financija za projekt. Telefon zvoni i saznaješ da sutra u osam preuzimaš predavanje kolege koji je bolestan. O građi ne znaš baš puno. Noć ne gine za radnim stolom.

I sad - imaš izbor - stisnuti zube i durati, ili krenuti derati se i izderavati na sve živo što ti se nađe u vidokrugu; a možeš i  duboko i bijesno disati da se hiperventiliraš i izvrneš na leđa ko bumbar, i na taj način prepustiš sve svoje probleme drugima, tj. kolegama i ekipi hitne pomoći koja mrzi dolaziti po ljude koji se se srušili na pod od stresa i kojima u biti nije ništa (to će ti donijeti kratkoročan odmor na nosilima i u ordinaciji hitne pomoći, dok doktori spašavaju živote, a ti čekaš pauzu između dva infarktirana pacijenta, ali i dugoročnu etiketu osobe koja ne zna raditi pod stresom, znači od napredovanja ništa...).

Pogledaš na sat - još nije niti pol jedanaest. Gladna si... shvatiš da si zaboravila novčanik, što znači da voziš bez prometne i vozačke, a utakmica je i policije će biti na cesti kao u priči.

I tako.

Između pripreme i znanja, između roka i improvizacije, između ljudi i papira, između kompjutera i ručka, između umjetnosti življenja, i umjetnosti podnošenja života... - raditi je tako, biti majka je tako, stvarati umjetnost je tako, i zarađivati novce - uvijek je isto.

Zašto ponekad tražim život van života i svijet mimo svijeta? Zašto ne prihvatim da je svuda sve isto. Svuda je van Raja, i svugdje smo samo na putu kušnje...

Nemojte me krivo shvatiti, ali ima neke ljepote u misli da je ovaj život konačan. Ne bi to bila lijepa pomisao ako čovjek ne bi vjerovao da je onaj drugi beskonačan... ali ako vjeruješ da su ovo kvalifikacije, možda ustaneš i nastaviš gdje si stala.

Umorne duše, tupog pogleda, zasićena od svega poigrat ćeš se s djetetom koje je odlučilo ne spavati poslijepodne (a umorno je i histerično), kuhati i spremati rukama i nogama teškim kao u slonice (a na tijelu vilin-konjica), nadajući se da nećeš izazvati svađu sa suprugom s kojim nisi podijelila tri suvisle riječi niti dva ugodna dodira u zadnjih tjedan dana...

I ako si pametna, uzet ćeš vrijeme, i moliti se za više snage, mudrosti i sposobnosti podnošenja. Može se više i bolje, ali ne boljim rasporedom, nago unutarnjim nadahnućem Duha.

Bože, i ti čitaš naše blogove, dakle poslušaj i ovu moju molitvu iz sitne agonije, i daj da je sagledam iz kuta iz kojeg je gledaš i ti - smijući se mojoj slabosti i kuknjavi iz života koji je, za zemne okolnosti, upravo savršen. I hvala Ti na tome!