pile dinosaur uz vjetar prerasta u običnog raka,

a osim toga,

nebo je posve vedro

posve vedro

i čisto;

nema prašine, i nema stvari posvuda uokolo,

nije gladno, ni žedno,

niti mu se odjeća suši na balkonu

nikuda ne žuri,

beskrajno je

pa njega gledam, umjesto dolje;

možda ga se nasitim pa prenesem taj mir

usred svog svoga posla,

usred svog prašnjavog svijeta,

pa ako budem mirna, kao vjetar,

možda ga učinim lelujavo mirnim,

kao ove tri točkice koje su nastale iz pileta-dinosaura

mirno, bez ičijeg napetog truda.

Od kad sam se obratila, a obraćam se zadnjih deset godina na refule pa nikako :)... , pa do sada sve mi je to bilo novo. Rado sam čitala, rado sam saznavala, grijalo me žar novoga, atraktivnoga, neobičnoga. Uživala sam u konverziji razmišljanja, divila se skladu vjere, upoznala ljude koji zrače mirom, ljubavlju i dubinskom radošću kršćanstva, mislila sam, pisala, lebdila na krilima ugodnih spoznaja o tome što sve vjera jest.

Baš neki miomirisni, slatki period.

A sada odjednom više nema novosti. Odjednom, sve je to moj poznati dom; a i moj um je ispucao sve svoje konstrukcije, sve svoje mudrolije, i već se sama sebi ponavljam. Ponajviše me strefila spoznaja da je sve što i mislim, sve što i čitam samo blagi odsjaj onoga svjetla koji titra u nama ako, i samo ako čvrsto prigrlimo jednostavnost, zvanu poniznost. Bože, što ja uopće mogu reći, što ja uopće mogu misliti o Tebi! Punoljetnost, ili punokrvnost moje vjere je u posvemašnjoj djetinjastosti, dječjem prijanjanju uz otajstva koja tek naslućujem najmanje racionalnoj kontroli podložnim dijelovima mene.

Hoću reći - nema više ni naznake ezoterije, ili mistike koja me privlačila u prvom peridou vjere. Samo svakidašnjica obojana očima vjere, ništa drugo. Tako si nam blizu, Bože; i tako je jednostavan način na koji nas prigljaš, i daruješ nam se. Ispod riječi. Ispod mudrolijanja.

Ti. I jednostavne molitve, misa, meditacija, čitanje. Uz nadu da će sve to u meni donijeti plod. Gotovo mimo mene, možda mojim rukama, ali kroz pokornost i mirnoću mojega srca, kroz smirenost vjere, čvrstu ukorijenjenost u vjeru toliko sigurnu u sebe da joj ne treba nego nekoliko pobožnosti, nekoliko molitvi, nekoliko obrazaca, par sakramenata. Minimalizam ljubavi. I nesaglediva prostranstva u njoj.

Ima ta zen priča, mudra je...

Pita učenik, učitelja kako to bude kad se čovjek prosvijetli.

Učitelj kaže: Prije prosvjetljenja čovjek se budi, pere, jede, radi, opet jede, odmara, bude s obitelji, zatim liježe i spava.

Nakon prosvjetljenja čovjek se budi, pere, jede, radi, opet jede, odmara, bude s obitelji, zatim liježe i spava.

Znam da sam odlutala od biti ove vjere ako jezikom mlatim po teološkom nazivlju ili čak i Božijim imenima (ne uzimaj ime Gospodina Boga svoga uzalud... ), dok, kako je to govorila jedna sveta žena, na svijetu ima ijedan čovjek koji je gladan, žedan, ili u duhovnoj potrebi. Ako smo kršćani, nemamo vremena za razonodu, dokolicu, lezilebovanje, pa čak i o "svetim" stvarima.

A jednoj majci i supruzi nije potrebno odlaziti na daleke misije dotaknuti gladne, žedne, i u raznim potrebama. Samo u mojemu domu iz trena u tren izniču takve situacije, i potrebe i praznine što trbušćića, što dušica, što umića.

Bez filozofiranja, ali s puno jednostavne molitve; bez doživljavanja čudesa i senzacija, ali s dubokom vjerom na misi, bez intelektualne gimnastike, ali uronjena u Sv. Pismo, prepuštajući Bogu da me ispere svojom riječi - iz dana u dan, jednostavno kao kad se tuširam, kao kad jedem, kao kad šetam. Shvaćam da nije vjera nešto izvanjsko nama; to jesmo. U tome živimo, u tome prebivamo. Manji nego što smo mislili, manje pametni, manje sposobni... ostati u vjeri, ostati dijete, ostati ponizan, činiti što je činiti u vjeri prepuštajući Bogu da stoput rečenu molitvu oboji svojom prisutnošću... umjesto da se ja dovijam, umjesto da mislim da svojom molitvom mogu dosegnuti Božije lice. Kako šašavo od mene da sam to ikad uopće mislila!

Imala sam prekrutu ideju o uređivanju života. Svemu svoja ladica, svemu svoj ormar; i onda ispadne da se puno stvari koje ne spadaju nigdje povlači i radi nered, jer ja ne znam gdje bih to stavila. Jer život, očito, neće u ladice, i većina našeg života je mimo, i ekstra, i van kategorije. A i tako nam malo treba...

Meni je još uvijek prilično mutno jasno to da mi od svega u ovoj kući treba tek par stvari;

kuhinjski blok, za spremat hranu i posuđe, za kuhati, i za prati

stol, za jesti, igrati se, družiti, crtati, raditi

vešmašina i mjesto za sušiti veš

ormari za robu

kreveti za san

ormarić za dragocjene uspomene

jedan tuš, sa vodom i odvodom, wc, umivaonik i ogledalo, neki ormarić

i dobro je da ima polica, kutija i ormara za odložiti knjigu, časopis, igračku

Objektivno, mogli bismo živjeti u kućici koja ima kuhinju, dvije spavaće sobe, i kupaonicu. I možda neko skladište, neki podrum, recimo. I veliki vrt, kao što je sada.

I to je to.

Sve ostalo je višak. Koliko viška imam! Imati nije uvijek dobitak.

I sada, kad su me djeca naučila kako izgleda dan, uhvatila sam se ukoštac sa time da oslobodim prostor za život, i da složim sve što treba složiti, i bacim sve što treba baciti

Gledam u oči svoje stvari, i čudim se sama sebi. A gdje je tebi bila glava, draga moja!

Prolazim kroz meandre svoje kuće i pokušavam si osloboditi put. Uopće nije lako.

No nadam se da ću se svesti na malo stvari, i onih gore par važnih punktova, pa će i život i dom biti lakši, uredniji, pregledniji. I da će moj perfekcionizam nestati, kad vidi kako stvari žive u suglasju bez pretjerano krutih ideja o ormaru za ovo, ladici za ono. Sve može skupa, u lijepu košaru, i dobro.

E, i upravo sam, kopajući po kućnim arhivama pronašla začudne stvari. I vrijedne, i iznenadila se, i razveselila, i zabrinula. Bože moj, al mi ovo s kućom zapravo slabo ide! No dobro, ako sam došla korak naprijed - pa valjda ide bolje. Moj trud nagrađen je neočekivanim financijskim dobitcima. Idem to odmah odnijeti na banku. Ni novac ne čuvam kako treba!

Idemo stara, bit će lakše, bolje, samo slušaj svoju pametnu djecu, i idi za njihovim smijehom.

Dani prolaze, ponekad preskočim staviti rublje da se suši, pa se nagomila. To mi je, kao, neki problem. To mi je, kao, razlog za stres, i da se vatam za glavu.

Znači, dakle, kako živim predivan život, i kako moram izmišljati razloge da se malo i nanerviram. Nakon što se ohladim od pokušaja da reformiram muža u ženu koja zna slušati drugu razdraženu ženu :)

Moja su djeca čarobna, dani predivni, proljeće je, miriši bazga, i akacija, cijele šume bazge i akacije slijevaju svoj miris na našu ulicu, a navečer djeca ganjaju krijesnice.

Vrt je prepun cvijeća, ali i korova, a moj sitni zasađeni vrt tako slabo napreduje. Ipak, radujem mu se kao da uzgajam najegzotičnije orhideje.

Sjedila sam danas na dvorištu i pola sata gledala malenu jednogodišnjakinju kako premeće kamenčiće, miriše cvijeće, pokazuje mi što ima, smije mi se i uživa. Baš uživa. Sjedne na pod, gdje joj dođe, nakupi čvrčkice koje nađe i gleda ih, gleda, premeće, priča im.

Da je ostavim nekom drugom na čuvanje i idem u ured raditi nešto, za neke novce kojisu tako efemerni?! Ma nisam luda! Tako je dobro, tako je u redu biti s njima. Srce mi je na mjestu, vrijeme teče, glatko, tečno, mirno, krijesnice se pale, zrikavci pjevaju.

Moj sin već osjeća da mu je premalo od života da se samo šmuca bez cilja i zabavlja, pa sve više radi po kući. Pere kupaonicu, sve osim wc-a, i u tome nalazi zadovoljstvo, a meni je to tako dražesno. Ima posla, čovjekić. Voli usisat, voli počistit, rasprema stol, štogod treba.  A i meni je to veliko olakšanje - napravi stvarno puno, i meni je smiješno kako je to moguće s njegove sitne 4 godinice, ali eto, svojoj budućoj snahi pripravljam temeljni svadbeni poklon.

Mimo konkretnosti života, on sada, sa 4 godine ima neizmjerno puno posla sa imaginarnim prijateljima, plišanim medvjedima koje hrani, oblači, liječi; muči se sa svojim snovima koji su nekad lijepi, a nekad ga plaše, uživa u prijateljstvima koja sklapa zadivljujuće lako, i odmah prijatelje zove konstrukcijom: moj taj i taj, ili moja ta i ta.

Šetam se s njima, sin meni do struka, a kći do struka njemu, i idemo polako, tako polako, jer se malena zadrži kraj svakog zanimljivog objekta, a ja ponovno i ponovno otkrivam kako je divan svijet, kako je čaroban život, kako su brige koje brinemo često posljedica toga što nismo u životu, u jezgri, u centru nego srljamo negdje po rubovima života i življenja.

Uče me ti mali ljudi onom što je bitno. Uče me kako da im budem bliska, uče me što je važno, ma štogod treba.

Kad mi je dosta svega, sjednem na kauč, i budem s njima, a oni već nađu način da iz kauča, i nas troje, ili još bolje četvero, i malo svoje mašte i nekog objekta naprave čitav praznik veselja, smijeha i oduševljenja.

Ma baš je dobro...

Bilo je vremena kad sam se zbog situacija kao što je ova, jedna u nizu (povremena), željela razvesti. Sada znam da to nije mudro, i nema šanse da takvo što poduzmem, ali da je teško ponekad izdržati taj brak - teško je do neba.

Vremena koja su teška, iscrpljujuća, vremena u kojima ja nemam pune baterije jer je npr. mlađe dijete prohodalo i vere se cijele dane, pa je umijeće preživjeti s dvoje djece, i nešto napraviti po kući, plus ovo plus ono (proslave, kolači, gosti), a što sve mene zatvori u kuću - što zbog umora, što zbog svih tih proslava i priprema vremena su u kojima moj suprug - ne postoji. Osim da se izdere ako sam bila nekako nezadovoljna i nešto prigovorila. Ili nakon Uskrsa i rođendana slavodobitno može reći kako sam si sama kriva jer sam se umorila. Ili može mi prijetiti da nećemo slaviti rođendan jer ja "podivljam"... neće se, naravno, potruditi pomoći mi da ne podivljam. Ili pitati što mi je potrebno da to lakše podnesem... ne... On ima prostor, vrijeme, on ima sebe koji se ne diraju, makar to izobličilo lice cijeloga obiteljskoga života. To me baš boli.

Drugim riječima, u ovom obiteljskom životu, uza svu ljubav koju njegujem, i povremene lijepe trenutke, ma mnoge lijepe trenutke, na mene na refule padne grozan mrak, koprena u kojima me bije neka tupa tuga s kojom nikako na kraj.

Em što ti je samoj samo, em što je nezadovoljstvo još povod drugoj odrasloj osobi da te zgazi još korak dalje, a sve zato jer se nije naučila nosit sa različitošću, a i nesebičnošću, i svim onim razinama odricanja, požrtvovnosti i ljubavi koju obiteljski život treba... Ako sve nije normalno, udri, da preduprediš da tebe netko drugi udre, riječima, naravno, šutnjom, prijekorima, durenjem. Kad su vremena teška, još se baci na drugoga svom težinom, da i tebe prenese preko provalije. Jer teško je - kad je teško...

I tako padam s nogu, a muž više ili manje okreće pogled i od mene, i od kuće koja je pobjesnila od veša koji btw. baca uokolo, i od djece koja traže više nego što im ja mogu dati. A sama sam. LJudi koji su oko mene da pomognu pomažu prije svega savjetima, podsmjehom, pokušajima da reformiraju moju djecu kako bi mi pokazali kako se s njima može bolje... i koji pomažu tako da napendere još i sebe same u cijelu priču - kako bi njima bilo lijepo.

I tako mučno šutimo, muž i ja.

Ja šutim jer ne znam što bih rekla.

Ako počnem pričati neće biti dobro, ubit će me još više. Svaka moja riječ koja je nezadovoljna rodit će salve divljanja u njemu.

On bi volio da se ja saberem i da uvijek budem najbolja ja.

A ja neću glumiti, i gladiti kako je navikao u svom životu.

I tako teglim ovu situaciju, temeljni križ svog životnog izbora, i najradije bih udavila muža, zašamarala ga svim riječima koje me iznutra bole, ali on ima obranu protiv svega što remeti mir i prostor i vrijeme koje je zauzeo. Deranje, durenje, šutnja, prijekori, užas... sve dok ja ne zauzmem opet pozicije sigurnosti, snage, mira.

I tako, Zenzeno, vježbaj. Kraći ti je put do zena, do mira i svetosti, jer imaš gdje vježbati. Eto, nešto dobro u svemu ovome. Ali da sam sama, nezamislivo sama, nezamislivo prazna, sad kad bi i i obično slušanje od strane ljubavi mog života bili lijek, sad kad bi mi male pažnje promijenile energetsko stanje... jesam. A što mogu? Ništa izvana. Mogu iznutra. Baš sam neki magarčić, teglim, teglim, idem, malena, blesava, tumplasta. Al gurat se mora, valjda će iz toga nešto dobro izaći...

Kako je kod vas?

Očekujem da će se sad javiti (ako se itko javi... ovdje) sa time kako sa ljubavima svojih života imaju otvorenu komunikaciju, kako jasno kažu što im smeta i kako ne bi to ni trena trpjeli.. ah... blage se vama kad je tako...

A vi drugi? Kako je kod vas?