Jednom mi je nekakav tip, ulični slikar kvazi realističkih portreta, koji je imao ljetnu tezgu do moje čitao iz dlana. Nije da sam tražila i nije da sam željela, ali ljeto je bilo toplo, ljudi su dokasna ostajali na plaži i imali smo previše vremena. Uzeo mi je dlan. Ja sam mu to dozvolila kao što bih dopustila djetetu da razgleda resice na mojoj kožnoj jakni. Veselo sam se smijala. Razgledao je moj dlan. Isprva mu je lice bilo mirno, zatim sam vidjela nevjericu, a na kraju je izgledao kao da je vidio smrt. Vratio mi dlan kao da je kužan i spustio pogled.

-         Što je, pitala sam.

-         Ma, ništa.

-         Pa reci sad.

-         Nije baš dobro.

Mahnuo je još par puta glavom, gledajući u pod. Samo je jednim prodornim pogledom u provaliju mojih zjenica naznačio raspone zla moje sudbine. Ja sam se probala nasmiješiti superiorno, ali mislim da je ispalo kiselo; rekla sam kakve su to gluposti. I rekla sam – ma daj stari. Makar, negdje duboko u sebi....

Promijenila sam doktoricu jer je nakon pritužbi na moj stalni umor, kuckanje u glavi i probleme s vidom odmah uputila psihijatru. Psihosomatika, kaže. Ali, gledajte, predugo živim s psihosomatikom da je ne bih prepoznavala. Imam psihologa, stalnog psihologa. U redu sam, psihički. Sada mi nešto jest. Gledala me je kao luđakinju.

Jest, nešto ti jest. Posjeti psihijatra, kažem ti.

Ali, ali ne razumijete...

Razumije ona previše toga. Razumije sve i neka je ne shvatim kao da je neugodna, ali – meni bi trebalo opsežan psihijatrijski pregled.... i evo par tabletica do tada. Za spavanje, za smirenje...

Uto sam se već okrenula i otišla.

Nekoliko dana kasnije imala sam drugog liječnika.

Poslao me je endokrinologu. Ništa u mojim žlijezdama nije funkcioniralo. Dali su mi tabletice. Bilo mi je zlo. Dugo sam ih pila, stvari su došle u normalu i nisam više umorna, ne kucka mi u glavi, ne vidim duplo. Dobro sam, sjajno sam.

Srela sam doktoricu na cesti, podrugljivo mi se nasmijala i nije htjela čuti kako sam dobro. Kako je terapija uspjela i sada moja hipofiza radi kao normalna hipofiza, pa i druge stvari u meni sada rade tako da mi to godi.

 Podsjetila me je na onog mog gatara.

A opet, čudno je to kad se čovjek obraduje zato što se ispostavilo da mu hipofiza nije u redu.

-----------

Napomena dragim prijateljima: Zdrava sam. Hipofiza mi je u redu.

Ova je priča netom nastala. Nije prošla nužnu fermentaciju, ali imam je potrebu pustiti u svijet i baviti se novima, koje se biju za izlazak. Pokušat ću do kvalitete doći hiperprodukcijom.

Ne bih rekla da sam sujevjerna; ali prepoznajem Znakove kojima me sudbina, život, Bog, kako god to želite nazvati, upozorava da nisam na pravom putu ili da moram prihvatiti nešto što mi se u danom trenutku možda i ne dopada. Najčešće osjećam to vodstvo kada su u pitanju muškarci. Kada sam po prvi puta ostavljala bivšeg (iz trećega smo puta prekinuli zauvijek) trčeći na tramvaj pala sam i slomila nogu, a kako nisam imala nikog drugog da se o meni brine, a i nisam gdje imala otići nakon izlaska iz bolnice  – protumačila sam to kao Znak da trebam ostati s njime. Kad je ušao u bolničku sobu nekako se između nas stvorilo neko nečujno razumijevanje; pomalo mučno, ali nekako ugodno. Osjetila sam da to više nije ona veza od prije, kada je sve bilo dobro, ali znam da veze prolaze kroz razne faze odrastanja i znala sam – ovo je sada ljubav. Umorna, iscijeđena, ali ljubav.

A sa onim dečkom je bilo stvarno čudno. Odlučila sam prekinuti s njime, stvarno jesam. Dogovor je bio u Atriju; stala sam u Praškoj i prijateljici napisala SMS kako idem prekinuti s njim i da ću se morati boriti protiv poriva da se opet prasnem s njim, ali neću više dozvoliti da me razvlači kao dosad. SMS sam greškom poslala njemu. Dočekao me sa širokim osmjehom, širokim zagljajem, a nakon prvotne nelagode osjetila sam se sigurno i voljeno, pa nismo prekinuli, ne taj puta.

A sad, u srijedu, odlučim ja napustiti dečka, zapravo zaručnika. I odlučim ja bez njega krenuti na put. Idem malo, rekoh ja sebi, u Istru, kod sestrične, malo prošetati, vidjeti što ima, koga ima. Bilo bi lijepo da se dogodi neka avantura, rekla sam sebi, ali samo ako je sjajna, samo ako je prava. Premda, nema toga. Mislim da se više nikad neću pustiti u avanture s ljudima koje ne poznajem. To ti je lutrija, svim Znakovima usprkos. Jednom prilikom sam prohodala s jednim tipom, bilo mi je dvadeset. Nakon cjelonoćnog ganjanja po Savskom nasipu i duge, duge šetnje ispresjecane poljupcima i šlatanjem, krenuli smo u Pekaru. Onu, na Savskoj na čijem zidu piše „Pekarnica“. Kupili smo dva lisnata sa sirom i jogurte, a kad smo izlazili, ispred nas na cesti ležao je savršen crveni tulipan, netom ubran. A nije ga bilo prije nego što smo ušli. On je kleknuo, uzeo ga i dao mi ga. Ja sam bila SIGURNA da je to to – ne može propasti veza koja započne tako da ti  s neba pa pod noge pada prekrasno cvijeće. Mislila sam da je to anticipacija ne samo lijepe ljubavne priče, nego i crkvenih zvona. Prekinuli smo nakon dva mjeseca. Ispadne da nas ti Znakovi znaju i prevariti; pompozno najave nešto veliko i lijepo, a onda se ispostavi da si u vezi sa propalicom i narkomanom.

Ali, zašto se onda događaju? Kao to u srijedu, to što sam počela pričati. Dakle, nisam više mogla disati uz svoga dečka, zapravo zaručnika. Dosadan je, nemaran, prgav, ništa od ljubavi, ništa od zabave, ništa od seksa. Samo se svadi sa svojim starcima oko te kuće koju oni nama kao daju da je uredimo, pa onda malo kao ne daju, odgađamo datum vjenčanja zbog toga, on je sve mrkiji, sve je manje veselja. Rekla sam mu da ne sluti na dobro ako se budući DOM zagadi tolikom negativnom energijom, kako više nema ni smisla da idemo tamo živjeti, ali on mene ne razumije. Čuje samo sebe, to je loš znak. Molila sam ga da im vrati tu kuću, kaže ne hvala i upusti se sa mnom u životnu avanturu, ali on niti čut. Ma, neću ni pričati o tome, samo se razljutim.

No dobro. I tako ja tu srijedu, par dana nakon trećeg odgođenog datuma vjenčanja u dvije godine, krenem na put. Nisam se maknula od kuće pet kilometara, auto mi stane, posred Avenije Bologne. Murja se dere na mene zašto tu stojim – a zato što sam sama u autu, a auto neće upalit, eto zašto, i molim Boga da me netko ne lupi i ne pomete... i tako stane neki frajer, odgura me u stranu i tako ja stojim, sva četiri upaljena, ni tamo ni ovamo. Upravljačka ploča ne pokazuje ni kvar ni manjak benzina. Auto stao, pa neće. I nazove mene moj zaručnik, pita gdje sam ja. Rekoh, na Bologni, auto mi stao. I dok sam se ja snašla, kaže on – evo me, stižem. Došao je za petnaest minuta, sjeo u auto. Rekla sam mu neka ni ne pokuša paliti ga, ja sam probala sto puta. Nije me poslušao. Okrenuo je ključ, i zapalio auto.

Nisam si mogla pomoći, mislila sam kako mi je Bog jasno dao na znanje da bez njega ne mogu. Ali iskreno da vam kažem, kao da mi je bilo jasnije da to nije zato što smo si suđeni, nego zato što sam ja jedno prilično nesamostalno i neodlučno žensko stvorenje koje opravdanje za svoje postupke nalazi u višim silama, slučajnostima i slično. I možda će se meni auti gasiti, SMS-ovi odlaziti na krive adrese (to mi se dogodilo puno puta, i to baš onoj osobi o kojoj pišem), a noge lomiti svaki put kad pokušam izaći iz neke loše veze sve dok se ne naučim oslanjati sama na sebe.

Ponekad se osjećam kao Marylin Monroe. Krhka, ranjiva, usamljena usprkos svim tim ljudima, usprkos svemu. I zapravo, u mojoj fantaziji ja i vidim tog nekog muškarca koji se o meni brine kao o ptičici, kao o djetetu, dakle ja želim biti nesamostalna, jedino nikako da nađem pravog muškarca  za to. Možda sam si ja podsvjesno sama slomila nogu, možda su moje mentalne sile podsvjesno djelovale tako da zaustavim auto, pošaljem SMS dotičnom frajeru, možda sam kreativnom vizualizacijom sama stvorila tulipan, i sve to samo zato da dam sebi zeleno svjetlo za emotivno-duhovnu predaju muškarcima koji, bez slomljenih nogu, pokvarenih automobila i čuda s neba ne bi, objektivno gledano, imali nikakve šanse.  

Ovako ili onako, auto koji je stao bio je Znak; iz mojih dubljih sfera ili s Neba, zapravo je tako malo bitno. U oba slučaja radi se o neminovnosti protiv koje ja ne mogu – ja ne mogu ili ne želim otići, ma kako mi loše bilo. I to je sada to. Sljedeći datum vjenčanja je 23. lipnja....

Dođe ti meni unuk sa snahom sinoć, obećala navratit, a mali pao putem u neku lokvu tu na cesti pred Konzumom, sav blatnjav, kosa mu se zalijepila na lice, malo i smrdio na neki benzin, ulje, štoli, i moraš malog preprati.

A onaj moj, Miro moja, taman kupio novi tuš.

Ja vidjela u Ferotermu, u izlogu, neki fini tuš, košta preko tisuću kuna. I mislim si ja, nikad nismo bili sirotinja, mogli smo mi to i prije, znaš da je moj Mile vrijedan čovjek, uvijek je znao zaradit, kod njega u radioni uvijek gužva hvala Bogu, al sad – reko, pa kvragu i to šparanje. Stari smo ljudi, pa treba i nama malo da se opustimo, da stanemo pod tuš i da nam se malo kičma opusti. I rekoh ja njemu – ajde kupi nam neki fini tuš, a sve se nadam - vidjet će taj moj i kupit ga. Nekako me bilo sramota Mili reć da kupi taj skupi tuš, pa se sve nadala – shvatit će, svaki dan tamo prolazi, valjda će i njemu zapet za oko, baš lijep tuš. Neš ti – tisuću i nešto kuna, pa nije to nakraj svijeta.

Znaš, Miro, da ti kažem, od kad smo prodali to nasljedstvo od pokojnog mi šogora Ante, on ti je bio gastarbajter, prijevoznik, a nikad se nije ženio, Mile ništa nije kupio ni meni, ni za kuću, mila moja milijun i po EURA, a ja ti živim ko pas, onaj šparhet jedva radi, ormari svi nahero, kuhinja mi trideset godina stara. A nit dugova, nit kučeta nit mačeta pa da se moram brinut kako ću ih hranit. Ni pod stare dane da si nešto nas dvoje priuštimo, a sve mi obećavao, pa kad bude ovo, ono, onda ćemo, strpi se još malo.

Djeca sva zbrinuta, fino žive, Marko inžinjer, Suzana u Saboru, Zdenko građevinar, svi imaju velike kuće, auta, a i dobro se poženili i poudavali, hvala Bogu.

E, da ti kažem to s tušem. Dolazi ti Mile, moja Miro, nakon par dana, sav sretan, kupio sam nam tuš, veli, masažni. Ja se obradovala, kad vidim – mala vrećica, nije onaj moj, ali ajde, masažni je. Križa me bole, dobro bi mi došao masažni tuš, čitala sam u Teni, kažu, dobro je to. Izvadi ti on tuš, a ono, moja Miro, gore nego oni s placa. Dvadeset kuna u Pevecu, kaže mi on, i smije se, sav sretan, kažem ti. Još i crijevo dobio. A dobro, mislim si ja, padaju cijene danas, ta Kina više i nije tako loša, montira ti on tuš, nešto je bio bolji od onog našeg, taj je bio star ko moj Marko, trideset i dvije godine, ali što da ti kažem, bezveze.

E, i tako ti moja snaha i ja tuširamo dijete, sad mu je dvije godine, kadli voda počne nešto slabo curit, ja ti njega pozovem. Dođe Mile, nešto popravlja, sve gore i gore, prejak mlaz, mali plače, a odjednom voda poče curit i iz drške, i na spoju s crijevom, na sve strane. Mali se unezvjerio, a Mile viče na nas da je tuš bio dobar, i da smo ga mi svojim fantazijama pokvarili. Miro moja... ne znaš jel bi se smijao il plakao.

Drž-nedaj, snađe se snaha, skine tu glavu tuša, a ono iz crijeva voda kao iz šmrka. A malog moraš isprat, sav nasapunat. Mali plače, vidim da je snahi prekipilo... ne znam što ću, potapšem snahu po ramenu, i ništa, udri po malome sa šmrkom. U to ti još nestane tople vode, loš nam je taj protočni bojler, čas hladno, čas vrelo, božesačuvaj. Da ti ne pričam i o tome. A mali sve bježi iz kade, nikako ga oprat, ne da se, znaš kakav je, sav vražji, skače po toj kadi kao majmun, skočio, pao, lupio glavom o rub, udri u plač. I moja ti snaha ne zna šta će, mali se baca po kadi, pada, a kada velika, kutna, ne možeš ga ni dohvatit kad se uvuče skroz u kut.

Uskoči ti moja snaha u kadu onako obučena, sjedne uhvati malog, obgrli ga i rukama i nogama, i kaže mi, Ranka, ajmo ga isprat tim šmrkom, što ćemo sad. I tako ti ja šmrkom tuširam obučenu snahu i malog koji se dere i rita, kad se Mile pojavi i izvika se  – da što mi radimo. I ja ti njemu odmah da se tuširamo tušem od dvadset kuna, to sam mu rekla, kad se on poče derati, da sve pokvarimo, da snahi ništa njegovo nije dovoljno dobro, da ga svi koštaju, da ćemo ga uništit. Kažem ja Mili kako ga nije sramota da moramo malog šmrkom prati pored njegovih milijona, a on bijesan, gurne me i uzme tuš, pa ga opet montira, a voda prska na sve strane, mali i dalje plače.

Moja snaha, inače mirna ženica, uze crijevo, povuče ga Mili iz ruku, glava tuša otpadne, crijevo se ote i poče špricati ko ludo posvuda, isprska Milu, Mile sav mokar grabi crijevo, i pade, bio mokar pod, snaha dohvati crijevo i prska Milu koji se brani da mu ne ide u oči, vidim već da ću imati posla cijeli dan, ali šutim, što ću.

Malom već zubi cvokoću, mi svi mokri do gole kože, uto ulazi Marko, i on obećao navratit, veli s vrata što se vi derete, a kad nas vidi onakve, zgrabi dijete, omota ga u ručnik, i vikne u čudu da što mi radimo, a moj će ti Mile da svi zijevaju samo na njegove pare i da je njemu bolje odmah u grob.

Ne mogu pisati, a moram pisati.

Pisat ću.

Onako kako mislim da ne bih trebala.

Live.

Live javljanje iz kuršlusa.

Stare kosti, stare navade gledaju sa strane iskorak moje hrabrosti i uspjeha i džagaju je, provociraju i opiru se jer su teške, jer su trome, jer su uhodane. Jesam li sigurna?

Jesam, sigurna sam. I jedino što u toj rečenici ne štima je koncept prvoga lica jednine – ja.

Jerbo su i stare ofucane kosti ja, kao i ova koja se ne boji. I opet – ja je i ova koja gura i vidi, ali i ona koja stalno smeta i traži rupu, traži propust. Predugo se poznajem; stare kosti zašute i priviknu se nakon nekog vremena. Znam ja koja će ja poubijati ostatke starih navada, kao što su homo sapiensi sa lica zemlje pomeli neki miroljubivi svijet kojem je oružje bilo nepoznato. Sve znam.  

Ima jedna pjesma o tome; nekad davno sam je slušala, ali da me ubijete ne znam tko je tip, jedan od onih opskurnih, a sjajnih. I nikako da opet naletim na nju. Ako tko prepozna, molim da je javite.

Sama sam. Moji bliski su u jednoj zoni ugode. I kada im kažem – uspjela sam ukoče se u istoj onoj dilemi koja me izjeda i njihove velike oči traže gomile energije da saniram njihov strah; za mene, sa sebe, za svijet koji se valja iza svega, a koji će možda pomesti i dobre i loše stvari koje čine moju sigurnost...

Ne mogu sanirati još i tuđi strah.

Samo šutim, podcikujući i valjajući se u znoju i nemiru; sama sam; priče se ubijaju. Riječi se ubijaju. Ja se koleba, ja skida staru kožu; ja se razbija o obale; ja ratuje; povijest će pisasti pobjednica; a otpori su jaki.

I dok moje dijete spava na jednom mom ramenu, osjećam teret na drugom. Budim se, prepadnuta fizičke pojavnosti mojih misli, i onoga što se iz mene rodilo. Budim muža; glasnice su mi stisnute i samo gusto šapćem, on me gleda. Ne izlazi zvuk. Kao i u snu. I dok sam budna, nikome ništa ne govorim jer se priče u meni ponište i pobiju. Dok oružje govori, muze šute. Možda je to ta stvar.

Mir je tamo gdje je most sačinjen. Kada znaš gdje te most vodi, a moje stare kosti smetaju i izdižu se i kočopere, dižu suvišnu prašinu; um mi nije dovoljno miran da kažem, a pogled zamućen unutarnjim borbama.

Udahni. I osjeti. Osjeti kako srce finišira trku. Kao maraton. Trčala sam maraton. Postoji ta jedna kriza kada misliš da ne možeš, kada nemaš više ni cilja ni jasnoće; postoji trenutak u kojem je tijelo teško, stare kosti se bune. Ovo je takav trenutak. Neljudska žudnja u prsima nemilice odvuče cijelu menažeriju iz blata i ide se dalje. Nikad nisam uspjela racionalno pojmiti što je to, tko je to. Makar, znam. To je ja. Jedino pravo ja.

Zatim ekstaza u kojoj droge tijela djeluju kao pojačivači čula i u kojoj je sam put zadovoljstvo; opasna faza o kojoj postaneš ovisan.

I pred kraj je sve jasno. Sve. I da ti je tijelo izliječeno endorfinima; i gdje ti je cilj; znaš i koliko je tijelo staro i kosti umorne; znaš koliko si blizu, i koliko si daleko. Kraj je prejasan; bez zaborava ijedne stvari. Tada sam trčiš, vukući i stare kosti i endorfine, i sebe i svijet, i svoje pretke i njihove riječi, a kad istrčiš znaš da si istrčao i odjednom sve što te je vuklo do cilja odjednom nije tako važno. Iza cilja stvari imaju posve drugačiju perspektivu.

I samo je stvar kakve trke trčimo. Moj se tata brine za mene. Brinuo se i onda, kada sam trčala; potajno je našao trenera da ga upita može li me to ubiti. I što da učini. Brinuo se i prije, i sada se brine na isti način. Zašto; pita me, zašto ti to treba?

Ne znam. Maraton, supermaraton, dalje, jače brže, umoriš se tek pred cilj. A cilj se sam postavi dok još ima vremena, dok plutaš u majčinoj plodnoj vodi.

Ima ta točka posred prsne kosti; ona kao da ima zasebno jedro koje vuče sve ostalo; i stare njurgave kosti, i trome misli; ima neki vođa u meni koji mi ne da mira. Ja sam taj vođa; ali tko su ostali? Tko je ja kostiju, tko je ja starih navada? Ja. To sam ja.

Jeste li kad vidjeli maslinu koja živi gdje nijedno živo biće ne bi trebalo; nahero je, tesana burom i tlom kojeg nema?

Trkačka ekstaza može trajati satima; nekad ona isljuči obrambene snage organizma i ljudi pomru trčeći, sa osmjehom na licima. Ali sjećaš je se kao trena. Borba za nastavkom u kojem svaki komad čovjeka pjeva svoju pjesmu, a neki neljudski glas sve skupa tjera kako njemu paše možda traje par minuta, ali djeluje kao vječnost.

Željela bih sjesti. I sjediti. Dok ne prođe. Kao groznica.

Jednom sam naučila kako to proći. Imala sam operaciju pod slabo pogođenom narkozom. Bol je bila prejeziva. Između halucinacija i čupanja cijevi iz sebe pribrano sam govorila sebi – ovo će biti prošlost. Gledaj, ovo postoje prošlost. Postalo je prošlost. Imala sam 16 godina. Nakon toga sve postaje prošlost pred mojim očima.

Gledaj, ovo prolazi. Proći će. Proći će. Uroni u užas, izroni. Uroni. Uroni. Kao valovi na pješčanoj plaži. Kao udisaji i izdisaji. Udahni, izdahni. Osjeti navalu, osjeti popuštanje. I veseli se. Dobijaš vrijeme života; osjećaš kako vrijeme mili!

Na toj operaciji, sjećam se lica. Liječnika, sestara. Sjećam se kasnije mame i tate. I neljudskih bića iz halucinacija. Sjećam se brige i bijelih kuta. I sjećam se potpune i neizrecive samoće.

Sve što su oni radili bilo je da umire svoje savjest i profesionalne dužnosti. Bol je bila moja. Borba je bila moja. Mojih tkiva, mojeg tijela, mojega uma. Bio je mjesec i čempres, kroz prozor,; u krevetu do umirala je starica sa neljudskim krikovima. Uroni, izroni. Uroni, izroni. Ništa nisam mogla govoriti, kao i sada.

Prošlo je.

Proći će.

Proći će.

Opet ću pisati.

Opet ću govoriti.

Udahni. Izdahni.