Junaku se srce ražalilo,.
Žao mu je ljube vijernice,
Žao mu je čeda u kol'jevci,;
Ðe ostade od mjeseca dana,
Pa od lica suze prosipaše;
Ugleda ga tanana nevjesta,
Krotko hodi, dok do njega priđe,
Krotko hodi, tiho besjeđaše;;
"Što je tebe, dobri gospodaru!
"Te ti roniš suze od obraza?"
Al' govori Mrljavčević Gojko:
"Zlo je, moja vjerenice ljubo!
"Imao sam od zlata jabuku,;
"Pa mi danas pade u Bojanu,
"Te je žalim, pregoret' ne mogu."
Ne sjeća se tanana nevjesta,
No besjedi svome gospodaru:
"Moli Boga ti za tvoje zdravlje,;
"A salićeš i bolju jabuku."
Tad' junaku grđe žao bilo,
Pa na stranu odvratio glavu,
Ne šće više ni gledati ljubu;
I kad bol postane neizdrživa, on, metaforički, upali tv. Jer nema tako važne žene, kao što je kuća, kao što je upisivanje u povijest, kao što je vlastita karijera i toranj, falusni simbol istaknut tako da konkurentima bude krivo kad ga vide. I tako sirotica, misleći kako će samo donijeti majstorima ručak (svi vi koji ste imali majstore doma znate kako je ova situacija tragična i iscrpljujuća i bez dobroga ishoda) dopada šaka ljudima koji hoće sebi sazidati toranj:
A dođoše dva Mrljavčevića,;
Dva đevera Gojkovice mlade,
Uzeše je za bijele ruke,
Povedoše u grad da ugrade,
Podviknuše Rada neimara,
Rade viknu do trista majstora;;
Al' se smije tanana nevjesta,
Ona misli, da je šale radi.
Turiše je u grad ugrađivat',
Oboriše do trista majstora,
Oboriše drvlje i kamenje,;
Uzidaše dori do koljena,
Još se smije tanana nevjesta,
Još se nada, da je šale radi.
Oboriše do trista majstora,
Oboriše drvlje i kamenje,;
Uzidaše dori do pojasa,
Tad' oteža drvlje i kamenje,
Onda viđe, šta je jadnu nađe,
Ljuto pisnu, kao ljuta guja,
Pa zamoli dva mila đevera:;
"Ne dajte me, ako Boga znate!
"Uzidati mladu i zelenu."
To se moli, al' joj ne pomaže;
Jer đeveri u nju i ne glede.
Tad se prođe srama i zazora,;
Pake moli svoga gospodara:
"Ne daj mene, dobri gospodaru!
"Da me mladu u grad uzidaju,
"No ti prati mojoj staroj majci,
"Moja majka ima dosta blaga,;
"Nek ti kupi roba il' robinju,
"Te zidajte kuli u temelja."
To se moli, no joj ne pomaže.
A kad viđe tanana nevjesta,
Da joj više molba ne pomaže,
Nije, naravno, ovo samo pjesma o ženi; ovo je pjesma o svim ljudskim žrtvama koje podnose slabi da bi se jaki junačili svojim zidanim kulama, utvrđenim domovima; ovo je priča o svima koji pogibaju da drugi voze velike, skupe automobile koji troše kao avioni; općenito, ovo je priča o tome kako svijet nije uvijek pravedno mjesto. Ipak, kad je u pitanju kuća, dom, nije slučajno da je ljudsko meso i krv uzidano u nju ženskoga roda. Čak i kada se kuća podigne od pukih cigala i betona, nerijetko gledam oko sebe da ta ista kuća pije iz krvotoka žene: poneka je žena sretna da to može, mnoge smo od nas vesele da pružimo svojim životom krov nad glavom djeci i obitelji koju volimo, ali nije time žrtva manja; ona je i dalje žrtva, ali smatramo da ima smisla. O tome je ova pjesma – ona je samo otkrivanje neminovne činjenice. Bez laganja, ali i bez lažnih alternativa.
Treba li posebno isticati činjenicu da je ovo dom muževe obitelji? Bezimene žene su oruđe i alat u ruci patrijarhata koji nasreću slabi i koji više nije tako jak kao u doba kad je pjesma pisana, ali nek im je spomenik. Meni ne smeta da se priča o tome kako je bilo. I ne ponovilo se.
No dobro. Žena je shvatila kako stvari stoje, pa zato kaže
Tad' se moli Radu neimaru:
"Bogom brate, Rade neimare!
"Ostavi mi prozor na dojkama,
"Isturi mi moje b'jele dojke,
"Kade dođe moj nejaki Jovo,;
"Kada dođe, da podoji dojke."
To je Rade na bratstvo primio,
Ostavi joj prozor na dojkama,
Pa joj dojke u polje isturi,
Kada dođe nejaki Jovane,;
Kada dođe, da podoji dojke.
Opet kužna Rada dozivala:
"Bogom brate, Rade neimare!
"Ostavi mi prozor na očima,
"Da ja gledam ka bijelu dvoru,;
"Kad će mene Jova donositi
"I ka dvoru opet odnositi."
I to Rade za bratstvo primio,
Ostavi joj prozor na očima,
Te da gleda ka bijelu dvoru,;
Kada će joj Jova donositi
I ka dvoru opet odnositi.
I tako je u grad ugradiše,
Pa donose čedo u kol'jevci,
Te ga doji za neđelju dana,;
Po neđelji izgubila glasa;
Al' đetetu onđe ide rana,
Dojiše ga za godinu dana.
Kako tade, tako i ostade,
Da i danas onđe ide rana;
Zarad' čuda, i zarad' lijeka,
Koja žena ne ima mlijeka.
Ovo je beskrajno tužno, potresno i istinito. Mrtva, uzidana žena dalje živi još samo kao majka. I kada nje više nema, kada je sva u služenju domu i obitelji u borbi sa svim onim kaosima koji hoće rastočiti dom i pretvoriti ga u smrdljivu rupčagu i špilju, žena je i dalje svjesna, živa majka koja svoje dijete voli. Kada više ne osjećam sebe, kada me umor svladava preko granice mogućeg, i dalje svoje dijete mogu nositi, i dalje ga mogu podojiti i dalje mogu osjetiti radost zbog njega, zbog nas. I to je jedino što sistem ostavlja ženi – da uzidana u temelje doma kuće i društva, bude majka, izvor hrane, ljubavi, podrške, topline, svih nezbrinutih, gladnih i jadnih; nepriznata, poništena i žrtvovana. Bezimena, bez svojega tijela i identiteta, kao šupljina iz koje curi hrana i utjeha, čak i kada nas kao nas više nema.
Nakon ove pjesme, tako lijepe, tako snažne i tako bolne mogu samo šutjeti i odati počast svim ženama i majkama ovoga svijeta. I nadati se da ćemo uskoro pronaći put da zidamo kuće bez svoje žrtve, i vidljive u punini svojega tijela, uma, duha i stasa.
Malo gorko, ha? A što da vam kažem, gledam oko sebe, gledam u sebe... nađite način da me razuvjerite i napisat ću humoresku o svemu ovome. Obećavam.
Nego, i UBILA BIH koga god treba da dobijem priču o domu, životu, žrtvi, životu obitelji i odgoju djece iz muškoga kuta. Kako sve to muškarci vide? Jel kao u ovoj pjesmi – okrenut ću glavu da ne vidim koliko stradaš? Ili je više po sistemu – ne znam, ne zanima me i ne želim znati? Ili – viđe ovo, ova je ko moja mama. Baš super. Forever young I wanna be forever young (jupiii). Ili mudra strategija – ti si tako divna, ja to nikad ne bih mogao, žene su bolje i jače, odoh odmoriti se u fotelji? Ili postoje neke aždaje, neka bića o kojima se ne priča, a s kojima muškarci boj bojuju svakoga dana, da ne razore naše domove, da ne izjedu djecu, pa su od toga muškarci tako umorni?
Prosvijetlite me, molim vas! Nađite put da mi ispričate mušku priču. I objavit ću je na svojemu blogu. I častim autora finom večerom. I pospremit ću mu kuću, ispeglat veš, izmasirat ga, podojit mu djecu, mačiće, kućiće i pomazit mu kompjuter.
sve najbolje vam želim!!