Donijela sam odluku da ostanem doma s djecom, da se ne vraćam na posao. Odluka je posve moja, i ne bih je mijenjala ni za što na svijetu. Mi jednostavno nemamo drugu opciju organizacije života koja bi nam bila zadovoljavajuća ; ni jaslice, ni teta-čuvalica, ni djed ili baka ništa ne bi "pokrilo" ono što od obitelji i života tražimo i želimo... a cijena koju nudi svaka od alternativnih opcija daleko je iznad cijene koju sam spremna platiti.

Eto, doma sam s djecom jer želim biti, i s tom sam odlukom zadovoljnija više no ijednom opcijom koja bi se mogla putem pojaviti. Duboko sam uvjerena da radim pravu stvar... i većinom sam presretna. Nema žurbe, život je lijep i dražestan, šetamo, i imamo vremena za nježno oblačenje jakne, za razgovore koje ne prekida zvonjava sata, osluškujemo prirodu, i sebe, odgajanje djece je lagano, puno divnih momenata - da, za odgoj je najvažnije vrijeme, puno vremena, i trenutci duge šutnje... pauze u kojima se čujemo, e, pa toga imamo, puno toga, i djeca divno napreduju, a naša obitelj mirna je i zadovoljna.

Ali da ima teških momenata - ima. Samoća, to je taj težak moment. Svi rade. Žene i muškarci, mlado i staro, i susjedstvo mi se sastoji od starih žena koje mi nisu par (ne toliko godinama koliko pričama kojima me dave) i prestarjelih muškaraca i pokojom mamom na porodiljnom s kojom povremeno popijem kavicu; i koje se uskoro vraćaju na neki svoj posao. Ne želim razgovarati s njima o svom ostanku kod kuće, jer mnoge od njih ozbiljno dvoje je li ispravno što rade, ili odlaze na posao iz ovih ili onih razloga trgane grižnjom savjesti koju ja ne želim podgrijavati.

Izolirana sam kao da radim najčudniju stvar na svijetu; svuda oko mene je praznina i praznina i praznina; svi ovi poslovi, svi ovi dani bili bi puno lakši uz još koje ljudsko lice oko mene. Čak su i telefonski razgovori za mene više mučenje nego užitak - jer je moja odluka u najboljem sprdnja, a u najgorem - povod za propovijedanje i zgražanje.

Nisam poludjela. Mislim, doduše, da je svijet lud; i da, moja je odluka luda utoliko što je mimosvijeta. Možda bi i više žena koristilo privilegiju da uživa uz svoju djecu, i njeguje svoju obitelj, kada bi uokolo bilo i drugih lica, života, smijeha, i kada bi bilo više priznavanja i podrške za ovakvu odluku.

Ali, kad se sudariš o zid samoće, ismijavanja i nerazumijevanja vrlo se lako povući; povući među odrasle na neki posao gdje uz sve frustracije ima nešto šale, interakcije s ljudima, ima nešto osobne važnost i afirmacije, nešto različitosti u odnosu na rutinu koju doživiš kad si sama s djecom doma... djecu se pospremi među njima slične, da svoje živote oblikuju i bruse u divljoj interakciji u prevelikim vrtićkim grupama, a poslijepodneva, kad se svi ponovno zateknu u svom domu kreću kojekakve varijante pokušaja da se osmisli život, da se dodijele dužnosti, da se preživi, pa se i preživi, na račun različitosti, na račun promjena, bijega odavle tamo, na račun svoje važnosti u projektima koje radimo...

Samoća me nagriza i u nemogućoj misiji da se održim cijelom u neprestalnim multitaskanjima; djeci sam sve, i kući sam sve, i opet - nigdje nikoga samo da bude uz nas, kako je to bilo - nekad. U manjoj zajednici, manjem mjestu - gdje je, paradoksalno, uvijek nekako više ljudi nego ovdje, u ovom gradu. Možda moj posao nije težak (onaj kućanski), ali je stalan, i naporan, i djeca su mala, pa to pridaje cijeloj stvari element ogorčenja i dosade... nadići ću ja to, ali trenutno, u samoći koja traje danima teško je vidjeti svjetlost na kraju tunela.

Bili smo bolesni, stoga dodatno izolirani, i muž mi je bio na putu... koliko samoće! Užas! Kad se muž vrati, ići ću malo vani, družit ćemo se, pa ću opet napuniti baterije.

Ali, ostaje razmišljanje o tome kako živimo u svijetu u kojem je brinuti o svojoj djeci, doista brinuti, cijeli dan biti uz njih, čudnovata misija u kojoj si stalno na meti kojekakvih prepreka, kao u kakvoj perverznoj video-igrici. A kad ostaneš s njima, i kad okusiš puninu života, ljepotu majčinstva koje je posvećeno, i kad osjetiš kako je lijepo živjeti mirno, kako je lijepo imati vremena da djeca jedu polako i oblače se u svom ritmu, kako je dobro nemati dodatne obaveze ne vratu - pitaš se kako je to moguće. Trudim se ne dovesti se u glavi u neku opoziciju prema svijetu, razumijevajući kako je osmisliti život teško svima, i kako iza svačije odluke stoje dobri razlozi, i kako je svaka odluka rastrzavajuća u nekom smislu, i kako nema zlih i dobrih, kako smo svi mi na frontu vlastite egzistencije... ja sama to razumijevanje ne dobijam, ali nema veze.

Važno je... pa, važno je da sam odlučila kako sam htjela, da sam mirna, važno je da je ljubav razlog svemu što činim, važno je kako smo mirni i sretni... a prolazne nevolje, dosade, i teškoće u rutini smetnje kojih se neću sjećati jednom kad ova avantura postane lakša.

Sad vidim kako su potrgani moji svodovi;

previše građe, naplavina i zakrpa,

i vidim kako je prekrcana moja nutrina;

od smeća ne vidim visoko,

od naplavina ne vidim dom.

Ali Ti pretvaraš vodu u vino;

Ti pretvaraš mrtvaca u čovjeka koji živi;

S Tvojim blagoslovom sve postaje dobro;

I dok Ti izlažem svoje bogatstvo,

kao poludjeli beskućnik pod mostom prolazniku,

drhtim iščekujući Tvoju dobrotu, milost koja me nadilazi;

i samo je to potrebno;

da budem kraj Tebe, nadiđena, da me kao lahor obaspe Tvoja prisutnost,

možda i nije potrebno da se išta promijeni;

jednostavno - sve je dobro čim si Ti tu.

Moj muž, u trenu kad me je najviše naljutio, imao je najviše pravo, i najbolju sugestiju ikad. Općenito vidim da onda kad nas drugi najviše naljute imamo od njih najviše za naučit.

Dakle, rekao mi je da se ničemu ne znam veseliti, i da svemu nalazim mane. Nije istina. U mojem svijetu stvar je znatno složenija, i nije to tako kako je on sebi rekao jer stvar oko koje sam se naljutila i ljutila ima svoju dugu, dugu priču, i ta priča nit je žalost, nit je radost... posve druga priča, duga, bolna, glupava.

Ali istina je to što je rekao u ovom smislu - sve se može mimoići; i može se veseliti nevino i radosno i sretno, baš kao pravo dijete.

Postoje prepreke na koje sam se spoticala; ponos, i razočarenje, i tvrdoglavost, i potreba da se kazni nekoga svojim stavom, i potreba da se docira.

Muževa opaska, mišljena na posve drugi način, pokazala mi je da se mogu okrenuti, i u drugom smjeru, bez prepreka, biti radosna, radosna, radosna, vesela, i sigurno da će taj stav roditi puno više pozitivnosti nego istjerivanje pravde, inati, i sve ostale pravedničke strategije.

Zapravo je katastrofalno kad si uzmemo pravednički plašt i maltretiramo svijet oko sebe...

Uvijek se začudim koliko je praštanje i voljenje drugih, poniznost skupa s opraštanjem, i povrh svega toga - radost nešto što zvuči jednostavno, a duboko je do konca Svemira, i svaki put kad mislim da primjenjujem i praštanje i poniznost, i ljubav i radost ispadne kako sam na samom početku. Kako slijepo gledam u neku mrlju na podu, dok se nadamnom smije topli, duboki, nježni Nebeski svod, a ja ga ne vidim. Iako možda upravo pričam o njemu.

Oprostiti drugima, odreći se svojih želja, i voljeti preko tuđih mana - to je sloboda, radost, smijeh, to je stanje u kojem nema pravedničkog grijeha, durenja, to je nešto tako dobro da bih sada vikala i smijala se, i pjevala i plesala od radosti... i hoću. Radeći mirno ono što mi je dato.

Psalam 131, 1-3

O Gospodine, ne gordi se moje srce
niti se oči uznose.
Ne idem za stvarima velikim
ni za čudima što su iznad mene.

Ne, ja sam se smirio
i upokojio dušu svoju;
kao dojenče na grudima majke,
kao dojenče duša je moja u meni.

Ovih sam dana naučila kako je najvredniji alat discipline i reda u obitelji imenovanje osjećaja, pojašnjavanje interakcija i afirmacija realnoga stanja stvari u obiteljskoj atmosferi.

Ja sam odrasla u obitelji unutar koje je bilo jasno što je dobro, što loše, što se smije, a što ne, plus onaj iracionalni roditeljski faktor (gutam dok ne puknem, a onda me se čuvaj... tj. taj je faktor bio dominantan), i naši su odnosi bili puni prikrivanja, stida, postiđivanja.

Ako si želio drugo nego roditelj, treba te biti stid... ili nešto takvoga.

A ja sam konačno došla do toga da se može živjeti s istinom ma kakva ona bila.

Npr. vidim da ti je dosadno, i da se bacaš po podu, i da mi pokazuješ da ti je grozno. Pretpostavljam da bi se rado družio s drugom djecom, a u ovom trenutku nitko od naših prijatelja ne može doći k nama, a ja sam zauzeta ovim poslom. Znam, baš neugodna situacija za tebe. Ne mogu ti ponuditi ništa osim da budeš kraj mene, razgovaraš sa mnom ili se igraš sam onoga što smisliš. Vjerujem da nisi presretan... pitam se bi li mogao pronaći neki drugi način nošenja sa ovom situacijom jer se osjećam loše dok te gledam kako se bacaš. No, dobro. Pretpostavljam da se možeš i bacati dalje... ne vjerujem da će te to dovesti u bolje stanje... no, ti sam vidi.

I na moje veliko čuđenje - troipolgodišnjak to razumije, i promijeni ploču.

Ili... sine, vidiš da sam sva nekakva zdrmana. To ti je jer nisam baš vješta s vođenjem kuće, ja ti to nisam naučila kad sam bila curica, onda sam studirala, i sad sam se probudila u cik zore i opet sve ne stignem, i sad gledam kuću i pitam se kako ćemo se spremit i krenut na put... nije mi jasno... a naša seka tako puno ronda i traži pažnje pa i nemam vremena. Eto, to ti je to. Nadam se da razumiješ.

I dijete razumije, još me poslije zeza na taj račun :) da ne povjeruješ.

Ili: zvao si me da idemo vrtlariti. I sada vrtlarimo, a ti izmišljaš neke bedastoće sa štapom, pa mijenjaš teme, pa nećeš slušati kako se radi, pa svake tri minute započinješ posve novu igru u kojoj ja ne želim sudjelovati. Huh, osjećam se stvarno vrtoglavo u tome... rado ću i prekinuti ovaj posao, samo da nekako podignemo rasploženje, da uživamo u onome što radimo umjesto da se ganjamo riječima, ne znam kako da ti točno opišem kako ovo doživljavam.

I dijete kaže, dobro, neću više štapom, idemo onda vrtlarit kak se to radi. Pokaži mi! Za pet minuta kaže - dosadno mi je, ne bih više, ali to mi je fer, to razumijem. Pet minuta smo uživali čupajući korov, a onda više nismo. Njegovo ranije ponašanje me je dovodilo do ludila, ili tupila. Ili oboje, sukcesivno...

Isto je tako bilo poučno kad se rasplakao zbog seke, stvarno nas okupira ta mala hodačica, aktivna je ko neki gušterčić... i pustila sam da kaže sve gadosti što bi on s njom, i rekla sam da mi je jako žao da se osjeća loše, da ima puno pravo, ali i da ja ne mogu ništa učiniti. Ona je ta koja jest u ovom periodu, i svi se s time moramo nositi najbolje što znamo.

Uglavnom, baš oslobađajuće. Još uvijek je najveća prepreka osluhnuti sebe, prepoznati što ja zapravo hoću, želim, i mislim i trebam... prepoznati zašto se ljutim kad dijete neće ići spavati - jer je meni potreban san... a to se možda može i na drugi način postići - umjesto bezočnim tjeranjem na spavanje praćenim ljutnjom i prikrivenim bijesom...

Ne bi živ čovjek vjerovao kako smo mi sami sebi najveća prepreka, i najveća zagonetka... čak i u tako banalnoj stvari kao što je - a kako se ja točno sada osjećam, i što želim, i što zapravo mislim... s druge strane, nije niti čudo. To je kao kad otvoriš foliju nekog kolača kojeg dugo nisi vidio, a ono trulež i crvi, ništa od slasnih očekivanja koje imaš sam prema sebi... nadam se da češće zavirivanje u sebe, slično kao i redovito održavanje hladnjaka, s vremenom vodi i do veće higijene i čistoće... ili se barem čovjek svikne na samoga sebe, pa si više nije stranac.

Sanjala sam predivan san. Počelo je tako da sam se na nekoga žalila, a onda je razgovor s tom osobom razvezao neke svezane čvorove i osjetila sam olakšanje, i osjetila sam da me razgovor oslobađa, i da je moje zamjeranje drugome zapravo kočnica u meni samoj. Kako to u snu biva, u razgovoru su lelujale predivne zavjese, i vidjela sam nekakve zlatne žice koje su se skrivale u konopima koji su me vezali, i osjećala sam kako se razvezuje čvor u mom grlu... hm, pitam se ima li taj predivan san veze s jučerašnjim blagoslovom sv. Blaža na kojem sam bila sa svojim sinčićem... Bilo kako bilo, Bogu hvala, i na blagoslovu i na snu, a i na svakom koraku kojim me vodi.

Prebrzo sam se probudila, pa nisam dosanjala san - sin me je naime probudio i nikako da verbaliziram svu  ljepotu sna koji sam doživjela. Ipak, moram reći, i ono neizrecivo itekako ima mjesta u ljudskoj duši pa ljubomorno čuvam svaku sijenku toga sna.

U snu je bilo i dućana s predivnom odjećom, i razgovor s mužem, i let nad gradom, i pogled u prekrasne ljudske domove zagrnute zastorima, i nebo, i koješta lijepoga.

Ma baš lijepo!