Večer uoči blagdana Svete Obitelji provalili su nam u kuću... odnijeli nešto novca i vrijednosti i ostavili naš dom ispremetan, a nas s osjećajem tuge i zbunjenosti... koj ružan osjećaj!

Slavlje Isusovog rođenja u mojoj kući prožeto je s puno meni nemilih poslova. Izrada kolača prlja kuću, a djeca koja rade kolače od kuće rade ljepljivu psetarnicu i sve to treba čistiti opet i opet; puno je veša i želimo da je sve čisto, svečano i lijepo. Badnjak i advent znače kanticu posla više svaki dan - a ionako mi se čini da radim više nego što mogu.

U nekim trenutcima najradije bih nekamo pobjegla; prijašnjih sam godina nagovarala muža da Božić provedemo u nekom lijepom plaćenom pribježištu, u nekim toplicama, ili negdje na moru, i da dobri ljudi uz malu naknadu za nas urede prostor, skuhaju jelo i posluže kolače. Da neki drugi ljudi iz sebe poklone osjećaj Božića i veselja i zahvalnosti.

Moj muž to nikako nije htio, a i ja sam se pomirila da mi je ipak lakše kod kuće, nego s pakiranjem i putovanjem i svim radostima koje drečeći u autosjedalici priušte malena djeca.

I tako sam ja u svojoj kući koja neodoljivo podsjeća na štalicu.

Moje starije dijete je maleni kozlić, i mjestimice prašćić, moje mlađe dijete je nešto nalik malenoj peradi, kakvoj guskici, purici ili koki. Puno pokreta, puno buke i nerezonskih poteza, rušenje i razbacivanje, puno glasa, i deranja, puno meketanja.

A ja sam vlasnica pansiona koja kaže Isusovoj obitelji - nema ovdje mjesta za vas. Prepuno je stvari, i posla, i nemojte ući kod nas. Kad spremimo, kad budemo mirni... kad...

Ali nisam, ipak nisam vlasnica tog pansiona. Nije da ne bih bila, da sam iole manje svjesna da nema života nakon onoga - "KAD"; nakon prvog kad dolazi drugi kad, i jedino što ja mogu reći je da je život tu i sada, i Isus se ponovno mora roditi u prljavštini, mimo sjaja i blještavila, Isus uvijek iznova dolazi ponizan, zahvalan za ono malo topline koju pruža štalica.

Samo da je u našim srcima raspoloženje takvo da dopustimo Isusu da se rodi; a Isus se može roditi za mene onda kada se ne žalim na spremanje i pečenje, nego onda kada sam radosna jer moji kozlići i purice rondaju i prljaju i razvlače... onda kad prihvaćam ponizno svoju nemilu poziciju jedne žene na dvoje djece i neurednu kuću.

Isus će se roditi mojoj djeci, i Božić će imati svoj puni smisao, ako ga dozvolim u svojem srcu - srcu koje radi i trudi se i trpi (da, i rad, i djecu, i umor, i bol) - i ako ga dozovem u svoj dom.

Dođi, Božiću, dođi, iako je sve napol, iako je ovo štalica, jer Bože, ja Ti ionako nemam što za dat osim bijednog zaklona u svom bijednom srcu, i bijednom domu, i hvala Ti jer Ti je to dosta da nam se rodiš. Rodi nam se, to je najvažnije.

I daj, Bože, da dam djetetu ljubav i toplinu kroz mučni i dugotrajni posao, jer to je realnost u kojoj živim. Ne mogu ih voljeti u miru i s vremenom - kad ga nemam.  Daj da ne budu sami kao što sam ja bila sama uz moju majku koja je spremala kao da nema sutra, i koja je pekla kolače kao da će nas oni spasiti, i koja je od bora i slavlja radila prokletstvo svima nama.

Daj da svaki tren ovog Badnjaka bude slavlje u našoj neznatnosti, i daj da učinim što mogu učiniti, i budem zahvalna za znanje da sam krhka i slaba i da će moj dom i moje srce uvijek biti samo štalica, ma koliko snage i ludila u njega ulupala - pa je bolje raditi razumno i polako, pa koliko ima. Utjeha mi je samo to da se u toj štalici ima roditi Bog.

Čestit i blagoslovljen Božić svima!

Ponekad me uhvati malodušje i zagledam se u sebe i pomislim kako ništa, ali ništa ne vrijedim; moja postignuća i moji koraci, moj položaj u životu... sve je to jedno veliko ništa.

U dijelu te spoznaje, koja se ponekad rađa na granici sna i jave, osjetim smijeh poniznosti koji oslobađa, dok u drugom dijelu osjetim bol i grč. Hiću reći da u toj mojoj misli ima i zdravog i nezdravog dijela.

Ovih dana, posve neočekivano, sunulo je iz mene puno ovog drugog - grč zbog bolnog osjećaja da "baš i nisam nešto". Taj osjećaj baš paralizira.

A dogodilo se to kad mi je bila potrebna ljudska pomoć, a nikoga nije bilo da mi pomogne. Nikome moja nevolja nije bila preča od onoga što radi ili je htio raditi. Roditelji su rekli da nisu mogli spavati, da ih je grizla savjest jer su odlučili ne doći k meni, ali su odlučili da neće doći, a ja sam to prihvatila i od srca rekla - nemojte. Ne želim ništa što mi od srca ne želite dati.

Sestra nije uopće pomislila da je moguće tako nešto kao nesebično pomoći kad treba, a ni moji prijatelji nisu bili tu za mene u tom trenutku.

Suprug je bio, ono malo fizičkog vremena sa mnom, ali nije razumio; nije htio, nije mogao - svejedno.

Bila sam sama.

I tada sam shvatila - nije to grč što "ne vrijedim ništa" - nego što ne vrijedim nikome, tada u tom trenu, dovoljno da bude uz mene.

Naš duh nema drugoga mjerila osim u bližnjem (i u Bogu koji je ultimativni bližnji u trenutcima samoće); nema konstrukcije vrijednosti čovjeka same po sebi; ima samo to da nas vole, da značimo ili ne. Iako možemo biti dopadljiviji drugima ili se ponašati tako da smo antipatičniji, ipak je to koliko nam drugi izlaze u susret, i koliko mi drugima idemo u susret, stvar prije svega osobne slobode i izbora. Tuđa ljubav, ili pomoć - to je nešto na što nemamo puno utjecaja, a opet bez toga sebi ništa ne vrijedimo, jer nam se čini da sami po sebi ništa ne značimo. Čovjek je biće nemogućnosti - naše puno ostvarenje zapravo je u velikoj mjeri van nas samih.

U trenutcima takve samoće čovjek se stvarno osjeća kao da pada u provaliju - gdje nema ljudske topline, ostaje samo ponor Svemira i dalek zvuk Božije ljubavi, koji je tada sigurno krilo života u koji skačemo, grlivši svoju vjeru snagom očajnika, podsjećajući se kako se i sam savršeni Bog povremeno osjećao sam i izdan, i kako ljudska ljubav ponekad zna zakazati.

Pitala sam se zašto je to tako, i zaključila da je to tako jer imamo buku u glavi, jer ponavljamo svoje opsesivne misli, jer tragamo za materijalnim dokazima svoje vrijednosti, jer se uvlačimo u halapljivosti i grijehe - i nema mjesta za suosjećanje i ljubav - jednostavno nema. Kao što nema mjesta za čaj ako si šalicu napunio kavom. I opet - gledam svoje bližnje i pitam se - bore li se i oni sa tim grdim osjećajima koji nam govore da ne valjamo i da moramo imati više, biti više, truditi se - pa ne stižu biti i iskusiti blizinu s drugima? Možda, a možda i ne.

Vidim i to da su bližnji izgradili licemjerje, i neku glazbu odnosa, kao neki elevator music u kojem se ugodnim tonovima izbjegava sukob, a sa njim i bliskost; to je prostor u kojem ne smiješ pitati što želiš, da se druge ne bi suočilo s time da oni ne žele dati ti što trebaš, i u kojem se bezbrojne rane života ližu tom ranjenom prividnom obzirnošću; životom sanatorija usred svijeta.

Iza sve ove boli, iza sve samoće čovjek shvati i još jednu stvar - da je sam jer je stranac sam sebi, da ne zna što misli, i želi, i ne gleda svojim očima, i ne misli na sebe na onaj pravi način, koji rađa obzirnost prema drugima.

Biti svoj, biti zdrav, a opet otvoren za druge, i čist od sebe - to je put kojim ja želim ići u svojoj samoći, i u svojoj ljubavi. Mislim da samoća i ljubav idu ruku pod ruku, ako su iskrene... Samoća je cijena ljubavi.

Nemam vremena oprati kosu jer moj ritual pranja kose traje bar dva sata, a nisam spremna mijenjati ga. Prije pranja kose oklijevam nekih 45 minuta jer se moram raščešljavati do u detalje što mi je tlaka, a zatim šamponirati svoje duge kose i u više navrata stavljati i ispirati regenerator.  Iskreno mislim da mi je bed jer nismo montirali policu u tuš kabini pa mi se ne da pri pomisli da ću se morati sagibati par puta po regenerator i stavljati ga nazad. Ta moja neljudska visina od 180 cm... Tako da pranje kose započnem kavom, surfanjem, ili čitanjem neke dobre knjige. Na koncu ostavim knjigu i skinem se i uđem u tuš kabinu ko da idem na klanje.

Zatim ostanem pod tušem 45 minuta i furim se vrelom, a zatim ledenom vodom, pa se zanesem u kapima vode i zamišljam da sam pod slapom, gola i slobodna, i da se smijem i da je život ljetno ferije. Pred kraj ostajem pred vodom jer mi je muka od pomisli na feniranje.

Dajem si riječ da ću se fenirati onako fino pa da izgledam ko rasna žena, ali oklijevam toliko da me muž zove i obitelj i svi (jesam li dobro i jesam li živa) i na koncu u žurbi i panici prevrnem kosu prema podu i sušim čisto da osušim, a zatim izgledam jadno i raščupano, a kosa mi je opet bolna točka, pa ću i za par dana opet oklijevati pri pranju jer znam da sam neuspješna u tome da je operem efektivno i uredim tako da je lijepa... Čekat ću dok se ne zamasti tako da mi u špagetama pada niz odjeću. Nitko iz moje obitelji ne zna za tu okolnost jer nitko nema tako dugu kosu, osim moje sestre koja ima isti ritual pa šuti. I zato mi muž kaže - ajde, odi oprati kosu, znam da to traje satima... No, jako voli dugu kosu pa se žrtvuje za njezin opsatank. Kad želim time out od dva sata, ja odem prat kosu - perem je tri minute, a ostatk vremena se glupiram.

No, i nakon svega toga opet ću si dati riječ da neću biti lijena guzica i da ću narečenih dva sata provesti u laganom uređenju kose, umjesto u premišljanju o tome kako mi se ne da...

Ali sam napredovala. Više se ne žalim mužu kako nemam vremena prati kosu. Sad se žalim na samu sebe, ali još uvijek nisam dorasla do nikeovog slogana - do jednog običnog JUST DO IT.

 p.s. Kakve veze imaju biseri? Pa budući da jučer nisam ispunila svoj plan da ću oprati kosu, stavila sam biserne naušnice (prave) i time se kvalificirala u svinju. Zanimljivo je da sam dobila kompliment glede naušnica usprkos kose. Možda se bojim bljeska svoje ljepote kad bih još imala i predivnu kosu?! Previše bi me hvalili pa bih izgubila interes za nutarnje i postala površna glupača?

Kako je lijepo živjeti svoje dane bez glave u narednom projektu, s puno praznih minuta, kao prazne kajdanke u koje stanu i improvizacije, i greške, i pauze!

Kako je dobro kad malo toga moraš, i kad se svojem životu možeš posvetiti bez da gledaš na sat.!

Konačno sam došla do toga... jer sam shvatila da je stvar jednostavna - kad se odrekneš potreba, žudnji i želja koje ti se čine bitnijima od života.

Odustala sam od puno toga da oslobodim pristup zraku, ljepoti, i jednostavnosti života.

Rastuži me ponekad koliko toga ne znam - a volim znati, neću moći, možda nikada neću napraviti.

Znate kako pjeva Giovannoti - Non mi basta mai... - e, meni je tako prije bilo.

Sada znam - velik je trud potreban da ti bude dosta, da prihvatiš svoje napol završeno tijelo, i napol oblikovanu dušu, i sebe, običnog, i da s time što imaš živiš poniizno i sretno u momentu.

Od kad više ne pristajem bez promišljanja na sve žudnje svojega srca i uma stignem gledati ljude u oči. I komunicirati bez riječi u tihom toplom zajedništvu s ljudima s kojima sam u kontaktu.

S djecom, koja mi na taj način predaju predivne tajne Svemira, Stvoritelja i Ljubavi. S tetom u dućanu, s mužem, i obitelji, s prijateljima, s Bogom.

Sve manje, podsjećam se, što manje...

A tako je teško u svijetu u kojem živimo održati taj minimalizam, stvarni minimalizam i radovati se kao dijete životu kojeg ne možemo uhvatiti za glavu i za rep.

Nema cilja (osim onoga da zaradimo Nebo)... mi smo cilj, trenutak je cilj... odraditi ga s lakoćom velemajstora... slobodni od imperativa, i zadovoljni, uvijek zadovoljni onime što imamo i jesmo.

Nevolja je, istina, nevolja je to, glupa i sitna,

a ti baš ne razumiješ kako je ispod mojega skalpa

gledaš me vedro i blistavo,

gledaš me kroz staklo, bez zvuka, mirisa, tona,

govoriš s blesimetra

a ja doista ne znam kako je tebi

ali usne su ti sočne, kao puževi,

volim te,

usred prašine, prljavštine oko stopala,

ljubimo se dok vjetar propuhuje,

samo kratko, i tiho,

volim te,

volim te čvrsto,

volim te, da, onako - umrla bih za tebe,

tako smo razgovarali kao djeca - da li bi umro za voljenog...

bih.

najljepše je kad te volim

najradosnije je kad te hrabro volim

 ne bojim se više voljeti

beskraj tvoje duše, beskraj Ljubavi,

onkraj Ljubavi ionako ništa ne postoji,

ništa nije ispred Ljubavi,

a za mene, sitnu, za mene običnu

ti i djeca, vi ste porcija moje ljubavi.

Neki ljube sve ljude,

neki vole svijet,

čine dobro stotinama,

a ja... vama.

vi ste moja doza beskraja,

beskraja ljubavi

I kad sam pobjegla na misu,

da budem malo sama,

da se odmorim od svega,

osjećala sam se prazna, bez tebe, bez njih, malenih.

Ja više nisam ja bez vas.

Ja sam samo u mi.

u ljubavi Ljubavi, moja ljubavi!