Evo, dragi moji, radnih pilot verzija prijevoda dvaju humoreski iVANA kRAUSA http://www.dilia.cz/en/view.php?cisloclanku=2005010104&rstema=82 iz zbirke koje ja prevodim kao Na tebi će se dosušiti.
VAŽNA NAPOMENA: Obzirom na moju zahvalnost autoru za ovu zbirkicu dobrog humora, a i općenitih autorskih prava, ovi će tekstovi biti na raspolaganju za čitanje i komentiranje nekoliko dana - da dobijem feedback od virtualnih prijatelja. Iskreno se nadam da ćemo s vremenom i autorska prava i sve ostale detalje srediti tako da ova zbirkica zaživi i na našem jeziku, a bez da oštetimo njezinog autora.
Svi komentari vezani uz moj prijevod, jezik, stil i tipfelere su dobrodošli!
Uživajte!
SKAČEMO!
Jednog ljetnog poslijepodneva prije dvadesetak godina do smo se vozili u tramvaju moj se otac zaderao. Viknuo je naglo, iz čista mira i na opće iznenađenje ostalih putnika. Nisam bio toliko iznenađen time da je otac vikao, iako to nije često činio. No iznenadio me je sadržaj očeva povika, jer je vikao: „Skačemo!“. Nisam baš dobro razumio na koga misli, iako je bilo jasno da sam upravo ja jedna od osoba koje bi trebale skočiti. Pokazalo se kako nisam pogriješio, jer je netom nakon povika zgrabio oba velika, teška kofera i iskočio iz brzo jurećeg tramvaja. Isprva je malčice poletio, koristeći velike kofere kao krila, a zatim se naglo zaustavio i žustro počeo padati na zemlju.
Bilo je to tako naglo i neočekivano da do danas imam dojam kako se sve to odigralo u nekoliko sekundi. Prema površini ulice popločenoj kamenim kockama i prema izgledu očeva tijela zaključio sam da nije imao baš najblaži pad. Jedan je kofer pao malo dalje, drugi je ostao ležati u njegovoj blizini. Šešir, koji je u letu spao ocu s glave, otkotrljao se na kraj ulice. Neki ga je muškarac pokušavao uhvatititi čime je uzrokovao nečuven kaos među vozilima, kojima, obzirom na očevu poziciju, i poziciju njegove prtljage, ionako nije ostalo puno mjesta za prolazak.
U tom se trenutku otac ponovno zaderao. „Skači!“, vikao je, ne zamjećujući znatiželjnike koji su se skupljali na pločniku i na tramvajskoj pruzi. U međuvremenu je tramvaj nestao iza ugla, u suprotnom smjeru od kolodvora, gdje smo otac i ja isprva krenuli, i u tom sam trenutku konačno shvatio što je ocu bilo na pameti. Otac je tada ponovno viknuo da skočim, a kad je vidio da još uvijek nemam namjeru to učiniti, derao se za tramvajem koji je odlazio: „Imam blentavog sina!“
Neka je gospođa priprijetila ocu i vikala na njega da je pravi grubijan. I u tramvaju su putnici pokazivali živo zanimanje za mene. Neka mi je starija gospođa prišla i pitala me da li otac to uvijek radi. Rekao sam joj da se takva stvar dogodila prvi puta, a ona me je ispitivački gledala, i naposlijetku rekla: „No, jedino ako...“
Tramvaj je, srećom, stao i ja sam se dao u trk ka mjestu gdje je otac iskočio. Kad sam onamo dotrčao, otac je već stajao na pločniku, a oko njega je je bilo mnogo ljudi. Neka je gospođa pokazivala na mene, i stalno govorila: „To je taj dječak!“
- „Koji?“ – pitao je netko.
- „Koji nije iskočio“
- „On je gurnuo tog gospodina?“
- „Tko?“
- „Taj dječak!“
Drugi je gospodin objašnjavao nekome da sam htio iskočiti iz tramvaja i da je otac ispao pri pokušaju da me u tome spriječi.
Otac i ja brzo smo se udaljili, i krenuli smo na kolodvor, gdje smo začudo sjeli u pravi vlak, što nam je vratilo dobro raspoloženje, pa je otac na kraju i zapjevao. Od tada sam uvijek pogledavao na oca i strahovao hoće li opet početi vikati, kad zaključi da se vozimo drugim tramvajem od onog kojim smo trebali ići.
Kada danas, nakon puno godina, razmišljam o očevu skoku iz sportskog ugla, moram priznati da se radilo o iznimnom postignuću, jer su koferi bili teški dobrih pedeset kilograma.
SVIRANJE KLAVIRA
Postoje ljudi koji sviraju klavir jer im to pričinjava stanovito zadovoljstvo. Postoje i ljudi koji sviraju klavir jer sviranjem mogu razveseliti druge. A postoje i ljudi koji se vesele kad se sviranju klavira uči onaj tko klavir niti zna niti želi svirati. U tu posljednju grupu pripada moja majka. Kad mi je bilo oko jedanaest godina majka je kupila klavir. Isprva sam mislio kako ga je negdje posudila jer želi pozvati nekoga tko će nam svirati na dotičnom istrumentu, ali se pokazalo kako sam bio u krivu. Klavir je kupila za mene. Rekao sam majci da je pogriješila jer mene klavir ni najmanje ne veseli i da bih radije dobio naprimjer bicikl.
Majka mi je započela objašnjavati kako se na biciklu ne može svirati, a na klaviru može. Rekao sam joj kako bicikl nikada ne bih koristio za sviranje, ali da bih se na njemu rado vozio. Majka je rekla da nemam bicikl nego klavir, pa ću stoga dotični instrument svirati i da se na njemu, naravno, neću voziti. Rekao sam joj da ako mogu živjeti bez bicikla, mogu isto tako dobro živjeti i bez klavira. No, majka je čvrsto odlučila da ću ja učiti svirati klavir. Već sam tada bio svjestan svojih sposobnosti i rekao sam joj da ću čak i ako budem učio svirati klavir najvjerovatnije ostati obukom nedotaknut i dotični instrument neću biti sposoban svirati. Majka je imala ponešto drugačije mišljenje; tvrdila je da će mi se sviranje svidjeti i da osim toga klavir nije kupila samo zbog mene. Od tada vjerujem da je većina moje braće i sestara rođeno s ciljem da se naužiju klavira. Mene klavir nikada nije privlačio. Majka je tvrdila da poznaje ljude, koje je naravno odbijala imenovati, koji ne mogu odoljeti klaviru, i čim ga vide moraju na dotičnom instrumetu zasvirati. „To su ljudi“ govorila je „koji se jednostavno ne mogu oduprijeti“.
Sa mnom nije bio takav slučaj. Mogao sam i po dva sata hodati simo-tamo pored klavira i odolio bih mu svaki put. A moram li biti posve otvoren - ne samo da dotični instrument nisam ni dotaknuo, nego sam se zapravo mnogo bolje osjećao kad sam mogao biti u drugoj prostoriji. Sobu s klavirom uvijek sam nastojao mimoići. Ja bih mogao prolaziti tvornicom klavira i sigurno ne bih dotaknuo niti jedan klavir i jedino što bih u tvornici dotičnih instrumenata radio s guštom bila bi vožnja biciklom. Kad čovjek vozi bicikl tvornicom klavira tako da se čim prije makne čim dalje, dakle samo projuri, može i ne zamijetiti gdje je – vidi samo neke tamne fleke, i ako otprije ne zna da su to klaviri oni ga mogu i ne uzrujati. Sva ta svoja razmišljanja dao sam majci na razmatranje, ali ona je svoje već odlučila.
Odvela me gospođi profesorici Kynclovoj-Borkovcevoj-Berwitovoj, čuvenoj ekspertici za klavirsku svirku. Kasnije sam često razmišljao o tome zašto gospođa profesorica ima tri različita imena. Čuo sam od jednog suučenika, koji si je radije slomio ruku nego nastavio svirati, da je gospođa profesorica uništila tri nedužna muškarca svojom glazbom – nisu mogli slušati njezino tandrkanje.
Svirao sam tri godine iz tjedna u tjedan „Bayerovu školu za mladež“, i nikad nisam stigao dalje od stranice četrdeset osme. Gospođa profesorica uvijek je iznova držala kako ćemo nakon praznika brzo ponoviti staro gradivo, a zatim krenuti dalje pa ćemo svirati nešto zabavnije, ali smo svake školske godine morali krenuti posve od početka i na koncu bismo opet stigli samo do stranice četrdeset i osme. Stranicu četrdeset i osmu sam temeljito pregledavao da nije možda na neki način defektna ili uništena, ali izgledala je kao i sve ostale stranice tog udžbenika. Kad smo po drugi puta okončali školsku godinu sa stranicom četrdeset i osmom rekla je profesorica Borkovcova-Kynclova-Berwitzova da je to veoma neobično i da sam prvi takav učenik u njezinoj karijeri. A kad smo se krajem sljedeće godine ponovno pribiližili tom istom mjestu profesorica je već postala prilično nervozna, bojeći se ishoda situacije.
Što smo bili bliže toj stranici, meni je trebalo više vremena da odsviram propisane vježbe i ponovila se ista stvar. Profesorica je zatvorila oči i otrčala u susjednu prostoriju odakle su se uskoro čuli očajni jecaji. Meni je te žene bilo od srca žao i pokušao sam je umiriti, no to, jasno, nisam mogao jer kad profesorica klavira upadne u histerični napad može je se umiriti samo tako da se na vrijeme započne svirati klavir, tiho i ugodno. Pianissimo, lento. Ja za to nisam bio sposoban, pa sam je umirivao riječima, no dotična je dama i dalje lupala šakama o izvezeni jastuk s motivom Mozarta u Pragu i naricala kako je to njezin poraz. „I to se baš meni mora dogoditi – učenici Knoblocha i Rainera!“ – stalno je ponavljala. Nisam poznavao gospodu o kojima je profesorica govorila, ali mi je palo na um da se učiteljica morala silno truditi jer su je svirati na klaviru učila dvojica ljudi, i da joj se dogodilo nešto slično kao meni, gospoda profesori su se mogli mijenjati, ili recimo odnijeti joj klavir.
Kad je brat Michael počeo učiti klavir majka je akreditirala novu učiteljicu jer se ona moja malčice klonila članova naše obitelji. Brata je podučavala neka gospođa profesorica iz Mađarske, koja je kao i moja, imala težak posao jer je i brat bio posve bez afiniteta prema klaviru i veoma je nerado vježbao kod kuće. Jednom kad se brat našao u situaciji sličnoj mojoj i kad je zaglavio par stranica dalje u istom onom udžbeniku, profesorica je izgubila živce i zamolila ga da ljubazno posluša jednog dečka koji svira u višem razredu. „Počeo je kao ti, posve isto, a pogledaj, Miško, kako sad svira!“ Brat je malo poslušao glazbu, koju je proizvodio nepoznati konkurent, zatim mu je postalo jasno kako stvari stoje pa je prekinuo obuku. Poslije je učiteljica izjavila da time je brat sebi nanio štetu, ali se umirila kad se pojavio brat Jan, kojemu je Michael predao udžbenik. Ipak, ne zadugo. Jana su glazba i falš pjevanje radovali. Pjevao je ne samo u kupaonici, nego i u ostalim sobama našega stana, i to to s veseljem i guštom. Jednom me je zaustavio susjed na stepenicama i pitao me tko to kod nas tako očajno nariče. Rekao sam da se radi o bratovu pjevanju, ali mi susjed nije povjerovao rekavši kako bi on pjevanje prepoznao. Od tog je vremena brat morao zatvarati prozore ili puštati vodu kako bi svoje pjevanje malo prigušio. Bratova je ljubav prema glazbi i pjevanju bila uistinu čista i spontana, a njegovu radost nikako nije mogla oslabiti činjenica da je bio lišen sluha.
Kad je tek počeo ići na klavir profesorica-Mađarica je nazvala moje doma i pohvalila brata rekavši da je veoma uporan i marljiv, da ima osjećaj za glazbu te da je uvjerena kako će on dobro svirati. Uskoro nam je prestala telefonirati, a na godišnje je odmore odlazila i tijekom školske godine. Nakon što je Jan rasklimao klavijaturu, izgubio tri ili četiri udžbenika i slomio pedalu bio je u interesu obitelji tog hobija razriješen . Mislim da ga to nije ni najmanje pogodilo. Smatrao je da umijećem sviranja klavira ionako već dosta dobro vlada, a osim toga više je uživao u razbijanju prozora jer je tu bilo više praska i gungue. A i za obitelj je ta razonodica bila manji trošak od uništenih klavira.
Zadnja je na red došla sestra Katarina. O sestri Eliški ne govorim jer je klavir dobro svirala i koliko znam ona je sve čega se primila radila dobro, dakle bila je iznimka u odnosu na nas ostale. Sestra Katarina je bila studiozna, marljiva i odlučna, na majku, zbog čega je bila upravo predodređena za sviranje klavira. Puno prije nego se išla predstaviti profesorici već je proučila niz stručnih knjiga o snazi udarca i njezi klavira u suptropskom pojasu. Slično kao naša majka, ni Katarina ni u što nije ulazila impulzivno. Ona se najprije voljela upoznati sa svim prednostima i nedostatcima nove djelatnosti. Svaku je večer prije nego što je započela s obukom čitala knjigu o historijskom razvoju klavira, pa je i prije nego je došla na prvi sat u malom prstu imala i što može uzrokovati crvotočina i kako se sporazumjeti sa supijanim štimačem klavira.
Katarina je ujedno bila i jedina od nas koja je bila ponosna zato što uči svirati klavir. Dok je sestra Eliška, uvijek u svemu uspješna, smatrala sviranje klavira kratkom stankom između natjecanja u plivanju i umjetničkom klizanju i baleta, ja i Michael kaznom za grijehe, Jan testom izdržljivosti instrumenta na udare, Katarina je k gospođi profesorici odlazila u svečanoj odjeći, glave gordo uzdignute, da se posveti glazbi. Kao uvijek i u svemu radila je više nego što se od nje očekivalo, a mi braća smo to smatrali nakaznošću, odnosno urođenom duševnom manom. Majka ju je uvijek branila, govoreći: „Samo je vi pustite na miru. Ona je na mene!“ Događalo se da je Katarina uvježbavala neku skladbu, zatvorena u sobi, i kad ju je nekoliko puta odsvirala, svaki put griješeći, vrisnula bi i bacila se na klavir, ili je po njemu lupala i vikala nešto o kretenskoj kompoziciji. Nekad je plakala u tipke, koje su od toga postajale mekše. U takvim su se trenutcima otvarala vrata svih soba i svi smo trčali k sestri provjerit da se nije pri sviranju nekako ozlijedila. Nekad smo morali pričekati časak, dok se ne primiri jer je na nas znala bacati kajdanke i udžbenike.
Jednom se prilikom dugo i brižljivo pripremala kako bi nam za Božić priredila iznenađenje. Kad smo se svi okupili u sobi sjela je za klavir i počela napamet svirati neku dirljivu skladbu. Negdje na sredini te skladbe se izgubila, pa je počela je svirati od početka. U tom trenu sam sestru razumio i duboko sam s njom suosjećao, posebno u trenutku kad se ponovno izgubila i nije mogla dalje. Malo je problijedila, a svi smo instinktivno uzmaknuli prema vratima. Pokušala je još jedamput, a kad se onom mjestu približila svi smo bili veoma napeti i u strahu. Ni tad nije znala dalje. Zatvorila je klavir i na opće iznenađenje napustila prostoriju. Tako nešto se dotad nije dogodilo. Gledali smo jedni druge, a u tom su se trenu razletjela vrata i uletjelio je curetak kojem se kosa divlje kovitlala i koji se obrušio na udžbenik. Počela ga je trgati. Bila je to stara, ali dobro uvezana knjiga i sestra je morala uložiti doista veliki napor da se dočepa pojedinih stranica koje je zatim bacala po sobi. Možda je to bila slučajnost, no ja još uvijek nisam sasvim uvjeren u to - list koji je doletio k meni bila je stranica četrdeset i osma.
No zapravo je čudesno koliko se Katarina potrudila i kako je velik dio skladbe, u stvari, odsvirala. Kasnije se, naime, pokazalo da se radilo o skladbi za četiri ruke, što je ipak mrvicu previše za jednog čovjeka.
Pravi umjetnik nikad ne omalovažava umjetnički rad drugog...zanimljiv post :)