Čovjek je zmija koja svako toliko svuče staru kožu i onda samodopadno hoda u novoj obleki. Neko vrijeme.

Ja nikad neću prestati pratiti aktualnu glazbenu produkciju.

A-ha.

Preseljenjem u novu kuću imala sam priliku vađenjem iz kutija i pronalaženjem mjesta, reda i smisla prolistati svoje glazbene arhive. I knjižne arhive.

Tko je ta osoba koja je to nakupila?! Kome je to značilo?!

Par dana u novoj kući nisam ništa slušala. Nema tog albuma koji me cijelom duljinom dira. Ima puno dobrih pjesama, ali imam malo dijete, nemam vremena za igranje dj-a i kljucanje po cd-u.

Ali, iskopala sam par cd-ova klasične glazbe.

Dogodilo se.

Jedni prijeđu u jazz lovere, drugi u klasičare. Ja sam u klasičarima.

Prije jedno deset godina šupirala sam masu kazeta u smeće. Mislim da će i niz cd-ova u purgatorij. Nije da je nužno, ali ja ne obdržavam groblja u svojim sobama.

I tako, moja duša leprša i zrije u tijelu koje se polako, izdaleka sprema na božanske sfere u kojima prije svega ječi alleluja i sl, a ne više zvuk sličan zvuku motorne pile.

Pa nije to loše.

Ali  moram više mazati vrat. Tek sad vidim da će i njega uskoro napasti avet iskustva na zemlji.

Mogu samo reći - nek propadne tijelo, samo da mi se duša ne smežura.