Evo mene, javljam se opet da bih iskcala svoj emotivni teret, detektirala zbunjenost, prepoznala što je na stvari, i krenula dalje...

Danas je jedan ludi dan, kad mi se ništa ne radi, a i tako je malo vremena, dan je zbrdazdolan, mogu napraviti samo osnovno (i onda umjesto osnovnog blogam...), a ja se pitam - okej, kako iz svega toga izvući maksimalno - maksimalno mira, radosti, vedrine, opuštenosti, samopouzdanja i ljubavi?

Mi, perfekcionisti, ukočeni ljudi koji se u svom strahu držimo za prečku rigidnih očekivanja od dana, drugih ljudi, od sebe, načisto se izgubimo kada život zatraži da se snalazmo i plivamo kako možemo; i kad je najviše što se može prilično jadno, prilično malo.

Uhvatio me priličan strah kad sam shvatila da do daljnjega stignem eventualno odrađivati osnovne kućne stvari (ručak, suđe, veš, podovi, posteljina), i to onako, ofrlje, da se napravi i ide se dalje... Uf.

I uhvatila me panika kad sam shvatila da nema plana kojeg se mogu držati, da imam samo ideju što bi bilo važno, i da se oko te ideje treba plesati koliko je moguće... uhvatio me strah kada sam shvatila da više moram plesati, improvizirati i prihvaćati nepredviđeno, a da sve manje mogu držati svoju prečku perfekcije, reda, standarda i očekivanja.

Za što ću se sada držati, majkomoja!!!! Što će mi davati okvir, smisao, razlog, kako ću sad, pitam se?!

Do sad bih u ovakvim situacijama (koje su, zapravo - život) odlutala u drugu krajnost - a to je puštanje svega; dignem ruke od svega - ako ne mogu kako valja - onda ni neću. I ako dan nije krenuo po špagi,  a ništa, očajavat ću i pustit ga da prođe... pa ću sutra KAKO TREBA, od prvoga trena...

Od prepuštanja nastaje kaos, koji se svladava oniim bijesnim, rigidnim, ludim ritmom, perfekcijom... pa onda opet neka prepreka, pa opće odustajanje, i tako, na klackalici koja me već previše umorila. Vrijeme da se ozdravi, vrijeme da se opustim, vrijeme da mi jedina prečka koje se držim bude moja kralješnica, moja nutrina, i ljubav...

A tu - ništa bez discipline, ali drugačije od one moje, u kojoj sama sebe kažnjavam, psujem, i tjeram u kućice očekivanja... ovdje je riječ o disciplini i higijeni unutarnjeg života, o svijesti o tome što sve možda želim, ali što je bitnije. I što bih mogla - da nema važnijih stvari na mojem putu. Odricanje, jasnoća, realističnost, jasni prioriteti...

Ne bi bilo zabavno da se ne ustrašim kad pogledam što je sve na listi odricanja, i što je sve na listi onoga čemu težim... Ne želim sada pozvati komentatore da mi brže bolje kažu kako trebam slušati sebe i raditi ono što želim - jer razine ljudskog željenja nisu jednostavne... svakako je na listi onoga što želim ono što mi je najdragocjenije, ono što će mi donijeti najviše zadovoljstva... jedino je kvaka u tome što su naše najdublje želje, najveće potrebe, i izvori najveće sreće dugoročne, i traže odricanje, strpljenje, i cijelu vreću vrline.

Instant-želje su instant, ali nikamo me ne vode. To jest, do nedavno, one su me vodile... i došla sam nigdje.

U svojoj tridesetitrećoj ja se opamećujem, pa se učim ono što sam uspješno izbjegla cijelo svoje odrastanje i školovanje...  da se uvijek u svojim koracima svladava put ka onome što se mora; čak i kad nas svi vjetrovi i oluje odašilju u posve drugom smjeru. Ali, to je najvažnije... ne boriti se s vjetrom, ne živčaniti, ne izgubiti se... nego koristiti nevrijeme kao glazbu, i kao poticaj, i kao uporište za let.

Razumijete li me?