U subotu sam postala dupla mama. Curica je prelijepa, 3970, doji, raste i sve pet.

Bio je, naravno, carski jer nisam dobila trudove niti tri tjedna nakon termina.

I sad se, usprkos svim oporavcima, osjećam ko zmaj jer mi je stvarno bilo teško biti trudna tolike mjesece :)

Nisam više tako naivna da kažem kako je sve super; uživam u svakom dobrom trenutku jer je je pitanje trenutka kad će mi biti puna kapa svega...

Bilo kako bilo, zasad je super... no carski je ipak carski i umorna sam i oporavlja se.

Pozdrav svima, čujemo se, hvala na lijepim željama i komentarima!

Ja sam kenjkava beštija. Malo malo pa mi nešto smeta, protiv nečeg bih se borila, nešto bih da je drugačije i stvari mi uspiju pokvarit optimizam i dobro raspoloženje.

Evo, uza sve divote ovoga svijeta, uz tako predivne okolnosti života da se ponekad pitam - hej, slijedi li iza ovoga užas - jerbo je sad PREDOBRO - ja se bacam u triple bad jer porod ne ide ko zacrtan, jer nisam trudove dobila u prirodi, u šetnji s mužem, jer sve  nije išlo onako kako sam si željela.. jer umjesto rađati idem ležati na patologiju trudnoće... jer mi je dijete dobilo proljev, ili barem jako često ide na zahod pa se bojim crijevne viroze - i za njega i za mene... jer ovo, jer ono.

Kozo glupa, kažem ja sama sebi!

A znaš napisat da si kršćanka, znaš drobit o vjeri, znaš govorit drugima o snazi pričesti, jel tako?! Teoretičarka.

Baš se znam naljutiti. Koza sam, prava koza.

Mnoge stvari iz tog negativnog registra uočavam kod svoje majke, koja mi sad pomaže (i odmaže povremeno ;) ) i naravno - to su naučene stvari, kondicionirana sam da uživam u nevoljama i ističem loše - tako da sam ustvari, još i daleko odmakla. No, nije to cilj, idem ja još koju milju dalje.

Velike su šanse da ja noćas krenem rađat, ili sutra ujutro; jer se molimo i nadamo, zato su velike šanse :), ništa drugo, da ne pomislite da nešto krijem.

Ali, ako ipak ispadne da ću ležati danima (kao prošli put, ili još dulje) dani u bolnici sporo prolaze i ja ću rađati - makar ne rađala još svoje drugo dijete - ja ću rađati sebe.

Pametniju, vedriju i veseliju.

Imat ću vremena razmišljati, zahvaljivati i trijebiti u sebi potrebu da gnjavim i gnječim i cijedim zluradost iz svakog živog zakutka.

Gdje ima da se kupi optimizam, vedrina, pozitivna vjera u dobar ishod? Kupujem do zadnjeg atoma.

Jer vidim - stvarno je uzalud svaki naš trud i svako naše planiranje, naša tjeskoba  - kažu da smo prhut s Božije glave... i jesmo. I čemu onda gnjaviti i sebe i druge? Umjesto da pjevam, zahvaljujem i veselim se svemu što me okružuje?

Danas sam bila u vrtu sa sinom, igrala se dječjih igara koje je on smišljao, gledala nebo, mirisala cvijeće, gledala oko sebe, i malo kao vježbala. To je bilo to - vječnost i raj, tu i sada; jedina realnost koju imam.

Da sam bar pametna pa da ne gubim više nijedan tren; da uživam u našem životu koji se stalno mijenja i nije mi zapravo jasno - zašto je bolje kad se malena rodi, nego sad, dok smo nas troje na okupu? I hoće li eventualni umor nakon njezinog rođenja biti bolji i lakši od ovog trbuha i popratnih pojava? Baš se pitam.

Eto, idem rodit sebe, pa onda nju. Mislim da je to neophodno, i da je sreća da imam to vrijeme samo za sebe, za Boga, i na kraju krajeva - za nas.

Dobro jutro! Ima li naznaka nečeg novog? Nema.

Samo sam danas nervozna kao pas, sve mi je teže, i samo bi mira, a imam dijete... i mamu doma...

Jučer sam se jedva vukla, nešto se valjda uklještilo i cijeli sam dan nastojala zaleć, a kad sam hodala lupkala sam si križa, trbuh, prepone - jer sam si na taj način olakšavala bol. Sigurno sam bila nenadmašan prizor i svima me je bilo žao.

Jutros sam se probudila svježa, odmorna, vesela, puna snage, energije, poleta - i ništa me ne boli, NIŠTA! Mogla bih ovako još sto godina.

I kažem ja mami i mužu koji si kuhaju kavu (a ja već obučena do lančića, frizure i općenito - zrihtana za van) - ej ljudi, osjećam se sjajno, niš me ne boli, imam energije ko elektrana, a oni će:

Više bi nas veselilo da te zaboli koji trud, nego da si puna snage, energije i poleta.

Znam, svih bi više veselilo da krepajem od bolova i znojim se u rađaonici, nego da kujem planove gdje ću i što ću danas, sutra, preksutra...

Tako je bilo i zadnji put u bolnici, kad sam ležala sa sinom.

Kako ste gospođo, pita vizita, a ja - nakon što sam se digla rano ujutro, povježbala par vježbica uz prozor (za otvaranje, spuštanje i slično), prešetala dvorište, pretrčala stepenice, zaletila se po časopis, neku hranu i bojice ili već nešto, a zatim opet obukla pidžamo i ogrtač - svako bih jutro odgovarala isrekno iz dubine duše - ja sam odlično; fantastično.

Jel vas IŠTA boli, pitaju oni puni nade. Pa, ne, ništa.

Baš ništa?

Ništa.

I ode vizita, razočarana, i začuđena.

Pa sutradan opet ispočetka...

Nego, u prošloj trudnoći se do 43. tjedna beba nije ni spustila u zjelicu, tako da sam bila u top formi; imam snimke gdje skačem i plešem, i uz skok plješćem rukama iznad glave, trčim niz stepenice - dan prije carskog (koji je bio indiciran samo datumom i statistikom).

U ovoj trudnoći je beba skroz nisko, tako nisko da mi je hodanje izazov, pa se liječnik još i više čudi - u normalnoj bi situaciji samo ova činjenica da beba pritišće cerviks pokrenula procese zrenja cerviksa, ili već nešto. Kod mene ne.

Snaga kojom moje tijelo drži moju bebu, kontra svih zakona fizike i biokemije je upravo dirljiva za mene samu; no valjda ima rezona u tome što je moje tijelo i inače snažno - tijelo koje je trčalo maratone i treniralo boks...

I ništa. Još jedan dan desetog mjeseca trudnoće...

Trudna sam puna 41 tjedna, i bit ću još najnajmanje tjedan ili dva, tjedan dana je optimistična procjena u koju nitko zapravo ne vjeruje, a dva tjedna aktivna nada, no još uvijek nema ni sigurnosti, ni garancije ni ikakvih pokazatelja da bi se nešto počelo događati. Mogla bih roditi i dobrano nakon dvadesetog, kako sada stvari stoje. Termin je bio 3.

Još tjedan dana sam doma, a onda idem u bolnicu, tako da budem u svakom trenu pod paskom visokosofisticiranih mjerenja i dijagnostike - koja možda, obzirom na stanje djeteta i maternice u meni, i nije potrebna, ali procedura je takva, i ja se slažem s time - ako je veća šansa da nešto krene naopako, pa nek nas onda gledaju i mjere - za doručak, ručak i večeru. Prošla sam to i prvi put, samo se prvi put potegnulo nož samo zato jer su statistike ovakve ili onakve.

Ovaj put - sve dok je sve dobro, čeka se, bez vremenskog limita. jedini je limit - stanje djeteta i moja sigurnost...

Teško mi je pustit mog trogodišnjaka doma, ali s druge strane - već mi je toliko teško nositi sebe a da bih pratila njega da se nekim dijelom sebe i veselim. Kitopsina će leć i čitat, pisat i odmarati, a moje dijete neće biti u poziciji da se osvrće za sobom - pa gdje je ta mama, a mama se gega ko patka i lovi dah oslonjena o banderu.

Baš neobična avantura!

Moje dijete neće trebat kapice koje sam mu isheklala, a samo me moja intuicija uputila da kupim odjećicu koja je primjerena kraju petog mjeseca, umjesto njegovom početku (računala sam na slojevito)... mama je umjesto poslije poroda došla prije, i ostat će dok se beba ne rodi, a kasnije - moramo sami. Baš bi dobro bilo da imam prirodni porod, bez rezanja, i da se oporavim brzo...

Nego, sve je ovo nevažno, tako nevažno, tako nebitno, i zapravo - da nema svih tih aparata, brojanja, i medicine našeg tipa - nitko ne bi znao kad se treba beba roditi. Radila bih po kući i čekala dan, i to je to. No, uza sve loše što nosi medicina i statistika, sretna sam što istraživanja i pretrage, znanje i predostrožost spašavaju živote i zdravlje mama, beba, i svih ljudi. Pa nek bude kako je, dobro je i tako.

Jedino je bitno da beba bude zdrava. Da ostane u trbuhu onoliko koliko treba i može, i da to bude zdravo, sretno, veselo i pametno djetešce; nestrpljivo očekivano i s ljubavlju nošeno makar i deset mjeseci.

A da je ovo za mene osobno velika kušnja vjere, jest. Vjerovati Bogu i kad nitko ne razumije zašto je to tako, predati mu se u ruke i kad prolazim kroz nepovoljno medicinsko očitanje, i kad se moje djetešce rađa u okolnostima koje se statistički vezuju uz nevolje... vjerovati, nadati se i voljeti...

Hvala svima koji su se javili za pomoći ljudima niže iz posta. U međuvremenu se skupilo pomoći raznih vrsta i ljudi više nisu ugroženi, a odsad će ići i bolje jer su određeni članovi obitelji dobili posao, što je, naravno, najbolje što se moglo dogoditi.

S velikim veseljem otkazujem potrebu za humanitarnom akcijom širih razmjera, ali ako bude kakvih nevolja - ja ću se svakako ponovno javiti.

Još jednom - hvala!

-----------------------

Apeli za pomoć bolesnim i siromašnim ljudima su toliko brojni da čovjeka uhvati bol u prsima kad shvati koliko je nemoćan da sam pomogne; no ja ću opet ovdje staviti vijest koju sam dobila, znajući da nije ni prva niti jedina za koju danas, ili ovih dana, čujete:

Ljudi koje osobno ne poznajem, ali su bliski mojoj obitelji, su u teškoj financijskoj situaciji, oboje su na bolovanju, lijekovi koštaju, život također, sve znate.

Ljudi od kojih sam doznala za tu vijest, i koji su me molili da pomognem odgovorili su na molbu da se ljudima posudi nešto novaca, ali to, naravno, nije dovoljno.

Ja ću dati kolikogod mogu, bez povrata, ali nažalost mi ipak nemamo dovoljno novca da možemo pomoći ljudima skroz sami... pa ako želite pomoći - ja vam se zahvaljujem u ime tih ljudi!

Ljudi žive u Rijeci.

Nisam sigurna kako organizirati akciju pomoći - ja ću uplatiti na račun osobe koja je prenijela molbu tih ljudi, a ako se javi netko tko želi i može pomoći (možda i u hrani, ili već nekako) onda ću smišljati kako da to izvedemo... možda moja sestra ili netko tko nije trudan do zuba može skupiti ljude i priloge i odnijeti tim ljudima - važno mi je da se ljudi vide, nikako ne bih htjela da netko misli da bilo tko osim njih prisvaja novce. i pomoć.. ili možemo otvoriti žiro račun, ili pokrenuti akciju u novinama ili nešto...

Zapravo ljudi - hoću pomoći svi srcem, a nemam u tome iskustva.

Što da radimo da ljudi ne gladuju u svojoj bolesti, tko ima ideju?

Objašnjavam ja svom mužu kako moram kupiti novi ogrtač za po doma, ujutro, da mogu u pidžami odmah na travu u vrt jer mi je tlaka oblačit trenirku, a on se smije - pa kakav crni ogrtač, trenirka je pojam jutra, ugode, doma... i što je lakše nego obuć trenirku...

Što kome znači, i što kome paše i treba - to su naše mape svijeta. Meni je trenirka pretjerano uzak predmet koji služi lijepom izgledu, sportivo i to, njemu je to obješen i ispran širok komad mekane tkanine namijenjen lagodi i razvlačenju po kući. Moje se trenirke oblače kao da ulaziš u ronilačko odijelo, npr., a u njegove možeš uskočiti, kao u kadu.

A isto se zove, i u istom se dućanu kupuje.

Ljude oko sebe, i samu sebe, sam počela shvaćati kada sam prihvatila radikalnost razlike naših unutarnjih mapa svijeta, i kad sam odbacila racionalizacije zašto nešto radim kako radim, ili želim. Štogod u meni jest, ili štogod da radim - radim to tako iz unutarnjeg ustrojstva, poriva, vjerovanja, zbog prijašnjih iskustava i tako dalje... i svaki je pokušaj da objasnim drugome zašto želim nešto u terminima racionalnosti, logike, apsoluta čisti bezobrazluk, bahatost i nedostatak poštovanja za druge, i njihove jedinstvene mape svijeta, njihovo iskustvo, i životna bremena.

Rekla sam mužu kako trebamo izvesti maloga u dobru slastu, sjesti ozbiljno oko stola i razgovarati s njime o tome da će mama na dulje u bolnicu i tako to... da mu kupimo slikovnicu o toj temi, i da općenito važne razgovore s djecom obavljamo u kafićima, što ja inače volim ne samo s djecom, nego s mužem, prijateljima, i samom sobom. Doma je previše distraktora, i prostora za manipulaciju, bacanje i divljanje. U javnosti svi skupa imamo manje prostora za divljanje, pa su ozbiljni razgovori lakši, koncentriraniji i kraći. Gotovo bih rekla da ozbiljan razgovor doma ne mogu voditi, osobito s djetetom, koje si može drvenom kockicom razbiti glavu, da pojača svoje vrišteće argumente.

A moj će muž na to - joj, to me podsjetilo na jednu reklamu za McDonalds gdje otac izvede djecu u taj čudnovati lokal nakon što im je umrla mama - ne baš da zaliju, ali, kao, da se utješe, pa mi se kosa diže na glavi na taj prijedlog.

Eto... bezazlena stvar, ali opet -  čovjek u svojoj mapi ima lošu asocijaciju na moj dobrodušan prijedlog... gdje sve možemo zapeti, optužiti jedni druge, svaditi se - npr. konju glupi kako ne razumiješ, ili kozo - kako ti tako nešto pada na pamet. A istina iza svega toga - niti jednom od nas na pamet ne pada ono što je drugome na pameti... Samo naš mape  opsjedaju, i ništa drugo.

Posebno sam osjetljiva, priznajem to kao svoju taštinu, na mape vezane uz trudnoću, ovu moju slonovsku, gdje me masa lica uvjerava u to kako ću ipak rodit za koji dan, jer i one se bile zatvorene, ovako onako... i nema prostora  da ja kažem - heeeej, gdje sam ja od ZATVORENA! Da moj cerviks dođe do stanja koji se zove ZATVORENA to bi bio trijumf volje. Ja sam još daleko od toga da sam zatvorena; kao da mi netko daje glazuru za tortu, a ja još pšenicu nisam obrala. Uf, kad budem otvorena, na konju sam. Onda se može roditi i prirodno, i može se roditi uz drip, par kapi i beba je vani, ako je do toga. Da ja dobijem trudove sad - oni bi mogli ubiti moju bebu - jer bi je stiskali i gurali, a ona ne bi imala kuda... niti trudovi djeluju na cerviks kao što je moj... da se priroda zabuni i krenu trudovi, ja moram na hitan carski...

Ali kako je ovo rijetka stvar, svatko zna odgovor iz svoje mape, bez da pita... i raspita se, i shvati. Lakše je protumačit da je drugi umišljeni bolesnik, čudak, osoba koja mantra sebi zlo, iliti netko tko je, po radikalnom new ageu, sam sebi kriv za ono što mu se zbiva - jer ima loše misli i vribracije... nego posumnjati u sveukupnost svoga znanja i iskustva. Znam da je lakše, jer i sama to nerijetko činim, a prije prosvjetljenja mi je to bio temeljni modus operandi, uvijek i sa svakim; uvijek sam ZNALA zašto drugi ima problem koji ima... Kako sam znala - e pa znala sam, jer mi je moja mapa, algoritam mog mozga izbacivao veličine zadane mojim nutarnjim programom. I stvar se čini bezgrešnom. I jest - u svojem mehaničkom idiotizmu; nema greške, uvijek sve svodi na isto - na moju vlastitu skučenost.

Pretpostavljamo, nagađamo, i onda to lansiramo kao istinu klanjajući se kao zlatnom teletu.

Iz ove situacije učim i sve više shvaćam kako moram više šutjeti, više slušati, i što više pitati - jer ne znam što čovjek misli, osjeća, i tko je - doista ne znam - na temelju jednostavne izjave... jedino što znam, i što mi pomračuje um je kako ja to čujem, i što to meni znači. Dakle - moja mapa; moja skučena mapa svijeta me može odaljiti od onog na zemlji najdragocjenijeg - drugog ljudskog bića.

Zar nije žalosno da mi gradimo zidove i odbacujemo i vrijeđamo jedni druge jer ne znamo slušati, jer se ne trudimo sagledati svijet iz kuta osobe koju slušamo, i jer slušamo, kako kaže Marshall Rosenberg - ušima šakala?

I opet - moja omiljena tema - poniznost... ne stavljati sebe u poziciju sudca, ne optuživati drugoga zbog onoga što zapravo ne razumijem, biti kuš, kuš kolikogod mogu... i staviti drugoga, u vrijeme njegovog govora, muke, ili radosti, ispred sebe, ispred svoje jadne mapice u kojoj je trenirka skoro pa ronilačko odijelo...

Poneki ljudi imaju žalosne mape, otužne mape pune zavisti, pune kompleksa, pune mržnje i jada; vjerujem da je vrhunski izazov suočiti se s time, a i dalje ne osuđivati... i čak i u razgovoru i u odnosu s  ljudima  koji će pred vas istresti mržnju staviti sebe na drugo mjesto. To je ono što je Isus napravio; vidio je kako gledamo i što mislimo, a opet nam je pružio priliku da budemo ljudi, i volio nas. 

Moram reći da mi je užasno teško nositi se sa svime što izviruje iz mape moje majke  kad se opustim i čujem što govori, i što kaže, s kojih pozicija i na koji način; kad čujem neke stvari i kad ih pogledam u oči kao da me nešto probode, kao da me iglom proburaziš; i prva mi je reakcija - ZAŠUTI, MOLIM TE! Da se prekrije to što vidim, da nestane to što viri iz zakutaka... ali čemu... nije istina dobra samo kad je lijepa. istina je uvijek istina, a kažu da će nas osloboditi; no pretpostavljam da za slobodu treba imati hrabrosti; trpljenja i strpljenja.

Poniznost, strpljenje, trpljenje, ljubav... uvijek i svagdje... i kad te mama vrijeđa, i kad govori stvari koje poželiš zakopati u jamu bez dna; i kad si medicinski fenomen; i kad ti je dijete nervozno kao pseto, i kad se suočiš s time da muž odbije tvoju ideju, zbog glupe McDonaldsove reklame od prije sto godina i kad ručak ne uspije, i kad promatraš poteze  vlasti svoje države...

Uvijek sve isto:

Budite ponizni i krotki. Podnosite jedni druge strpljivo i s ljubavlju.

Poslanica Efežanima 4, 2

I moram dodati; s jednakom strpljivošću i poniznošću izgleda da moramo podnositi sebe, u trenu kad se lišimo slijepe vjere u svoje prosudbe i apsolut svoje istine... svojih deset ili više mjeseci trudnoće, na primjer.

Ja sam vam jedno jadno stvorenje. Visoka sam, plava, onako krhka kako plavuše znaju bit, što psihički, što fizički, a opet - nešto je u meni divlje, mišići kao kod slona, pa tako i trudnoća - dugačka i beskrajna.

I više ne mogu sama, pa je stigla mama.

Osim što živimo iz dana u dan, čekajući ne više porod, nego hospitalizaciju jer kao medicinski fenomen (trudnoća deset mjeseci ili više) moram biti pod nadzorom nakon što stvari evidentno postanu ČUDNE, a i zanimljive medicinskom osobolju koje će ovo moje pričati kao anegdotu negdje na hodniku nekog simpozija, mi dvije (uz mog sina) spremamo moju kuću - raspakiravam stvari, slažem one stvari koje nije bilo smisla slagati jerbo moj sin odrdinira meni iza leđa i svaki korak naprijed su tri nazad, ali moja mama zapravo misli da je došla zato da me reformira.

Mene, muža, dijete, kuću, raspored, jelovnik, da nam promijeni krvnu grupu, politička i vjerska uvjerenja, stil odijevanja, seksualne preferencije i navike, drugim riječima, došla je da nas spasi od nas samih i uvede jedan pristojan i fin život, posve po njezinim kriterijima koji su - zna se, neupitni.

Ja to trpim, zato jer sam, nakon što sam cijelu noć šetala na relaciji zahod - soda bikarbona - bademi - topla kupka - normabel (za spavanje) - frižider - knjiga - zahod - soda bikarbona... ujutro mogla odspavati do pol jedanaest, što ne bih mogla - da nisam u tretmanu reforme i revolucije by mama Z.

Drugim riječima, izgleda da svatko ima cijenu. Ja se prodam za malo sna, pokoji ručak i da se ne moram sagnuti po svaku stvar koja je na podu. Otmjeno.

I tako gledam ja ispade bijesa mog sina, koji se ojačavaju i rezoniraju s ispadima bijesa moje majke, a oboje gledaju u mene kao da sam im pobila cijelu rodbinu i stala na put u ostvarenju svega što su ikada željeli. A zapravo im je tijesno jedno s drugim, a posebno - mojoj majci sa njom samom. Jer ovaj svijet, ovo dijete, i na kraju krajeva ja ne rade po njezinom diktatu; i to je plaši i vrijeđa, jer - kao toliki ljudi - imaju u glavi obranu od boli koja vrišti - ili ja ili drugi; ili ovako, ili nikako. Klackalicu između opće svemoći i nemoći; dok je istina humorna realnost - da smo svi mi ograničeni i preslike likova iz Amarkorda; prihvaćajući drugoga kao čudaka u biti prihvaćamo i sebe - a to je izgleda korak koji je velik, težak, i možda nije za svakoga u svakom trenu.

Srećom, pa je i majčinska ljubav moje majke dovoljno snažna i ja nisam pred prijekim sudom puškomitraljeza, pred rupom koju sam sama sebi za grob iskopala, iako sam - kaže mi mama - nemoguća.

Radim po svom.

Med nije u frižideru, kako da ona zna gdje je!

Zašto mi imamo taj okrugli, profesionalni usisavač, što će to nama, njoj to nije zgodno nositi po stepenicama!

I ona bi svakako htjela da imamo još ovo dijete i basta - što da se mučimo bez veze.

Ja kažem sinu jedno, ona kaže drugo; mali se počne derati, ona se naljuti na mene, onda se mali naljuti na nju, pa ona na njega, pa ja na nju...

A i džaba je meni pomagati, kad ja puštam da mi krtice razruju travnjak, umjesto da ih tjeram, i motikom im razaram krtičnjake. Jer - takva kuća, takav vrt - a vidi na šta liči. Kod nje i mog oca - kao škaricama pošišana engleska trava... kod penzionera bez kučeta i mačeta... čuda velikoga.

Zašto moj muž već nije uradio to i to, Bože dragi, kakvi ste vi ljudi!

A ja šutim, i trpim, i pišem blog. Od objašnjavanja nema koristi, ali od ispuhavanja ima, pa evo da kažem par riječi o svemu tome.

-------------------------------------

Dobar dan, majko, ja sam ZenZena, 32; profesorica književnosti, filozof po vokaciji i tragač za istinom; moj suprug, 36 radi, studira, usavršava se u honorarnom poslu, i većinu vremena trijebi krtice, ali one unutarnje, sebi i drugima; takav mu je posao. Možda ne zvuči tako kad se kaže naslov njegovog zanimanja, ali on, na moje divljenje i ljubav, radi posao tako da unosi boljitak, razumijevanje, toleranciju i širinu među ljude... a za to mu treba puno rada na sebi, puno mira, puno shvaćanja, puno dokolice... Moja mama, i a i dio rodbine vidi samo njegov konto, koji je nekad sjajan, nekad srednji... meni je njegov konto samo nuspojava, zgodna, i drago mi je kad je ponosan zaradom, i hvala Bogu da možemo živjeti od onoga što zaradimo, ali ne težimo da imamo još i više, barem ne toliko da bismo se borili s onim vanjskim krticama.

Oboje nas imamo livadu, iznutra, i između nas, prostranu, isto ima krtica, i trnja, i korova svega, i njome se bavimo. Ono malo vremena što nam ostane nakon što se sve odradi što se mora da imamo med (koji ne stoji u frižideru) i profesionalni usisavač - trijebimo krtice nerazumijevanja, svađe, skučenosti, neistine... učimo o svom sinu, gradimo obitelj temeljenu na duši i sve je to zapravo vrlo, vrlo teško, ponekad frustrirajuće i mučno, ali svako kopanje za dijamantima je, zapravo, takvo. Ali rezultat - eh, rezultat.... ne bih ga mijenjala za svo divljenje susjeda, i za sve novce ovoga svijeta.

Da, ja sjedim po sat vremena za kompjuterom zurim nad krov susjedne kuće, i tek nakon tko zna koliko praznog hoda upišem slovo, ili nešto nacrtam. Za to vrijeme kupi se paučina, i prašina, i dijete razara ili gradi, zaostajem u mnogim stvarima... da... istina je.

Dijete nam je silovitog karaktera, snažan je, pametan, naučio da smije reći što misli, i kako želi, ali isto tako i naučen na našu iskrenost - ne primjenjujemo opće fraze, nego istinu o tome zašto stvari nisu kako on želi. Nema vještica, policajaca, Cigana koji će ga odnijeti, nema ljudi koji ga gleda, i nije ružan dok plače. Pa ponekad plače, baca se, urla, svadi se, i na svaku našu on ponekad ima pet svojih za dodati, i nekad sam prva koja bih ga udavila. Bih, na časnu riječ, i to jasno i glasno kažem.

I nije mi nekad u glavi čistije nego kod moje majke; ali se s time nosim bez da rušim druge, i vrijeđam. Oluje i nevremena, nizak tlak, svega toga ima i kod nas, jedino, mama draga, mi to prigrlimo, svatko sebi, ne bacajući blato na drugoga u svakom trenu svog jadnog ljudskog stanja. Jer od njega se ne može pobjeći.

Svima nam je teško u situaciji kad smo na terenu gdje ne poznajemo pravila; ali čudno je kako je teško prihvatiti i prigrliti poniznost - da nismo uvijek i svugdje oni prvi, oni naj... i ako bih, uz ljubav, morala istaknuti što je prvo na svijetu koji teži biti Kraljevstvom Nebeskim - bila bi to poniznost. Bez poniznosti ništa.

Poniznost, to je shvaćanje da smo različiti, i da značenje naših postupaka i duša može suditi samo Bog; mi ostali možemo trpiti, i strpiti se, i prihvatiti...

Dragi ljudi, nisam još rodila, a kako kažu stručnjaci za porod - neću još neko vrijeme, dakle ništa od slatkih sugestija meni drage blogerice.

Nigdje se ne javljam, ne pišem, ne komentiram, ma posla, proslava, svačega... nemam snage. Oprostite meni neispavanoj trudnici, mami malog djeteta koje je bilo nemoguće zadnje vrijeme, i koje je imalo longetu u trećoj godinici, itd. itd. itd.

Nego, da nismo takav par kakav jesmo (prekaljen u vatri, borbama prsa o prsa i sve u tom stilu) večeras bismo se muž i ja poklali do zadnje kapi krvi. Ja sam divna žena, kad malo bolje razmislim, kad sam ga takvog, blesavog, uvažila i potapšala po glavi, ma koliko me naljutio. A ni on nije loš kad je sve što mu se dogodilo ove večeri izdržao, bez da je pobjegao s prijateljima na pivu.

Zašto? Zato što moj muž ne priznaje ili ne prepoznaje, ili se ne može nositi s pravom čovjeka iliti žene na samosažalijevanje. Došla sam mu s pričom o mom cerviksu, prenošenju, anomalijama koje možda imam u tom dijelu mog tijela, potencijalnom novom carskom, mučnim indukcijama čudnim napravama i gelovima kojima se indukcije započinju (a prošli smo put to zajedno prošli na hodnicima rodilišta i vido je kako je to bilo) itd. itd. iako sam u sebi već pronašla put u mir (molitva i predanje u Božije ruke koje su mudrije od sve  moje pameti) s namjerom da se malo samosažalijevam, i da dobijem malo razumijevanja i tapšanja, i onog - a brižna ti i tako dalje.

Jesam, to sam napravila, i to sam htjela, što se čudite?

Kaže Jasper Juuls (tko nije čitao, nek čita) kako bi u Povelju UN o ljudskim pravima treblao dodati da čovjek ima pravo biti iracionalan i nerazuman, kao i da dijete ima pravo boraviti s odraslim koje to priznaje i kod sebe poštuje, a ja kažem - čovjek ima pravo na povremeno samožaljevanje, na povremeno tetošenje od strane drugih kojima je možda i jasno da se dotična osoba prenavlja jer joj je tako došlo i slično.

Zašto?

Zato što je tako potrebno ponekad biti slab. I pokazati svoju ljudskost. I ne junačiti se.

Žao mi je mene; možda mi ne bi trebalo biti žao sebe same zbog cerviksa koji radi ili ne radi onako kako obstretičari žele, i zbog carskih rezova, zbog gubitaka krvi, zbog konstantnih višednevnih bolova i užasa kemijske indukcije - nego zbog općenitog majmunizma ljudskog stanja, ali eto, taj osjećaj samosažaljenja nalijepila sam na nešto što mi se čini uvjerljivo.

Mom mužu to nije uvjerljivo, a nije bilo niti meni. Ali udavila sam ga sat vremena, isplakala se, a onda prasnula u smijeh jer sam očito procvala... nakon što sam odradila svoju potrebu da se samožaljevam... iako nisam dobila od drugoga ono što sam htjela - sažaljenje, suosjećanje i što ti ga ja znam.

A opet - čovjek je čudno biće; tko zna koliko bih bila ljuta da me se stvarno išlo sažaljevati... i tko zna kako bi taj scenarij završio.

Ovako smo na kraju nazdravili pivom.

I znate što - kako je lijepo imati uza se osobu pred kojom radiš majmuna od sebe, samosažaljevaš se, pa onda ispadne da glumataš i prenavljaš se, pa se onda smiješ, i grliš, i sve je super, a da niti trena - do trena kad počneš o tome pisati i razmišljati - ne osjetiš nelagodu ili nešto slično. A objektivno - trebao bi, o da!

Ako postoji intima, onda je ovo intima. I ljubav. I sretna sam što je to tako. Huh, a malo je falilo da sve to izgubim. Nije da se hvalim, ali očito nisam za otpad kad sam skužila te stvari, i kad sam čula poruke s Neba o ljubavi i svemu tome... A nije niti on.