Vjera, kao i sve u nama, ima svoje uspone i padove. Ili točnije - usponi vjere puni su padova... ili možda još točnije - u vjeri sve je dobro, i svaki je pad uspon, samo ako ga stavimo u Božiju prisutnost, i u tome vidim ljepotu nepresušne Isusove istine.

Svako si toliko postavim pitanje, onda kad se vjera učini nedovoljna za korak koji činim, a koje više ili manje zvuuči ovako:

- Čekaj, stara, ti STVARNO vjeruješ u to?! (a to može biti Bog, pojedina teološka dogma, ili pojedino Božije obećanje, ili neki intimni odgovor koji držim da sam primila kroz molitvu).

I onda shvatim da vjerujem, jer želim vjerovati. Jer se držim Objave, jer se držim nježnog učenja Crkve jer ne želim uopće vjerovati u mogućnost da sve to - nije tako. Ako postoji najbolji od mogućih svjetova - tada je to svijet koji nam je ocrtao Isus, tada je to svijet koji vjerom naznačuje Crkva u svom najboljem izdanju.

Taj najbolji od mogućih svjetova nije tamo negdje, da se može dosegnuti koracima, vremenom ili uspostavom nekog režima ili vladavine, najbolji od mogućih svjetova je onaj koji živim kad živim vjeru, nastojeći se osloboditi oholosti i straha; svijet je dobar onoliko koliko sam dobrom otvorena ja. A dobro, to beskonačno dobro, pruža nam se u svakom trenutku dana, nježno, kroz prirodu, prijateljstvo, a i materijalno, opipljivo, nedokučivo, kroz misterij euharistije. Zar to nije divno! Jedino što trebam - je povjerovati. Usuditi se povjerovati. I držati se svoje vjere, ufati se u _Dobro koje me nadilazi.

Samo vjerovati!

I tako, možda smiješna, možda poluluda (od ljubavi, kažu da je dobro poludjeti od Ljubavi), ne pitam se više je li to tako; meni je svjedeno kako je ... vjerujem i želim vjerovati, prijanjam uz Boga kojeg volim, koji me voli, moja istina je ta istina, moje vjere, i mir koji me ispunja naznačava mi izdaleka zašto su ljudi spremni umrijeti u obranu svoga prava da vjeruju do kraja, da nikada ne izdaju svoju vjeru.

Jer mimo te vjere ništa ne vrijedi. A u toj vjeri - sve je lijepo i dobro, sve dobro i sve zlo - sve je beskonačno dobro, sve je beskonačnost ljubavi, mira i dobrote.

Bože, volim Te!

I jedna pjesma

HOĆU LI I JA U RAJ?
 fra Bonaventura Ćuk

Hoću li, Gospode, i ja u raj?
Želim, al' sve se bojim.
Jer tamo će biti slava i sjaj,
A ja na niskom stojim!
 
Već ako imaš gdjekoji kutić,
I to je mnogo za me.
Stisnut ću tamo se, suhi k'o prutić,
Usko je moje rame.
 
Nikomu ne ću praviti sjene
Bez buke bi to bilo.
Gospode, ne zaboravi mene,
Ako to ti je milo.
 
Ako Ti nije milo prisuće
Takova odrpanca,
Pusti, da bar na vratima kuće
Čekam kog Tvog znanca.
 
Da ga zamolim, da se za me moli.
Ako se ni to ne da,
Ja ću svejedno čekati doli,
Već i poradi reda!
 
Pa kad uđu, kojim je dato,
I mjesta biti ne će:
Nebo je malo, al' ništa zato…
Srce je tvoje veće…

Volim otić u dječje kazalište. Predstave znaju bit stvarno ispod nivoa dječjih uvida - po sistemu kako mali Mujo zamišlja da djeca vide svijet, ali ono što se mora reći je da sve pršti od pravih vrijednosti i tonova. Veselo, vedro, puno optimizma - čak i kad se glavni lik muči i pita i boji i strahuje. Onako kako treba biti. Vedro; bez onog razornog egzistencijalizma, bez razornih sumnji, ma bez bilo kakvih razornih osjećaja i uvjerenja. Život je tu, a ja se pitam, i svladat ću ga; čak i ako ga ne svladam, pribjeći iskrenom strahu i tuzi, dvojbi - ma i to je dobro. Sve je bolje od izopačenja, od maski, laži, cinizma, pretjeranog intelektualiziranja, i zamagljavanja jednostavne istine da sam sretan, tužan, ili da je me strah... da imam prijatelje ili su me iznevjerili... i tako iz dana u dan.

Srcem u jagode, tako nekako.

Pitam se kako da pridonesem takvoj literaturi.

Pitam se kako pisati za odrasle, kao da se piše za djecu; kako pisati vedro, a ne banalno; kako uvažiti ljudsko biće, a da ga istodobno obodriš?

Pitam se kako da završim svoju dramu.

Imam tu dramu, bit ću neskromna, dobru dramu koja godinama čeka kraj.

Priča je o braku.

Žena koja se udala boji se braka, barem koliko ga priželjkuje. Želi ljubav isto onoliko koliko ju plaše slike "ljubavi" s kojima je rasla - i one pozitivne, i one negativne; i one koje govore o vječnoj ljubavi glasom holivudske romantične komedije, i one sa kave sa susjedom koje govore kako je sve to sranje, a ostaje samo gorčina, metla i računi. Ljubav je ipak jača; i oni koji se boje, i oni je žele. Svakome ljubav kuca negdje na vrata, i svatko će joj poći ususret, ovako ili onako.

Moja junakinja se nasaftala self-helpom. Self-help, kao moderna religija današnjice regulira odnose, zacrtava strategije, i svodi život i dušu na pravila, na korake, na znakove, pokušava mnogostrukost ljudskoga bića svesti na strogo kontroliran ples.

Uplašena, distancirana od sebe, moja junakinja prigrli te knjige, nadajući se pronaći u njima spas za svoju izgubljenu dušu. U teškim trenutcima sklona je prelistati i komercijalno pokretane časopise, koji njezin novac beru upravo na njezinoj slabosti, i samoći, nudeći slike skupe odjeće, slike obećavajuće vedrih ljudi i dajući recepte za život, ljubav i kolače.

Moja predstava kreće od trenutka udaje, kada je sretna, kada su nade duboke, i kada klišei, kada zavaravanja, kada maske još uvijek imaju dovoljno snage da premoste jaz.

Međutim, kako vrijeme ide sve češće vidi kako ispod lijepe fasade koju je nalijepila mužu - i one druge - jer muž je dobar ili loš - ovisno ponaša li se prema očekivanjima, nadama i programiranju koje vjeruje da mora uslijediti ako se prate koraci njezinih brojnih self-help litanija - kako ispod svega toga probija nepoznat netko, muškarac koji je straši, čudi, koji se ljuti kad bi se trebao radovati, koji se raduje kad ona misli da je ljut...

U jednom trenutku brak se ruši; beba i njezini zahtjevi nad vrijeme i energiju, nerazumijevanje, uletavanje u tradicionalne uloge koje je s majčinstvom (bar privremeno, ako ne i trajno) nekako prirodno stižu, i ona više ne zna kako dalje.

Do tog trena mi je jasno i kako likovi pričaju, gdje su i što čine. Znam i gdje je izlaz; ali ne znam kako da ih prenesem preko provalije samospoznaje koja je nužna da progovore autentičnim jezikom, da se približe jedno drugome za stvarno; i sami sebi.

Kraj je drame u početku komunikacije. Puno je drama i filmova okončano onom nesretnom Bergmanovsko-Ibsenovskom tradicijom raspada, nemoći, tuge, zatvorenosti u sebe, i takvu je dramu jednostavno puno lakše napisati. Postoje gotovi obrasci, a i tkivu drame nekako lakše pristaje.

Kako prijeći na onu stranu gdje je dobro; a da ne bude trivijalno?

U čemu je dakle stvar?

Moja junakinja mora shvatiti da joj je u životu dano radovati se, ali i podnijeti; ona, kao i ja, razumije kako je patnja put do oslobođenja, odnosno prihvaćanje patnje, i boli, i nemoći. Ona shvaća kako je njezin muž tek dio čovjeka koji bi mogao biti - kao i ona uostalom. Shvaća kako je brak puno više od romantične veze srdaca; razumije kako je u biti toga predanje, savez u temelju kojega je puno rada, puno topline, puno od poslanice Korinćanima.

Njihovi razgovori prestaju biti u terminima - ja - a što je dominantan diskurs današnjice, i postaju On, postaju ti, postaju mi. Da, pišem kršćansku dramu i nemam pojma kako da to izvedem.

Potrebno mi je da ispričam priču koju ni sama ne znam ispričati.

Kako da dramski izvedem tu stvar?

Da si sada dam truda i vremena, objasnila bih esejistički svaki dio onoga što želim reći. Ali ne pišem pamflet, ne citiram Katekizam (jer od Katekizma do Boga, i od Boga do čovjeka golemi je, nesagledivi postor slobode u kojem se naši životi odvijaju, i u kojima smo pozvani oživotvoriti i ispuniti prostranstva zacrtana nekolikim redovima vjerskoga učenja). Ovo je drama, i pokušava biti iskrena, duboka, nastoji biti netrivijalna, i ovi likovi trebaju imati tri dimenzije najmanje.

Nemam pojma.

Imate li vi?

Jeste li čitali nešto takvoga?

Pomagajte!

Danas sam se (opet) saplela o svoju slabost, i utrošila sam dragocjeno vrijeme točno kako ne treba. Moj zadani cilj je još dalje nego što je bio, a moje povjerenje u sebe je narušeno. Ako sebe ne mogu kontrolirati, ako nemam vlast nad sobom, što uopće mogu učiniti?

Zato stajem pred Kristov križ, ne šireći dalje kaljužu svoje slabosti. Slaba sam; ali podnoseći svoju slabost jaka sam, jaka u Kristu, kako kaže sv. Pavao.

Prevrćem svoje riječi da prenesu ono što sam smislila, ali sve zvuči glupo.

Ostavljam ovako, i ponovno se utječem tako moćnim riječima sv. Pavla.

Jer kad god sam slaba, onda sam jaka.