Ako ste ovamo došli preko linka na naslovnici moram vam reći da priča o trogodišnjacima ima svoj nastavak - u ovom sam tekstu zbunjena i pomalo cinična; u nastavku sam napravila skok i umjesto da gledam trogodišnjaka izvana - pogledala sam ga iznutra, njegovim očima. Sve u svemu - bolji vam je ovaj http://zenzena.mojblog.hr/p-jos-malo-o-trogodisnjacima/160170.html tekst, nego ovaj koji slijedi... a možete pročitati i oba. Hvala, i pozdrav!

...........................

Trogodišnjaci su vrlo nezgodna supkultura. Najveći problem s njima je u tome što više ili manje razumiju sve što se oko njih zbiva, a istodobno ne posjeduju  nikakve pozicije ili privilegije koje bi željeli imati, a da im već nisu oduzete, odnosno da su ih dorasli.

Prosječan trogodišnjak nema ništa za izgubiti, a zdravlje, roditeljsku ljubav i život uzima zdravo za gotovo.

Trododišnjak vrišti najkričavijim, najživčanijim i najglasnijim mogućim tonom koji je modeliran tako da u trenu posve pomuti biokemijsku ravnotežu svojih roditelja.

Ta pomutnja u organizmu roditelja prije svega upozorava da će roditelj uvijek osjetiti nesnošljivu nelagodu kad stane na put trogodišnjaku.

 Ništa nije tako nelagodno kao neočekivani krik trogodišnjaka praćem skokom kamikaze na oštar dio namještaja.

Na veliku žalost roditelja pomutnja u organizmu čovjeka ponekad dovodi do nevoljnih reakcija – deranja, obrambenih napada u vidu šamaranja i majčinskih emotivnih neuravnoteženosti i tako dalje.

Trogodišnjakova zlovolja može unijeti nasilje i histeriju u cijelu obitelj.

No, iako ponešto fasuje u obiteljskoj histeriji izazvanoj neočekivanim krikovima i majmunskim skokovima, i tu trogodišnjak profitira – jer ne može prolazni bijes roditelja biti toliko mučan za dijete koliko roditeljevu njegova grižnja savjesti. Svako pametno dijete zna (a trogodišnjaci su listom pametna čeljad) da nakon roditeljevog ispada slijedi kiša dopuštanja, nježnosti i slatkiša.

Trogodišnjacima čovjek ništa ne može.

Boj se trogodišnjaka i kad se smije. U sljedećem trenutku će ti baciti kocku u glavu, proliti će mlijeko po podu i razbiti šalicu, a zatim te pljunuti, bacit će se na pod i zaurlati iz dubine duše, a da u nekim slučajevima nikad nećeš znati što konkretno je izazvalo dotični jad.

S trogodišnjacima rukujte oprezno, kao sa zapaljivim tvarima. Ne čačkaj, ne potpaljuj, ne diraj ako ne moraš i nadaj se najboljem – većinom su trogodišnjaci simpatičan i miroljubiv narod. Ali kad nisu – to je kataklizma. Uvjerena sam da su vrtići smišljeni zbog trogodišnjaka; odstrani ih iz obiteljskog života, s ulica i iz dućana.

Da su trogodišnjaci svjesni važnost novca, prestiža i moći u suvremenom društvu uskoro bismo svi bili mrtvi, a cestama bi jurili trogodišnjaci u bijesnim autima. Oni bi palili i gasili žmigavce po svojoj inspiraciji, šamarali bi instruktore vožnje ako bi ih ovi htjeli ispraviti; oni bi uključivali brisače kad im se sviđa i koristili bi gas i kočnicu vrlo eklektično. Vrlo brzo na svijetu ne bi bilo čitavih ljudi, a i onih iznad zemlje bilo nekoliko, pretežno brđana iz nepristupačnih predjela.

Da trogodišnjaci imaju mogućnost romantične ljubavi, fizičko nasilje, skupa s psihičkim bi bila norma ponašanja. Zato su djeca aseksualna i nesposobna za trajnije monogamne veze.

Sve u svemu, ja pred svojim trogodišnjakom uzmičem kolikogod mogu, dajem mu hranu na vrijeme, i s distance, a zatim pobjegnem u wc i zaključam se, hodam leđima uza zid (šunjam se), tijelo mi je povijeno, ruke podignute u razinu lica i stegnute u šake, a sve naše stvari pohranjene su na tavan, koji je zaključan trima sigurnosnim bravama. Dišem duboko, spremna za napad ubitačnog vrištanja u svakom trenutku, odijevam se u nindža kombinacije da mogu neprimijećena proći, a i lakše se uzverati, skočiti, pobjeći i umaknuti od svog milog djeteta koje me toliko voli da će se u lošem trenutku zaletjeti u mene i srušiti me na pod, a zatim plakati kao kišna godina kad vidi moje suze.

U psihometrijskim kvalifikacijama ljudi ja spadam među ljude koji su ludi kao bik kad ugledaju svoj cilj, a uz to vrlo sam željna strukture, ladica, pravila...

I svako toliko se osjetim umorna, frustirana, svako toliko ništa mi više ne polazi za rukom.

A onda shvatim - opet sam počela. Sve je bilo dobro; na prvom su mjestu bili voljeni ljudi, život kao takav, ljubav i mir... pa sam pomislila - sad ću usavršiti sve, vrijeme je da se unese još i više reda... a zaboravljam da je taj red i mir plod ljubavi, strpljenja, usklađivanja s drugima - a ne mojih tablica.

Ponovno sam izvadila rokovnik odnekud i počela pisati minute, zaduženja, rasporede: počela sam izdvajati vrijeme da razmislim što bi kada, prije čega, i poslije čega trebalo napraviti... kao da nemam kod kuće trogodišnjaka i bebu...

Zanemarim realnost kad me ćopi želja da pokorim svijet i život, da sve imam u svom rokovniku.

I danas mislim - čim uspavam djecu - koja osjete valjda moje ludilo i ostanu budna do kasno u noć, remeteći sve moje planove... - idem planirati, pisati tablice, dijagrame i vremensku tablu sa svoj dan... dan majke na porodiljnom dopustu... Groteskno... ali to je realnost ljudske prirode. Ponekad smo glupavi i slijepi. Ponekad nas naše osobine odvuku tamo gdje više nema smisla ni nade, nego samo borba protiv života.

Srećom, pa sam se sjetila da ću zaglibiti do grla u nevoljama ako nastavim.

Pusti rokovnik, luda babo, i moli se, i opusti.

U novom subotnjem prilogu Jutarnjeg, u Glorii IN, stoji zgodna mala reportaža s Lošinja, praćena zgodnim fotografijama.

I kaže novinarka Sanja Renić ovako:

Pijuckatii limoncello s pogledom na pučini po kojoj skaču zaigrani dupini i pritom se "opijati" mirisom eukaliptusa i kadulje - slika je koja asicira na daleke egzotične desetinacije, no sve se to može doživjeti i na romantičnom vikendu na otoku Lošinju.

Može?

Doista?

Možda, ako čovjek potegne dosta tog limoncella, za koji na wickipedii saznajem kako je nekakav liker iz napuljske regije, i iskreno da vam kažem ne znam u kojem kafiću se, i otkad, taj limoncello može dobiti na Lošinju. I na kraju krajeva kakva je to navada - doći na Lošinj i piti limoncello. Svatko ima pravo piti bilo što sa liste, ali još uvijek ne razumijem logiku autoričinog teksta.

Znate zašto - jer sam ja s Lošinja, i poznam svaki  kutak tog otoka i u njega sam strastveno zaljubljena;  probijala sam se kroz šikare i gazila po kosturima mrtvih ovaca da vidim sve, ali baš sve što on jest i nudi, ako me razumijete - i vjerujte - nema tog kafića u kojem biste njušili eukaliptus (onih par komada što rastu na tom otoku) skupa sa kaduljom, uz to još gledajući pučinu na kojoj skaču dupini.

Da, u našem akvatoriju žive dobri dupini, ali da biste ih vidjeli potrebna je ili iznimna sreća i slučajnost (ponekad prate brodove na kojima se možete zateći ako idete na izlet na Susak ili Ilovik); ribari koji su iz dana u dan na barci, negdje na moru ponekad ih vide kako skaču, a turisti koji su zapeli za to da ih vide trebaju, po uputama stručnjaka za dupine, otići na pučinu, ugasiti motor i strpljivo, ako treba i satima čekati hoće li se koji dupin pojaviti negdje u okolici. No garancije da ćete ih vidjeti - nema. Osobito iz kafića, uz miris limoncella, eukaliptusa i kadulje.

Ima, doduše, jedno iznimno atraktivno mjesto na otoku, gdje doista možete piti neko pićence (u lagano retro ambijentu, uz retro konobare, i retro menu i popis pića, dakle u razblaženom obliku socijalističkog turizma i sigurno nema limoncella), mirisati borovinu (koja je karakterističan miris otoka) i gledati pučinu; ako dovoljno dugo ostanete možda ugledate i kojeg dupina u daljini (što sumnjam da biste primijetili), ali posve sigurno vas čeka jedan spektakularan zalazakk sunca. Mjesto se zove Lanterna, na rtu između Velog Žala i Čikata.

No, tkogod da je pisao tekst, očito ili nije bio dovoljno dugo na Lošinju, ili se zadovoljio pričom nekog nadobudnog vlasnika kafića koji služi limoncello; ne usuđujem se pomisliti da je priča lansirana od strane naše Turističke zajednice ili nekog takvog organa - jer je laž.

Nisam sigurna da je Lošinju potrebna laž; taj je otok tako lijep, s toliko čudesnih lokacija, mirisa koji iscjeljuju i predivnim morem - negdje je tamnoplavo, ima mjesta gdje more izgleda kao

Danas sam zdrava, djeca su čila i vesela, i zdrava, muž mi živi i prosperira, rat nije, radijacija nije, totalna ekonomska kriza nije, skakavci ne napadaju...

Prijatelji su tu negdje, na okupu, i bez nekih ozbiljnih muka, roditelji su nam u relativnoj snazi, sestra mi se udaje, i za koji tjedan odlazimo na more.

A smetala ima, ona su na svakom koraku - što u svijetu van mene, tako i u mom unutarnjem sklopu.

No ne imenujem ih, ne gledam ih, ne razmišljam o njima, nego razmišljam o tome da uživam ovaj tren, da ga provučem kroz usta i zube, preko svakog okusnog pupoljka, da ga mirišem, i gledam, dodirnem, i cvaknem, kao da gustiram neko dobro vino. Da što više od njega ostane, da ga osjetim, zapamtim, i da ne tragam za njim nakon što prođe - kao Proust, ili kao što sam i sama nekad gubila vrednote jer ih ne znaš prepoznati, pa ih kasnije kopaš iz sjećanja, i rekonstruiraš ono što je moglo biti i onda i zauvijek stopostotna radost.

Ovo je najbolji tren, jer je jedini tren.

I možda pravi optimizam nije u tome da će biti bolje, nego da je sada možda bolje nego što će ikad kasnije biti - vjerovali ili ne. Ali da ćemo izdurati i ako bude gore. Uvijek s osmijehom, uvijek sa zahvalnošću, uvijek sigurni da smo sigurni, i uvijek sigurni u val koji će nas nositi tu i tamo, ali će nas uvijek, ako mu dozvolimo - odnijeti u zagrljaj Beskonačnosti.

Mi ljudi nismo robovi svojih stanja i okolnosti, mi smo vrlo vješti korisnici svega što se zbiva oko nas i u nama, a načini na koje se snađemo kad je u pitanju naša komocija, inercija ili čuvanje od boli upravo su zadivljujuući.

Znate čovjeka koji nikad NEMA VREMENA za sport, a htio bi - a ničega iz svog života ne može se odreći (reprize sitcoma, stominutne kave, izležavanje na kauču i tako dalje? Ili nekoga kojega na poslu TOLIKO IZGNJAVE da nema SNAGE za socijalni život?

Izgovori, izgovori, izgovori.

Ja sam kraljica izgovora.

Nakon ugodnog dana - kino, smijeh, obitelj, zafrkancija, ćevapi od vani umjesto da kuham došlo doba da se sprema, akutna potreba za spremanjem...

I meni se ne da.

Na rukama mi cendra pospano dijete. Mogu ga odložiti i uspavati s jedno pet minuta truda... ili mogu držati dijete na rukama i reći, nemoćno sliježući ramenima - ništa nisam stigla. Cijeli je dan cendrala. Taman dobro, jednom rukom dijete, drugom tipkovnicu i ihajhaj.Dolaze mi gosti, pa baš želimo spremati.

A mogu i  reći - nisam spremila, oprostite, mala mi nemoguća (a dijete anđelak neviđen)... a oni će razumjeti.

Jer znam ih. Isto su imali dijete. I ništa nisu stizali od djeteta.

Ah ta djeca... ubiše nas :))))

Zaredalo se par loših dana s mojim sinom; dreka i vika, svađa i problemi. Danas sam već ujutro klonula, i bilo mi je dosta svega.

Ali, čim sam sjela, i razmislila - postalo mi je jasno da radim gluposti. Ili - da gluposti iz mene vode kolo.

Gledam dijete sa strahom u očima - je li mu dobro doma? Što mu nedostaje? Brižan, nije bio u kazalištu, brižan, nema društva ovaj tjedan... o jadan, fali mu neka aktivnost, hobi, štojaznam. Nema društvo  za bridge partije ili već nešto zahtjevno.

Siroto moje dijete - dobilo je seku, mora da pati do nebesa dok je par puta dnevno podojim. Moram se skrivati na tavan i tepati maloj da ga ne povrijedim.

I brižan, brižan, kuća je malo neuredna, sigurno mu to teško pada.

Bit će da pati do neba!

Ganjam ga ko furija i pokušavam riješiti probleme koji ne postoje, pokušavam mu ponuditi poticaje koje nije tražio, mitim ga (ići ćemo na sladoled), gledam ga milo, spremna da podnesem sve njegove pretpostavljene jade, obzirna do neba, sva u razumijevanju i ne znam čemu.

Luda baba. Opet sam se pokazala i dokazala ko luda baba. Sjajno.

Sva sreća pa već poimence poznam sve svoje demone.

Demone mog vlastitog djetinjstva, i mojih osjećaja koji su me tada šamarali. Bojim se da proživljava ono što sam proživljavala ja, pa ga proganjam. Znate kako poremećeni ljudi u tramvaju vide zmajeve, pa se s njima bore? E, tako i ja. Na licu radosnog djeteta ja vidim strašne jade, pa se ponašam ne prema realnosti, nego prema glasovima u glavi, prema slikama koje me znaju spopasti kad se najmanje nadam. PTSP, valjda.

Srećom, imam super sina, koji se to više da u dreku što se ja više trudim biti slatka, obzirna, i zaštititi ga od zmajeva koji ne postoje (ovo je metafora, ne vidim stvarne zmajeve, da ne bi bilo).

Što nježnije nudim sladoled da ga izliječi od rana glede seke (ja sam prošla određene mučne stvari kad se moja sestra rodila, pa me to valjda muči) to se on luđe odbija obući i trči gol po kući i neće sladoled.

Bravo sine!

I tako, nakon što sam pokušala biti nježna, obzirna, puna ljubavi, nakon što sam htjela osmjesima zaliječiti sve nepostojeće rane, i nakon što sam premrla od straha kako će moje dijete jadno doma, zaglavljeno, lišeno poticaja, društva čega sve ne... - ja pišem na kompjuteru, a moje se dijete zadovoljno igra plastelinom i modlicama, dodaje mi zamišljenu hranu, i sve je super i sve je za pet.

A ja - majka proganjalica - sjedni i grickaj nešto, ne znam, čipi-čips. Ohani se, ženo, pusti dijete da raste i živi svoj život, a ti svoje demone pošalji na put oko svijeta. Skupa sa živčekima.

I opet - strah je neprijatelj; i ako se nečeg treba bojati - to je strah. Frigaš strah...

Bilo mi je jako stalo da se što prije oporavim da mogu s djecom van. Možda zato jer mi je kuća džumbus pa vrijeđa moja suptilna čula i centre za ljepotu. Ili zato jer sam uvjerena da je za dijete važno da se druži s drugom djecom, i da doživljava stvari u umjetničkom smislu (kazalište, izložba, koncertić i slično).

Danas smo dakle (ponovno sami, moje dvoje djece i ja) spakirali se u auto i otišli u park.

Prvi put nakon mog carskog reza.

Vau! Presretna sam. Uspjelo je.

Graške znoja neću niti spominjati, ali svakako hoću svoju zbunjenost.

Željela bih još djece, i uostalom u redu je prepustiti Božijoj providnosti ono što je u njegovoj domeni (to je moje duboko uvjerenje), a opet - treći carski mi ne gine... a ja s tim carskim nisam u dobrim odnosima. Ne znam... Ne razumijem...

Dok hodam tako, nakon svog drugog carskog reza, i četvrte operacije po redu na mom trbuhu ne mogu se oteti dojmu da sam IZREZANA, nekako iskasapljena, i ne mogu se oteti vrisku iz sebe - ne dam više, ne mogu više to prolaziti...

A opet - kako da dođem do djece? Da ih usvajamo?

Ne znam.

Strahujem od razgovora sa svojim ispovjednikom, svećenikom kojeg volim kao da mi je rođeni otac, moj predivni oslonac, mudrost, podrška... bojim se što će reć. Bojim se da ću morat kapitulirat pred njegovom jasnom logikom...

Ispred kuće, tamo gdje je cvjetnjak, i stol za ljetne užanca, jedva se prolazi od pješčanika, traktora na pedale s prikolicom, igračaka, podivljalih ruža, bagera, lopatica i mrežica za leptire. Tu su kolica, razbacani stolci, na podu žvrljotine kredom i pokoji cvijet kojeg sam ja nacrtala. Tu je i prljavi i zapušteni otirač, a povrh svega, baš ispred dnevne sobe, dva su sušila za robu. Cvijeće je podivljalo, ruže se već bacile u šipke, korova ima gdje god pogledaš, pol metarski korov izbija i i između betonskih ploča, ne samo kroz ruže ili cvijeće.

Beba je smrdila jer se upravo uneredila, sin je kombinirao rižot i kolače, a ja sam još nekih dva sata prije toga, sama samcata s njima već danima (muž kasno dođe s posla, a vikendom ima seminare) osjetila da dalje ne mogu, zavalila se i čekala da život prođe, tj. da mi muž dođe.

Sinu, koji je molio da se igramo (i još i još i još) rekla sam da sam umorna ko cucak, da mi je bio naporan dan i da mi se ne da. On me gledao pametnim okicama - i rekao:

- Mama, oprosti što smo dobili seku.

Kad se u nekom filmu hoće reći da je ljubav veoma jaka, ljubavnici ostavljaju svoje kofere na cesti i trče ususret voljenoj osobi.

Sviđa mi se ta slika.

Ona govori o Ljubavi.

Ne možeš grlit, ne možeš se predat i ne možeš primiti ljubav drugoga ako su tu ruke pune prtljage; ako nisi slobodan.

I tako ja razmišljam o tome što sve držim, čega se pridržavam i što da ostavim na cesti kako bih mogla slobodna, poletna i cijela uletiti u zagrljaj Ljubavi; Božije, dječje, bračne, prijateljske?

Znam se uhvatiti umora i razmišljati o njemu, vući ga kao dragocjenu prtljagu bez koje se ne želim pomaknuti s mjesta. Ne vidim ništa - samo umor. U borbi ljubavi i umora ponekad ja dam da umor pobijedi nadmoćno i posve.

A nije stvar u umoru, kao što ni u čemu nije stvar, nego uvijek u nama; ono što gledaš, to postaje najvažnije. Ono kako o nečemu misliš čini ti se da je stvar o kojoj misliš. Mi ljudi sve znamo pobrkati. Mi smo ponekad kao loši fotografi - pored kadra koji bi nadahnuo stotine ljudi, mi izoštrimo na neke rešetke, na nešto ružno i nebitno - i sve ono lijepo se razlije u neprepoznatljivu mrlju.

E reformirat ću svoj odnos prema umoru. Neka ga, nek bude, al o tome kako ćemo i što ćemo s njime, odlučujem ja, i umor me može učiniti majkom-aždajom i suprugom-rospijom samo i samo ako ja tako odlučim.

Daklem, igra počinje, navijači su na tribinama. Ma kakav bio dan, ovo će biti lijep, dobar i miran dan.

ps Moja curica dobro spava, ali sirota pušta vjetrove cijelu noć... ne budi se, ali svaki vjetar je praćen određenim stenjanjem, režanjem, gunđanjem, onda glasan prduljak koji je i za odraslog čovjeka postignuće, a zatim sve to poprati burnim zvukovima olakšanja. I tako ponekad iz minute u minutu... a ja imam lagan san. Danas srećica ide u svoju sobicu, i nadam se da će svima biti lakše. Ili barem meni - ja joj ne mogu pomoći, ako je dragam, budi se pa plače što sam je probudila. Ona i njezini vjetrovi imaju svoj vlastiti život u koji ja nisam dobrodošla.

Kad iscuri dan, kad pogledam oko sebe i vidim da smo proživjeli još 24 sata bez bolesti i nevolje, u miru, blagostanju, na sigurnom i u ljubavi, legnem moliti se. Nadam se da Bog razumije potrebu umorne majke nakon carskog reza da moli ležećki.

I ne prođe puno dana a da se ne sjetim jedne mučne priče iz mog života.

Činilo se da nema izlaza; ili barem - jedini je izlaz bio da ja prihvatim nemilu situaciju što se onda činilo kao suluda akcija. Zbog toga sam se prestala javljati nekim od dobronamjernih i napasnih prijatelja; mimo svake zemaljske logike zrno po zrno kusala sam tu situaciju, pokušavajući je provariti. Ti su dani bili užasni. Em mi je bilo teško, em sam bila na udaru bliskih mi ljudi kao prolupala luđakinja koju treba zaštititi od nje same.

Mislila sam da od mene neće ništa ostati, a osim toga - molila sam se da me to iskustvo ne ostavi gorkom; molila sam se da ne progutam svoju knedlu, a kasnije na svih pljujem žuč. Takva akcija ne bi imala nikakvog smisla. Htjela sam prihvatiti sve to u ljubavi, i s ljubavlju, što sama nisam mogla.

Nisam očekivala ništa dobroga - prihvatila sam gubitak, i bila spremna živjeti s osjećajem bola do kraja života, a ishod situacije me iznenadio. Kad sam prihvatila sve, kad sam se odrekla svojih imperativa, sve se okrenulo naopačke, i velika vrata su se otvorila predamnom.

Kao neka nagrada.

Ma to i jest nagrada.

Božji putevi su nedokučivi.

Moja odluka da prihvatim trpljenje promijenila je i dotaknula još neke živote; dogodile su se lijepe stvari, a mene je zahvatila sreća kojoj se nisam mogla nadati - sve i da sam mogla umaknuti nevolji koje sam se tako grčevito nastojala kloniti.

Iz bezizlazja u radost, tako bih ja to mogla nazvati.

Bez moje intervencije u svijet, ili u druge; samo sa željom da odradim svoje u miru, tišini i ljubavi.

Razmišljam o tome i zahvalna sam na tom iskustvu jer me nakon toga ipak nešto malo manje strah.

I ako ikada kažem nešto što zvuči bezizlazno - to je samo navika, jezik brži od mozga.

Optimizam koji sam izvukla iz te pouke jedan je od najvećih blaga mog života; sve se može okrenuti na dobro, ali baš sve. Ja vidjela na svoje oči.

I nije naše da smišljamo kako popraviti stvari - jer nit možemo smislit nešto dobroga, a kamoli provest. Naše je da guramo svoje, trpimo kad je vrijeme trpnje, i njegujemo ljubav, u Ljubavi.

Mislim, sve u svemu, da bismo trebali puni nade moliti da se svijet zaustavi u ovom ludilu oko nafte, bezočne ekonomije, i rivalstva koje nas sve može dotući.

Nemamo ideju kako se stvari mogu promijeniti? Stvari se neće ni promijeniti u skladu s našim idejama, niti na ljudski način, jer od doba Babilona mi jedni druge ni ne razumijemo, a upitno je koliko sami sebe razumijemo... stvari mogu krenuti nabolje samo u Božijim rukama. Pa dajmo mu da radi svoje, a mi - mozak na pašu. Sjedni, kokice u ruke, i gledaj. Kao nogometno prvenstvo. Nek oni koji znaju rade, a mi - uživajmo, pjevajmo i zahvaljujmo. Samo je to u ljudskoj domeni.

Da, imam puno vremena. Moj trogodišnjak često ima svoja posla, a beba.. ona isto ima svoja posla. Nadoji se i spava. Ili možda nije stvar vremena, nego želje i potrebe da se radi i stvara.

Meni nedostaje posao, neki od doma, kao što sam prije radila... pisala. S vremenom sam digla ruke od tih nekih gaža jer me smetalo to o čemu sam pisala (knjige pune krvi, devijacija, zla i naopaka) i to što nisam imala odziv, takvi su valjda mediji za koje sam radila. Izgubilo je svoj smisao s vremenom. Ili ga ja nikad, u tom svijetu gdje sam bila, nisam uspjela za sebe naći.

A sad ne znam gdje bih se okrenula, gdje bih usmjerila svoju strelicu i borila se za gažu.

Osjećam se gotovanski.

Mi odlikaši i štreberi obično izađemo s faksa s punim rukama posla; neću reći da se za mene trgala masa poslodavaca jer to nije bilo baš tako, ali nekako nije nedostajalo prilike da se radi, pa onda prelaziš iz jednih ruku u druge jer uvijek treba ljudi koji bi radili, a nekako bez svojega zalaganja; stvari kao da idu same od sebe.

I tako u tom kritičnom, početnom periodu, ja nisam naučila one važne stvari oko posla - naučila sam samo posao.

A znati neki posao ako ne znaš kako ga prodati, kako nastupiti, kako se uvaliti - bolje da ne znaš. Kao ptica u kavezu.

Htjela bih početi positno raditi, a ne znam za koga, i gdje, i kako... hm, pretpostavljam da moram prevladati svoju štrebersku inerciju i izgubljenost u realnom svijetu...

Naišla sam na ovu knjigu  naomialdort.com/book.html, ili je ona naišla na mene onda kad mi je već bilo jasno kako odgojem djece odgajamo sebe; ili obratno - kako onim čime smo odgojeni, ili čime se odgajamo - odgajamo svoju djecu. Čitala sam je onako kako se čitaju knjige u kojima znaš što piše iako ih nikad nisi vidio.

Nije mi upitan dio da se moram mijenjati, učiti, dapače, zahvalna sam na daru koji mi moja djeca daju; zahvaljujući njima ja sam sretniji i bolji čovjek. Nemojte krivo shvatiti - i muž, i prijatelji, i mnogo još stvari potiče me na rast... ipak, djeca su ipak najjači motivator za preskakanje svih letvica, u daljinu, visinu i dubinu - za preskakanje svih onih prepreka koje su se činile neosvojive.

No bolan mi  je onaj dio - da sam napravila štetu svojem djetetu onim dijelom sebe koji je živio u mraku; koji nije bio odgojen ili dotaknut ljubavlju; onim mračnim, tužnim, ljudskim dijelom sebe. Nekad davno proživjela sam neke užase koje sam preživjela tako da sam ih strpala u strah od noći, čudovišta i tko zna čega sve ne.

I odlučila sam, tada još u tom mraku, kako moje dijete nikada neće biti tako samo... zato sam ga zagušila ljubavlju, brigom, tjeskobom pred spavanje i tijekom noći... i moje je dijete, naravno, loše spavalo... proživljavajući ono što sam mu tom pretjeranom zaštitom prenosila. S vremenom smo pokušavali savladati probleme nespavanja kojekakvim "metodama", eksperimentima; ljutnjom i deračinom, seljenjima iz ovog u onaj krevet... i tako bez konca i kraja. Premoreni, izgubljeni, i udaljeni jedni od drugih. Bilo je perioda kad me odlazak na spavanje umarao samim približavanjem večeri.

Sada moje dijete ne voli ići spavati, i nakon sekinog rođenja, kada se uzdrmana obiteljska ravnoteža mora opet ustanoviti, i kada su regresivna ponašanja taman primjerena situaciji, svaki je odlazak na spavanje borba, i patnja.

Najgore je što se radi o njegovim patnjama; naučila sam prihvatiti plač i tugu, i nevolju i vrisak svoje djece, ne smeta mene to toliko da bih, da je samo o prolaznoj deračini riječ, nešto poduzimala... smeta me ipak tuga i bol u očima moga djeteta.

I vidim kako sam napravila loše.

Žao mi je.

Tako mi je žao.

Jasno vidim svoju glupost, i jasno vidim tijek svojih postupaka, i jasno vidim i to kako je moje dijete zbog toga tužno...

Dotaknuli smo ljubavlju i te mračne dijelove mene; nema ih više ili bar ne divljaju u sjeni, nego su sprženi svjetlom, ali su posljedice i dalje tu. Odgojila sam sebe, ali sad treba pomoći djetetu; vratiti spavanje i zaspivanje njegovom tijelu, njegovoj duši.

Bez pridanih značenja, bez nelagode, bez svađe i metoda... da jednostavno ode spavati onda kada mu se spava; u neko vrijeme koje mu odgovara, u skladu i harmoniji sa svima nama; svi se moramo prilagoditi i možda ostaviti dio svojih projekcija negdje u kantu za smeće, ili bar na stand by, dok djeca ne poodrastu...

Srećom, nisam sama... uzdajem se u pomoć s Neba; uostalom - ako sam ikad pomislila kako mogu zaštititi svoju djecu pomislila sam to samo na tren; ni od sebe same ih ne mogu zaštititi; moje je da čistim svoju dušu da u njoj može prebivati Duh Onoga koji nas je ljubio od početka; sve ostalo ionako prolazi mimo mene, u vječnoj Božijoj dobroti i brizi za svakoga od nas.

Valjda je najvažnije da naučim dijete vjeri, povjerenju, i Ljubavi, i iskreno mu priznam koliko ne znam, i koliko smo i on i ja, i svi mi tek, kako je netko rekao - prhut Božije vlasi.

Na kraju krajeva, što očekivati od prhuti... valjda je puno i to što se trudimo.

Moje novo dijete je karika koja je nedostajala u mojoj evoluciji. Meni je, naime, predivno! Ima nešto više posla, ali i više ljubavi, smirenosti, ljepote; uopće ne mogu zamisliti da sam se bojala kak ću ja to.

Sve je dobro, i super i za pet.

Mislim da me opet ulovila ona lijepa poslijeporođajna euforija, kao i prvi put. Valjda ti hormoni lupaju u moje osjetljive receptore kao neka droga.

Curica je predivna, vesela, smirena, ima neki ženstveni glasić, neke svoje zvukove koji su tak dražesni da su joj i plač i cendranje ljupki kao osmjehić - zapravo se smije od prvog dana. Ne u snu, ne grimasom... smije se ženska. Ne govorim to okolo jer mi se neće vjerovat, ovdje pišem - pa ak vam se da - vjerujte, ak ne - zanemarite, kao da je bitno. I da se ne ceri bila bi slatkica.

Odmorna sam, još uvijek, puj puj, da ne ureknem.

Usput, poslala sam živce na put oko svijeta, raspustila sam ih, i ništa me ne dira; mislim da ću ih raspustit za uvijek... svidjelo mi se.

Eto, samo da se javim, da znate.

Puno pozdrava!

Moj trogodišnji sin od svojih deset mjeseci se diže prije mene. Ne da se ja dižem u neko fiksno vrijeme, a njegov je sat naštiman na nešto prije tog vremena. To bi se dalo srediti u interesu mirnog, introvertnog jutra.

Neeee, moj sin ima ugrađen instrument za praćenje mojih pokreta.

Nije budilica ta koja ga probudi; ponekad se probudim sama... i on me već čeka; ponekad navijem sat vrlo, vrlo rano, a on dežura sat prije toga, npr. od četiri ujutro. On se budi prije sata.

Ili kažem mužu da me budi - da ništa ne zvrnda... i moj sin npr. tu noć probdije.

Pokušala sam nikome ne reći da planiram ustati u pet i popiti kavu na terasi, uz knjigu, u miru. Moj sin to osjeti i bdije, čeka, viče, ponekad se budi svakih pol sata i provjerava drekom gdje sam. Vjerovali ili ne.

U zadnjih dvije godine i nešto više mjeseci niti jedno jutro nisam bila sama....

Ja to ne razumijem, ali sam očajna povremeno zbog toga.

Znate li kako je introvertu od ranog jutra slušati nečije naklapanje, nositi se sa zahtjevima prehrambenih i higijenskih potreba, zvrndanjem TV-a ili igračaka, i ponavljati - neću se igrati, neću ništa, pusti me da dođem k sebi... cijelo jutro?

Teško, eto kako.

I ok, imam zdravo dijete; hvala Bogu da hoda, priča, da je veseo i normalan, ovo je sitnica, je li tako. Al kad je već sitnica... ja bih je jako rado promijenila.

Pila kavu u miru. Tuširala se bez promatrača. Ne razbuđivala se uz dječje primjedbe...

Moram to prihvatiti, ali nikako. Nada da će jedno jutro biti drugačije me razara... a neće.

Što ranije navijem sat, ili se odlučim dići čim se slučajno nakratko probudim - to ranije on ronda, bivajući umoran, nervozan i napastan; teško mu je biti od četiri na nogama. Ili od šest... Ali u krevet neće nakon što vidi da sam budna.

Kako? Kako? Zašto?

Krema s esencijom praseće krvi - za zdravu roskastu boju puti, za zategnutu kožu  i blesav izraz lica - povećajte svoju šansu da vas zamijeti pravo muško, kojem nema tice do prasice

LJEPOTA JE PUN ŽELUDAAAAC

Čarobno sredstvo za čišćenje kuće u raspršivaču - Aladinova svjetiljka; u unutrašnjosti našeg proizvoda živi znanstveno proizveden duh koji radi poslove koje vi mrzite; opremljen je najsuvremenijom gold formulom za rastapanje naslaga prljavštine koje niste čistili od prvog dana braka jer nijedno sredstvo nije dovoljno dobro za VAAAAS

Solnom kiselinom protiv tri centimetra na struku - poboljšajte svoj život, budite zadovoljniji s opeklinama trećeg stupnja - naučite cijeniti život nakon što jedva izvučete živu glavu... i struk, tri centimetra uži

Pijte flaširanu vodu s kerozinom i letite kroz tri vremenske zone - da isprobate trovemenski taft, navigajte trepavicama - pet tisuća puta dužim od normalnih i osjećajte se sjajno