Nije važno sta učis; ali, kad si vec jednom poceo nešto da učis ne smiješ to napustiti dok to ne savladaš. Nije vazno sta ispituješ ali kad si vec jednom počeo to nesto da ispituješ, ne smiješ to napustiti dok to potpuno ne shvatiš. Nije važno sta pokušavaš da smisliš, ali kad si već jednom pokušao da smisliš, ne smijes to napustiti dok to ne osvojiš. Nije važno sta pokušavaš da prečistiš, ali kad si već jednom pokusao da nesto prečistiš, ne smiješ to napustiti dok to jasno i odredjeno ne prečistiš.
Konfucije
Ja sam dokaz kako čovjek sve može, ako to jako želi. Evo, do skoro tridesete godine (od čega 12 van roditeljskog doma) uspijevala sam eskivirati sljedeće radnje:
- kućanske poslove
- pranje rublja
- peglanje
- pečenje kolača
- obiteljsko-društvene obveze koje su mi bile ne-zabavne
- rutiniziran život
- ljubavno-emotivnu predanost u smislu ustrajnosti, sposobnosti da drugoga, kad to treba, stavim na prvo mjesto, da se nečega odreknem ili da nešto učinim što možda ne bih - u interesu veće sreće, zajedništva i ljubavi
- ustrajnost u odabranim aktivnostima - dok nisam prihvatila majčinstvo kakvo ono zapravo jest, a s njime i potrebu da imam dobar, čvrst i ljubavlju ispunjen brak, što pak ide s urednim i lijepim domom, hranom, odjećom i sređenim financijama i sl. - odabirala sam zanimacije, poslove, preokupacije, društva... na bazi proljetno-ljetnih i jesensko-zimskih kolekcija; kad izgubi sjaj - baci, kupi novo
- financijsku odgovorst
Drugim riječima, ja sam vam bila lijena, sebična guzica, prilično prevrtljiva i nepouzdana u odnosima, odlukama i angažmanima. Naravno, bio bi ovo idealan svijet kada bi se moglo reći da sam ja - ili bilo tko drugi - odabrao naopak život iz unutarnje sreće i vlastite odluke. Od kad manje sudim sebe, manje sudim i druge - ma što god radili, a da nije ljubav iz Ljubavi, radimo iz ranjenosti i bola... čak i ako izgleda zvjezdano i posuto cvijećem neobuzdane mladosti.
__________________________________________
E sad. U tom mom tridesetogodišnjem slalomu između onoga što ne bih uspjela sam propustiti niz dobrih znanja, sposobnosti i vještina koje bi mi sada sjele ko kec na jedanaest.
Kako, ljudi moji, recite vi meni, u jednom danu uspjeti priskrbiti hranu i piće, odjeću i urednost, sebi pristojan i lijep izgled, djetetu majku, mužu ženu, prijateljici prijateljicu, roditeljima kćer, svekrvi snahu, bližnjima bližnju... kako u istom periodu ispeći kolač i mariti za financije, zvati majstora kad zatreba, ili svim snagama pustiti muža da to popravi (i sa smiješkom prikriti krajnju nevjericu), otići s frendicama i nasmijati se bez da te guši ono suđe ono rublje, majčinska grižnja savjesti, čitati knjigu kad je vrijeme za to i i i i i i i i......... popis je beskonačan.
Usput, nije toliko težak izdvojeni element ovoga ili onoga - nego zbir svih elemenata u elegantnoj, suvisloj i neumarajućoj izvedbi. Isto tako, nije toliko problem kuhanje, koliko cijeli kompleks majčinstva. Nije mi dovoljno da imam neki ručak, važno mi je da se i nakon kuhanja mogu osjećati i ponašati kao kad smo Zakoniti i j a bili sami, i nepredviđeno sjeli u neki restoran nešto pojesti, uz ćakulu i smijeh. Hoću biti majstorica ovoga zanata. Hoću usavršiti gađanje lukom i strijelom u mom majčinstvu, braku, kuhinji i domu. Neću da osjećam težinu luka i strijele, da me ždere meta i izjeda sve to - hoću biti strijela, luk i meta.
E, draga moja... sjeti se Konfucija - kad si počela, onda i završi.
Ironija je da nakon mojih studija i učenja, tečajeva i bla bla predamnom stoji gromada onoga što sam uvijek smatrala zanimacijom za niže inteligentna bića - kućanski poslovi, kućanstvo i obiteljski odnosi - a ja imam osjećaj da se radi o nuklearnoj fizici. Ma još teže.
Kad učiš nuklearnu fiziku imaš brate vremena, prostora, i svi te gledaju onako - ona STUDIRA. Pa si popiješ kavu u intermezzu, pa odeš s frendicama u šoping, koji tulumčić... sve može stati kad učiš nuklearnu fiziku, ili kad se odlučiš na neku bohemštinu ili slobodno umjetničko zanimanje. Iskreno rečeno - tako sam ja sebi to predočila, a nema nikakve prave logike niti smisla u tome po sebi; ali treba puno rasti prije nego što odvojimo svijet od svoje mape svijeta, tog šugavog papirića koji nas prečesto odvaja ne samo od drugih, nego i od nas samih.
Mislim da me je od učenja životnih vještina u temelju odbio primjer bliskih mi žena tijekom odrastanja - od moje majke, preko susjede Pedantne i ostalih maminih prijateljica koje su mrzile dušom i tijelom svoje kućne poslove, svo to kuhanje, i brigu, muževe, njihove košulje, bračne okove, dječje zahtjeve i pubertetske probleme, a ponajviše svoje jadne naporne živote.
One su toliko mrzile sve te kućne obaveze i taj "jebemtiživot" da se ničim nisu bavile osim mržnjom na iste; nalazile su se na kavama da se žale jedne drugima kako moraju ići spremati - kao da će im metla vadit nokte naživo, čisto da vam dočaram. U vremenu provedenom na tim žalobnim kavama mogle su proživjeti život rock-zvijezde, napisati nebrojeno mnoštvo ljubića, ili biti hostese na svakom lokalnom zbivanju, i opet skuhati nekakav ručak, i posisati tih 60 m2 socijalističkih stanova, pa čak i poslušati laprdanje svoje djece, o određenoj dozi bračne intime da ne govorimo. Baš sam imala lošu sreću s tom nezgodnom bandom buntovnih žena koje su mi davale prve informacije o tome što me čeka ako se upecam na taj klasičan život. - ono što su one držale za klasičan život... I tako sam ja odlučila poslušati svoje loše uzore i povjerovati da su:
- muškarci sebične svinje - ako im ugodiš, ruku ti odgrizu
- seks dosadan
- kuća prokletstvo
- brak patnja
- djeca ništa nego dosadne krvopije
- običan život nedostajan njih, a i svakog drugog
- da se ne može živjeti i jedno, i drugo i treće - dom, zabava, ljubav
I tako, puno godina kasnije, nakon što sam bila u centru zemlje, i do mjeseca, nakon što sam istražila svaki mogući kutak ljudske spoznaje i mjesta za ljudsko srce; nakon što sam bježala od i bježala ka pronašla sam svoje srce u jednom ćošku svoje kuće, zvane dom, kako me moli da se manim ćorava posla, da zaboravim riječi loših uzora i povjerujem u veliku istinu - kako je velik čovjek plod ustrajnosti u malim stvarima, i kako je lijep život posljedica truda, a nikako bijega, ogovaranja, pristajanja na ulogu nemoćne žrtve i tako.
Velemajstor života postat ću samo trudom, učenjem i vježbom. Nije lako, ali nema alternative. Ili ima - da sjedim sa susjedama i ritualno proklinjem uz desetu kavu i kutiju domaćice...
Samo što sad nema gledanja kroz prste. Nije više studij, nego dani života. Ništa ne čeka; mislim, nigdje ne gori, ali i ništa ne čeka. Nema popusta - dijete ne stoji otklopljeno na školskoj klupi poput knjige, čekajući mirno da ti savladaš neki božićni kolač ili da odeš vani na kavu, u neki stvarno opuštajući birc. Bilo bi lakše da te neke stvari već znam iz vremena kad vrijeme nije bilo ovako gusto - ali gdje smo - tu smo. Počela sam, i sad ću poslušati Konfucija - sad ću ići do kraja.
I teže su nauke tijekom mojeg učenja i obrazovanja postale rutina; no gadan i izazovan dio svega toga je da je za osvajanje slobode u djelovanju (što jest vještina) potrebno rada, znoja i rada i znoja i truda, vjere, optimizma, ljubavi...
Kao ples. Sad učim korake, zamršene, i ponekad imam dojam da plešem na sve četiri, plus isplažen jezik i moja majka samo vreba kad će mi skuhati kavu-proklinjaču. Nikada, nadam se. Nikada. Uvijek me u svemu pokretalo i malo inata, pa je valjda dobro da ga i ovdje ima.
Ma kako bilo, neću spasti na kavu proklinjaču. No, vrlo bi dobro bilo da ne završim na natjecanju u brzini metenja, pravljenja 100 vrsta kolača i slično... jer tome sam sklona, a to nije nikakva poanta.
Poanta je u vremenu za ljubav, u miru, sreću, ostvarenju.
Miša mu njegovog, sve te životne stvari trebale bi bit ko pranje zuba; nek tijelo radi, tako da duša ima prostora za let.
Kako držati red i disciplinu?
Budi dosljedna i nemaj straha biti i mama koja zna reći ne. Ponekad kad gledam roditelje danas neminovno se pitam kada je ne, ne može, ne smiješ i sl. postalo zabranjeno. Ispada da su svi u strahu da dijete ne bude nesretno, da jednog dana ne bude moralo na terpaiju radi zabrana ili što već i onda se dovode u situaciju da im dijete skače po glavi. Odgoj znači naučiti dijete da poštuje pravila, od pravila pranja ruku nakon wc do pravila ponašanja u društvu i famoznog pravila da je mamina (tatina) zadnja ... zašto? zato što je mama! Mame imaju pravo na povremenu diktaturu, to im dolazi s opisom radnog mjesta.