Nekad davno, nisam u svom prebivalištu imala sobicu plave boje na čijem su zidovima bili Winnie the Pooh i prijatelji, i u čijoj je mekoj posteljini spavala jedna mala smeđa glavica, jedan mali dječak.

I isto tako nije mi se po obitavalištu motao jedan velik čovjek, smeđih očiju, velikih usana, uvijek spreman na šalu, ali jako reaktivan na sva moja loša raspoloženja. Kao uostalom i onaj mali dječak - on još i više.

I nisam oduvijek imala ovaj veliki trbuh, s jednom malom djevojčicom u njemu, trbuh koji se miče, u kojem se štuca i igra, rateže i u kojem se raste.

Nekad davno, zapravo, nije bilo doista važno kako sam; sve dok sam mogla iznaći snage da odem na posao, s prijateljima na kavu, u kino, sve dok sam imala dovoljno snage za površan smiješak, sve je bilo dobro.

Nekad sam mogla vući se kroz dan do pet, šest ili sedam sati, a zatim se strovaliti u krevet, bez reda i bez pitanja; i možda javiti drugi dan da sam bolesna i da neću na posao, ili na izlet. Ali sada - slikovito rečeno - svaka se minuta broji, svake minute ja nekome trebam, i cijeli je dan slijed obaveza, rituala i dužnosti - i ja više ne mogu preskočiti niti jednu (osim, naravno, povremeno, kad si priuštim izlet, izlazak i slično, što je okej, ali nije svakodnevna rutina).

Od srednje škole ja ne spavam dovoljno. Kao i tako puno ljudi danas, mislila sam da je važno ugrabiti što je moguće više od svega; vidjeti filmove, čitati knjige, trenirati sportove, putovati, družiti se i plesati, baviti se ovim i onim, imati tri, četiri, ma sto poslova, upoznati kompjutere, surfati netom, ići na koncerte.

Mislila sam kako je neminovno da se rastežem kao žvakača guma - da dorastem do standarda kojima nas maltretira svijet kapitala u kojem živimo. Sve ono što radimo na svojih tri, četiri, pet poslova koje istodobno obavljamo (koliko se sjećam, to je znak prestiža i posebne vrijednosti - raditi što više, zvuči otmjeno, kao žrtva, kao uspjeh, kao znak da smo vanredna bića) - netko treba i konzumirati; zato se nakon svih tih radnih sati ostaje noću na nogama, pa se konzumira, troši i grabi. Ima kave, ima red bulla, ima kokaina; adrenalinskih sportova koji te drže u stanju stalne budnosti... svega ima, samo da se troši.

Što manje spavaš, što manje osluškuješ prirodu i sebe, što manje imaš vremena za ljudske kontakte i jednostavna veselja - više ti treba, više svega. Dobre kave i čokolade, više te smeta stara vesta, i više te žuljaju cipele. Više ti treba nabrijan odmor u wellnessu i više te privlači TV - sredstvo transa i otupljivanja zdravih emocija, važnije je što imaš i što možeš pokazati drugima - kad već sam sebe nisi svjestan.

I što dulje ne spavaš - to ti je manje jasno što ti nedostaje.

A tijelo pati, psiha pati, i na kraju krajeva - i duša ti se opustoši u cijelom tom trku.

Nekad, davno, mogla sam hodati s glavom kao u magli, a pristojnost radnih kolega i susojećanje prijatelja (koji možda kroz svoju maglu isto tako ne vide kako si doista) branile su me od suočavanja s činjenicom da sam umorna, strgana, da sam preforsirana i da mi treba odmora.

Sve dok sjediš na sastanku, i u stanju si napisati kakav-takav izvještaj, i koliko-toliko odraditi svoj posao, dobar si; radna arena, i luđačka arena industrije zabave nema ogledalo u kojem možeš vidjeti istinu o svojem liku. Umjesto toga, pred očima ti je stalno novac, uspjeh, pozicija...

Ali, moj mali smeđokosi dječak još uvijek negdje u sebi ima okus raja, i može razlikovati igru premorene mame od igre mame koja je duhom i tijelom u sebi, nadošla od odmora, ljubavi i radosti. Taj mali dječak živi rastreseno sve dok sam ja rastresena - jer tako uči, to su njegovi standardi svijeta - možda ga više ne obavijam krvlju i mesom, ali moj duh za njega je još uvijek jedna opna unutar koje jača i stasa. Živjeti s rastresenim djetetom, i rasteresenom sobom je užasno; on je pravo ogledalo mojeg stanja duha i uma.

I obitelj cijela, kojoj uz sina pripada i suprug, živi od naše međusobne interakcije (možda malo više moje, ponekad...) i život u obitelji jednostavno nije jednako ukusan i fin uz mene neispavanu i grintavu, i mene vedru, čilu i fokusiranu.

A meni treba sna, da bih bila pribrana, radosna, i vedra.

Uz sve kućanske poslove, uz sva ljudska zaduženja, ostane mi jako malo vremena da sudjelujem u divljoj areni kapitalističke ponude, i ja zaostajem. Ponekad se grizem, i pitam - što ću ja ikad postići - ako budem trebala san? Ako mi šest ili sedam sati nije dovoljno?

Slabo, doista slabo na skali vanjskih uspjeha. Ako ću tragati za ljubavlju, za mirom, skladom, ako ću tražiti način da budem netko tko može darivati i biti prisutan u životu svojih voljenih, morat ću puniti baterije u samoći, miru i šutnji... i neću imati vremena, neću imati snage, niti rezona biti up to date sa svime što se zbiva; neću moći raditi tri posla, i ganjati karijeru. Ako biram ljubav i mir, biram skromnost, tišinu i vrijeme poklonjeno ljudima, ne stvarima, uspjehu ili novcu.

U korizmenim terminima - ako se odrekneš jednostavnosti života (sna, odmora, anonimnosti) imat ćeš slavu, moć, imat ćeš novac, uspjeh... prepoznajte li drugu Isusovu kušnju?

Ne bi čovjek rekao kako je teško otpustiti te potrebe - čak i ako sam sebe drži relativno skromnom osobom bez suvišnih ambicija.

Puno se puta kaže kako su djeca blagoslov, i dar. Po čemu?

Po nespavanju, i povremenim deračinama? Po razbacivanju hrane ili po maltretiranju kućnih ljubimaca? Po vremenu koje provodimo obuvajući šlape koje oni odmah zatim skinu i elegantno zabace ispod najbližeg komada namještaja?

Noup. To su poslovi koje nam djeca donose.

Ako mene pitate, djeca su dar jer nam donose dio anđeoske, božanske čistoće, potrebe za ljubavlju, i istodobno nam pokazuju kako voljeti. Oni, sa svojim čistim, neiskvarenim srcima, i svojim ponašanjem, svojim okicama, traže da budemo ono najbolje što možemo biti; njihov odgoj traži da odgajamo sebe, da rastemo, i da - ako ne zbog sebe, a onda zbog njih, ostvarimo svoje snove, njegujemo svoju dušu, obnavljamo svoju bračnu ljubav, i ljubav prema široj obitelji. Neotvrdnulo dječje srce otvoreno ukazuje na to što je pravo, a što krivo, ma koliko bio težak put do prave stvari - jer oni u svojoj anđeoskoj čistoći još ne znaju kako je krivudav ljudski put, kako je puno isprika, boli i rana na našoj duši; oni se ne obaziru na ono što na kraju krajeva nije važno.

Važno je da čovjek bude svoj, iskren, i pun ljubavi; važno je da razgovara s drugima, da mu je dom pun prijatelja, i vrt njegovan; važno je da su dani oplemenjeni lijepim ritualima i rutinama vezanim uz hranu, spavanje i druženje - kako bismo se uz fizičku hranu i odmor nahranili i ljudskom blizinom, toplinom i brigom. Važno je da čovjek može lijepo razgovarati s drugima, i da drugi vole pričati s nama. Važno je da čovjek ima svoj prozor ka svijetu, svoj način na koji sebi tumači ili uljepšava svijet; i prozor koji vezuje svijet i čovjekovu dušu - važno je da čovjek njeguje neki oblik izražavanja kreativnosti.

Bez svih tih stvari dijete je zakinuto, i boli ga nutrina - sreća je što to možemo osjetiti u sebi, i što ipak možemo priznati sebi da nismo savršeni - ali da bismo makar malo bolji mogli biti - ako ne zbog sebe, a onda zbog njih. Zbog njihovih okica koji se neće zadovoljiti lažnim smiješkom, i prijetvornim riječima.

Tijekom jedne svađe muž i ja sjedili smo na određenoj razdaljini na kutnoj garnituri. Pokušali smo se pomiriti; a zatim je došao naš sin, probudio se iz poslijepodnevnog sna, pogledao nas, i bez riječi prinio njegovu ruku mojoj, i moju njegovoj, gledajući nas pun molbe, ali i pun sigurnosti u ono što radi. Njemu je to jednostavno - kao što i treba biti. Ma kako bilo - ljubav je na prvom mjestu; sve ostalo dolazi u ljubavi, i prolazi u ljubavi.

Dijete je dar je kroz njegovu prizmu sve stvari pokazuju svoj pravi smisao i svoju pravu boju. Odgajanjem djeteta uvijek smo na kušnji svoje vlastite ljudske vrijednosti.

Ponekad, kad bismo se zabili u svoje loše navike, svoje slabosti i samosažalijevanja, kad nismo spremni izaći iz svoje ljušture, i kad odabiremo ljutnju ili depresiju kao odgovor na životne okolnosti dječje nam se inzistiranje na pravoj stvari može činiti kao teret; ali upravo će nas taj teret, tako je barem kod mene, teret dječjeg pritiska, nesreće, zanovijetanja, nemira, potaknuti da ipak zaronimo dublje i spoznamo bolje... što i jest glavni razlog zašto su djeca dar.

Osim čistog veselja, i nasmijavanja, oni su ti koji će nas uputiti na bol - onaj bol koji će nas voditi kao čišćenju nutrine da bi, kako kaže Gjubran, imali gdje primiti još više radosti, sreće i optimizma.

stajala sam ustajala i posustajala

sustajala sam danima već

pristajala, o, Bože, na svašta

Odstajala magija u maslinovu ulju, sunce, i gospina trava,

pristajala mi je ta boja zrela i tmurna

i nisam odustajala

ustajala sam kao jesen rahla

postajala nešto postojano

i dostajala - do kraja

----------------------------------

Velika ljubav - mom djedu i mojoj baki

sagnuo se, umoran, presamićen od sjećanja,

dohvatio je komadić, neki neznani komadić,

crveno, ružičasto, toplo, nešto nevidljivo

umornim njegovim očima.

sagnuo se, i sagnut je prišao, istrošenu njezinu pogledu,

prinio je, kao prvi lovac lovinu, kao prvi korak unukov,

kao svjetlucavo kamenje,

čuđenje, radost pitanje.

Premeću nešto nedodirljivo tim jagodicama

kožama istrošenim na hrapavosti želje,

osluškuju

zaglušeni svi onim vriskovima, i svojim, i djece,

galebova, ratova i truba s loše farbanih pozornica.

toplo nešto. crveno, ružičasto, nešto neobično, neviđeno,

rasipaju preko svojih knjiga, u glazbi prepoznaju,

o živahni moji starčići!

i ne vide da ih gledam, ne vide me uplakanu,

jer

to crveno, to ružičasto i toplo, našli su,

nevidljivo.

----------------------------

Kućna pomoćnica mi je dala otkaz, što je idealno - ne moram ga ja dati njoj.

-----------------------------------

Čistim, perem, usisavam, dijete divlja. Mislim, nije me naučilo vidit s tim alatkama u ruci, normalno da je zastrašen i začuđen. I ja bih bila.

I krenem ja bajat - vidi, mili, kako mama mazi našu kućicu - kao kad tebe mažem kremicom nakon kupanja.

Dijete oduševljeno - aaaa! I tako ja nježno po našoj kućici s vileda high-tech krpom na držaču, a istodobno, i meni mila ta poredba, pa mi više i nije teško.

Stvarno, ljubavi, zar nije lijepo njegovat našu kućicu kao što njegujemo tebe, Janka (medvjeda), kao što mama sebe maže?

Dijete na dupetu od pozitive i veselja.

Kad usisavamo - kao da se češljamo; a kad peruškom hvatamo prašinu - kao da brišemo lice vaticom.

Zar to nije divno!

I znate što - i ja i moj sin proveli smo divno vrijeme u čišćenju. To je zen. Nije važno što se radi, sve dok vodi prosvjetljenju, sve dok je prilika za rast, i za zajedništvo.

Ja volim svoju kućicu; ali sve je to bila onako skolastička ljubav, intelektualna. Sad kad je dodirujem i mazim, kad joj se obraćam i njegujem - nekako je življa, i za mene i za sebe.

Dok su moje ruke nenavikle na fizičke poslove tog tipa razvlačile posteljinu za sušenje, bajala sam o tome kako je posteljina, skup sa ostalim kućanskim tekstilom robica za našu kućicu; njezina haljinica, i šal, njezina pašmina i vrpca u kosi. I kako je važno da je uredna, čista i lijepa - kao i mi. kako je veseo bio moj sin, i odmah je htio pomagati.

A i meni je bilo jasno da ovaj posao neće biti tako težak kad se izvježbam i da će moje ruke ojačati, osobito ako će ih pridržavati moj reformirani um.

Stvarno, pod i koža, zidovi i lice, odjeća i zastori, sve je to dio mene; mog života, i moje ljubavi za one kojima držim tri čoška ove kuće - kao držač za šator. Bez mene sve bi nestalo.

istina, i kuća, i zastori, i parketi, i moje tijelo, i kosa, i moja odjeća, i odjeća za kućicu i moje majčinstvo, i moj sin; sve je to prah, onaj prah koji će se u prah vratititi. Ipak, ako ostane sjećanje na ljubav, na blagoslov, na mir i na sreću, isplatilo se.

Ako već gori, nek gori ljubavlju.

Imate li i vi ponekad glupavi osjećaj kako će vas ljudi ozbiljnije shvatit ako na licu i u riječima prezentirate svaku pa i najmanju preprekicu i problem s kojim se u životu nosite?

Kao da je onaj stav - kako je da je, dobro je - stav u kojem se društveno diskreditirate i gubite poene... Mislim, možda ste zabavniji, bolji prijatelj, radije viđeno društvo, možda unosite više radosti - ali ne dobijate ono tako prevažno priznanje od drugih - priznanje o vlastitoj važnosti. Kad bi oni znali kako je meni...

I onda kreću nizovi žalopojki, samosažaljenja, i glupih pokušaja da uvijek imate na gotovs pps prezentaciju nepovoljnih uvjeta u kojima rastete i cvjetate. Koliko nam je potrebno razumijevanje od drugih, pa to je strašno! Sve mi se više čini kako smo mi, htjeli priznati ili ne, svi skupa jedno tkivo, iliti jedan organizam - kao neki pčelinji roj - svi skupa od iste zemlje i gline, svi skupa s istim duhom - i nek jedan dio zakaže, nek negdje ne teče ljubav, priznanje, poštovanje, odmah hrpa ne tako snažnih pojedinaca kiksa, evo npr. ja.

Šetala sam dijete i naletjela na prabaku koja je isto tako šetala dijete. I dok su se djeca primila za ruke i čupkala travicu i pokoji jaglac, ja sam od bakice, a da ništa nisam pitala, saznala za potresnu intimnu priču njezine rodice, inače moje prve susjede. Znala sam priču iz prve ruke, pa mi nije došla kao šok, ali me gospođa stvarno prenerazila svojom u-glavu pričom i to o drugome - a vidi me prvi puta u životu. O ljudska naravi!

Pitam se što ću saznati koji drugi dan, kad opet budemo šetale djecu skupa - a nema razloga da se dječak ne druži sa simpatičnom malom susjedom - da biram društvo sinu prema moralnoj podobnosti skrbnika druge djece ni sa kim se ne bi družio; možda niti sam sa sobom.

Rado bih povukla granicu i rekla - ne želim znati više nego mi ljudi o sebi žele reći, to mi je kao da trgam ručnik s gole osobe koja upravo izlazi iz tuša i trči u svoju spavaću sobu, ali nisam sigurna kako to izvesti bez da uvrijedim ženu. Jer nije mi to cilj, kao što nije cilj niti to da ja uvodim moralku drugima...takva vertikala nisam, i to pošteno priznajem. Valjda treba razviti jednaku dozu suosjećanja i blagosti prema ogovaratelju kao i prema ogovaranom. Svi smo mi u istoj kaši.

No, osjećam se sigurno u svome susjedstvu jer sam saznala kako moja susjeda izrađuje skulpture od gline. Oduvijek se osjećam sigurno kad u mom susjedstvu ljudi imaju plemenite razonode, hobije ili poslove. Što više gline, boje, stihova ili glazbe - to manje vremena za prežvakavanje tuđih života u revijalnom tonu.

Ma nije problem to što pričamo o drugima - a o čemu ćemo nego o ljudima, ali je problem kako to činimo i s kojim namjerama.

Ljudi dragi, ajmo štitit tuđu intimu ko da je naša vlastita.

Moji susjedi imaju crvena okrugla lica,

velike trbuhe,

pretili su

i koža na rukama im je razljuštena i gruba.

U staroj odjeći obrezuju vinovu lozu

i voćke;

dotjeruju ruže.

Njihovi se osmjesi probijaju kroz stotine brana

i otpora i udaraca

ali se probiju

kao proljeće kroz čvrstu ruku zime,

kao mladice kroz gole, krute, grane ruže.

Neke su kuće kao iz bajke,

i vrtlari radosno rade

nova oprema, skupe škare,

dječica trčkaraju i pozdravljaju se,

beru jaglace.

Neke su kuće bez fasada;

i neki ljudi bez posla;

neke kuće je pogodila smrt; negdje bolest;

ponegdje su djeca prestarjela za vjenčanje,

uvaljena u smeđe sobe i odjeću koja odbija suprotni spol,

a i ima i tuge - samoubojstvo u kući do moje;

ali ponovno, hrabro, oni se bore,

izlaze, i krote svoje loze,

i stabla, važno je da su lijepe ruže;

crvena lica se smiju,

trbusi pod ofucanom tkaninom radnog odijela se njišu

pozdravljaju se, komentiraju i smiju se;

i kažu - sve je krenulo prerano, možda se opet vrati mraz,

i sve nam pobije.

ali režu, uređuju, i uče jedni od drugih;

zimska vjera izjednačava vrtlare; svačiji vrt je gol;

svačiji trsovi prazni

Kako je teško živjeti čovjeku koji nije vrtlar.

Kad su ljudi krenuli zidati Babilonsku kulu, i kada su skoro dotaknuli nebo, Bog im nije jednostavno ukinuo građevinske i inžinjerske vještine; a ne... on je samo malo pomutio jezike. Što se tiče tehničkih znanja i sposobnosti - mi ljudi i dalje možemo gotovo pa sve, ali jezik nam je problem, razumijevanje, slušanje i - opet - komunikacija, ljudski razgovor.

Znači li ova Biblijska priča da je iluzorno željeti pravo razumijevanje s drugima? Mislim da ipak nije tako crno; za razliku od vremena prije Babilonske kule, kada su jezici bili kao voda što teče i uvijek nalazi put, sad moramo uložiti trud da razumijemo tuđi jezik - a naša su razočarenja uvijek na tragu toga da nekome nismo dovoljno važni da se uhvati ukoštac s onime što bismo voljeli reći, ili pak na tragu vlastitog odbijanja da proširimo svoju dušu da čujemo drugog čovjeka, umjesto da ga uporno dozivamo tamo gdje on ne može doći, ili zanemarujemo tamo gdje je on kod kuće.

A moram reći da mi na um pada kako nisu niti fraze, stereotipi i besmislice bez svojeg društvenog i ljudskog opravdanja. Kao što reče stari Pantelija u svojoj oporuci: Tko je vas poznav'o ni pakao mu neće teško pasti. Upoznati nekoga ponekad je jednako mrsko kao spoznati samoga sebe; čađ, gnoj i trulež ispod par lijepih slojeva glazure.

Kad se Isus borio sa odlukom da prihvati Križ, prijatelji su mu spavali. Kasnije su mu se kleli da ga nikad neće izdati, a izdali su ga s lakoćom koja čovjeka stvarno ostavlja u čudu; onaj koji je s njim jeo, prodao ga je za nešto novaca... Isus je dopustio sebi da upozna ljude oko sebe i otkrio je žaljenja vrijedne spodobe, ali ipak - uspio im je oprostiti i voljeti ih. Znate, mislim, da nema smisla upoznavati ljude ako čovjek nema namjeru pomiriti se s njima, prihvatiti ih i voljeti - inače smo na tragu veoma mračnih filozofija i iskustava.

Ljudski razgovor!

Što sve potpada pod to!

Od učenih diskusija s visoko podignutim obrvama i mudro sklopljenim jagodicama prstiju, preko vedrog prijateljskog razgovora, do gubitka svijesti i svake logike u razgovorima s pojedinim (napasnim) ljudima koji imaju previše toga za reć... a nismo  ni spomenuli bračne razgovore (one kao iz Bergmana, i one iz Amarcorda), ponekad vrlo iluzorne razgovore djece s roditeljima, ćakule, susjedske kurtoazije, prijemčljive razgovore s ljudima obdarenima karizmom... coctail-party razgovore, i razgovore s daljnom rodbinom na vjenčanjima i sprovodima.

Ljudsko biće je čudesno biće, a razgovor kao takav, vjerujem, može biti vjerno zahvaćen, obrađen i prenesen jedino u formi komedije, humora ili sličnih žanrova. E, i koji je to dar ljudskoj zajednici!

Jedino, ne znam da li znate, puno humorista bili su u osnovi mrki, mračni ljudi teškoga karaktera. Držić je, navodno, bio strahovito živčan, nabrusit, odrešit i nemiran čovjek, a o Dušanu Kovačeviću, autoru Maratonaca, Balkanskog špijuna čula sam kako je tako mrk da oko njega imaš dojam stalnoga mraka.

Čudi li vas to?

Voljela bih nekad napisati nešto dobro kao što je pjesma Konobo moja, nešto što je pametno, ali govori svima koji imaju srce; nije potrebno ogormno akademsko znanje i enorman trud za pročitati tu stvar, a ulog se višestruko isplati.

Izvojevala sam pokoju pirovu pobjedu u životu; evo jednu, veliku, baš jučer. Čovjek zaboravi kako su gorke te pobjede, fuj, kao da si se u kanalizaciji kupala; džaba ti onda stajat olimpijskom prijestolju kao rekorder svoje discipline. Osjećaj je loš da lošiji ne može mogu si samo mrmljat u bradu - glupačo jedna.

Međutim, u pirove bitke, a zatim i pobjede, krećemo iz nekog razloga, zbog nekog zla, sukoba, zbog nekog manjka, frustracije ili nedostatka. Ne bismo inače; rijetko tko kreće u neki pohod, neku akciju koja troši truda, iz stanja harmonije i zadovoljstva.

Ili barem to ja za sebe u ovom trenutku mogu reć.

I dobro, pirova pobjeda m visii kao crna rupa na lancu oko noge, i razmišljam - a što bi bilo da se nisam borila? Koji su zahtjevi bili stavljeni pred mene da prihvatim poraz... i kako bi se zvao taj poraz? Jel ima takva situacija ime, jel zabilježena takva situacija nekim imenom iz prošlosti, nekim potezom iz političke ili vojne povijesti?

Teško je skolastički govoriti da je trebalo stati, da je trebalo prigrliti poraz umjesto OVAKVE pobjede... ali mogućnost treba ispitati, radi učenja za budućnost.

Ima li pirova pobjeda znake upozorenja?

Znate što, mislim da ima... čovjek može izboriti stvar, ali nikada sreću, nikada poštivanje i nikako ljubav, dostojanstvo. Ma koliki bio naš plijen, u njemu se nikada neće naći ono što čovjeku najviše treba.

A opet, najčešće napadamo i ratujemo upravo zbog tih stvari. Ili zbog stvari kojima pripisujemo čudesna svojstva - svojstva da nam daju upravo te najvažnije stvari na svijetu - radost, ljubav, poštivanje.

I što reć... a ništa. Svatko ima svoju priču. Ovo je samo moje uzgradno razmišljanje o vrlo konkretnoj stvari, da ispraznim dušu i lakše zaspim. Nikako ne bih voljela da ovo bude shvaćeno kao općenito pravilo. O ovome bih tek trebala početi razmišljati; daleko sam od nekog univerzalnog zaključka.

_____________________________________________________

Kad su ljudi gospodinu Xxxx znali reći:

Blago Vama, g. XXXX.

on bi im blago odvratio:

- Bilo ti, sinko, svaki dan do smrti ko meni.

Tko je to čuo, nikad više nije dolazio u napast da izvana valorizira život g. Xxxxx.

________________________________________________________

Noćas me uhvatila strašna žgaravica. Ne mogu ležati, ne mogu spavati, a muža nisam uspjela probuditi, to jest jesam. Rekao je da ne može nikamo ići. Željela sam da s obližnje benzinske donat ili radensku, ili neki lijek. U sedmom sam mjesecu trudnoće.

U prvoj trudnoći sam jednom, u devetom mjesecu,  budila muža - imala sam bolove u trbuhu i željela sam da bude u pripravnosti - ako su trudovi. Rekao je da lažem i nije se probudio.

Samosažaljevam se, čeljust mi je stisnuta i zgrčena. Bojim se.

Mailom sam dobila poruku o mladoj majci dvoje mlade djece koja se bori s rakom i treba našu pomoć. Teško mi je s žgaravicom dolje po token - da uplatim neku sumu. Treba se sagnut u moj ormarić, a to mi pričinjava nelagodu. Odgađam to za sutra.

http://business.hr/Default2.aspx?ArticleID=dbc6ce4f-9c2b-4b5d-a088-ad7dff61be9b&open=four

U novinama sam pročitala kako je dvotjedna beba umrla u sobi za imigrante jer službenici nisu bili dovoljno zaintesirani da saznaju kako su bebicu vozili na operaciju koja bi joj spasila život.

Na još jednom američkom sveučilišu pucnjava. Još netko je prolupao, još jedna tragedija u toj zemlji. Trebalo bi se pomoliti za te ljude; za obitelji stradalih i stradale, za čovjeka koji se latio puške. Ne molim se.

Razmišljam o tome kako me muž iznevjerio više puta ovih dana.

Nemam osjećaj da se mogu na njega osloniti.

I to je odjednom važnije od svega dobroga, od svega što mogu učiniti - tokenom i molitvama, pismom ili nečim drugim za druge ljude... i glupavo buđenje ili ne buđenje muževljavo zeme me cijelu, i čini mi se to gorim od stvari koje prolaze ljudi oko nas.

Egoizam je jeziva stvar. Odakle mi ga toliko? Kako se to prenosi? Koliko traje inkubacija? Kako se liječi?

---------------------------------------------------------------------------------------------------------

Kad smo suočeni sa stvarnim zlom, ili Zlom, kako želite; kad se zbiva nešto što doista, doista ružno, i nesagledivo - kao Holokaust, kao progoni, genocidi, kao masakri, ili jezive galopirajuće bolesti; kad ljudi jedni drugima čine zlo u njegovom čistom obliku - govor zamire.

Em što je teško uopće prepričati i reći što se dogodilo (osim među supatnicima, koji se drže zajedno oko tog iskustva, a ne riječi kojim se ono posreduje), em što je bezobrazno bilo koju banalnost prevalit preko jezika tek tako.

Mislim da je to zato što je riječ ipak Božiji izum; iza riječi može stajati punina ljepote, smisla i ljubavi. Riječ može biti i prazna zastava koja klepeće na vjetru, to su zloupotrrijebljene riječi (ali što dragi moji ne biva zloupotrebljeno od ljudi...)... ali riječi ne znaju pričati o Zlu, valjda zato jer je zlo odsutnost dobra, jer je zlo degeneracija, i nema u sebi unutarnje logike, ona je sama po sebi laž, dakle neistovjetnost.

O onome o čemu se ne može govoriti, treba šutjeti.

S tim se dijelom slažem, iako možda malo lomim poruku u korist svoje zamisli.

Ma koliko pričali, klepetali, nikad nećemo zauzdati zlo riječima, nikada mu nećemo pridati smisao, nikada ga nećemo shvatiti, niti mu doći bliže. Jer, kažu istraživači kad je u pitanju Holokaust, kada bismo mogli shvatiti to zlo, bili bismo kao počinitelji. A i ne možemo doći bliže nečemu što je zapravo odsutnost.

Da je Bog želio uzeti zlo zaozbiljno, Bog bi to učinio, i da bi mu jezik, dao bi mu logiku i smisao, opremio bi ga značenjem. Ali nije. I zato je svako pravo zlo prazno, neiskazivo, jezivo u svojoj šupljini i nedokučivosti; zlo je zapravo jedna velika rupa oko koje je bolje ne plesati.

I zato odbijam pričati o zlu. Ako moram nekako komentirati zlo koje se događa, šutjet ću - to je dobar odgovor zlu, i dobra sućut. Ili eventualno si pustiti židovsku pogrebnu glazbu; ta glazba nadilazi crninu rupe u koju se spušta čovjekovo tijelo i upire pogleda ravno gore, tamo gdje smo od crnine i rupa i zla pošteđeni, a opet poštivajući čovjekovu bol i prazninu koja ga svako toliko susretne na njegovu putu.

Razmišljam ja tako malo o sebi, odnosno o tome kako razmišljam. I čujem kojekakve glasove u glavi, neke od njih uopće ne volim srest.

To su oni:

- ne mogu ja to

- zašto baš ja

- to je strašno

- nema izlaza

- ne mogu sama, mora mi netko pomoć

- rasulo, katastrofa...

Znate već.

To su glasovi od kojih čovjek poželi vrištat, plakat, bježat, poduzimat glupe korake, vjerujem da kad takvi glasovi učestaju čovjeku padaju još idiotskije ideje na pamet.

Dakle, ovaj fil svoje glave moram promijeniti u nešto korisnije.

- Možda ne mogu dotičnu stvar, ali nešto mogu umjesto toga. Uostalom, zar baš moram išta činiti?

- Zašto baš ja? Zašto je baš ona osoba ostala bez noge u prometnoj nesreći? Grdo je kad to čuješ iz njezinih usta, jelda? Al kad je o tebi riječ  - onda je to okej. Tak je kak je, zašto -. zato, i kuš.

- Strašno? Hoćeš vidjet što je strašno? Gladna djeca koja umiru po prašini; ratovi i masakri, teške bolesti... to je strašno, cmizdruljo nijedna.

- Ponekad možda ne trebaš izlaz. Možda je baš dobro gdje si, ili možda nije dobro, ali tu si gdje si, zašto zato, ajmo dalje. Ako misliš da trebaš izlaz tamo gdje ga nema - svu energiju trošiš na to da nađeš izlaz, a život, mila moja prolazi. On je tu i to je što je, stara. ČIniš ono što možeš onim što imaš tamo gdje jesi onako kako znaš. Lijepo je pričati o djedu koji je imao kazalište u konc-logoru i koji se nije predavao; učio je jezik okupatora iz novina koje su stražari bacali govoreći sebi kako je šteta bacati vrijeme, a ovaj kiks te inače kulturne nacije ne može umanjiti kulturni kapital koji su namrli svijetu... čini se kao da je njemu bilo lakše nego meni. Jelda, legendo Zena, izdajice svake principijelnosti, kukavice i plačimačku. Treba te prikeljiti vratima za štok pa da osjetiš što je, zapravo, bol. Da imaš čime usporediti.

- Ne možeš sama? Ali ne može nitko umjesto tebe; i kad ti se netko približi, kad netko pristupa tvojoj priči iz svojega ugla uvijek ostaje kus nerazumijevanja, koje je ljudsko, i opet ostaje da, ma koliko dobronamjernika skupila oko sebe, ma na koliko ramena plakala - uvijek je konac i kraj u tvojim i samo tvojim rukama. Moraš sama - jer nisi hendikepirana; jer nisi retardirana, jer nisi u ropstvu i jer ti je, stara moja, Bog dao slobodu. Koja je divna kad se smiješe neki lijepi izbori, ali isto tako bi je na bubanj kad je ispred tebe zastrašujuć prostor nelijepih izbora i posljedica upravo te slobode - koju se može i zloupotrijebit.

- Rasulo, katastrofa... čim to kažeš, odustaješ. Imenuješ inače normalan život (a na kraju krajeva sve je normalno, ili barem - sve je ljudsko, i sve je za ljude što ljude spopadne) nečim nevrijednim življenja, pa život fino život ad akta, i nek se netko drugi bori. Kako je strašno kad to naprave drugi, bliski ljudi! Kako je strašno kad ti poslovni kolega usred nečeg izgubi živce (izgubi... ma baci na cestu jer mu se dalje ne da), proglasi stvar neuspjehom i ostavi te da se hrvaš s poslom koji, katastrofalan ili ne, do ponedjeljka mora biti gotov. Kasnije nema te ljudskosti koja instant može oprostiti dotičnoj osobi njezinu komociju. I kako je strašno kad bračni partner odustane od nečeg, eto tako... lagode svoje radi i ostavi te da se hrveš, i boriš i boriš, i samo svako toliko pogleda ispod pokrivača - nadajući se da je netko drugi odradio stvar i da je sada sigurno ustati, navući kučni ogrtač, papuče, uzeti daljinski, kavu i nastaviti onim lijepim životom koji ničim ne bocka. Draga moja, to je dezerterstvo. Gadni su to ljudi, dezerteri. I da sad ne idemo u osude drugih, zadržimo se na sebi - pitat će te se - gdje si bila kad je gorilo, stvari se događaju - ako ne djeluješ ti njih, one će brže bolje na tebe. Eh, što je čovjek ako se ne zauzme za sebe, ako ne stane uspravno i kad se nemani razgoropade, koji ne rekne pravu stvar u pravo vrijeme i k oji ustukne od sebe i svojih vrijednosti za potrebe trenutne lagode? Polučovjek, stara, polučovjek.

Nisam prva, nisam zadnja; osjećam kako su neke odluke raskrižja; i dok su lakši izbori lakši, a teži putevi ponekad  znaju donijeti olakšanje - onda kad očekuješ da će te pritisnuti uteg od sto tona.

Čudno je to koliko vrijedi hrabrost, i koliko vrijedi jednostavna nauka da se nikad, nikad ne prepadneš toliko da napustiš sebe, da dozvoliš da se raspadneš u trenutno nepostojanje pred nekom ajmo reć nemani, ili nečim što ti se čini da je neman. Ma nema šanse.

Nema faking šanse. Nisam ja pročitala Suzukija dok sam još dosta teško čitala engleski, i bila vrlo mlada (a knjiga veoma teško pisana) da se sad povlačim. I nisam se ja krstila u odrasloj dobi da bih sad kao neko perce prhnula pod tuđim bijesnim dahom. I nije Bog fikcija koja služi za uspavljivanje djece, pa da sad mašem svojom slabošću kao temeljnim argumentom protiv blizine i prisutnosti Božije.

Ili, što bi moj djed rekao - na muci se poznaju junaci. Evo megdan, pa tu skoči. Ili ovdje je Rhodos, pa tu skoči.

Rečenice koje izgovaramo vrh su ledene sante. Ispod onog što se čuje je tama podmorja, mrak, hladnoća, ili toplina, a opet su ljudi tako skloni igrati se sa rečenicom koju su načuli, kao da je lego kockica šarene boje, kao da je ona sama za sebe neka objektivna tvrdnja koju se lako ošamari nekom neukusnom primjedbom, ili onim čuvenim:

- Nemoj to napraviti, napravi drugačije

i slično.

Bila sam u društvu gdje je jedna žena više puta ponovila pitanje, slično formulirano, i tražila odgovor. Uskoro, postala je predmet blage sprdnje i na kraju je dobila dijagnozu kako je suviše opterećena nekim stvarima i da bi se trebala opustiti.

Slučajno znam što je dovelo do toga da je ženica iznova i iznova pitala jedno te isto, pričala mi je jednom prilikom, i stvar je užasna. Žena se boji, odgovori je nisu zadovoljili, i ona je pokušala opet, i opet i opet.

Istina je,  trebala bi se opustiti, stvarno mislim da bi. Jedino, na ne znam kako.

Toliko se boji da je prenapeta, obuzeta tom stvari, i možda je i dosadna.

Možda je neukusna.

Možda je njezina odluka donesena nakon tog iskustva loša.

Ništa ne kažem.

Pogotovo mi je žao što zlobnike nije poklopila pričom koja bi objasnila što to ona zapravo pita i zašto se toliko boji.

No, danas sam i ja bila u sličnoj situaciji; pitalo me se nešto, ja sam rekla što ću učiniti, i odmah sam dobila punu sobu netaktičnih:

- Ma neeeeemoj to tako, ma daaaaaaaaaaaaaj, bolje ti je ovaaaakoooooooooo...

Nisam objašnjavala. Spustila sam pogled i pomislila na to koliko su ljudi neoprezni; koliko sam i sama ponekad neoprezna i koliko puno, puno puno više pažnje, ljubavi, strpljenja, suosjećanja treba da bi se bilo na visini zadatka, ljudskog zadatka na ovoj zemlji.

Ovaj ću post napisati zato da se razvedrim; zato da dođem k sebi, zato da ovaj svijet postane drugačiji. Riječi, naime, imaju tu moć da mijenjaju svijet, ili barem ono što iz mnoštva svijeta u danom trenu vidimo.

U engleskom world je od worda bogatiji za samo jedno l; samo jednu dimenziju koja se u izgovoru tek malčice osjeti. Riječi nisu svijet, i lažu oni pretenciozni teoretičari i svi njihovi epigoni, kad kažu da je svijet plod naše konstrukcije, ideologije, riječi, i da ljudsko biće spoznaje svijet samo unutar kruga koji mu dozvoljava riječ - i to riječ koju nije sam smislio; nego riječ koju su mu u usta stavile ideologije, hegemonije i opća nesloboda.

Nije to tako; zato uostalom ipak razlikujemo world i word.

Ali vezu nam govori i Biblija, na samom svom početku, pa sve do svojega kraja; Bog je riječima stvarao, i Riječju spasio, a u limitiranom opsegu i mi stvaramo  spašavamo ili proklinjemo, riječima.

Da budem banalna do kraja, ispričat ću vam jednu priču.

Pita sin majku - mama, a što je to NLP (neurolingvističko programiranje, ajmo reć psihološki pravac usmjeren ka postizanju uspjeha i opće harmonije, uostalom ako ne znate, progooglajte). Majka će djetetu - reći ću ti sine, ali prvo moraš nešto napraviti. Odi k djedu i pitaj ga kako njegova arteroskleroza. Dijete ode, upita, a djed provede pol sata u mučnom najbrajanju svojih jada, boli i nezadovoljstava. Nakon što je dijete izvijestilo majku o tome što je bilo, majka ga pošalje da pita djeda kad je bio najsretniji u životu. Dječak ode, to ga upita i starac provede sat vremena veseo, ozaren, pričajući vesele zgode iz svoje mladosti. Nakon što je dječak odlazio, starac je ostao sjediti sa širokim smiješkom, a i dječak je bio veseo i vedar.

Hoćeš li mi sada reći što je NLP, pita sin, a majka mu reče - upravo to što si vidio. Ono što kažeš mijenja svijet u kojem se nalaziš.

Mijenja svijet nas samih (jer ljepše je slušati o mladosti i ljubavi nego o arterosklerozi), ali i drugih - jer se tako bolje čovjek osjeća kad mu pružimo šansu da govori, i proživljava nešto lijepo, nego ako ga sabijemo u kavez njegovih boli.

Ovo nije propaganda NLP-a, iako osobno mogu reći puno lijepih stvari o tom sustavu razmišljanja. Ne mogu možda reći puno lijepoga o svima koji ga poučavaju i koriste, i ne mogu uvijek pohvaliti motive i načine na koji ga se koristi (ali ima li ijednog dobra na koje čovjek svojim postupcima ne može baciti ljagu).

No pustimo NLP; NLP je samo poslužio kao izlika da ispričam ovu priču, i da poantiram - riječi su moćne; ako mogu ubit, mogu i spasit.

Daklem, pišem da se razvedrim, da se nasmijem sama sebi u brk, jer ako uspijem ispričati bilo što vedro, vedrina će biti pravac kojim će moj um ići, barem neko vrijeme.

Dakle, znate li onu priču o etnografu kojeg je jedan čovjek iz plemena gdje je etnograf boravio optužio da mu je ukrao kravu? Priča dalje ide ovako. U tom plemenu ljudi ne razlikuju san od jave - ako je netko sanjao da mu je drugi ukrao kravu, on je dužan kravu i platiti. Dublje pojašnjenje ovog običaja ne znam, ali sigurna sam da ga ima i da se može obraniti na neku njegovu logiku, kao što je to uvijek slučaj s ljudskim običajima. Ostaje samo pitanje je li čovjek doista sanjao, ili iskoristio svoju priliku, znajući da etnograf nije u mogućnosti izbjeći plemenskim običajima.

Hm, ovo me nije razveselilo, valjda jer se ne dotiče mene kao mene.

To je drugi moment stvari - riječi liječe kada znače, dotiču; znate kad EKV pjeva - nije dotakla ništa što bi moglo da boli, nije našla onu pravu reeeč, kojoj verujem....

Osjećam se stvarno dobro samo kad pišem nešto što znači, kad pogodim u onu metu koja je visila negdje u zraku čekajući da je strefim, a ironija je u tome da nadahnuće dolazi kad ono hoće; riječ koja uljepša riječ nije u mojoj vlasti, ne uvijek. I nije sve što nasmije svjetotvorno i dobro; Kundera je dobro zamijetio da ima đavolski smijeh - koji razara, ruši i ismijava, i anđeoski, koji gradi, tješi, liječi. Za taj drugi smijeh ja bih rekla da je gotovo isto što i duhovitost, prisutstvo i nadmoć duha, dakle mudrost, u kojoj je suosjećanje i spoznaja vlastite sitnosti u svijetu.

Pretpostavljam da u raju svi pjevaju i slave Boga bez konca i kraja jer drugo što nemaju za reć; pročišćeni od zla, oni vide, tvore samo dobro, pa zato i pjevaju; mi ovdje ma koliko se trudili uvijek ćemo ganjati svijet riječju, ali nikad nećemo imati posve garantiranu mogućnost da uvijek pronađemo pravu riječ, da izgradimo svoj svijet kao svijet dobra i svjetlosti... i uvijek ćemo morati ponekad i trpiti, otpatiti koju, i provesti neko vrijeme u ambisu između svijeta koji je svijet radosti i ljubavi i svoje uske crnim obojene glave.

Kad bismo uvijek imali samo nadu - da će biti dobro, da će biti izlaza, da ćemo moći i znati, ili da će nam biti dano, da će nam se pomoći - već i tada bi crnila bilo malo, malo, tek toliko. Ali smo izdajice, i umjesto Božijeg obećanja, za realnost uzimamo svoju procjenu - da se nešto ne može, da nešto ne može biti, da će biti zlo, da je nešto promašeno... što je valjda oholost. JA kažem da je Bogu nešto nemoguće; JA sam procijenila da je netko zao, glup i da mu nema pomoći; JA tvrdim da će sutra biti loše i zlo.

E JA moje, evo ti nogom u guzicu.

Ja sam imala baku iz fine kuće; mnogo je stvari smatrala za sramotu i na njih frktala nosom, imala je prilično stroge kriterije valjanosti drugih i nisam je nikad vidjela da je dvojila oko svojih stavova i uvjerenja (što je možda i prosječno ponašanje u dobi od preko šezdeset - sedamdeset godina).

Istodobno, ona je kuhala tako da dvadest godina nakon njezine smrti ja još uvijek oduzimam i dodajem namirnice ne bi li jela poprimila aromu koju im je davala ona; i to nakon što sam probala sve kuhinje svijeta i mnoge, mnoge restorane. Nije me naučila ništa kuhanja; možda zato jer je umrla kad mi je bilo jedanaest godina.

Njezin stil kućanskih poslova je bio majestetičan u jednostavnosti  - tako je perfektno radila po kući da ja tek sad shvaćam da je ikad išta radila - jer kad se ne radi kuća podivlja, a naš dom bio je čudesno lijep. Do prije koji mjesec ZAKLELA bih se da je, mimo kuhanja, bila nepokretna kao fikus. Nijedan suvišan pokret, nijedan nevoljki mig očima, bez suvišnih riječi, a dom je uvijek bio kao nešto iz Marthe Stewart.  Nije si, nažalost, uzela truda da mi bude zen-učiteljica kućanstva pa i u ovom segmentu rekonstruiram, na temelju sjećanja i osjećaja, ono što je ona činila i bila. Učim se biti metla, biti ormar kojeg čistim, biti kada i biti tulipan koji niče, ruža koju treba obrezati, fikus na čije je goleme listove pala prašina jer mi je slaba vajda od toga što sam nekad učila postati luk i strijela.

Posebno je bila impresivna dok je u svojoj fotelji, ukrašenoj čipkama na naslonima za ruke ii glavu, i odjevena u haljinu sa cvjetnim uzorkom, davala komande, ili dodjeljivala džaparac mom silno inteligentnom, duhovitom, zabavnom, mudrom, omiljenom djedu kao da se radi o služinčetu, ili nekakvom prištavom dvanaestogodišnjaku. Ne mogu se zakleti, možda je samo mentalna slika osjećaja, ali čini mi se da nije skretala pogled desno, prema kauču na kojem je djed sjedio. čIni mi se da je u svojoj kraljevskoj nepomičnosti gledala ravno ispred sebe, obraćajući se djedu glasom kao iz neke operne dionice u kojoj smrtnicima progovaraju nebesa.

Ali morate znati da je nju djed iskreno volio; i to ne zato jer je bio papak. Moj je djed bio NETKO, ozbiljno vam kažem. Moja mama voli reći - kad je umro to je bio najveći sprovod, u našem mjestu i svi su uglednici imali potrebu reći koju riječ iz duše na posljednjem ispraćaju - a riječ je bila o čovjeku koji nije imao niti jednu funkciju, nikad nije bio u politici, nije se učlanio ni u jedan klub, a u birtijama s drugima nikad nije sjedio (nije želio, a možda nije niti smio) - popularnost i poštovanje stekao je svojim uzgrednim razgovorima (i s nešto pisanja), putem do placa i natrag. U moje se mjesto doselio kad sam se rodila, da on i baka budu na pomoći mojim roditeljima. Dakle, u desetak godina svoje pozne starosti stekao je respekt i ljubav vjerujem svakog čovjeka koji ga je poznavao. Eh, moj djed. Ali to je druga tema.

Moj ju je djed volio; baš takvu, veličanstvenu, strogu, krutu; volio je kako prebrojava novce i raspoređuje ih sigurnošću Svevišnjeg.

Bila je gostoljubiva, strašno gostoljubiva; njihova je vikendica bila posjećenija od najpopularnijih birtija, a ona u svojim sedamdesetim godinama mogla je pripremiti hrane i pića za desetke ljudi (koji su tako brzo postajali prijatelji) s istom onom nepomičnošću i zen usredotočenošću kojom je mela našu relativno malenu kuhinjicu ili polijevala tri-četiri biljke u dnevnom boravku.

Kad nije kuhala, ili komandirala, gostila prijatelje, slučajne prolaznike i zalutale turiste, moja je baka heklala. Naučila me par osnovnih poteza iglicom, ali nije remetila svoj mir učeći me; vjerujem da je njezinoj perfekciji i sklopu u glavi dječje petljanje bilo jednostavno neprihvatljiv sadržaj. Sve do nedavno mi je to bio samo bedast hobi nekih prošlih vremena, a onda se nešto dogodilo; postupno, prvo preko moje igre s digitalnom obradom skenirane čipke, a zatim i doslovce.

Kad sam razmišljala što da ponesem na porod, kao amajliju, kao nešto što će me povezati u mislima sa ženskom snagom jedino što sam željela bila je bakina čipka.

Odabrala sam jednan mali komadić čipke i dugo zurila u njega. Ljudi moji, što mi je taj nedovršeni komadićak  ispričao!

Gledala sam u toj petljariji konca žudnju, i ostvarenje kućanskog, ljudskog i obiteljskog mira; bakina iglica je splela i vrijeme i prostor u harmoniju, sklad, poredak iliti melodiju; prolaznost je pedantno ukebala u mrežu tankog, finog konca, i svemu kućanskom dodala je aromu mandale, iliti pobjede ljudskoga uma nad kaosom svijeta. Dok gledam tu čipkicu, vidim žensku snagu i potrebu da se iz linije života isplete ljepota; drugim riječima - da se iz nečeg običnog, ravnog i monotonog, uz pomoć veoma jednostavne alatke, i uz minimalne gadgete, feature ili ateliere i troškove zaskoči poezija, harmonija, sklad.

Što na kraju krajeva i jest priča o ženskom životu. Kako od prašine i metle, od sirovog mesa i vatre, od blatnih otisaka po podu i dječje dreke stvoriti predvorje raja; kako od svoje krvi sačiniti dijete u trbuhu.

Moja je baka izrađivala i veoma neobične i lijepe kape, koje je prodavala bez ikakve reklame i bez obrta; žene iz Njemačke i Francuske, iz Londona, Bjelovara, čakovca ili Padove dolazile su u naš stan ili vikendicu na preporuku nekog drugog iz bijeloga svijeta, a baka je uvijek imala kapu za prodati, u dovoljno boja da žena odabere onu pravu. I dolazak tih žena bio je nepomičan, prirodan, i bez uzbuđenja. Baka nikad nije očekivala nijednu ženu, ali kad bi pozvonila, činilo se kao da je samu nju čekala; razmjena bi prošla s jako malo riječi, i s puno ženinog zadovoljstva na koje se baka uopće nije obazirala, kao da je svojim umijećem i mudrošću posve iznad tih zemaljskih emocija. Misterij mi je, naravno, kad je ona nebrojene kape uspijevala izraditi, gdje ih je uopće držala (odnekud ih je vadila, nekad ih je napravila, ali ja taj trud niti u ovom slučaju nisam zapazila) i kako je sve to s kapama uopće započelo. Baka je jako malo pričala, kao i svaki zen majstor (ali moram reći da je imala smisao za humor od kojeg je s desne strane usana imala veoma izraženu boru... većinom je i taj humor bio neizrečen).

Mama mi je dala pet takvih kapa, i meni su divne, iako malo premale za moju glavu (ja sam natprosječna žena, al u fizičkom smislu) pa kapu ne mogu ponijeti na porod iako sam sigurna da bih ispod nje lakše rodila. Znate zašto? Jer žena koja ima nekoga da mu napravi takvu kapu, i žena koja prepozna što je u toj kapi, i u toj čipki, može sve i na domak je  ženske mudrosti, oprostite, ženske zen mudrosti. A to je već koan, i ja vam to ne mogu objasniti zapadnjačkim diskursom.

čeka me porod, ali to me manje brine. To bude i prođe i dobro. Samo prvorotka se može brinuti oko poroda jer ne može zamislit, bidna, što je čeka kad beba  svojom sićušnom pojavom izazove opći badabum. čak je lako za bebu; iskreno da kažem, meni je bilo prilično lako prvih par mjeseci; što dijete više raste, što je pametnije, to i vi morate biti pametniji i pribrani.

Npr. od kad je moje dijete svjesno sebe skupljam igračke, pospremam kuću, krevete, sve po ps-u jer znam da ak ga ne naučim da ću imat jazbinu doma i bit ljuta ko moja mama svaki dan. Jedan čovjek dosta mrlja i maže, dvoje nešto više, ali dvoje ljudi i nekoliko djece - e to je gadna stvar i mora se srezat u korijenu.

Kad se čovjek priprema na ideju da dolazi drugo dijete sine vam da će ono drugo skužit sve rupe u zakonu koje koristi prvo dijete i onda ste gotovi. Ako vam je provedba zakona na razini hrvatskog zakonodavstva u kući imate  korupciju, zakon ulice i sivu ekonomiju. Loše.

Opet kumulativni efekt - jedno dijete bez discipline i reda - problem; više takve djece - nesaglediv problem za ljubitelja reda, lijepe umjetnosti i tabličnog poretka svijeta kao što sam ja.

Imam dojam da moram duboko udahnuti jer ću s rođenjem ovog djeteta zaronit u duboke dubine na jako, jako dugo, pa mi se zato valjda ne spava. Da se nadišem mira i tišine.

Pripremam se isto tako i na bračne brodolome na dnevnoj bazi. Ne znam zašto, ali moj muž živi od moje vedrine, snage i općenito truda i rada; jedan loš dan i on je kao ranjena životinja. Već vidim - mali trudnički išijas koji zablješti na mojem licu i on je već za otpis. Drugim riječima i da se pojadam - niš koristi drage moje, niš koristi.

Malo suza, pa malo ljutnje, al znam - sve mi je džaba. Nula podrške, i to moram uračunat u svoju jednadžbu koju sad slažem. Ma što nula podrške - nek mi dijete slabije spava i nek sam neko vrijeme van normale - svadit ćemo se ko psi jer će me dragi i napadat. U samoobrani... uvjeren da je svaka umorna i ljuta žena zmaj. Što ti napravi poslovna žena-zmajica svom djetetu i pokoljenjima koje dolaze... (kuš, zenženo, kuš o ovome)

Ne znam kako da muža naučim da se ne mora branit od toga što je drugi jadan, da može i uskočit, razvedrit, da mu nije koža ugrožena tuđom slabošću. Stvarno ne znam odakle mu taj sklop u glavi... iako vidim da dosta dobro radi kao štit od svega lošega iz okoline.

I tako ja raspisujem svoju jednadžbu, u nesanici i užasu (jer i sad, bez bebe uprežem tri kuta naše kuće  (veelike majku joj, veeelike, prevelike u svakom pogledu) sebi na leđa i jedva mogu izvući cijelu priču svaki dan... i sve se pitam, neka mi Bog oprosti - što je meni ovo trebalo?

I jedino što mogu sebi reć - smej se, budala si. Proći će i to, a i možda bude bolje nego što mislim. Ok beba, ja okej mama, situacija podnošljiva, bratac miroljubiv... i onda si mislim - moram zaronit tamo gdje je snaga. U vjeru, ufanje i ljubav.

Što drugo mogu, osim se još jednom glasno nasmijat i sebi, i svijetu i svemu što me muči... Ako nam je nešto Bog darovao s posebnom svrhom, to je smijeh. I hvala mu na tome! Nek mi podari što više vedrine u ovome svemu, da isplivam cijela, s obitelji koja nije potresena, rastresena i rasturena... vizavi moje trenutne neuračunljivosti. Iskreno, dok ovo pišem vidim da se od ovog može napravit prava socijalno-feministička balada i manifest, da se sve ovo može gledat vrlo crno, ali koja korist od toga? Razmišljam o ovome i gradim perspektivu u odnosu na sve one životne situacije u kojima ljudi isto tako jesu, i žive, i uspiju; nemam pravo cendrati (osim na svom blogu, ovo je MOJA prćija, skoro  nitko ga i ne čita, ne oglašavam ga, ne zovem ljude, jel tako).

Što vrijeme više ide, i trudnoća napreduje, sve više razmišljam o tome da si podvežem jajnike i više nikad nikad ne dođem u iskušenje da povećam broj tanjura za stolom jer mi je to slatko, jer volim dječji smijeh i puno dječice u kući. Možda imamo kuću za gomilu djece, ali kad razmišljam o Svetoj Obitelji u oči mi upada da oni nisu imali kuću, ali su imali jedno drugo, čvrsto u vjeri, čvrsto u podršci jedno drugome.

Mijenjam veliku kuću s dvorištem za muža punog podrške, vedrine kad je teško, za muža koji ima suosjećanja i brdo pravih riječi u pravome trenutku. E, za muža koji ne napada ranjenog i slabog čim nanjuši krv, suze ili znoj.

Anybody?

p.s. Ne  znam kako sam zaboravila na ovaj moment u trenu kad je život počeo sličit normalnom... i kako sam se odvažila na novo dijete... neka me netko zatvori u ludaru nisam uračunljiva.

Po novom pravilu moje tri godine minus-tri-mjesca staro dijete ne smije prekidati roditelje u važnom razgovoru, u društvu odraslih mora strpljivo čekati svoj red za upadice i nikako ne smije skretati pažnju na sebe ekstremnim fizičkim i glasovnim eksapadama, a osobito ne u svakom živom trenutku razgovora.

I pita on mene, nemušto kako već djeca njegove dobi pitaju - otkud to odjednom; zna reći hvala, molim, doviđenja, ljubazan je, dijeli komplimente, općenito mislim da se osjećao kompetentan u zoni ljudskih odnosa.

Sad odjednom novo pravilo - i odjednom izgleda kao da i nije takav car kakvim sam ga pustila da se doživljava. Teško je to za izdurat.

Otkud to, mama? Otkud odjednom?

Otud sine što si ti prvo mamino dijete, a mama blentava. Htjela sam da uvijek budeš sretan, shvaćen, predoslovce sam shvatila poruku psiho-stručnjaka da dijete mora imati roditeljevu pažnju, i da se prema njegovim riječima, osjećajima i mislima treba odnositi s poštovanjem. Pustila sam te da dominiraš svakim trenom mojih razgovora, činilo mi se logičnim, jadno dijete, da zavijaš ko nesit vuk dok ja jednom dnevno opalim razgovorček s prijateljicama, i da ti je, sirotom djetetu, dosadno kad su roditeljima jednom mjesečno prijatelji bez djece došli doma u vrijeme tvojega budnoga stanja.

Otud sine, jer ti je mama neiskusna, jer je mozak ne služi baš onako kako mama često misli da služi; zato sine jer sam zabrljala u odgoju, kao i toliko puta dosad.

Ajde, ako me sin i neće, zbog otvorenosti i iskrenosti, uvažiti do te mjere da prihvati pravilo bez otpora, barem se ja sama sebi mogu smijati u brk i to svaki put kad svoje dijete, željno centra pažnje, promišljenim metodama odučavam u posve drugom smjeru...

istina će te osloboditi, čak i ako realnost i dalje ostane surova.*