Da vam dočaram kako se osjećam dok pišem ovaj post:
Jednom sam predavala studentima. Bili su predivni. Razgovaralo se glasno i bučno, i mudro i svakako, a jedan je student sjedio i gledao i vrtio se na stolici kao da ga napadaju horde buha. Oči su mu bile malčice van očnih duplji, ali se nije odvažio ništa reći. Makar se vidjelo da ga nešto jako, jako ćoška i smeta, i gnjavi i gnječi, iznutra.
Sat je završio.
Pakirali smo svoje papire, kadli je student odjednom grunuo, ma iz njega je grunulo - i počeo je ovako:
- A jel bi se moglo reći da....
I rekao je nešto predivno o svojem shvaćanju dane teme. Umuknula sam ja, umuknuli su studenti, pakiranje se prekinulo i sjedili smo i gledali se, sve dok se život ponovno nije nekako pokrenuo.
Ja sada neću reći ništa ni približno lijepo, mudro, promišljeno i pametno kao što je rekao taj studente.
Ali razumijem kako se osjećao. Nešto je želio reći. Nešto van nivoa diskusije, nešto drugačije, nešto nesvakidašnje, nešto iz dubine.
I nije bio spreman reći sve dok nije shvatio da će za sekundu proći mogućnost da se kaže to što je želio reći.
E, tako se ja osjećam.
I izlažem se, tako se izlažem, čini mi se, kao puž golać pred vama koji ovo čitate. Možda ću nakon što kažem shvatiti da je to tako banalno, zapravo i sad znam da jest, i možda se više sramim svog idiotizma da do sada nisam to shvatila, ili se sramim javno reći nešto što je kontra medijski proizvedene stvarnost u kojoj se mnogi od nas guše.
Štogod da jest - ja moram reći jer mi prolazi vrijeme, jer mi oči izlaze iz očnih duplji, i cijelo me tijelo svrbi od želje da podijelim svoje uvide sa svijetom.
-------------------------------------------------------------------------------------------------------
Ja sam vam, svite moj, odgajana da učim. Da budem predsjednica, ili da budem dirigentica, ili da sjedim u nekom uredu. Meni su kupovali knjige o Svemiru, i o znanosti, i kao dijete ja sam rukovala muškim alatima, pokazivali su mi nutrine aparata, pomagala djedu u pisanju i priređivanju knjiga, upućivana sam da čitam i učim jezike....
Ja sam odgajana s idejom da je dom, skupa sa kućanstvom, a bome i obitelji ropstvo za ženu.
Mene nisu učili ništa kuhati, prati, peglati, ništa, jer su se valjda nadali da će mene to mimoići. Ja sam kao malo dijete govorila da će u moje doba ljudi dobiti jednu tabletu umjesto jela. Jer nije samo kuhanje gubitak vremena. I jedenje je. Koliko se može pročitati toga ako se izbjegnu ručkovi i večere!
A moji su se radosno smijali.
Ne znam što su mislili. Stvarno ne znam što su žene koje su me odgajale imale u vidu u vezi moje budućnosti.
Sad kad to napišem ispada da je stvarno čudan bio taj svijet koji me je odgajao. Stvarno jest.
Cijeloga života ja čitam. To koliko sam ja čitala i koliko čitam nije za priznat. Sramota za reć. I završila sam škole i svakakva čudesa... i znate što - na koncu od svega toga što sam vidjela, pročitala i doživjela ja nekako najveću ljepotu vidim tamo gdje svježe oprane plahte vijore na vjetru, a dječica trčkaraju i viču kako je to njihova kućica. Nije to novo, bilo je takvih priča u povijesti književnosti i filozofije, ali ovo je moje iskustvo, pa je blještavo, i meni novo.
Nakon sve znanosti mene najviše ushićuje kad je večera ugodna, kad čaše za vino zveckaju i običnim danom, kad su salvete u boji stolnjaka, i kad se smijeh ori nakon dobre hrane.
Nakon svih škola i stipendija ja ne mogu zamisliti veću radost nego obrazovati svoje dijete, biti sa svojom djecom cijele dane kod kuće i s njima otkrivati ljepote svijeta knjigom, teleskopom, spužvom, vodom, kistom.
Odjednom, ja ne vidim uopće smisla da ja odlazim nekamo vani, raditi nešto. Tko će od moje kuće stvarati dom? Odakle da namaknem vremena da u mom domu kao plahta na vjetru vijori miris ljubavi, mira, sreće, brige, stalne komunikacije ako izbivam negdje, u svom sumornom uredu?
I odjednom mi je smiješno svo to ponižavanje kućnih poslova, i žena koje ga rade, kada vidim da nema tog poslovnog uspjeha, nema tog mramora i skupih kožnih naslonjača u uredima s velikim staklima, koji čovjeka vesele koliko dobro napravljena blitva s krumpirom i fina pečena riba na tavi?
Odjednom shvaćam kako se nitko ne može veseliti nekom projektu na poslu ukoliko ne dođe negdje gdje ga čekaju mirisne plahte i ugodan kauč, i mirisan kolačić poslužen kroz smijeh i radost.
Znam da većina svijeta ovo predobro zna, ali za mene je ovo kopernikanski obrat. Hej, pa svijet se ne vrti oko znanja, svijet se vrti oko jednostavne ljubavi.
Samo, nije ni to posve istina. Svijet se vrti oko ljubavi, brige, i pažnje. Svijetu to treba, i svijetu trebaju majke koje djecu odgajaju, i koje ih pune dobrotom i brigom, koje od djece stvaraju radosna, suosjećajna bića, koje su s njima...
No što se mene tiče - za sve to potrebno je puno znanja. Posve drugačijeg od onog koje sam ja nakupila.
Pabirčim po Internetu, gledam, dovijam se i sve je lakše. Nekad davno sam mislila da je nemoguće skuhat ručak uz jednu bebu doma. Sad znam da je moguće ne samo skuhat ručak, nego i puno, puno više toga, i uz više djece kod kuće. Sve je moguće. Sve bitno je moguće. Samo što je cijeli pristup stvari drugačiji - centar svijeta nije čovjek, pa stoga ni dijete, razmaženo, zahtjevno derište na čiji se svaki mig majka sklapa ruke od užasa što će s njime biti ako mu se ne omogući da doživi ono što želi. Centar svijeta je Bog, a s Bogom - ljudska zajednica. Jedinstvo duša, zajedništvo, i rad - rad koji nas povezuje i spaja. Odjednom razumijem da moja djeca više trebaju mene da radim, i da stvaram, da pjevam dok radim, nego da se s njima igram dobro osmišljenim "didaktičkim" igračkama. Odjednom razumijem da je zasađeni vrt veća vrijednost od dječjih priredbi (ne govorim o kazalištu i umjetnosti koje za cilj imaju ljepotu i dobrotu), i da je posvećena briga o djeci važnija od svih onih stvari i doživljaja koji danas tjeraju ljude da ropski rade.
Ne da je loše da se neke majke bave znanošću; zašto da ne, i ne da je loše ako se mora raditi... samo - važno je što je prvo. Da se zna da je sve za zajednicu, nikako za nečiji nebrušeni ego.
Ne znam. Odjednom razumijem da bi bilo dobro imati više djece, da treba imati više djece ako se može, odjednom razumijem kako su naše komocije tako malo važne jer tako malo radosti daju, i odjednom razumijem kako bih veoma rado živjela u široj obitelji... jer više nemam svoje kutke u kojima realiziram onu praznu sebe. Odjednom u vanjskom svijetu vidim ljepotu koja nas spaja i kojoj vrijedi služiti. Odjednom je i moja vizija umjetnosti posve drugačija, i svrha znanosti, i sve odjednom izgleda posve drugačije... iz dvoriša u kojem se suše plahte, u kojem trče djeca, u kojem miriši ručak, i u kojem nema pristupa površnostima svijeta.
Tu, gdje jesam, je temelj svega što vrijedi. Nekad sam žalila što nisam tu i tamo. Sad sve manje žalim, jer sve više vidim koliko smo sretni... i kad ostanemo tu, i kad odemo nekamo. I kada su plahte sve što vidim, i kada slušam koncert, čitam znanost ili putujem.
Kultura doma je kultura srca; možda se doma oblikuje srce, ali ne znači to da je ono sretno samo kod kuće. Zapravo je stvar obratna - fino oblikovano srce od cijeloga svijeta čini dom, sebii drugima.
To je moja molitva za moju djecu - da njihova srca budu srca koja su sposobna stvarati dom, sebi i drugima, ma gdje bili i ma što činili.
(((((((((((((((((())))))))))))))))))