Moje dijete, valjda pod utjecajem biometeorološke prognoze, i još tko zna kojih faktora, stoji u kutu i nečuveno iritantnim glasom cendra, plače i dere se:

MAAAAMAAA ŽAAALOSTAAAAN SAAAAM

ALI JA SAM ŽAAAALOOOOSTAN

I tako dok moj dragi ne poludi ne zadere se - i neka si žalostan, super. Mali ga je, naime, lupio, šakom u glavu. Ja sam mu rekla da skupi igračke, a tata ga je zamolio da se idu tuširati jer je umoran itd. pa je dijete iskoristilo priliku i općenito edipovsko rivalstvo prema tati sabilo u šus - kao, jer nema priliku skupit igračke, siroto vrijedno dijete.

Ja ležim, teška i troma ko velika bijela kitopsina, i čitam roman; toliko sam trudna da mi je već sve više stvari svejedno; dok mogu disati, sretna sam.

Sve u svemu, ja sam svoje dijete učila emotivnoj pismenosti; toliko sam bdjela nad njim da je mali skužio da je arlauk

JA SAM ŽAAALOSTAAAAN

ključ koji otvara sva vrata. Eh... možda je otvarao, ali više ne otvara. I sad treba malog naučiti, odučiti... od čega? Od razmaženosti.

Ljudi dragi, što sam ga ja razmazila, pa to je strašno.

Znate kad vam se dogodi nešto ružno, pa pušete na hladno, ili kao što je Natuknica pisala - kad štitimo svoje dijete od onoga što je nas mučilo?

I tako ja imam dijete koje više manje smatra strašnim svaki tren kad sve moje oči nisu širom uperene u njega, svaki tren dosade za njega je užasavajuć - jer kad je cendrao kao beba ja sam dozvoljavala sve i sva - samo da ne čujem njegovo protestiranje.

Jer sam mislila da on, ako tako viče, zasigurno proživljava ono što sam u svom djetinjstvu proživljavala ja.

Ali nekako je teško razlikovati situaciju u kojoj majka raspakirava mlijeko iz dobro zapakiranog kartona - a dijete stane protestirati jer bi se igralo, od situacije kad majka ostavi dijete na balkonu (jer plače), kad ga šusne (jer je reklo nešto u krivi tren, a šusne bez prethodnog upozorenja), ili kad ga zanemaruje i s njim ne popriča recimo mjesec dana. Stvarno, teško je uvidjeti razliku. Ali ja nisam vidjela - prestala bih tražiti mlijeko, i u znoju mu se posvetila, dala mu ključeve, mobitel, pjevala mu - bilo što, samo da me ne suoči sa zvukom nezadovoljstva; jer moje je bilo toliko da ga nisam mogla podnijeti.

A on svoje? Tja, s odmakom znam da bi mu sasvim dobro bilo igrati se i nakon što sam ja izvadila mlijeko iz kartona, sebi napravila kavu, a njemu kašicu, i da mu ništa ne bi falilo... ali onda - eh, onda. Lako je biti general poslije bitke.

Malo pomalo dolazilo  mi je iz dupeta u glavu da ne smijem bdjeti nad svojim djetetom, i da se moram brinuti i za sebe, i sa njim bit autentično ljudsko biće, nikako nad-ljudski majčinsku robot, koji sve čini na Pravi Način, u Pravo Vrijeme itd. itd. itd.

I tako sad imamo tjesnac - on vidi da

JA SAAM ŽAAALOSTAAAAN

ne prolazi, pa se čudi;

vidi isto tako da ne trčim u vrt na svako njegovo

MAMAAAA DOĐIIIIII

a ja još uvijek ne znam kakve alternative da mu ponudim, a on ne zna što sad s mamom koja se eto - emancipirala. Kao da sam u pubertetu, čovječe.

Majčinska pobuna.

Dragi Bog samo zna koliko mi je žao zbog idiotizama kojima sam zasula svoje dijete; a opet - sve mi ovo pomaže da budem manje stroga prema drugima, prema sebi, prema sinu, prema mužu, pa čak i prema roditeljima mladih, zapuštenih polu-huligana koje smo jučer susretali u šetnji kroz parkove Malešnice... Svi griješimo, puno griješimo... i kad mi netko kaže - ma koja je to priča sa oprostom grijeha, Crkvom, Isusom mogu samo duboko uzdahnuti. Iskreno - možda nekome i ne treba, stvarno više neću sudit o drugima, ama baš nikad. Al meni, ljudi dragi, dobro i utješno dođe to da Bog oprašta, i liječi... i pomaže.

Dok je moje dijete ŽAAALOSNOOO predajem njegovu dušicu Bogu da ispravi što sam zbrljala... i to je otprilike sukus mog roditeljskog iskustva. Radim najbolje što mogu, al džabe mi kad sam i sama od krvavog mesa...

Koliko se sjećam, u Lijepom Životu nismo marili puno za interiour design; niti za odjeću; u tim našim vikendicama, gdje smo provodili puno vremena bilo je tek malo ogledalce, da se pregledaju oči na krmelje, i da se muškarci ne razrežu britvama dok se briju.

Posuđe je bilo staro, ono što za stan nije dobro; kao i deke, i stolci, kreveti, na kraju krajeva i odjeća.

Kućica je bila uz more, između mora i nje jednostavan i predivan mediteranski vrt - oleandri, agave, lovor, ružmarin, irisi i neko bilje kojem ne znam ime...

Jutro... šum mora, blagi povjetarac (ili kišica, ili bura), ustajanje, kava i kakao, kruh i maslac pod maslinom ili u kući, ovisno o vremenu.

Iz mora bi izronila susjeda, sa suprotne strane. Nesavršeno tijelo, a i badić - danas ga nijedna žena ne bi obukla za na plažu. Ali ovo nije bila plaža - ovo je Lijepi Život, to smo mi. Koga briga.

Plaža ispred kuće, cesta na pet kilometara odavde; kad smo došli, došli smo u samoću, ili u svoje društvo - nikad se nisam tako intenzivno družila kao tamo - sa tih desetak obitelji s kojima smo dijelili svoj privatni raj. Bili su to različiti ljudi; i liječnici, i ribari; i obitelji i samci; i homoseksualci i katolici; i malograđani i svjetski ljudi... ali - sjećam se - beskraj mora, šikare i šume, tama noći (tamo nema struje, nema tekuće vode, nema kanalizacije) i nedostatak svih tekovina civilizacije osim dnevnih novina - svakih par dana - kako je netko odlazio po nove zalihe namirnica... rušili su sve barijere. Teme su bile neiscrpne; za svakoga se imalo vremena, svatko je svakoga slušao kao da sluša najzanimljivije nešto na svijetu.

Kad si u šumi, kad se kupaš u moru dovikujući se na sto metara sa susjedima - jer sami ste miljama i miljama, kad si obučen u staru odjeću, kao i svi drugi - jer nova i nije za ovu divljinu - nekako nije važno tko je onaj drugi.

Važno je da je čovjek.

Dobro, uvijek je bilo dobro to što su neki od njih bili liječnici; ose su pikale i alergičare, tromboze su se događale, djeca su dobijala temperaturu, ali oni su bili ljudi sa znanjem kako pomoći, a za uzvrat su dobijali prijatelje, i društvo do kasno u noć.

Jedne kasne večeri čuli smo pjesmu. Ustali smo iz kreveta; iako Lijepi Život ima svoju predvidivu rutinu, veselje, iznimke i gosti su dobrodošli - srca i vrijeme su im podastrta - kao i svakom drugom životnom čudu - jer nemaju drugo što, nego se davati, primati, nadati, gledati, uživati.

Svi smo ustali, i djeca, i odrasli u mojoj kući, a uskoro su se i neki susjedi dovukli k nama; moja je baka pekla najbolje lepinjice.

- E, gazda, smijemo vezati brod na vaš mul?

- Ajde, ajde, govorio je djed, i čekao konop.

Veseli ljudi s ribarske brodice su izašli, i donijeli nam ribe:

- Evo ribe!

- Dođite, skuhat ćemo ih.

Petero ljudi, veselo od svoje pjesme, mora, i dobrog ulova, je izašlo s broda. Iznijeli su kazan za kuhanje riblje juhe, vino, i lampu - "sviću", koju su objesili o maslinu, i sjeli su kod nas.

- Odakle ste vi?

- Od Lovrana, a vi?

- Tu, s Lošinja.

Riba se kuhala, a pjesma nije čekala, pa se počelo pjevati, uskoro su počele šale, i smijeh. Bila sam pospana, ali sam kunjala na tvrdoj klupi bez naslona (iz kućne radinosti, kao što je to bio i veliki stol) naslonjena na ljudsku toplinu, veselje i blizinu.

Kad je došla riba, svi su već bili gladni, i jelo se, smijalo se, kazan se njihao nad vatrom, roštilj se dimio...

I uskoro je svanula zora. Baka je iznijela prekrivače, i luft madrace, i legli smo, pod maslinu, svi jedni do drugih, i spavali, sve dok sunce nije postalo prejako.

Veseli su ljudi rekli da ćemo se okupat, pa da idu ća; kupali smo se, smijali i plivali, oni su se ukrcali na brod, mahali su, i pjevali za rastanak, a mi smo se nastavili kupati, kunjati zadovoljno pod maslinom, i kuhati tko zna koju kavu za redom.

Do novih dogodovština; do novih brodova, novih lutalica kroz šumu koji su uvijek bili dobrodošli.

A ako vas zanima je li ovo priča - naravno, jest, ali istinita. Sve se to dogodilo, i sve je to bilo... i tako mi nedostaje.

Kako da ove svoje divlje i nekulturne susjede, Zagrepčane, naučim redu i kulturi, da se sa susjedima pjeva i jede, i priča i veseli? I da je kuća zaludu ako nije puna ljudi, i da ti je džaba dvorište ako se u njemu ne sjedi; i kako da ih naučim da ne gledaju preko ništana jedni druge i da spuste malo te svoje živice? E, i kako da im objasnim da je glupo raditi za skupu klupu - ako će na njoj samo ptice srati? Idemo skupa srušiti drvo - imam ja jedno viška, i svima napravit po klupu, a onda popit gemiš, narezat nešto, i zapjevat.

I nemojte mi pričat o inžinjerima, doktorima, o primarijusima, o glazbenicima i o uposlenicima Ministarstva; kad budemo gradili klupu, inžinjeri nek se pokažu, kad nekog zaboli - doktori u prvi red, a glazbenici nek povedu pjesmu. Ništa drugo, susjedi moji dragi, mene ne zanima.

A ja? Ja ću sve zapisati, sve vrijedno zapisivanja i života; ako želite pravu stvar, okanite se interijera i dizajna, i zavjesa, i špijanja kroz prozore - i živite ljudi dragi, pa ćemo se i u povijest ubilježiti.

Ali ako vam je dosta ostavit utvrdu iza sebe, i na grobu ledenim slovima ing, ili dr. ili već nešto - onda nastavite svoje ušljive živote u ovom ušljivom gradu, uvjereni da je bolje ako se pokažeš boljim u nečijem finom dnevnom boravku, pa poslije samuješ u svom šupljem životu. Što ću vam ja....

Moje je dijete bolesno - ima visoku temperaturicu - izgleda od viroze. Ali kako mu je opće stanje dobro, a moje i ne baš više tako dobro jer sam predugo zatvorena u kuću, i muž mi cijele dane radi, uključujući vikend, dala sam ga na čuvanje baki i didi, a ja sam otišla u grad.

Morala sam - vadila sam krv i tako te stvari, a ostatak vremena sam provela u jednom soul to soul razgovoru, zatim sam bila u Katedrali nakon čega me je žena molila da pomognem njezinu djetetu koje je bolesno od stotinu groznih bolesti i ja sam joj dala više novca nego što si ajmo reć mogu priuštiti u ovom trenu.

Pitam se jesam li naivna, luda, ili sam poželjela učiniti nešto dobro i nemam odgovor. No bilo kako bilo - u Božije ruke. Ili kao blagoslov, ili kao lekcija. No, iako je sve bilo nekako čudno, bilo je dobro odreći se te love. Nekako sam se osjetila slobodnija - za što? Za neumjereno trošenje, o tome ću vam pričati.

Zatim sam lunjala gradom, i unatoč tome što bi mi više nego trebale nove cipele i torba i jakna - ja sam odlučila ući u knjižaru, i ubit svoje vrijeme (koje mi je najvredniji resurs ) i koju kunu na knjige za sebe i dijete. Mužu nisam nijednu knjigu kupila, mislim da je i ovih dana u fazi brige oko novca, pa da ne čačkam mečku, al vidjela sam par koje bi si želio. Ne može se reći da ne mislim na njega :)))) 

Nije da nisam mogla bez tih knjiga, i nije da ih ovih dana nisam već kupila, i da nemam još planova za kupnju (hitnu), ali to me veseli, a torba - ma torba dok drži stvari na okupu valjda je dobra.

No, sljedeći je dućan bio dućan torbi. I našla sam svoju torbu iz snova; konačno - nikako se nisam mogla prisiliti da kupim torbu - ali čim nakupujem knjige, odmah se i torba stvori.

Zanimljivo - odmah sam je stavila u pogon, i gledala je s nježnošću kojom se gledaju kućni ljubimci. Baš sam ponosna na svoju krasnu novu torbu. I šal - da se motam dok dojim u haljinama, kroz dekolte. Materijal je skoro kao tetra pelena, taman - i ukras, i služit će svrsi. I povrh svega - naušnice, jako lijepe, koje si dugo želim.

Pila sam kavu, i pisala priče u kafiću, pa sam onda kupila cipele, i opet išla sjesti i jesti, i piti, i pisati (u novu bilježnicu koju sam kupila)... a onda su me i noge počele boljeti od hoda, i lunjanja, a i vidim ja da više nisam za tolika  landranja po gradu s ovom trbušinom.

Vraćam se s ulovom vrijednim ajme meni kuna, i osjećam se istodobno i kao vol u kupusu, a i slobodno; nekako sam se ovih dana odricala preko svojih granica, pa sam osjećala potrebu da se i pomazim.

Sada idem u kupku, i čekat ću da mi djed dovede djetešce. Bilo bi super da kažem - jedva čekam, ali je prava istina - valjda neće banuti prije nego se operem, dignem noge, i odahnem....

Vidjela sam Rahatlinu porukicu u komentaru, i obzirom da se znamo ne od jučer, mislim da je razumijem, a istodobno nisam sigurna da mogu odgovoriti na komentar u formi komentara ili u kratkom telefonskom razgovoru, tako da ću ovdje o tome pisati.

Što ja hoću?

E, to je dobro pitanje.

Ljubav i mir, u sebi i oko sebe; na prvo mogu utjecati, barem donekle, a na ovo drugo na isti način - mirom u sebi.

Imam ponekad dojam da se taj mir i ljubav doživljavaju kao nešto što pada s neba - za razliku od opipljivih stvari (otić tamo, kupit ono, postat nešto), ali što dublje u to ronim, a ronim, Rahatli, kao što je već jasno i vrtićarima koji čitaju ovaj blog (ako znaju čitat, i ako zalutaju ovamo) u vjerskim vodama - jasnije mi je kako je to cilj ciljeva, kako je vrlo teško pronaći i čuvati mir, radost, ljubav.

Što ja želim? E pa to.

Mir duše, ljubav u onom manje banalnom smislu, to želim.

A uznemiruju me oni wannabe kapetani - znaš kad misliš da moraš ovo ili ono, kad se kreneš gonit ko životinju - a teško ti, ne da ti se, ili kad sam sebe ideš prat zašto si napravila ovo ili ono, i može li se ovo ili ono. Ma ne vidim više razloga činiti išta od  čega ti duša nije mirna, i srce čista tekuća čokolada ljubavi; a činim, tjeram se i progonim.

Drugim riječima - sumnje, samosažalijevanja, strahovi, sadržaji nesvjesnog, tjeskobe, depresije, sve one misli, zapravo, koje vode u stanja depresije, tjeskobe, sukoba sa sobom i drugima... e to su wannabe kapetani.... kojima ne dam mjesta, pa se svadimo.

Nema dileme, nema pitanja, nema problema. Samo konstatacija koju ne izričem prva, čak niti na najbolji i najpametniji način... između čišćenja, rublja, između predaha i pašte s paradajzom, još jedne kockice čokolade... i tak.

Ponekad čovjek radi stvarii jer misli da mora; ne govorim o imperativima društva, ili dobrosusjedskog natjecanja u posjedovanju i vladanju, te me stvari, kao svakog poštenog introverta, uopće ne dotiču. Govorim o onim pounutrenim glasovima, koje smo razvili na temelju glasova Značajnih Drugih tijekom odrastanja, ali i onih glasova koje smo sami sebi nabili u glavu i za koje smo smatrali da će nam pomoći, da će bit bolje, pametnije, da će smanjiti bol... ako ih samo poslušamo.

Npr. kad si jako mlad misliš da će ti svakodnevni naporni trening dati lijepo tijelo, a time i opću sreću; pa se goniš i svadiš sam sa sobom zašto nisi u teretani a trebala bi morala bi kozo glupa debela i tako.

Ili kad se goniš, a da ni ne znaš, jer si sebi u glavi predstavila npr. da ako što brže napraviš neki posao da će to bit bolje - a zapravo - tako je to bilo u djetinjstvu s hiperaktivnom majkom koja gubi živce tri minute nakon izrečene naredbe, ako ne i prije.

Kužite - kad krivo sebi prikažeš što moraš, kad se uloviš u glupu mrežu podsvjesnih, ili nesvjesnih, ili reklamnih poruka, kad se mjeriš izvana, tada kontrolu nad svojim brodom predaješ nerazumnim kapetanima koji ti, ruku na srce, možda žele pomoći (lijepo tijelo jednako uspjeh, kažu reklamne kampanje) - ali ne mogu, i vode te na stijene, uništavaju brod.

E pa, svako toliko u sebi otkrijem par tih wannabe kapetana; dobro, sad imam neku inventuru - čistila sam ormare i police za dolazak moje curice, a sad čistim dušu, pa se svašta nađe, inače bi možda prošlo neprimjetno u nekim drugim okolnostima. Postrojavam svoju posadu da vidim - možemo li bolje, možemo li mirnije, možemo li skladnije živjeti u sebi.

I tako se ja borim da ostanem kapetan svog broda; da razlučujem jasno, razumno, i iz srca, a jedva da mogu vjerovati koliko sam kontaminirana onime što je grčevito, suludo, tamno, nelogično; onime što je izraslo iz krivo nasađenih pretpostavki i ideja.

Razumno je hodati sa štapom i bojati se zmija - ako živiš u prašumi; ako živiš gdje ja živim razumno je samo kupiti veće zalihe da ne tegliš iz dućana koji nije baš blizu, odnosno - naručiti online iz Konzuma ili Mercatora. I mazati se protiv krpelja, čim temperatura naraste iznad četiri stupnja celzija.

Ali našem je umu ponekad tako teško vidjeti i prepoznati kad je u prašumi, a kad zapravo samo naručuje online. Vjerujem da je to razlučivanje i viđenje sloboda, i da se Isusovo ozdravljenje ljudi sastojao od toga da ljudima otvori oči da vidje gdje su zapravo, da odbace wannabe kapetane koji im sufliraju gluposti, da se usprave u svojoj radosti, ljubavi i slobodi, i nakon toga, zdravi i sretni i zdravi krenu dalje ususret Bogu, drugima i sebi.

 Jer ničemu na svijetu ništa ne dugujemo. Što se ljubavi tiče - ona ne stvara dužnike; ljubav je kao bujica - poplavi tvoje tlo, a zatim krene dalje, u susjedovo; niti pita, niti je se može zaustaviti, niti izmanipulirati; e, da mi je tako živjeti!

E, pa, Kapetane kapetana, dođi, i kod mene napravi reda, što prije, to bolje - ja Te molim.

Moje prvo dijete bilo je preneseno više od dva tjedna. Ništa se nije počelo događati, čak niti medicinska indukcija nije izazvala trudove - i ja sam odšetala na svoj carski rez. Da nisu imali medicinsku dokumentaciju - doktori ne bi vjerovali da sam toliko dugo bila trudna obzirom na stanje cerviksa i svega ostaloga  - a jesam, nema greške, začeće znamo kad je bilo, trudnoća konstatirana prvog dana izostanka menstruacije...

Dijete je bilo super, sve je prošlo dobro, ja sam se oporavila... i možda tražim kruha preko pogače... ali...

JA BIH TAKO RADO RODILA SVOJE DIJETE!!!

Mjesecima nakon carskog sam osjećala tugu jer nisam prošla taj proces; čak niti trudove; možda je drugačije kad trudovi budu, a sve završi carskim - nekako žena je sudjelovala u svemu tome, dala je sve od sebe... ne znam...

Mjesecima sam govorila da ga nisam rodila, da su ga izvadili... to ne umanjuje moju ljubav za njega, sjećam se svakog trenutka svog carskog pod spinalnom anestezijom, i odmah sam ga vidjela, grlila i poljubila... i to je moj carević, ni za što ne bih mijenjala te trenutke s njim...

ALI... ako je ikako moguće - ja bih da ovaj put dobijem trudove prije nego me liječnička (vjerujem opravdana) briga, zakoni... otprave na carski, i na neljudske inducije (koje kod mene ionako ne rade)... i da rodim!!!!

Evo, iznijela sam svoju muku, pa tko vjeruje - nek nas se sjeti... i usput - ne samo da dobijem trudove, nego da i uspijem nositi se s time :))))

Nakon dva carska treći je carski po automatizmu, nema niti pokušaja prirodnog poroda... a nakon tri carska - preporučuju (ili izvode automatski, ne znam) podvezivanje i sterilizaciju - jer nakon tri carska navodno je rizik tako velik za majku i za dijete da je to to - troje djece i šlus.

Možda nikad više neću biti trudna. Loše podnosim trudnoću, nisam baš neka jako snažna žena za te stvari, introvert sam i treba mi vrijeme za sebe - a opet - maštam o većoj obitelji i ne znam... nekako bi mi teško palo da znam - to je to. Više djece ne smijem... ili ne mogu...

Eto, ako molite i ako nas se sjetite - hvala vam svima od srca!

Protiv je svih mojih uvjerenja da se Uskrs provede u shopping mall-u; uostalom, oni baš i ne rade... a opet - nakon ručka sa svekijima i ćakulavanja krenula je kiša, prijatelji s kojima bismo se podružili su bolesni, oni drugi sa svojim didama i bakama širom domovine... i mi smo krenuli u kino u Avenue Mallu, no odustali smo - nije ta Zubić Vila po našim standardima što je lijepo, mirno i dobro za naše dijete, pa smo se šetali, uz druge besciljne obitelji i ljude koji su se od kiše, dosade doma (ja volim biti doma, meni nije dosadno, ali mi je dosadno kad moj trogodišnjak počne divljati, zatvoren u sobu glede kiše...), čega već - sklonili u shopping mall - u njegove hodnike, i u njegove kafiće.

Užas, zar ne.

Osjećala sam se kao zadnji geek. I posve nevine ljude oko sebe gledala kao geekove; a izgledali su kao da su sa svojim nejakom dječicom došli istim poslom kao i mi - djeca su se ganjala, skakala, a mi smo lunjali i to je bilo to.

Ali znate što... osim činjenice da mi je bilo pretužno da kafići ipak rade - znači da su neke obitelji bez svojih očeva i majki, sinova, kćeri i ostalih voljenih članova obitelji na Uskrs - bilo je super.

Dućani su bili zatvoreni.

Nije bilo puno ljudi, i muž i ja smo stvarno uživali.

Inače ne volimo taj tip provođenja vremena.

Kad bi shopping centri bili natrkriveni hodnici s izlozima u kojima su posložene razne stvari, kad ne bi bilo gužve, strke, ni potrošačkog mentaliteta - mi bismo često išli tamo.

Možda nije uskrsna tema, ali ja mislim da je bolje napisati priču i objaviti je na net, nego se dovesti u napast da me se problem primi i naraste do nekih razmjera koji bi mogli naštetiti mojem obiteljskom miru.

Dakle, zadnjih tjedan dana moja kćer živi u  mojim plućima i želucu, pa kalkuliram - hoću li jesti, ili ipak disati, pri čemu ponekad ne mogu niti jedno, a oboje bih.

Uz to, imam grčeve u  nogama koji me bude - ako već nisam budna (od žgaravice, ili zbog nekog od bolova glede ukliještenih živaca, rastavljene zdjelice, trtične kosti, ili već nekog dijela mog kostura) i osjećam se grozno.

Svakodnevno bude trenutaka kad legnem u krevet i ječim ko na samrti jer ne mogu do daha, il mi je zlo, ili nešto... a moji dečki, moji dečki me puste, i šuljaju se na prstima, i kuhaju ručak, i stavljaju robu prat... i divni su.

Onoliko koliko moji dečki - kao prosječni dečki - mogu biti divni.

Drugim riječima, kuća se otela kontroli. Gdjegod moja bolna noga kroči - rasulo. Prljava roba po podu, vrećice od uskrsnih darova, ambalaža od lutke koja kaže mama i kolica za tu istu bebu, tanjuri i šalice, kupljeni artikli, papiri, otvorena mlijeka... i sve ostale stvari koje imamo u kućanstvu - al sve negdje nahero, sve negdje nakrivo.

Kao da se i prašine i prljavštine više nakuplja - od kad su stvar preuzeli pomoćni piloti.

Ne mogu se ljutiti na muža jer istina je što kaže - rublje se pere, suđe se pere i slaže, doručci i ručci su posluženi, dijete obučeno i čisto (istina, u ljetnim je tričetvrtačama, ali što sad), moj muž daje sve od sebe da bude dobra domaćica.

Al nije mu dano.

Velik dio vremena vreba na malog - da ne prospe svoj ogroman set lego kockica - čini se da mu to smeta na podu (za razliku od stare ambalaže i pera mladog luka), a opća atmosfera  je za njih vrlo poticajna - imam dojam da uživaju kao da su na divljem zapadu - konačno slobodni od terora ženske ruke.

Sve je u ovom trenu u mom domu po mjerilima muške komocije. Šunka tu, šunka tamo, čaša tu, čaša tamo - još samo jedan klavir i sviračica - i to je to. Salon.

Moram ih volit, što ću.

Srećom pa nosim kćer. To će biti 2:2. :)))))

Dragi ljudi, neka Vam Uskrs donese mir i ljubav, i nek vas svih spoznaja Kristova uskrsnuća povede dublje i dalje u Vas same, ka istinskoj sreći!

Baš si mislim - zamisli pokore - da pričamo samo kad imamo reć nešto mudro, lijepo, duhovito, nešto što podržava, diže, veseli nas same i druge...

Ja bih morala držat svoju gubicu dosta vremena zatvorenu.

Ili bih ipak - pričanja radi - napravila taj pomak ka pozitivnom govoru? Baš me zanima.

Kako vi stojite s time?

Birala sam odjećicu za svoju novu bebu, za malu curicu koja se treba roditi koji dan poslije bracinog rođendana, tako da znam koliko debele, koliko tanke, koliko kakve odjećice trebam - samo su boje i dezeni malo drugačiji, sve ostalo je isto... pa imam tako neke ugodne flashbackove. Sjećam se svog sinčića, njegovih nogica, prvih pelena koje sam mu promijenila, njegovog mirisa, i spavanja za vrijeme presvlačenja. Sjećam se prvog osmjeha...

Premda... iskrena da vam budem, sad kad se pripremam za nju osjećam kako me hvataju sentimenti prema mom malenom - prema vremenu koje smo zajedno prošli. Kad ga se sjetim!!! I tih prvih dana, tih njegovih kombinezončića, bodića i benkica, pospane glavice i velikih okica koje tako ozbiljno gledaju oko sebe...

Čini mi se da nisam znala dovoljno uživati u njemu - kolikogod da smo mu se posvetili, kolikogod da smo bili oduševljeni njime, kolikogod da sam ga dojila, i nosila u slingu i marami, kolikogod kolica jedva da je vidio... ma ne znam - bio je dragocjeniji, još dragocjeniji nego što sam tada uopće mogla vidjeti.

Nekako tek sad vidim vremensku perspektivu i da neke naporne faze djeteta, neki featuri koji su baš neotmjeni - recimo hektolitri bljuckanja u dalj, stotinu pelena dnevno... nisu ništa prema čudu novog života, tog smotuljka koji tako brzo odraste u čovjeka koji pita:

- Mama, a zašto ti imaš ove svoje bockavice na nogama?

Izmislio je tu riječ za moje ne baš savršeno odepilirane noge u ovom trenu...

- Mama mora ići kod kozmetičarke, nije stigla, pa su bockavice narasle.

- Vidio sam na televiziji jednu kozmetičarku, ona će ti odmasirati noge, idi kod nje...

Dobro, još je to čovjek koji ne može sjediti na mojim golim nogama jer je njegova koža tako osjetljiva da ga bockaju moje dlačice (ništa osobito bujne niti grube), i još uvijek je to čovjek koji burno plače kad se naglo okrene, padne i lupi glavom o namještaj - što se stvarno velikom čovjeku dogodi samo kad je pijan, ali ipak je to veliki čovjekić, na putu u svoju samostalnost, i koji više nikada neće biti ona beba koju čovjek može držati na rukama i mirisati satima.

Okej, sada znam bolje koristiti i razumjeti onaj perid koji sam prošla sa svojim sinom; ali još uvijek se bojim da ne znam baš puno kako puno, puno voljeti svog trogodišnjaka, kako uživati u njemu, kako odvajati bitno od nebitnog. Jel mi netko može pomoći? Molim se, sve se više molim da toj dječici budem dobra mama; da od mene prime i okuse bar milimetar Raja, da povjerenjem u mene izgrade povjerenje prema Nebu.

Ponekad mislim da sam, glede neiskusnosti, ponekad bila pregruba prema njemu; sad vidim da se mnogo stvari koje su se mogle odraditi nježnije, ali s više roditeljskog samopouzdanja nisam baš znala... mislila sam da moram viknuti, ili već nešto...

Maleni moj trogodišnjak... zašto imam dojam da mi je on siroče pokusni kunić, a tako ga volim...

Tko vjeruje, nek nas se sjeti u svojim molitvama...

Ponekad imam sumnje u sebe u smislu ljudske vrijednosti - sposobnosti ili tako nešto kad su u pitanju trudnoća i majčinstvo, pogotovo u kombinaciji.

Imam još 44 dana do termina, i odjednom sam izgubila sposobnost disanja, pa se gušim, bole me sve kosti od struka na niže, grče mi se ne samo pluća, nego i noge, osjećam strašnu glad, a želudac mi je ko ščinka i ništa ne stane u njega; glede svega toga lelujam i sve vidim kao kroz neki veo, reklo bi se da sam danima u stanju konstantne nesvjestice.

Trudim se biti mama svom sinčiću, a i svojoj kćerkici, čak i sad, dok nisam u stanju skuhati neki suvisao ručak, pa se snalazimo donacijama od svekija, ili dostavom pizze doma.

Ne znam. Spavam ko medvjed, čekam muža s posla, pa malo krepavam  na kauču - i odmah u krpe, samo što me ne nosi. Sprečava ga samo to što sam oveća žena u visinu, a i trudnoća mi je dala još svojih 12 kg...

Ponekad mislim da nisam izrod - nego da je luđaštvo ovo s jednom majkom na jednu kuću (u mom kvartu - to su bedemi, nema dobrosusjedskih odnosa), jedno dijete i to i s mužem koji dolazi doma taman nešto pojest, popričat, oprat dijete, pogledat dnevnik i u krpenzi - jer žena već spava, tako da mu je uzalud ičemu se nadat.... u jednom trenu su se svekiji htjeli doselit u stan iznad nas - ja sam bila van sebe od sreće, iako su mi prijatelji slali sažaljive poglede. Mislim, sigurna sam ja da bi bilo teško u mnogim stvarima, ali isto sam tako sigurna da bih ja lakše u toj varijanti...

No, ostasmo sami, svekiji su otišli svojim putem, a mi taljigamo.

Žene - jesam li izrod ili je normalno da bude ovakvih dana?

Često pričamo o još djece, a ja sam u dubokim sumnjama mogu li ja to...a oduvijek sam se vidjela okružena hrpom dječice... pri pomisli da ću stati na ovom djetetu neka praznina me ukeba širom duše, a opet s druge strane - ja sam tako umorna, strgana, nikakva da se pitam je li glupo i uopće pokušavati; što će djeca imati od mene ako se posve osušim.

Najviše me smeta to što mi treba sna strašno - i dok sam trudna, i dok dojim, pa mi se mozak smanji i nemam ni vremena, ni prostora ni snage ni za što osim za golu egzistenciju i djecu - pa se znam osjetiti dosta isprazna.

Npr. mogla bih ja i u kino, i svuda - al u pol deset ja spavam - pa sad za volanom, il u tramvaju, nad pićem u kafiću il na cesti, pod topolom - tako svejedno. A znate da ne bi bilo zgodno da izađem u nekom tabloidu kao primjer raskalašene trudnice - zbog familije i ostalih obzira.

ps Dr sumnja da mi krvna slika nije okej, a meni je zdravstvena prilikom jedne tarapane ostala u jednom zg rodlištu - iskustvo pregleda tamo na hitnoj mi je gore od montipajtona i tako ja radije idem bez zdravstvene, u osmom mjesecu trudnoće, nego da vidim one njuške... eto, dajte mi po guzici. Možda će sve bit u redu kad dobijem neke tabletice ili nešto... ne znam...

Da sam u poziciji da biram nešto na razini većoj od one na koju mogu utjecati, odabrala bih jednu želju. Da ovaj ludi svijet uspori. Da otpadnu nenužne papilove za kojima trčimo, da otpadne suluda ekonomska trka, i da ljudi mogu raditi  manje, sporije, više vremena biti sa svojim obiteljima, i više uživati u jednostavnim zadovoljstvima prirode, obitelji, prijateljstva i života u svim njegovim aspektima.

Birala bih da mediji prestanu slati luđačke poruke, da se kadrovi prestanu ubrzavati - dapače, da uspore u neki lagani, lijepi ritam, i da teme onoga čime nas filaju postanu lijepe i dobre, o humanosti i ljubavi - umjesto ubijanju, forenzičarima, bizarnim ljudima koji se daju pod noževe pred očima kamere i tako dalje i tako dalje.

Rado bih da obitelji mogu imati svoje obroke zajedno, na vrijeme - i da nitko ne dolazi doma kad je već iscijeđen do kraja, i kad je od dana već premalo ostalo, i rado bih da svi skupa imamo više vremena jedni za druge.

Ne čudi me da su škrtci jedan od omiljenih književnih tipova; ta je mana tako ružna i izopačena da s pravo daje puno prostora za ismijavanje i lakrdiju. Istodobno, škrtost je veoma bolna mana, iliti grijeh, za okolinu škrtca, ali ne mogu niti zamisliti duševne muke škrtoga čovjeka, i strah koji ga tjera u ponašanje koje osakaćuje puno od njegove ljudskosti.

U osnovi škrtosti je, vjerujem, strah, strah da se neće imati. Znala sam jednu veoma škrtu osobu.

Razgovori su se sastojali od kombinacije kukanja oko nedostatka novca, i od prigovora mojem ponašanju: ako sam htjela popiti kavu u kafiću - nisam bila normalna; čak i ako sam predlagala da uzmemo onu dvokunsku, s aparata za kavu na faksu dobijala sam prijekorne poglede i pusta iščuđavanja.

Ne volim ljude koji vole pričati o tome kako su jeftino prošli u nečemu i kojima se oči zacakle na tu ideju; ako sam kažeš rečenicu - kako sam jeftino prošao - a zatim - pošteno sam platio čovjeka za njegov rad - osjetiš razliku; prva ti stisne mišiće i um, druga te opusti. I ne volim mentalitet u kojem se nastoji imati puno toga - po cijenu da se prakticira škrtost; što manje drugome, što više meni. To je kontra svakog našeg ljudskog ustroja; ne govore uzalud svi duhovni učitelji, pa čak i vox populi, da je slađe davati nego primati.

Škrtost ima veze s Judinim škudima; za koliko novaca je čovjek spreman prodati drugoga, ili svoje odnose, svoj ili tuđi mir - kolikogod to bilo - uvijek se čovjek nađe pred pitanjem - pa kako si mogao - za taj sitniš - jer uvijek je novac sitniš ako ga usporedimo sa ljudskim životima, s prijateljstvima i ljubavlju.

ČIni mi se kako su igre natezanja oko novca neka vrsta transfera ozbiljnih ljudskih problema u neku postraničnu aktivnost - da umine nekakva bol, ili neki ljudski, razotkrivajući strah...

Kako se boriti protiv škrtosti? Jednostavno - ne dozvoliti da išta bude važnije od onoga što je doista važno; ljubavi, pažnje i brige; i ne zijevati na više od onoga što se ima - drugim riječima - biti skroman, ponizan i oslobođen od veza s materijalnim.

O Gospodine, ne gordi se moje srce
niti se oči uznose.
Ne idem za stvarima velikim
ni za čudima što su iznad mene.

Ne, ja sam se smirio
i upokojio dušu svoju;
kao dojenče na grudima majke,
kao dojenče duša je moja u meni.

Bliži se četvrta obljetnica našeg vjenčanja, to jest ima još tri mjeseca, ali ja volim sve unaprijed, što bi se reklo - na vrijeme. Mog muža to izluđuje - dva mjeseca prije nekog događaja ja već moram imati opći plan, nacrt, i pripremljeno sve što se neće pokvariti ili će mu isteći rok trajanja. Da se ljetna roba može kupovati u zimu, ja bih posve sigurno bila u tom filmu. Doduše, zahvaljujući sniženjima ta moja potreba i jest zadovoljena, tako da se nemam što žaliti. Na nesreću, to što imam potrebu, ne znači da imam i snage i sposobnosti - pa sam ponekad sama sebi teška, razapeta između onoga što bih htjela, i onoga što mogu. No dobro.

Mog muža stvari iznenade. Zna čitati i pisati, dakle kalendar mu nije hijeroglif; ima planer na mobitelu, i google kalendar. Ali njemu je uvijek prerano početi nešto - dok nije prekasno. Tada je u panici, i tada započinje, shrvan spoznajom kako je usred velikoga stresa. Koliko ga ja znam - niti jedna ta tarapana nije ga dovela do očiglednog zaključka kako je život i svijet u redu, ali da je vrijeme, skupa sa svojim rokovima i terminima jednostavno neumoljivo. S druge strane - kad odrasteš odjednom nema slobodnog vremena. Za sve treba dobra organizacija; reče jedna draga žena koju poznam - čim čujem riječ organizacija kosa mi se digne na glavi; kad dobiješ djecu i dok su mali za sve treba ta famozna ORGANIZACIJA, za kosu oprat treba ORGANIZACIJA.

Ponekad bih mogla svog muža reklamirati kod njegovih roditelja - zbog ORGANIZACIJE i poimanja vremena; oprostite dragi ljudi, on je pokvaren. Određeni featuri mu ne rade i to je to.

Ali moj muž nije igračka. Nisam niti ja igračka, a zapravo nije niti jedno ljudsko biće.

I tu dolazim do svijesti o braku.

Osvijestila sam se - nakon lijepih dana, nakon stresnih dana, nakon dobrih faza, i nakon onih grdih, dakle nakon četiri godine vidim svog muža kao sebe - ništa na meni nije savršeno - pa nije niti on, i ne bih ga više mijenjala, ma koliko ponekad brak izgledao kao teatar apsurda - u kojem svatko od nas govori svojim jezikom.

Meni se čini da govorim očite stvari - a on me gleda kao da pričam kineski; uz to još izgovarajući riječi od kojih bih - da želim - mogla pobjesniti, što pak njemu nikako nije jasno - jer on govori očigledno, i iz dobre namjere i, naravno, u ljubavi. Meni sve to skupa zvuči kao da laje, i ja bih krenula režati i napadati. Ali neću - jer znam da je i on zbunjen ovim teatrom; i da zna koliko ga volim, ma koliko između nas ponekad bile provalije, nakupine smeća ili litice.

Naš brak je kao planinarenje, ili tako neka aktivnost. Uvijek novi izazovi.

Međutim, i da nisam sigurna da ga volim, i da on voli mene, i da nisam sigurna da smo jedno za drugo - ne bih ga mogla vratiti, ne bih mogla više otići, ili napraviti neku sličnu frku - ne više.

Jer moj muž nije igračka. Ne možeš izvaditi čovjeka iz njegovog mira, obećati mu vječnu ljubav; zasnovati obitelj, i onda ga vratiti; jednostavno ne možeš. Mnogi se možda neće složiti sa mnom; i znam puno priča koje zvuče nešto kao - od kad smo se razveli, sve je bolje itd. itd. itd. - ali vjerujem da svaki brakolom znači veliku, tešku i nikad zarastivu ranu na srcu.

Ako smo iz ljubavi stvoreni i za ljubav, tada je jedini odgovor ljubav - i kad je teško, i kad se ne razumijemo, i kad je mrak između nas; naučila sam nadati se, i vjerovati da je sve u redu - i kad mi oči govore da nije; naučila sam se oslanjati na mudrost srca, na viziju, i naučila sam gledati prema horizontu, nikako u blato u kojem trenutno gazim.

I naučila sam da samo igračka može laskati čovjekovom miru - onako dizajnirana, glanc, i bezazlena. Drugo ljudsko biće uvijek je ćoškasto, i svakakvo; i kolikogod da nas veseli i kolikogod da nas grije, toliko nas ponekad ojadi i strga... kao i mi njega, uostalom; kad hoću hedonizam - izabrat ću nešto neživo. Ali za ljubav, za sreću, za mir - moram izabrati svog ćoškastog muža, ćoškastu djecu, ćoškaste prijatelje, i svoj ćoškasti život; ja nemam umjetno osvjetljenje kojim trenutke naših života mogu dotjerati, kao što se to radi u holivudskim filmovima, niti mogu glazbom ojačati pojedina stanja; scenarij nije u mojim rukama, ali korak po korak mijenjam svoj ukus - i grizem li grizem taj život, i što dalje ide, i što ga više prevaljujem, to mi se više sviđa. Više se smijem, i više se veselim; i draže mi je preskočiti svađu koja je prijetila da se dogodi - znate kako kaže u Bibliji - ne dajte mjesta đavlu.

Kad smo na putu da krenemo đavlovim stopama, a  ja sjednem tik uz muža, i ne dam mjesta đavlu, i stisnem ga čvrsto, i oboje osjetimo kako se stapamo u jedno - u prostoru gdje zidovi, novci, svakodnevica, jelo i piće, politika i riječi nisu dorasli veličini trenutka, i ljubavi. Lijepo je osjetiti kako se oba tijela, obje duše opuštaju, sigurne da su voljene i kad su krvave od aktualnog pada u provaliju - u koju su se možda uzajamno gurnule.

Sve je to komedija.

I da kažem još nešto o životu koji sve više volim - neposredno pred smrt, moj je divni djed napisao pismo prijatelju, koje nije poslao. U pismu je pisalo:

I tako ti je meni život, stari moj, kao one jesenske kruške - što je više gnjila i trula, to je slađa, i ne umire mi se.

Imam taj šugavi dojam strke, i nepravog života - i zvuči onako kako ne treba - ... bit će bolje kad učinim ovo ili ono. Dakle, ponovno ću se više družiti kad dovršim sve ovo s kućom i oko kuće. Mirnije ćemo živjet kad sve ovo sredimo.

Zvuči kao suluda stvar, zvuči točno onako kako se zvuči kad nisi baš shvatio poantu života, a ja ne znam kako da samoj sebi dokažem i pokažem da ovaj put ta fraza stvarno ima smisla, i da se ne optužujem jer se povrh svega ovoga u zadnjim tjednima baš i ne družim...

Jer se, iz raznih razloga, nabralo posla i ne stignem. Doista ne stignem puno normalnih stvari.

Dah mi staje, i nakon dobrog sata meditacije i smirivanja, kad pomislim što još trebam učiniti - a opet - ovaj puta ja mogu nabrojiti te stvari. Nisu nesavladive, a bile bi još blže kraju da nisam odmarala do podneva, kad sam u devet i po mogla krenuti putem svojih poslova... al trudna sam, umorna sam, i na kraju krajeva - važno je da ugodim sebi kad osjetim da mi treba.

U nekim intervalima mislim da ću puknut. I više mi se ne da, al si moram govoriti - još malo, još malo, i gotovo. Stvarno gotovo!

Moj racio se bori s raznim stvarima - dok ja pokušavam završiti bitno, moj glasić hoće ulaštiti police, ili bolje rasporediti slike, ili dovršiti moj uskršnji craft projekt s granama jabuke iz vrta (ostavljenim na podu hodnika...), urediti kosu, bla bla bla.

Ljudi dragi, nakon svih građevinskih radova kojima se bavim zadnje dvije godine ja hoću biti malo žena. Iako u dućanima građevinskom opremom sve dobijam brzo i uz darove za mene i dijete, iako je potrebno samo malo duge plave kose pa da sve ide, i da dobijaš pametne savjete, meni je svega toga jednostavno - dosta.

Hoću u dućane odjećom i stolnjacima, hoću heklat, pit čaj i lajat s prijateljicom, narihtavat si kosu, cvijeće i slike po zidovima. Hoću bit stereotip i svoju novu radnu sobu upogonitu da iz nje izlaze sve one stvari koje se roje u mojoj glavi i ne daju mi mira.

Želim biti slobodna.

Idem radit. Grump grump.

U prvoj trudnoći, kao i u ovoj drugoj, prije samog poroda meni se kao krucijalno pitanje (nakon gniježđenja, panike, pripreme za porod, straha - hoću li moći ja to s klincima i kako će to sve biti...) nameće pitanje estetike.

Prije prvog poroda bilo mi je važno da me netko u bolnici dođe isfrizirati - inače mogu hodat ko jeti, i nikom ništa, ali nakon poroda htjela sam biti najljepša na svijetu. Kupila sam si predivan novi set šminke, a za pidžame i spavaćice po mom ukusu obišla sam cijeli grad dok se nisam smirila na nekim varijantama koje su me zadovoljile. Naravno, nakon carskog nisam glavu mogla dić s kreveta, i bilo me baš briga, plus još neke komplikacije - i na slikama prvih dana nakon carskog izgledam kao zgužvana plahta... ali - namjera je bila tu. Doduše, nakon par dana sam se počela mazati i sređivati, i oblačiti, pa su sestre mislile da to nisam ja - nego da mi je netko došao u posjetu i skoro me istjerale. Dakle razlika je bila drastična.

Prvi je put bio plan da rađam u vodi, dakle gola, pa se oko oufita za rađanje nisam brinula, zadovoljna odijelom što mi ga je dala majka priroda.

Ovaj put rađam u položaju koji mi god bude odgovarao (šifra - Varaždin), ali mi treba spavaćica. Obišla sam sve viđenije dućane spavaćica u glavnom gradu RH, ali niti jedna nije zadovoljila osnovne kriterije - dakle da bude primjerena dojenju, a uz to i lijepa. Mislim da je svaka prodavačica nakon mog probiranja, probavanja i odustajanja od svake spavaćice mislila da sam kompletno razmažena luđakinja.

Sigurna sam da će mi biti svejedno u kakvoj sam spavaćici kad trudovi krenu, ali sada - nemam mira dok to ne bude nešto ekstra.

I prijavljujem se, časni sude, da sam kupila materijal, plus ukrasne trakice, izmislila vrlo poseban dizajn, i dala si na šivanje spavaćicu za rađanje. Muž to, naravno, ne smije znati. Sigurna sam da ne bi shvatio.

Kao niti to da sam kupila pidžamu - dnevno odijelo - totalno guba - prilagođeno dojenju, a i tako atraktivno da bih mogla na špicu u njemu; zapravo ne bi trebao znati koliko sam to čudo platila.

Već sam pripremila neke majice prilagođene dojenju, a sad cirkusiram oko ogrtača. Običan je preobičan; moram si smisliti nešto ekstra, nešto što će biti ugodno, a i u čemu ću izgledati fantastično.

Kupila sam i tkanine za posebnu odjeću nakon poroda, a torbu za rodilište pakiram kao neki filigranski rad koji će ostati za uzor, iliti remek djelo pakiranja, ili ne znam čega.

Na redu je frizura, depilirung, checking šminke i obnova zaliha; biram si torbu za poslije, za šetnju po mojem kvartu (u kojem ima bijesnih lisica i šuma je vrlo blizu, a ima i pokoja kokoš, te guska) s djecom; i odabirem velike, bijele, elegantne, skupa sa bijelim balerinkama.

A već sam kupila haljinice - elastične, pa ću u njih stati ovako ili onako.Jedino mi je krajnje nejasno kako ću se u tim haljinicama sagnuti bez da pokažem pozadinu cijelom susjedstvu.

Dragi ljudi, ja sam kao prava pravcata kokoš u ovom trenutku, takav mi je mozak. A opet - vjerujem da i to sve skupa ima smisla.

Nikad se ne osjećam ljepšom, i nikad sebi nisam važnija kao kad sam nadomak tome da rodim drugog čovjeka.

I ako mogu svemu ovome pridati racionalan i racionalizirajući smisao - možda je to način na koji slavim čin rođenja, i dolazak novog djeteta.

Ponovno u hiperboli - jer to je očito temeljni način mog poimanja svijeta, života, i izražavanja.

U Jutarnjem kažu da su se bijesne lisice počele spuštati u grad Zagreb; došle su i u moj kvart. Nakon karantene od gripe sad bih se mogla zatvoriti u kuću pred bijesnim mačkama, psima, lisicama, golubovima, miševima i krticama. Mogla bih pisati kronike svoje panike ili nešto takvo. Ali, opet, idem u grad, pa taman vidjela bijesnu lisicu. Niste to očekivali, ha :))))

Uskoro ću roditi još jednu bebu.

Kupit ću ti , malena, mekano odijelce bez drukera na leđima, kupit ću ti meku kapicu da ti bude ugodno, i kupit ću ti prekrasnu odjećicu kao vanjski znak naše brige i poštovanja za tebe, malena! I nadam se da će i tvoj život sa nama biti takav - mek i ugodan, lijep i pun poštovanja, i da će ti život uvijek zadržati posebnost, svježinu, ljubav i radost onih tvojih prvih sličica u odjećici u kojoj ćeš doći svojem domu, po prvi put van trbuha.

Polako se pripremamo za tebe; i ova je kuća bez tebe već prazna, nedostaješ nam; nedostaje nam još jedno ljudsko biće, i njegova energija, doprinos, dinamika.

Nadam se, malena, da ćeš proći kroz predivan porod, i da će tvoji prvi pogledi biti u moje svjesne, bude i radosne oči, i da će naši prvi zagrljaji biti utroje, bez droga i lijekova, bez injekcija i panike.

Nadam se da ću se snaći s tobom u naručju i s tvojim bracom rukom u  ruci; i da ćete imati dojam da znam što radim, i da znam kamo idem, stvarno se nadam.

Marshal Rosenberg, jedan izuzetan čovjek, promotor koncepta nenasilne komunikacije, kaže nešto jako mudro:

NIKADA nemojte činiti nešto za drugoga ako to doista ne želite.

Slažem se. Ako napraviše nešto jer misliš da moraš, zbog straha od kazne, kontra svoje volje, ako radiš nešto napol srca, ako radiš i prigovaraš - osiromašit ćeš i sebe i drugoga.

Nikada nemoj raditi nešto za drugoga ako doista ne želiš.

Sigurno će se svatko od nas upitati - hm, ali ako bi to bilo tako - možda ništa ne bih činila ili činio za ljude oko sebe; možda smo skroz uhvaćeni u mrežu dužnosti, mrežu obaveze, rutine i straha.

Možda, ali to je fantastičan uvid.

Jer je onda vrijeme da se upitamo kako živimo, i što nam je na srcu, tko smo zapravo, i čemu nam služe ljudi oko nas - glume neku vrst živih okova ili nam služe za iskaljivanje svojih nemira; za nezdrave igre žrtve?

Nemoj nikada ništa raditi za drugoga ako to doista ne želiš.

I ako u toj konstelaciji ne radiš ništa za drugoga - vrijeme ti je za generalni remont i duše i srca i pameti...

A ako u toj konstelaciji ostaneš bez tuđih darova, usluga i pomoći - odlično. Korak bliže istini.

U jednom velikom dućanu, neprimjerenom za prosječnu ženu - u dućanu građevinskog materijala, dakle u dućanu u kojem se ja ne snalazim, stvari su preteške da bih ih mogla dignuti i odnijeti na blagajnu ili da bih s njima mogla učiniti bilo što, našao se jedan čičica koji me odgovorio od kupnje jedne prilično skupe i očito precijenjene stvari, uz jasnu sugestiju gdje da kupim bolje, i pametnije.

Čuvaj za bebu, rekao je.

Široko sam se nasmijala, ima čovjek pravo, stvarno sam htjela kupiti glupost, nazvala sam muža, i on se složio da ćemo to drugačije.

I pita mene čičica - jel ti trebaju kolica? Trebaju, rekla sam.

Uzmi druga, namignuo mi je.

I odvezao kolica, s moje dvije kune u njima.

Ne znam što da mislim. Je li čovjek samo pošteno naplatio svoju uslugu; i da li da mi to bude tužno ili smiješno.

A opet - dok sam odlazila po druga kolica osjećala sam se nasamareno, iako sam uštedjela priličnu svotu novaca. Ne znam zašto sam se u ovoj konstelaciji morala tješiti oko te dvije kune - kad sam uštedjela ne znam - petsto...

Danima mi je želudac u grču jer sam se morala poduhvatiti teške stvari - obaviti niz razgovora s ljudima koji će za nas raditi određene poslove i neke od njih odabrati i angažirati, a radi se o poslovima u kući i oko kuće, dakle radi se o majstorima raznih profila.

Prvi put kad sam trebala ljude koji će za nas raditi, išla sam u to  veselo, kao da odlazim popiti kavu.

Drugi put, nakon što prvi ljudi nisu došli, ili nisu napravili, ili s otišli s novcima, ili su sfušali, ili se svadili bila sam samo mirna, nikako vesela.

I tako, iz keramike u drvo, iz građevine u iskop, iz stakla u tapecirung, i svuda između, nabralo se frustracije koja mi govori da je dobrog čovjeka teško naći, stvarno teško.

Teško je naći i nekoga tko će ti pomoći pospremiti kuću.

Doživjela sam priče o samoubojstvima, pokušaje da mi se prodaju koještarije, da mi se gata po horoskopima i tarotima; doživjela sam lopovluke od kojih ti staje mozak, a ponajviše sam se suočila sa laži, sa neiskrenošću i sa izbjegavanjem vlastitog posla.

Putem sam postala po nevolji stručnjak za sve i sva - jer ispada ako ne znaš svaki posao za koji si nekoga angažirao, da ćeš biti prevaren i izmajmuniran - ni kriv ni dužan, spreman platiti, poslužiti ukusan ručak, skuhati kavu, i biti ljubazan i pristojan.

Sad imam još par sitnih posla, i trebam nekoliko majstora, ali ruke mi drhte, za ozbiljno; dlanovi mi se znoje.

Telefonirala sam raznim ljudima i firmama, susrela neke od njih, i osjećam se kao u svijetu čiji jezik ne poznajem - jer ne mogu biti sigurna da je ono što sam čula ono što jest, i da je rečeno ono što će biti.

Na kraju sam odabrala ljude, jer više nemam što čekati; samo sam tjeskobnija, iz dana u dan - posao se mora odraditi, što prije - to bolje. A odugovlačenje uopće ne znači da se će se pojaviti netko ili nešto što garantira da će sve biti u redu.

Kao i u svemu - ideš s najboljim nadama, s dobrom pripremom, sa živcima koji su jači od kožnog remena, otvorenih očiju, i svjestan da na tuđe vrijeme koje plaćaš - raskošno ulažeš i u svoje; da sebe plaćam - koštala bih ko kuća - koliko truda, rada, pripreme, koliko takta, pregovora, koliko živaca, koliko utjerivanja, koliko gubitaka... koliko snage!!!

A i dalje ti nitko ne garantira dobar ishod.

Upala sam u sivu zonu straha, i tjeskobe, što je svakako najgore što si čovjek može napraviti. I moram kroz to proći. Provariti ono što sam vidjela, i naći neko duhovno, unutarnje uporište, ili neko vanjsko uporište, razviti metodu, snagu... da usprkos svemu što vidim - ostanem na nogama, vesela, vedra i po mogućnosti bez glavobolje.

Prva stvar - novaca uvijek treba pripremiti više nego što očekuješ. Zašto - zato. To je samo po sebi stres, ako nisi doista, doista bogat. Uzmi najboljeg čovjeka - i računaj da će i on morati ostati još koji sat, ponoviti nešto još koji put, ili raditi iz početka.

Drugim riječima - nek ti granice vremena i novca budu široke, i dobro razmisli koliko si stvarno, u realnim okolnostima možeš priuštiti - ne ono što kažu, ne ono što bi se moglo - nego prema onome kako će VJEROVATNO biti.

Znači - skromnost. S x novaca u idealnom svijetu se može učiniti y. U realnom svijetu - to je y: 5, ili tako neka računica.

Zdravo je odreći se, zdravo je smanjiti apetite, pa ću to i učiniti. Bruce Lee je govorio - treba težiti svaki dan što manje - a ne što više.

A Isus - da će teško bogataš u Kraljevstvo Nebesko (ej, ljudi, nisam bogataš, daleko od toga - ionako biblijski bogataš nije koji ima, nego koji je na ono što ima navezan - i sirotinja može imati mentalitet bogataša i lihvara)... i da je blago siromasima u srcu.

Koliko materijalnog mogu otpustiti da dođem do svoje duhovne slobode, i da dijete u svakom trenu može do mene - radosne i čistog srca?

S novcima je još jedna važna stvar - da shvatim vrijednost tuđeg rada. I potrebe drugoga. Kina, jeftinoća, padanje cijena proizvoda jedna je grozna stvar koja srozava čovjeka i njegovo dostojanstvo. Možda bi bilo puno bolje kada bismo imali manje - ali dobro; kada bi ljudski rad i ljudsko vrijeme bilo vrijedno, i kada bismo i mi osjećali zahvalnost za ono što imamo, za onaj minimum koji je potreban, umjesto da se zatrpavamo jeftinim i neljudski proizvedenim artiklima.

Čovjek koji kod mene radi nek zaradi. Bolje da on zaradi više, nego da ja njemu u nekoj karmičkoj slici ostanem dužna. idi, nosi. I ako ostaneš dulje, ako te obitelj bude željna - jer meni tvoj rad nije dovoljno dobar - evo, nek bude još i još... Boga radi.

Koliko stvarno imam novaca - pa, malo, obzirom na okrutnu računicu svijeta.

Manje od mojih želja; ne i potreba.

Koliko vremena imam?

Isto malo, manje od mojih želja.

A opet - valjda je to vrijeme koje nam je dato dovoljno za sve. Neka bude.

Okej.

Ne želim banalizirati vjerske slike, i nemojte to tako shvatiti, jer doista nije - dapače, nastojim živjeti tako da aktualiziram ono što me vjera uči, da provučem svoje sitne brige kroz Božju perspektivu, pa da jasnije vidim kako da postupim.

Dakle, dolaze mi majstori, a ja se osjećam kao da prolazim muku. Drže me za budalu koju će prevarit, ili ismijat; zgulit će mi s leđa kolikogod mogu, natovarit na mene posla i jada više nego što mogu svarit, i obavit svoj posao tako da ću se osjećat pregaženo - kad sve prođe i kad ono što bude trebalo biti obavljeno bude završeno.

Ništa u odnosu na Isusovu muku; ali opet - univerzalno u smislu ljudskog iskustva.

S time da sam ni za što ako se dam negativnosti, i mržnji, i ljutnji; koliko mogu kroz ovo proć čistoga srca, eto, samo me to zanima.

A dobrog je čovjeka teško pronaći. I nadam se da će ovi ljudi sada pokazati svoje najljudskije lice, jer kolikogod tražili utjehu Gore, toliko nam trebaju ljudi sa kojima se susretnemo u ljubavi, dobroti i radosti. Ono što me veseli i drži jest da nikad zapravo ne znaš kad će se to dogoditi - a ipak se događa dovoljno često da čovjeku osvjetljava njegov ovozemljaski put.

I ima takvih susreta, iz dana u dan - jučer je bio takav dan, ali oprostite mi na iskrenosti - kao da takvi ljudi nisu česti među majstorima...

Pisanje kao takvo za mene je način života. Ja pišem menije za ručak, pišem popise onoga što treba napraviti, pišem poruke i pisma prijateljima za svaku glupost, imam bilježnicu u kojoj pišem o biljkama, i o hrani, o troškovima, i imam klasični dnevnik, i duhovni dnevnik... i kadgod stvari nisu kako treba - ili su baš kako treba, ja ih nekamo pišem.

Moji kompjuteri (da, kompjuteri, baš kao i blježnice, uvijek u množini) imaju foldere i foldere raznih kategorija pisanija. Fikcionale, poetske, one excell fileova, pa one svakodnevne, pa one životne; imam pisanja u programima za mind mapping... i tako unedogled.

A opet - najdraže mi je pisat onlajn. Kao da ima najviše koristi. I otkad sam se navezala za blog - sve češće mi dođe da sve što imam stavim na blog. Uskoro ćete valjda čitati plan mojih mjesečnih financija - ne jer sam egzibicionistica - nego jer mi je tako lakše. Muči me malo taj papir koji počinje i završava u vakuumu samo moje svijesti. Ne da mi se pisat ako je mrvo slovo na papiru.

I zato sada, kontra svojih uvjerenja (valjda onih površnih, naučenih u mojem malograđanskom domu - a za ovu kvalifikaciju imajte na umu da za mene znači puno, jako puno, i u sebi ima duh vrijedan pamćenja, duh ljudske tuge, borbe, maski i padanja maski... i da ne duljim) - a opet - možda u skladu sa sjenom moje psihe (sjena bi bila ono duboko u nama, potisnuto, ali djelatno, ono životno i dragocjeno) ja idem pisati ono što bi spadalo valjda u neku drugu moju bilježnicu, iliti folder - ovako, na net.

I naravno, opet mi je tako malo cilj imati ne znam koliko pogodaka u smislu posjeta surfera, i ne znam koliko komentara, iako mi je uvijek drago kad netko prebire po onome mome što je necenzurirano i slobodno. Više mi vrijedi ovo - nego kad sam pisala ono što je u kalupima koji garantiraju objavljivanje, novac i sve ostalo.

Daklem, moj tjedan, moji planovi, moja tjeskoba i ludnica, to je tema mojega razmišljanja.

______________________________________________________

Zbog okolnosti na koje nisam utjecala, prethodna dva tjedna bila su jako naporna - što zbog muževog posla i školovanja, što zbog bolesti svekrve (koja skupa sa svekrom pričuva moje dijete - koje je sa mnom doma), i nekih drugih obiteljskih događanja, što zbog toga što mi više nitko ne pomaže u kući - a što zbog toga što je biti s mojim djetetom nasamo kao biti u vojsci - on zahtjeva pridržavanje rasporeda spavanja i jela kao stroj. U protivnom, ako se zatekne u vrijeme jela i spavanja van kuće postaje čudovište iz tasmanije - razbija, baca se, urla... i tak ja, ako sam nasamo s njim - mogu nekamo u intervalima od 9 do 11:30 (tad moram bit doma, dakle u 11 moram krenuti - ovo je Zg, a ovaj tjedan nisam imala auto), i eventualno poslijepodne od 16:30 do 19:00...

Skupilo se posla, skupilo se umora, želje za samoćom; vrijeme poroda se približava, majstori i dalje haraju po mojoj kući... moram na preglede, vađenja krvi, u posjete, imam novouređene sobe koje treba oprati i posložiti, imam kartone pred kućom koje treba baciti, imam dugu kosu koju treba ofarbati i ošišati (čitaj tri sata posla kod frizera), imam ormare za restaurirati (ne pitajte o tom projektu), imam šoping za obaviti, napraviti plan kuhanja - ne pitajte - svi moji jedu u svoje vrijeme, muž nosi na posao svoj ručak i tako dalje i tako dalje... treba mi ovo, treba mi ono, moram ovamo i onamo.

I usred svega toga ponajviše mi treba vremena... jer počela sam misliti o tome da sam fulala svoj poziv. Posao, profesiju, skoro pa da kažemo - život. Sad ću roditi, da, pa ću biti na porodiljnom, ali nakon toga ne idem na stari posao, noup. I ne mogu tražiti nešto što neću znati što je - ne mogu tražiti posao ako ne znam gdje me srce vuče, a nema više šanse da radim nešto iz krivoga motiva.

Heklam, nervozno, pletući konce, očito meditirajući o tome kamo sad. Po knjizi koju čitam - divna knjiga (Svakome svoj poziv, ima za kupit u knjižarama vjerskih knjiga) ispada da sam u krizi srednjih godina (ja ?), ali svejednno kako je se to zove - činjenica jest da sam dospjela nekamo - ganjajući nešto kontra sebe, a iz razloga koje su evidentni - čak i ako ih ne kažem glasno: ostvarila sam snove koji su drugi sanjali. I sad se treba vratit. Treba odgovorit ovom nemirnom glasu unutar sebe koji me nekamo vuče, baš kao dijete u supermarketu, i osjećam da me vuče, ali kamo - ne znam. A ti se odvaži odgovoriti pozivu koji te vodi u nepoznato... Ipak....idem, i u grlu mi je kost koju jel treba pljunut, jel progutat, ne znam, ali znam, kao što sam toliko puta do sada znala - da je vrijeme da se stane.

Da se ode na hodočašće, da se promatra potok kako teče, da se čita knjiga i razmišlja, da se piše i slika, da se traga.

S jedne mi je strane data divlja duhovna težnja, s druge strane obitelj, i dom, i kućerina, i ta moja djeca, a s treće, i najubojitije strane  - umor. Bolan, težak, neizdrživ umor - ne uvijek, nego samo ako kradem vrijeme za ono što mi je u ovom trenu najvažnije od sna - kojeg mi treba više nego dojenčetu da bih bila prisebna.

Ne mogu ne dat djetetu jest. Ne mogu sama ne jest. I ne mogu mužu ne dat jest, kad smo već tako dogovrili. Ne mogu dijete oblačit u zmazano (jako zmazano ;)) niti mogu sama ić okolo u pidžami. Ne mogu odustat od toga da uredim sobu - kad sam je već dala radit, i ne mogu ne otić u šoping ako od nečeg moram kuhat. Moram si vadit krv, i ići na pretrage (možda je razlog mog umora i premora fizički kaže moj doktor) i sve ostalo - što baš moram.

I kako sad?

Gdje je onaj mudri put, gdje je ono duhovito rješenje i deux ex machina, gdje je rupa u vremenu da odem na malo duhovno putovanje, na malo hodočašće, pa makar do Trga pješke, ili već nešto? Gdje je moja domišljatost da si omogućim da satima sjedim negdje u prirodi?

I moram napraviti popis svega što treba, i plan, i trebam se poodricati mase stvari - od koje mi najteže pada vrijeme s mojim djetetom. A opet - niš sam mu koristi kada mi usne i grlo trepere od tjeskobe i nervoze. Ako nešto treba - treba spokojnu i sretnu mamu. Kojoj sad treba nešto samoće.

No, već je lakše.

Čim sam sve ovo rekla.

I evo - ono što bih zbog komocije mojih teka pisala satima - jer tko će to čitat, pa mogu okolišat i kitit metaforama satima - ovdje i sama pomisao da će možda netko čitat - tjera me da budem koliko toliko koncizna i pristojna. A i sam medij je nekako brz, i aktualan, pa me tjera da i ja budem takva. tko je vidio kitit za net?

__________________________________________________

Kak ću ja to sve u ovih narednih tjedan dana uspjeti?

Muče me neke neugodne stvari koje treba odraditi - ali moram, moram, moram to dovršiti.

E sad - je li Bog pravi šeret koji na strmini doda teret, ili ću kroz ovo naučiti otvoriti svoje riznice snage, mira i mudrosti - teško je reći. Ako su te dvije stvari uopće u kontradikciji... valjda mi je dodao teret da shvatim kako mogu letjeti.

Iskreno se nadam da je to.

I da će umor - moj neprijatelj, kušnja i izazov br. 1 u životu nestati. Ili intervencijom mojega doktora, ili intervencijom s Neba, ili pak samo mojim unutarnjim prosvjetljenjem.

Molite, dakle, da uspijem, da se ne umaram toliko, i da tjeskobu zamijeni osjećaj mira i spokoja.

E, i da pronađem što više ovakvih rupa u vremenu kad nisam stroj i nisam uloga, kad ne moram raditi, da budem iskrena. Dokolica čini mudraca, a ako mene pitate - to je ono što želim biti.

Mudrac.

Prvo sam odnikud izabrala čipku kao simbol ženske snage (donedavno me to uopće nije zanimalo, dapače), nešto što ću premetati po rukama na svojem porodu. Zatim sam se prisjetila svoje bake lzenzena.mojblog.hr/p-cipka-jedan-kucanski-post/141250.html i u prošli sam petak dobila neodoljivu, neobuzdanu i nerazumnu želju da si kupim konca, heklericu (jel se tako kaže?), pletaće igle i vune, materijala i konca (a šivaća mašina već stoji na radnom stolu, čekam prijatelja da je udesi pa da i ona krene u život).

U ponedjeljak, po kiši, s malim djetetom koje ne zna baš nositi kišobran, i koje je za lošega vremena kenjkavo, otišla sam u NAMU i kupila sve što sam željela. Prisjetila sam se pletenja, prisjetila sam se izrade lančića u heklanju, i to je to. a željela sam isheklati svojoj nerođenoj curici kapicu.

Internet upute su za velemajstore ovog umijeća ako mene pitate, i ja nisam znala što bih, dok nisam pronašla stranicu na kojoj sam vidjela koji je sljedeći korak u odnosu na lančić.

I krenula ja - i ispala kapica, prava, lijepa kapica, doduše za plišanog psa, ali fantastična je - za nekoga tko jutro prije nije znao heklati.Upol posla (a završila sam stvar vrlo, vrlo brzo, i kao da mi je u netko vodio te moje nevješte ruke) spopale su me suze... i tada sam pomislila:

Ili je ovo ono što bismo rekli vodstvo s Neba, ili iz unutrašnje mudrosti - sve ovo što me tjeralo u te čipke, u tu priču,u NAMU po kišetini s malim djetetom, ili sam kompletno poludjela. U oba slučaja - možeš se samo prepustiti tijeku stvari jer sam ionako sebi ne možeš pomoći.

 Daklem, bako moja, mama, i ostale žene iz moje familije, žene vještih ruku, i sposobnih prstiju, zavidnih vještina - pa što me niste štogod naučile?! Bez heklanja bih se nekako i snašla u životu, ali nema tog ženskog znanja (ili životne mudrosti) za koje se, kraj vas, nisam morala boriti sama, i učiti sama. Kuhanje, kućanstvo, vrt, bračni odnosi, roditeljstvo...

Bila je ta neka nevidljiva šipka, taj neki prag koji je trebalo preskočiti, i na koji me se upozoravalo - što bih sve morala, trebala, i što nikako ne bih smjela; bez treninga, bez uputa, bez upozorenja; s druge strane praga bile su "prosvjetljene" žene, toliko daleko od banalnosti dječjeg učenja, toliko daleko od srca nekoga tko raste i treba stasati u nekoga tko će se znati snaći, kome će znanja o svemu trebati... i na kraju krajeva - netko tko treba rasti ne kao izrod koji isključivo svojim naporom, a uz stalne kritike kako ne treba, mora preskočiti letvu i tako se kvalificirati u poštovanje - nego kao netko koga se vodi, odgaja i pomalo uvodi u sve tajne ljudskog postojanja.

 Pokraj bake, koja je mogla biti hekleraj guru na galaktičkom nivou, a mogla je biti i guru niza drugih znanja, i koja me mogla toliko toga naučiti, ja se svemu tome učim - s Interneta... Internet je meta mojeg dubokog poštovanja, i svi ljudi s onu stranu mreže za mene su dragi prijatelji i poznanici, ali opet u tome ima nešto tužno.

Tužno je to što se u mojoj obitelji ispred srca stavila vještina, ispred drugoga - vlastiti hobi, ispred djece - apstraktna pravila, ispred ljubavi - bilo što što se našlo negdje putem.

Pitala sam se dugo odakle meni prkos prema autoritetima - na svakom svojem poslu ja radije probdijem noć tražeći sama svoj put i odgovore, nego da se upustim u razgovor, ili vodstvo, od strane starijih kolega, šefova i mentora - eto odakle. Jer su me moje prve mentorice tako naučile. Da je neznat sramota, i pitati prekršaj; zadatak ti je perfekcija, i ne motaj mi se oko nogu - inače neću ostvariti svoj cilj onako kako sam si zadala.

Njihovo je vrijeme, kao, koštalo, dok je moje odrastanje ipak bilo - samo moje, i neka ga trošim tako da njima ne smetam. Ciljevi se znaju, očekivanja su jasna - zna se što se u društvu cijeni i kako se fina cura ponaša. Sve ostalo - tebi na dušu, dijete.

Okrečeni grob - izvrsno, samo da je okrečen kako spada.

Maska - neka je, al dobro odabrana.

Licemjerje - nego što. Prava haljina za pravu prigodu; odmjerena boja ruža, šešir za kazalište, a marama za crkvu, sve je to set pravila kojim se mjeri svijet i ljudi, kojim se dokazuje tko si i što si.

Par tisuća metara iznad svega toga zove me nešto da o ovome pišem tople ljudske komedije jer svi su ti ljudi zapravo isto tako plača i smijeha vrijedni kao i bilo tko od nas; Felini mi se smiješi iza moje obitelji, ali usred toga, dok rana još peče, i dok je vidam očicama konca  - zapravo je tužno i otužno.

Pa što onda činiti?

Gledam svojega sina, i osjećam kako mi je teško iz dana u dan podastirati srce, medij u kojem i njegovo srce raste i jača - jer nemam u tome prakse, a opet - sve su moje snage usmjerene k tome da živim iz srca, prema srcu ljudi koje volim. Iz ljubavi, prije svega. I dok je istina da čovjeku treba nešto njegovo, i dok je istina da se neke stvari moraju napraviti i da nas djeca ne smiju smesti s puta tako da izgubimo svoj put (to je zapravo vrlo loše za njih, i nas) - istina je isto tako da srce i ljubav moraju obuhvatiti sve što se radi.

Inače - sve je pusta tehnika, licemjerje i imitacija života. Ulašteni podovi, sjajni stakleni stolići, kristalno prozirni prozori, tepisi kao jučer kupljeni... čemu?

Ako baka nije znala , ili nije smatrala vrijednim, upregnuti svoju heklericu u to da mi napravi torbicu u skladu s modom i mojim željama, ili ako me baka nije htjela podučiti kako da napravim upravo onakvu suknju kakvu sam željela - svo je to znanje kao cimbal što ječi ili mjed što zveči. Sve te vrhunske čipkarije, sva njezina očekivanja o tome što bi se meni trebalo sviđati, i u što bih neizostavno morala rasti; i svo frktanje nosom na svijet koji se mijenja - a koji je bio i ostao - moj svijet - sve je to bilo jedno ružno odbacivanje, još jedna slika ljudske patnje - vjerovatno obostrane, da se ne zavaravamo ovdje crno-bijelim projekcijama.

U mom "mirazu" stotine su miljeića za na TV (nemam još plazmu, ali ni ovaj sadašnji nije tip tabletiće) za  i na fotelje - koje uopće nemam, i o kojima imam izgrađeno mišljenje iza kojeg stojim zadnjih dvadeset i pet godina, za stolić za kavu - kojeg nikad nisam željela posjedovati (imam tabure za noge umjesto toga i postranične police), heklane zavjese u meni stranim uzorcima i neadekvatnim dimenzijama, stolnjaci za stolove kakve nikada neću poželjeti, i posteljina koju nikada nisam odnijela od doma jer bi me grebala, jer bi od mene tražila trud i vrijeme koji nemam odakle izvući... u mom su "mirazu" praznina, i tuga ljudske nekomunikacije, veliko neznanje, i tisuću povoda za svađe u mojoj obitelji - iz neznanja, iz rana koje svako toliko poplave inače miran i ugodan dom, iz nesigurnosti, iz otpora prema učenju od drugih (loše, veoma loše kad ne možeš, ne znaš, ne usudiš se ukazati na svoje neznanje, nego vječito,  nešto krpariš - da se ne otkriješ... da ostaneš jedan fino oličen grob), iz nepripremljenosti na realnost ljudskog života u braku (tajne, tajne, tajne, šutnja, i skrivanje... - toliko znam o braku i odnosu svojih predaka)...

Ostavi se fasade, mila, ostavi ličenje grobova, i zaroni u srce.

Moje se dijete probudilo i vikalo - mama, našao sam kapicu za peseka, kapicu, mamaaaa, mamaaa, mamaaaa!!!! Koliko više, bako draga, vrijedi ta smiješna, slučajno isheklana kapica, od debelog konca, za psa blentavog izgleda od svega čime si prepunila ormare; i žao mi je kao psu što nisi kojim ubodom svoje sitne iglice piknula svoje srce i pustila ga da malo i krvari - ali da slobodno kuca, slobodno živi, i doživi radost koju sam doživjela ja zbog glupave, smiješne i loše kapice (koja ima rupu na vrhu i koje je moje dijete molilo da se nečim zapuni) za plišanog psa. Za medvjedićev šal moj muž kaže da je to ogrtač za zmiju ili da prostite nakurnjak, ali se dijete veseli, a muž me nasmijava... i da - ima krivo ispletenih redova, dijete je oparalo dio pa je ispalo par očica... ali u ovu je obitelj vuna i konac donijela radost, i povezanost. I podsjetila me na značenje koje je imala u domu u kojem sam ja odrastala. Možda je šeširić onako fino ispao jer sam ga fiksirala u soli iz suza - ne miče se, kao da je uštirkan.

Bako moja, imala si znanje, vrijedno i lijepo, imala si puno znanja, i ja moram reći da bih rado, tako rado da ih imam i ja. No, nažalost, samo se srcem uči, i samo je u srcu put susreta i ako toga nema - ništa nam ne vrijedi, a najgore je od svega što sav taj naš minuciozni trud ne vrijedi niti ikome drugome. To mora da je isto tako bol koju je teško podnijeti.

Kad bih sve jezike ljudske govorio,
i anđeoske,
a ljubavi ne bih imao,
 bio bih mjed što ječi
 ili cimbal što zveči.
Kad bih imao dar prorokovanja
 i znao sva otajstva
i sve spoznaje,
i kad bih imao svu vjeru
da bih i gore premještao,
a ljubavi ne bih imao - ništa sam!
I kad bih razdao sav svoj imetak
i kada bih predao tijelo svoje da se sažeže,
a ljubavi ne bih imao
 - ništa mi ne bi koristilo.

Kad se sve zbroji i oduzme, imam jednu jedinu molitvu i želju za sebe, i ljude koje volim - a to je da Ljubavi imamo, i da iz nje, za nju i kroz nju živimo ma što činili, ma gdje bili, i ma što se s nama događalo. U svakoj krizici, u svakom trenu kad nam nešto uspije dotaknuti naša srca zarasla u salo prisjetimo se kako izvanjske okolnosti - pa taman da su po svim kriterijima i žudnjama jedne obrazovane građanske sredine - tako malo, ma gotovo ništa ne znače. Cigle su možda izgradile kuću, ali je srce stvorilo dom. A ako nije, tijela su kao na hladnom betonu, a ljudske duše kao u limbu i nikakva materijalna ljepota to ne može promijeniti.

Drugim riječima, Zenzeno, srce pridaje ljepotu svakoj stvari, ali ljepota sama ne može ozdraviti srce. Može samo zavarati na trenutak.

Jedina kvaka s odraslošću je u tome što nema nikoga da stvari napravi umjesto tebe, da podmetne leđa, da ti uskoči kad treba. Naš je red da podmećemo leđa za druge, a to je nekad baš teško.

Pitam se je li to želja ili potreba da odem na kratki put do Varaždina, ili do Trakošćana, ili bilo kamo, sama, ili s frendicom koja ne voli puno pričati?

Je li želja ili potreba da lunjam sama po gradu par sati - dugo nisam imala prilike, tako su se posložile okolnosti?

I je li želja ili potreba da si idem kupiti nešto lijepo, ženstveno, proljetno, i neke fine stvarčice za bebu, pa da sjednem u birc i čitam časopise ili knjigu jedno tri sata?

I ako su to tek želje - što da radim s njima? Učili su nas da želje možemo suzbiti, ali ja se pitam - možemo li doista? I kako uskladiti sve ono što se treba odraditi, a da u nama ptičica ostane živa?

Tja, baš mi treba predaha.

Jedan lijek za umor je odmor, a drugi - preko vode do slobode, tj. stjecanje kondicije. Kad ste istrčali koliko najviše možete - a vi onda još malo, barem još par koraka. I tako prekoračenjem granica do željenog rezultata. Nije ugodno; odnosno na prvu loptu nije, al čovjekov osjećaj da nije životinja u kontroli svojega tijela i nagona itekako vrijedi.

Odmor je koristan i dobar, o tome sam uostalom na vlastitom primjeru pisala u prošlom postu; ali isto tako je dobro i stjecanje kondicije - pod preduvjetom da u dotičnoj stvari čovjek može steći kondiciju, ojačati i osnažiti se.

Nažalost, ništa od kondicije u nespavanju. Ništa i u sustavnom nejedenju. Nema kondicije u varanju sam sebe oko toga što jesmo, a što bismo trebali ili mogli biti - prema željama i uputama medijskih pritisaka... Nema kondicije u prekovremenom radu... sve to ostavlja trag i ruši čovjeka na duge staze.

Ali ima kondicije u tjelesnoj izdržljivosti, u duhovnoj snazi, u emotivnoj čvrstoći; ima kondicije u strpljenju, u ustrajnosti, u vjernosti, dakle u svim onim stvarima koje će rijetko tko odmah vidjet, i primjetit - za razliku od  vidno smršavjele guzice ili punijeg novčanika, ali su zato sve te stvari neuporedivo vrednije. Ispada da se trenirati može gotovo isključivo nepopularne stvari.

I dok se borim sama sa sobom da preguram još jednom prag svojih mogućnosti u stvari u kojoj se treniram ponavljam si - bit će lakše, stići ćeš na svoj cilj. Doći će vrijeme kad će ti sadašnje stanje težine i mučenja bit smiješno, hoće, hoće, sigurno će doć...

Nema te kave, nema tog bombona, nema nikakvog instant rješenja da mi olakša ono što osjećam i ono s čime se borim; pa uvijek ispadne da je trening bilo čega zapravo i trening volje.

Neka, tako i treba, dva u jedan. Nevolje koje mi putem stvaraju najviše jada ponekad izgledaju kao prave aveti, pa je onda svaki trening, i svako jačanje volje trening i razumnog rasuđivanja. Koliko dobrih stvari kad se ide dobrim putem!

Ipak, ne smijem zaboraviti na drevnu mudrost umjerenosti. Znate kako to  jest - ako je žica prelabavo zategnuta, neće svirati, ali ako je prezategneš, puknut će. Uz pravu tenziju - svirat će.

To mi je želja. Da moj rad odašilje u svijet ljepotu.

A sad se idem znojit, mučit, i osjećat se umorno i nemoćno, s glavom i srcem uronjenim u skoru budućnost kada će se moje ulaganje isplatit kroz ugodnu lakoću postojanja.