Napol sam oka gledala današnju Latinicu. Drugim sam okom plakala. Rasplakale su me priče ljudi iz POS-a u Španskom čiji stanovi godinu ili manje nakon useljenja izgledaju kao stotinu godina stare potleušice :((((
Rasjedeni zidovi, odvaljeni štokovi, pa čak i balkon koji se odvaja od zgrade, vlaga koja je uništila valjda sve zidove i odvalila pločice, potopljeni hodnici... JEZIVO.
Komentar izvođača je da "zgrada sjeda". Ako itko poznaje dotičnog izvođača može mu se izbljuvat na glavu debelokožnu u moje ime, i eventualno dodat štofa i u svoje.
Zatim je bila priča o Vrbanima. Prisjelo mi je kad sam čula priču o majci koja je toksičnu vodu pila u trudnoći, i čija desetomjesečna kćer živi s bakom u Rijeci jer u svom domu nema pitke vode, čak niti vode za kupanje. A to je tek jedna od priča ljudi koji su za svoj novac dobili govno u ruku. Darujem obilnu dozu povraćotine i firmi - izvođaču tih radova. Sram vas bilo.
_________________________
Koji su to gnojevi, ti izvođači, lopovi i propalice! Na kojoj su razini firme koje kod nas rade ogromne poslove! Sitni lopovi ću uvijek ostati sitni lopovi, i ne čudi me kad neki kućerak bude sagrađen tako, mimo svake pameti... ali me čudi kad firma koja zapošljava stotine ljudi i gradi tone i tone zgrada može sebi dozvoliti ovakvu sramotu i blamažu.
I čude me ljudi koji unutar tog pogona rade... i šute. A ne trebaš biti genije da vidiš kako stvari stoje.
S druge strane je taj naš nesretni pravni sustav, ustroj, taj besramni kurveraj, ono petparačko kurvanje koje si stogodišnja šepava prostitutka bez oka ne bi dozvolila.
Za koliko novaca i za koliko komocije ste se prodali, vi koji sada o svemu tome šutite? Drugovi inžinjeri, nadzornici, inspektore, svi vi iz POS-lakrdije od strane grada, koliko su degenerirani vaši moralni i guzni organi da si to dozvolite?
Sram vas bilo.
Nema kratkog opisa.
Lokacija:Zagreb
O meni: Imam 31 godinu, 1 rođeno dijete, jedno u trbuhu, jednog muža, psa nemam, volim čitati, p pisati, volim lijepe stvari kao što su priroda i umjetnost
pon - 19.11.2007
Vrbani, latinica, pitka voda, Špansko, POS
objavio zenzena 19. studeni 2007 23:04:00 | Permalink |
5 Komentar(a)
20. studeni 2007 0:23:00, Teta Dany
kad bi svatko krenuo od sebe i svoj mali dio posla radio posteno i kvalitetno, drzava bi nam cvala a mi bi bili sretan narod. a danasnja Latinica- strasno! nadam se pomaku u s(a)vijesti ljudi. pusa.
20. studeni 2007 9:08:00, zenzena
Mi smo nedavno uredjivali kucu i prosli smo kroz kojekakve muke, tako da duboko suosjecam s tim ljudima. Imala bih svasta za rec o radnoj etici i moralu gradjevinskih radnika (nazalost), ali bolje da sutim. Ovo nase su sve sitne stvari... Spansko i Vrbani su tragedije... ne mogu zamisliti da sam se uvalila u tridesetogodisnji kredit i da mi onda strop otpada, balkon se odvaja, i da se ne smijem tusirati i piti vodu u rodjenom stanu...
20. studeni 2007 20:58:00, romantales
Gledala sam i ja ... pokušala sam danas komentirati s nekim poznanicima trenutačnu gradnju apartmana na obali (nema mnogo razlike u kvaliteti) i već na temi prozora smo se sukobili, kažu mi da tako nitko ne radi kao što sam ja opisivala. Rješenje se neće pronaći dok god onaj tko je gradio za prodaju (privatnik, poduzeće, udruga ili tko već) ne bude pred zakonom obavezan davati garanciju od 10 godina za svoj rad. Po Europi su stali na kraj građevinskim malverzacijama, ne trebamo otkrivati topu vodu i izmišljati nova rješenja, dovoljno je da pogledamo kako su drugi rješavali te probleme. Suosjećam s ljudimak oji su se našli u tako očajnoj situaciji, ali njihovo iskustvo je pouka svima - kad se već kupuje stan u gradnji koji put je pametno i otići pogledati kako ta gradnja izgleda, eventualno pogledati neke prethodne građevine, pitati stanare imaju li problema ... zašto bilo kojem graditelju vjerovati na riječ?
23. studeni 2007 8:36:00, frenkyca
ljepo kiss navrati...
ned - 18.11.2007
Idem se počastit... jednim dobrim, višesatnim... čišćenjem i spremanjem
Bila sam bolesna, baš bolesna, prošli tjedan, pa su moji muškarci razvukli kuću do neprepoznatljivosti. Lažem. Najviše nereda sam radila ja. Čaj tu, čaj tamo, keks tu, keks tamo, knjiga ovdje, knjiga ondje, ručnik tu, limun tamo...
Sad mi je bolje.
I odlučila sam se počastiti nečim posebnim. Noć je bila naporna, bila sam u bolnici na terapiji, umorna sam.
Čime da se počastim, što da učinim za sebe?
I odlučih.
Pospremat ću.
Kuhinju, dnevnu sobu i hodnik. Jap, ugodit ću si pospremanjem. Ne mogu vjerovati da mi se to dogodilo, ali očito jest.
Ne mogu živjeti ako nije uredno, čisto i pospremljeno oko mene... i sve ide i sve mogu ako su moje sobe čiste, moje stvari na svojemu mjestu, a podovi čisti.
Procvatem u pravu ženu, onu iz pedesetih. Široki osmijeh, kolači, lijepa haljina, ručni rad, crveni ruž, presretna djeca u čistoj odjeći koja se radosno pletu oko mojih nogu, sve štima...
Ali ako je neuredno, to sam stara ja. Grintava, sa stalnim osjećajem sputanosti u vremenu i prostoru.
Čudne su to stvari.
Idem pospremiti do kraja. Pa će sve biti ljepše i lakše.
(?!?!?!?!?!)
Sad mi je bolje.
I odlučila sam se počastiti nečim posebnim. Noć je bila naporna, bila sam u bolnici na terapiji, umorna sam.
Čime da se počastim, što da učinim za sebe?
I odlučih.
Pospremat ću.
Kuhinju, dnevnu sobu i hodnik. Jap, ugodit ću si pospremanjem. Ne mogu vjerovati da mi se to dogodilo, ali očito jest.
Ne mogu živjeti ako nije uredno, čisto i pospremljeno oko mene... i sve ide i sve mogu ako su moje sobe čiste, moje stvari na svojemu mjestu, a podovi čisti.
Procvatem u pravu ženu, onu iz pedesetih. Široki osmijeh, kolači, lijepa haljina, ručni rad, crveni ruž, presretna djeca u čistoj odjeći koja se radosno pletu oko mojih nogu, sve štima...
Ali ako je neuredno, to sam stara ja. Grintava, sa stalnim osjećajem sputanosti u vremenu i prostoru.
Čudne su to stvari.
Idem pospremiti do kraja. Pa će sve biti ljepše i lakše.
(?!?!?!?!?!)
objavio zenzena 18. studeni 2007 17:01:00 | Permalink |
4 Komentar(a)
18. studeni 2007 17:32:00, medeja7
Ugodno pospremanje želim...ali nemoj pretjerivati, ipak si bila bolesna.Čuvaj TE se.Kiss:)))
18. studeni 2007 22:35:00, natuknica
Pa, kad se čovjek sjeti onog tvog prijašnjeg posta o ljepoti urednosti, nije to nikakvo čudo da si sama sebi pokloniš takav poklon. ;)
19. studeni 2007 6:24:00, tonkica palonkica
i jel postalo ljepše i lakše? :) nadam se da si dobro i da bolest prestala i nestala...
19. studeni 2007 6:57:00, zenzena
Puno ljepše, puno lakše :) Danas ću još malo zalizati, pa će biti super.
pet - 16.11.2007
Pet jezika ljubavi
Svatko drugačije vidi ljubav i na temelju drugačijih znakova misli da je voljen, ili da nije (a je).
Znam za čovjeka koji je grubo curino odbijanje da ga ikad opet vidi i čuje tumačio kao neki zametak ljubavi - sa šeretskim osmjehom je govorio - osjeća za mene, nije indiferentna. Odavle do ljubavi - pljuc (pravi pljuc, na pod). Čačkalica u usta, a na licu mu vidiš povjerenje u dobar ishod s tom malom, koja ga je ispsovala na pasja kola pred pola društva i još tucet slučajnih prolaznika. Godilo mu je to. Dobro je za ego.
Varijacija ima bezbroj, ali vjerujem stručnjacima kad kažu da se načini primanja i davanja ljubavi mogu malčice usustaviti, barem za većinu populacije, one manje ekscentrične od našeg prijatelja iz uvodnog dijela posta.
Dakle, neki dr. Chapman u knjizi Pet jezika ljubavi izdvaja ove načine za prenošenje ljubavi:
1. Riječi pohvale i ohrabrenja
2. Provođenje vremena zajedno
3. Primanje darova
4. Djela ljubavi
5. Tjelesni dodir
Moje dijete, nema greške, treba vrijeme da bi se osjetilo voljeno. Puno vremena, puno igre, puno komunikacije. Sva sreća, jer sam ja introvert, koji voli puno mira i samoće.
Moj muž obožava tjelesni dodir, i ne banalizirajte, nije to tek seks. Prije - masaža. Sva sreća, nisam dovoljno fizički umorna od svog djeteta, koje bi se igralo, igralo, igralo, od kuhanja, spremanja i općenito.
A ja, o Bože, ja volim darove. Da, darove. Volim kad se na mene troši novac. Puno novca, malo novca, nebitno. Važni su mi, o Bože, materijalni znakovi.
Nisam materijalist zbog toga - nadam se. Jer polovna knjiga iz antikvarijata - al da je ona koju želim - dragocjenija mi je od zlata i safira, a stihovi prevedeni samo za mene - i to na finom papiru - draži od najskupljeg parfema.
Ironija i je u tome što da bih se ja osjećala voljenom nije dovoljno tek ući u neki darovni dućan ili parfumeriju i kupiti najpopularniji item, već zapakiran u sjajni celofan. A, neeee! E, da je to tek pitanje para ili pažnje... bilo bi lako. Ali nije.
Treba pišati krv da se meni ugodi.
Morate slušati što pričam.
Satima.
Šetati sa mnom po gradu, gdje ja, nesvjesna svojih pravih motiva, pokazujem ovo i ono, ovdje i ondje, ćaskam o svojem najnovijem interesu: jedne sezone to su knjige, druge kaligrafija, ubrzo zatim japansko slikarstvo, zatim slikanje na tekstilu... pa onda toplice i spa, da bih uskoro bila totalni fan cvijeća. Ne bilo kojeg.
Jednom mi je muž kupio ljubičice, i ja se naljutila ko rospija. LJUBIČICE?! Nisam se namjerno naljutila. Nego ne volim ljubičice.
Koliko on mene poznaje ako mi kupi ljubičice? Došlo mi je da se s mosta bacim.
Pored onih divnih azaleja, ili pored amarilisa - on mi kupi ljubičice?!
S time da iz faze azaleja ili amarilisa izađem vrlo brzo, i pobenavim za nečim sasvim desetim iz biljnoga svijeta.
Još uvijek čekam da mi muž kupi savršen komad odjeće, donjeg rublja ili neki asesoar - što bi bio dokaz, krajnji dokaz naše ljubavi... to što me oženio, ima sa mnom djecu, sve svoje zarađene novce i svaki slobodni trenutak ugrađuje u našu obitelj, ne, ništa od toga nije znak ljubavi.
Nego dobre gaće. Onako prave, pogođene, lijepo pakirane.
To je dokaz. Krunski dokaz.
..................
Bez komentara...
Znam za čovjeka koji je grubo curino odbijanje da ga ikad opet vidi i čuje tumačio kao neki zametak ljubavi - sa šeretskim osmjehom je govorio - osjeća za mene, nije indiferentna. Odavle do ljubavi - pljuc (pravi pljuc, na pod). Čačkalica u usta, a na licu mu vidiš povjerenje u dobar ishod s tom malom, koja ga je ispsovala na pasja kola pred pola društva i još tucet slučajnih prolaznika. Godilo mu je to. Dobro je za ego.
Varijacija ima bezbroj, ali vjerujem stručnjacima kad kažu da se načini primanja i davanja ljubavi mogu malčice usustaviti, barem za većinu populacije, one manje ekscentrične od našeg prijatelja iz uvodnog dijela posta.
Dakle, neki dr. Chapman u knjizi Pet jezika ljubavi izdvaja ove načine za prenošenje ljubavi:
1. Riječi pohvale i ohrabrenja
2. Provođenje vremena zajedno
3. Primanje darova
4. Djela ljubavi
5. Tjelesni dodir
Moje dijete, nema greške, treba vrijeme da bi se osjetilo voljeno. Puno vremena, puno igre, puno komunikacije. Sva sreća, jer sam ja introvert, koji voli puno mira i samoće.
Moj muž obožava tjelesni dodir, i ne banalizirajte, nije to tek seks. Prije - masaža. Sva sreća, nisam dovoljno fizički umorna od svog djeteta, koje bi se igralo, igralo, igralo, od kuhanja, spremanja i općenito.
A ja, o Bože, ja volim darove. Da, darove. Volim kad se na mene troši novac. Puno novca, malo novca, nebitno. Važni su mi, o Bože, materijalni znakovi.
Nisam materijalist zbog toga - nadam se. Jer polovna knjiga iz antikvarijata - al da je ona koju želim - dragocjenija mi je od zlata i safira, a stihovi prevedeni samo za mene - i to na finom papiru - draži od najskupljeg parfema.
Ironija i je u tome što da bih se ja osjećala voljenom nije dovoljno tek ući u neki darovni dućan ili parfumeriju i kupiti najpopularniji item, već zapakiran u sjajni celofan. A, neeee! E, da je to tek pitanje para ili pažnje... bilo bi lako. Ali nije.
Treba pišati krv da se meni ugodi.
Morate slušati što pričam.
Satima.
Šetati sa mnom po gradu, gdje ja, nesvjesna svojih pravih motiva, pokazujem ovo i ono, ovdje i ondje, ćaskam o svojem najnovijem interesu: jedne sezone to su knjige, druge kaligrafija, ubrzo zatim japansko slikarstvo, zatim slikanje na tekstilu... pa onda toplice i spa, da bih uskoro bila totalni fan cvijeća. Ne bilo kojeg.
Jednom mi je muž kupio ljubičice, i ja se naljutila ko rospija. LJUBIČICE?! Nisam se namjerno naljutila. Nego ne volim ljubičice.
Koliko on mene poznaje ako mi kupi ljubičice? Došlo mi je da se s mosta bacim.
Pored onih divnih azaleja, ili pored amarilisa - on mi kupi ljubičice?!
S time da iz faze azaleja ili amarilisa izađem vrlo brzo, i pobenavim za nečim sasvim desetim iz biljnoga svijeta.
Još uvijek čekam da mi muž kupi savršen komad odjeće, donjeg rublja ili neki asesoar - što bi bio dokaz, krajnji dokaz naše ljubavi... to što me oženio, ima sa mnom djecu, sve svoje zarađene novce i svaki slobodni trenutak ugrađuje u našu obitelj, ne, ništa od toga nije znak ljubavi.
Nego dobre gaće. Onako prave, pogođene, lijepo pakirane.
To je dokaz. Krunski dokaz.
..................
Bez komentara...
objavio zenzena 16. studeni 2007 15:11:00 | Permalink |
6 Komentar(a)
16. studeni 2007 15:17:00, selma
:)
16. studeni 2007 16:21:00, natuknica
Jel ti to stvarno voliš poklone? Ja baš volim kad ih ne dobijem jer onda ne znam gdje bi ih spremila. Postala sam klaustrofobična. Najveći znak ljubavi bi mi bio da se neka gomila baci u smeće ili odnese u Caritas. :)
16. studeni 2007 16:37:00, medeja7
Možda sam Banalna...ja sam jako, jako sretna kada sama sebe mogu darivati...može i samo jedan KIST...Kiss:)))
16. studeni 2007 16:42:00, zenzena
@medeja - stvarno volim poklone ALI samo i samo ako su pomno odabrani i ako su ono što volim i što si želim. U protivnom sam ljuta. Nisam namjerno ljuta, ali ne volim suvišne stvari. Neželjene poklone stavljam u kutiju i dijelim dalje. Stvarno sam užas od žene! Ali tako to je ;) Meni je poanta poklona pažnja - da me se poznaje, sluša i zna... u protivnom mi ništa ne znače. Devedeset posto svadbenih poklona nikad nisam niti odnijela doma. @ medeja7 - vidiš, tebi je lakše... bar si u kontroli cijele stvari i nikad nećeš dobiti krivu stvar. kakve kistove voliš?
16. studeni 2007 17:33:00, medeja7
vjeruj mi bilo kakav...može za slikanje, za oslikavanje odjeće, farbanje vrata...zidova...ja ti sve iskoristim...nikad nije na odmet još jedan...hehehe...Kiss:)))
16. studeni 2007 19:06:00, natuknica
Znaš što, s vremenom čovjek shvati da mu je lakše kad se opusti i kad manje očekuje. Onda se iznenadi na svaki znak poznavanja. Ugodno. I onda se odjednom čini da takvih znakova ima puno više. Mi bismo htjeli da nam oni čitaju misli, a to ne ide. Opet, nekad je dobro i naljutiti se. Ja sam dovela mamu i sestru u situaciju da se boje bilo što mi kupiti i to me čini zadovoljnom. ;)
ned - 11.11.2007
Ugodno življenje - predblagdanska poruka nastala na temelju vlastitih višegodišnjih propusta
Neke obiteljske posjete, kao i ludilo blagdana koje prijeti da nas proguta (ako se samo na tren zanesemo u nekom šoping centru) podsjetile su me na nešto jako važno, ali često previđeno...
A to je da za ugodno vrijeme, za lijep život i sklad u obitelji treba samo nekoliko stvari:
- čvrsta odluka da se ljudi uvijek stave ispred stvari; ispred "provjerenih" recepata koje druga osoba mora probati; ispred rituala koje bismo rado nametnuli drugima; ispred pametovanja; ispred svega što nisu ljudi, što nisu odnosi i što nije ljubav
- poniznost; dobra stara poniznost: ne možeš uživati u gostima koji su ti doma (i obrnuto) ako se ti, ili netko drugi neprestalno busa time što bi on, kako bi on, i zašto; što treba kuhati, a što ne, gdje treba kuglicu, a gdje ne... kad zatvoriš vrata iza sebe, bavi se egom, to je zdravo, ali kad si s drugima, bavi se drugima. Nikako obratno.
- praštanje sebi, praštanje kokoši koja je zagorila, pećnici koja ne valja, majci koja prigovara, sestri koja kasni tri sata na večeru, susjedima koji su bacili smeće ispred našega doma - neka sve loše ode tako da se jače od sjaja zvijezda vidi sjaj radosti i ljubavi u svačijim očima.
- i još jedamput - nije cilj skuhati savršenu večeru nego dobro se zabaviti sa svojima; nije cilj super fotka, nego druženje za sjećanje; i nije cilj ubiti se poklonima, hranom ili spremanjem... cilj je misliti na druge i pokloniti im ono što njima najviše treba - nekome cvijet, nekome pažnju, nekome slušanje, a nekome pustiti glazbu koju inače ne bismo.
I za kraj jedan praktičan savjet - kuhajte sada, zamrzavajte gotova jela, tako da se tijekom blagdana možete posvetiti svim gorenavedenim radostima; plus spremanju, dekoriranju, ili već onome što iz preobilne ponude odaberete kao svoje, kao miris i aromu radosti.
Sretno!
A to je da za ugodno vrijeme, za lijep život i sklad u obitelji treba samo nekoliko stvari:
- čvrsta odluka da se ljudi uvijek stave ispred stvari; ispred "provjerenih" recepata koje druga osoba mora probati; ispred rituala koje bismo rado nametnuli drugima; ispred pametovanja; ispred svega što nisu ljudi, što nisu odnosi i što nije ljubav
- poniznost; dobra stara poniznost: ne možeš uživati u gostima koji su ti doma (i obrnuto) ako se ti, ili netko drugi neprestalno busa time što bi on, kako bi on, i zašto; što treba kuhati, a što ne, gdje treba kuglicu, a gdje ne... kad zatvoriš vrata iza sebe, bavi se egom, to je zdravo, ali kad si s drugima, bavi se drugima. Nikako obratno.
- praštanje sebi, praštanje kokoši koja je zagorila, pećnici koja ne valja, majci koja prigovara, sestri koja kasni tri sata na večeru, susjedima koji su bacili smeće ispred našega doma - neka sve loše ode tako da se jače od sjaja zvijezda vidi sjaj radosti i ljubavi u svačijim očima.
- i još jedamput - nije cilj skuhati savršenu večeru nego dobro se zabaviti sa svojima; nije cilj super fotka, nego druženje za sjećanje; i nije cilj ubiti se poklonima, hranom ili spremanjem... cilj je misliti na druge i pokloniti im ono što njima najviše treba - nekome cvijet, nekome pažnju, nekome slušanje, a nekome pustiti glazbu koju inače ne bismo.
I za kraj jedan praktičan savjet - kuhajte sada, zamrzavajte gotova jela, tako da se tijekom blagdana možete posvetiti svim gorenavedenim radostima; plus spremanju, dekoriranju, ili već onome što iz preobilne ponude odaberete kao svoje, kao miris i aromu radosti.
Sretno!
objavio zenzena 11. studeni 2007 20:50:00 | Permalink |
9 Komentar(a)
11. studeni 2007 22:27:00, natuknica
Da, trebalo bi se i na kupnju baciti... ;) :)
12. studeni 2007 8:03:00, zenzena
Je, sad je vrijeme da se sve napravi, jer kad krene ludilo - tko živ tko mrtav. Za pol kile mrkve stojiš u redu tri i pol sata... a sve poskupi...
12. studeni 2007 10:16:00, natuknica
Mrzim, mrzim te dane pred Božić i, koliko god se trudim, uvijek još nešto moram otići u grad. A grad mi je noćna mora i običnim danom, a o predblagdanima da ne govorimo. ;) :)
12. studeni 2007 10:31:00, medeja7
...ja sam davno IZAŠLA iz te groznice...čudno, ali istinito...Cure hrabro naprijed...doći ći vam u posjet!!!Kiss:)))
12. studeni 2007 10:53:00, zenzena
Treba to planirati... najgore mi je kad je pred Božić ratno stanje u obitelji. I kod mojih, i kod muževih uvijek neka deračina. I onda kao - kad se ipak ispeče meso, okiti bor - sve je dobro. Idi begaj. Lagano... Ove godine ću tri tjedna ranije ispeć kolače i zaledit ih. Baš me briga :)
12. studeni 2007 13:58:00, natuknica
Točno. To uopće nije smisao Božića, da svi budu nervozni. :)
12. studeni 2007 14:33:00, Posjetitelj (Neregistriran) (Neregistriran)
Meni svaki Božić bude nekako tužan, daleko smo od obitelji, u nekom bezveznom mrtvom gradu gdje nema ni šoping-groznice, ničeg... Sad smo dobili naše malo sunašce pa će nam biti veselije ispod bora...
12. studeni 2007 16:04:00, zenzena
Čestitam na bebi! Naravno da će biti veselije! Uživajte u boru - što šarenije, to bolje. Bebe to obožavaju, pa još svjetla...joj, joj!!! Posjetitelj - a u kojem to gradu nema šoping groznice?
12. studeni 2007 16:57:00, giorgio
Posjetitelj: daj reci gdje je to, da se kolektivno preselimo tamo.:-) (Na svu srecu moje su cure ove godine propustile pustat bozicnu glazbu od kolovoza/rujna kao prosle godine.)
pet - 09.11.2007
VIC - prastar, a meni najdraži
Stoje dvojica braće u dvorištu i pile.
Kaže stariji:
- Stara je pila.
Na to se stara pojavi na balkonu i reče:
- Da je stara pila, pila bi na svoj račun.
objavio zenzena 9. studeni 2007 18:58:00 | Permalink |
2 Komentar(a)
9. studeni 2007 19:27:00, natuknica
Ha, ha, super je! Napisala sam ti odgovor na koment na temu razkičite djece. ;) :)
10. studeni 2007 14:39:00, bvidan1
psima iz azila u Šibeniku prijeti eutanazija zbog manjka materijalne pomoći udruzi Dalmatiner koja se brine za napuštene pse.molim vas pomozite-donirajte nesto ili uzmite kojeg pasića.ali učinite nešto kako bi ovi pasići bili spašeni! MOLIMO VAS - POMOZITE NAM !! PLEASE HELP ! Za sve informacije obratite se na ove brojeve: Tel : 00 385 22 212 874 Mob: 00 385 98 946 1437 Žiro račun - Jadranska Banka: 2411006-1100111671
čet - 08.11.2007
Ljudska različitost, ljudsko strpljenje
Nisam sigurna zašto, niti sam sigurna kako je do toga došlo, ali moja majka obožava kritizirati, ponižavati, nipodoštavati... i to u prvim minutama nakon što se vidimo.
Zadnji put vidjele smo se uživo prije četiri mjeseca, i evo, danas je stigla u goste. Nakon što se skoro potukla sa mnom, skromnim šoferom koji je želio spakirati stvari prema gabaritima mojega auta, i iskustva u pakiranju istoga... i koji nije želio ulazit u detalje pod sva četiri žmigavca na cesti... ušla je u auto i krenula sa pričom... o tome kakva sam ja.
Čula sam da je sramotim, i da najviše sebe sramotim (ovo se tiče općenito mog života), čula sam da sam tako neuredna da nitko za mnom ne bi mogao spremiti (a propos otkaza kućnoj pomoćnici - inače, tog je trena čula da smo je otpustili... i nije čula razloge... no čemu - osam sati posla svaki dan nije dosta da netko za mnom spremi), čula sam kako su zbog mene (kad sam imala mučnine i bila nervozna glede trudnoće i posla) ona i tata toliko patili da mjesec dana nisu jeli i pili, nego plakali i skrivali se...
Čula sam da je zapravo htjela zvati mog svekra da dođe po nju - jer je moj auto uvijek prepun koještarija koje ja vozim pa se bojala da neće imati gdje staviti svoju prtljagu... e, i usput je napomenula da je auto neoprostivo neuredan.
Nakon što je svako toliko komentirala stanje na cesti - PAZI! NEMOJ! Pazi kako izlaziš i eno ti parking (tamo gdje ga, zapravo nema)... e, sad si izašla iz te ulice (a ja tražim parking) tonom krajnjeg prijekora... došle smo u mesnicu.
4 kg junećeg buta, pitala sam ženu, a mama je rekla da mi je puno, i rekla ženi da mi da pola.
Meni upitnici nad glavom, ali rekoh - ok, neću je ljutit. Dođem sutra po još 2 kg i mir... Klimnem mesarki da posluša moju mater, i nasmijem se.
Pokušala sam joj objasniti da kuham unaprijed i zamrzavam gotove obroke za blagdane, tj. kuham one ručkove i večere koje čovjek ne stigne u ludnici ekstra poslova oko bora, poklona, šopinga, gostiju i kolača... i da kuham u slučaju da zbog trudnoće budem morala dulje vrijeme ležati, i na kraju krajeva - kuham više zato da bih imala kad rodim. Da uživam u bebi... i dojim, i igram se sa starijim sinom... a kuhat ću sada - kad mi je već usput...
Da sam ja glupa. Da što će mi to. Da što ja unaprijed kuham, kad će to bit kad ću ja rodit. A i doć će ona. Na par dana. I valjda nakuhat u ta tri dana ono što ja vrijedno kuharim već tjednima.
::::::::::::::::::::
No sve to nije važno. Evo što jest. Ovo je prvi put u životu da sam odlučila ne ulovit se za to. Ne dat da me vrijeđa, ne dat se ulovit u onu odurnu energetsku razmjenu koja završava svađom.
Štogod je rekla, kakva god gnjusoba, suosjećajno sam se složila - da, da. I štogod je htjela, sve sam dopustila, složila se, sve.
I evo, došle smo kući prije tri sata, i šutimo.
Jer nema druge teme nego to kako ja ne valjam, a ja o toj temi ne znam ništa. Stvarno ništa. Totalni sam amater... pa bolje da ne ulazim u raspravu s nadmenim ekspertom - u svakom slučaju - gubim...
Zadnji put vidjele smo se uživo prije četiri mjeseca, i evo, danas je stigla u goste. Nakon što se skoro potukla sa mnom, skromnim šoferom koji je želio spakirati stvari prema gabaritima mojega auta, i iskustva u pakiranju istoga... i koji nije želio ulazit u detalje pod sva četiri žmigavca na cesti... ušla je u auto i krenula sa pričom... o tome kakva sam ja.
Čula sam da je sramotim, i da najviše sebe sramotim (ovo se tiče općenito mog života), čula sam da sam tako neuredna da nitko za mnom ne bi mogao spremiti (a propos otkaza kućnoj pomoćnici - inače, tog je trena čula da smo je otpustili... i nije čula razloge... no čemu - osam sati posla svaki dan nije dosta da netko za mnom spremi), čula sam kako su zbog mene (kad sam imala mučnine i bila nervozna glede trudnoće i posla) ona i tata toliko patili da mjesec dana nisu jeli i pili, nego plakali i skrivali se...
Čula sam da je zapravo htjela zvati mog svekra da dođe po nju - jer je moj auto uvijek prepun koještarija koje ja vozim pa se bojala da neće imati gdje staviti svoju prtljagu... e, i usput je napomenula da je auto neoprostivo neuredan.
Nakon što je svako toliko komentirala stanje na cesti - PAZI! NEMOJ! Pazi kako izlaziš i eno ti parking (tamo gdje ga, zapravo nema)... e, sad si izašla iz te ulice (a ja tražim parking) tonom krajnjeg prijekora... došle smo u mesnicu.
4 kg junećeg buta, pitala sam ženu, a mama je rekla da mi je puno, i rekla ženi da mi da pola.
Meni upitnici nad glavom, ali rekoh - ok, neću je ljutit. Dođem sutra po još 2 kg i mir... Klimnem mesarki da posluša moju mater, i nasmijem se.
Pokušala sam joj objasniti da kuham unaprijed i zamrzavam gotove obroke za blagdane, tj. kuham one ručkove i večere koje čovjek ne stigne u ludnici ekstra poslova oko bora, poklona, šopinga, gostiju i kolača... i da kuham u slučaju da zbog trudnoće budem morala dulje vrijeme ležati, i na kraju krajeva - kuham više zato da bih imala kad rodim. Da uživam u bebi... i dojim, i igram se sa starijim sinom... a kuhat ću sada - kad mi je već usput...
Da sam ja glupa. Da što će mi to. Da što ja unaprijed kuham, kad će to bit kad ću ja rodit. A i doć će ona. Na par dana. I valjda nakuhat u ta tri dana ono što ja vrijedno kuharim već tjednima.
::::::::::::::::::::
No sve to nije važno. Evo što jest. Ovo je prvi put u životu da sam odlučila ne ulovit se za to. Ne dat da me vrijeđa, ne dat se ulovit u onu odurnu energetsku razmjenu koja završava svađom.
Štogod je rekla, kakva god gnjusoba, suosjećajno sam se složila - da, da. I štogod je htjela, sve sam dopustila, složila se, sve.
I evo, došle smo kući prije tri sata, i šutimo.
Jer nema druge teme nego to kako ja ne valjam, a ja o toj temi ne znam ništa. Stvarno ništa. Totalni sam amater... pa bolje da ne ulazim u raspravu s nadmenim ekspertom - u svakom slučaju - gubim...
objavio zenzena 8. studeni 2007 15:25:00 | Permalink |
7 Komentar(a)
8. studeni 2007 19:08:00, natuknica
(((((((Zenzena)))))))) Ne znam točno što da ti kažem. Baš sam nedavno u jednom svom postu napisala kako sam mamu vozila jednom i nikad više. Mi smo se najviše isposvađale pred moje vjenčanje. Onda sam ja noj rekla što je meni sve kod nje cijeli život smetalo, ona je meni ispričala malo više toga o tome kako je nju njena mama u životu povrijedila. Još su se svađe nekoliko godina rastezale dok se nismo obje naučile prihvaćati jedna drugu. Sad puno lakše komuniciramo. Dođe mi da se pitam je li tvoja mama bila ili je zaposlena? Ali zapravo mislim da ona ima neku bol duboko u sebi koju pokušava izbjeći tako da se svađa. Znaš onu pjesmu: "Prvi put ti kažem da, da se bojim svitanja i da nemam odgovor na sva tvoja pitanja. (...) A sad meni trebaš ti, trebaš kao nikada."? Znam da je možda to čudan način da to pokaže, ali možda joj samo treba topao zagrljaj. :)
9. studeni 2007 13:17:00, zenzena
Drago mi je da ste ti i mama došle do uzajamnog povjerenja, razumijevanja i prijateljstva. To je prelijepo! Sve što kažeš - točno je. S time da je ona osoba koja je usidrena u jedno veliko (dakle krhko) ja i tu nema pomoći... lomila sam se godinama da to promijenim, da dođem do nje, ali netko prije mene, vjerovatno roditelji (s nizom njezinih životnih izbora) zacementirali su te neke stvari... I to je tak. Moram je prihvatiti takvu i ne dati da me dira i smeta...
9. studeni 2007 13:22:00, janna
a ne ne draga moja..ne dozvoli to..ona je mama ti si kćer uredu..ali si osoba i nedaj se gaziti nikome pa ni rođenoj majci...čemu to?????
9. studeni 2007 19:19:00, christabel
ja mislim da je vrijeme da joj kažeš dosta je...jer previše jest i pola od svega toga. ne boj se neće nestati, poslje toga bi te konačno trebala početi poštovati kao ljudsko biće.:)
10. studeni 2007 10:43:00, Zenzena
Janna i Christabel... kužim vašu dobru namjeru, i hvala na podršci. Jasna mi je vaša perspektiva, ali bojim se da nema puno smisla suprotstavljat se - ne više. Probala sam to nekad davno, i nije imalo nikakvog rezultata, osim poraznog za mene. Postoje, nažalost, ljudi (makar nam to bile i majke) koje izaberu neku svoju poziciju u životu koja im je draža i od ljubavi, i od pravog odnosa i od svega. Ne može mene nitko gazit - to mi dosađuje što mi govori, ali to su samo riječi kojima je ne dopuštam da djeluju jer znam da ne idu mene kao mene - nego su , nažalost, samo plod njezine utrobe, njezinog mraka, tjeskobe, unutarnjeg zla ili čega već... Ukoliko uđem u sukob, ukoliko se suprotstavim - tada smo na tlu na kojem ona pobjeđuje - jer nikad neće odustati, priznati, nego će se samo nastavit borit da me još više ponizi, uvrijedi, da mi dokaže kako je bolja... i tako unedogled. Ona može više ružnih riječi reći, i ima više negativne energije da mi da - a u tome i jest stvar. Svoj jad prebacit na drugoga, koji je kriv - jer je živ. A ja to tako ne želim. I onda pustim sve te stvari da prođu mimo mene. I eto, nažalost, moja je mama gubitnik. Nema odnosa s kćerkom, niti blizine, niti može opipati ljubav... Nema tu izlaza :(((( Ali ništa strašno. Nije sve u životu idila, niti se sve može popraviti. Neki križ treba i ponijeti preko ramena.
10. studeni 2007 11:21:00, natuknica
Ma kako si to lijepo rekla! To je točno tako! Neke neugodne stvari u životu ne možemo izbjeći, možemo samo spriječiti da nas rasture. :)
12. studeni 2007 11:16:00, Teta Dany
ma najvažnije je da ti znaš tko si i što si i kolika je tvoja vrijednost. ali znam i kako bole takve riječi pogotovo od mame koja bi trebala biti topla i nježna, podrška. imam i ja jednu takvu osobu u svom zivotu. dijagnoza: takvi ljudi ne vole i ne cijene sebe, pa tako ni druge. trebaju gromobran za ispuhivanje vlastite frustracije. sto dalje od takvih ljudi jer su energetski vampiri. terapija: ljubav ljubav ljubav, prema sebi , njoj, svima. Ja zamolim Boga da mi da snage da se ne zakačim na taj mrak i zlo, i često ostanem mirna i sačuvam živce. čuvaj se, pusa!
sri - 07.11.2007
Otkaz za kućnu pomoćnicu
Loše sam volje. Nije mi umro nitko blizak. Svi članovi moje obitelji su više ili manje dobro, i sve je moje na svom mjestu.
Ali sam otpustila ženu koja je bila zaposlena kod mene da pomogne u kućanstvu i oko djece - djeteta.
Nakon mjesec dana muvanja po mojoj kući žena je dobila crveni karton, i ne očekujem da ćemo se ikad više sresti na mojem terenu. Nisam bila ljuta na nju, i nije bilo svađe... jednostavno smo joj ljubazno dali otkaz, platili što je trebalo, stisnuli si ruku - i kraj.
Nije to to; ne radi puno, ne radi dobro, ne radi bez da joj se kaže što treba tako da joj se uperi prst... i stalno se žali kako joj je do neba teško...
A uzeli smo je sad - da se naviknemo, da se priviknemo, da se naša rođena i nerođena djeca s njome srode, pa da bude jedan od odraslih oslonaca našeg malog doma... I sad nema puno posla, jedna je beba u buši, i ne traži jest, pit, niti se kupat... ja ne radim...
I ako joj je sada teško - kako će bit kad će doći nova beba, ili kad bude trebalo šetati jednogodišnjaka, ali i popeglati, skuhati neki ručak, i možda se pobrinuti i za starijeg brata?
Pravdam se. Nismo zadovoljni i gotovo. Otišla je. Drago mi je da je tako.
Ali opet - teško je odgurnut drugo ljudsko biće, pa makar bila plaćena pomoć, makar je zaposlio na tim nekim poslovima za koje ti treba.
Ali ta nam je žena tu i tamo skuhala, pospremila, mijenjala posteljinu na mom krevetu, i pospremala robu u moj ormar. Meni je to dovoljno da osjetim privrženost... i da se osjećam ko da me netko zgazio u trenu kad joj dajemo otkaz.
Eto, sad još moram patit za nekim tko mi je bio loša, spora, nepedantna, povremeno drska pomoć u kući... što ti je život
Ali sam otpustila ženu koja je bila zaposlena kod mene da pomogne u kućanstvu i oko djece - djeteta.
Nakon mjesec dana muvanja po mojoj kući žena je dobila crveni karton, i ne očekujem da ćemo se ikad više sresti na mojem terenu. Nisam bila ljuta na nju, i nije bilo svađe... jednostavno smo joj ljubazno dali otkaz, platili što je trebalo, stisnuli si ruku - i kraj.
Nije to to; ne radi puno, ne radi dobro, ne radi bez da joj se kaže što treba tako da joj se uperi prst... i stalno se žali kako joj je do neba teško...
A uzeli smo je sad - da se naviknemo, da se priviknemo, da se naša rođena i nerođena djeca s njome srode, pa da bude jedan od odraslih oslonaca našeg malog doma... I sad nema puno posla, jedna je beba u buši, i ne traži jest, pit, niti se kupat... ja ne radim...
I ako joj je sada teško - kako će bit kad će doći nova beba, ili kad bude trebalo šetati jednogodišnjaka, ali i popeglati, skuhati neki ručak, i možda se pobrinuti i za starijeg brata?
Pravdam se. Nismo zadovoljni i gotovo. Otišla je. Drago mi je da je tako.
Ali opet - teško je odgurnut drugo ljudsko biće, pa makar bila plaćena pomoć, makar je zaposlio na tim nekim poslovima za koje ti treba.
Ali ta nam je žena tu i tamo skuhala, pospremila, mijenjala posteljinu na mom krevetu, i pospremala robu u moj ormar. Meni je to dovoljno da osjetim privrženost... i da se osjećam ko da me netko zgazio u trenu kad joj dajemo otkaz.
Eto, sad još moram patit za nekim tko mi je bio loša, spora, nepedantna, povremeno drska pomoć u kući... što ti je život
objavio zenzena 7. studeni 2007 16:32:00 | Permalink |
4 Komentar(a)
7. studeni 2007 17:11:00, medeja7
...i to je život...Kiss:)))
7. studeni 2007 19:12:00, natuknica
Pitaj mene... Baš se pokušavam sjetiti svih žena koje su nam čuvale djecu... Da smo onu zadnju upoznali prvu, bila bi samo jedna. :)
7. studeni 2007 19:33:00, zenzena
jap... i to je život. Natuknice, jel to bed kad dijete mijenja osobu koju čuva? Meni se zbog toga srce slama...
7. studeni 2007 20:09:00, natuknica
Ma joj... bilo je tu svega... Samo smo jednoj dali otkaz jer smo stvarno bili nezadovoljni, ali i njoj smo prvo rekli što ne smije raditi pa smo joj dali otkaz tek kad je to ponovo napravila. Ma mislim nema te sućuti prema čovjeku koja mi može biti važnija od moje djece. Jedna je bila sjajna, ali dok je bila trijezna. :( To mi je bilo žao, ali opet, bolje da ne mislim što se sve moglo dogoditi. Druge su otišle kad im je život postao lakši. I za ovu zadnju mi je bilo žao, kad su djeca otišla u vrtić. Ah...
uto - 06.11.2007
O odgoju u skaldu s narodnim poslovicama - iliti zdrav razum u suludim vremenima
KAKO SIJEŠ TAKO ĆEŠ I ŽETI
Dvije priče o lošim dječjim modnim odlukama
U dobi od otpriilike 18 mjeseci moje je dijete imalo nešto protiv odijevanja. Ma što ja činila, svako odijevanje i presvlačenje bilo je kao vrlo neugodan incident u ludnici. Ako bih mu na prijevaru koju nogavicu i uspjela navući, moje ju je dijete bijesno svuklo dok bih ja optimistično navlačila drugu. Ne jednom sam osjetila snagu njegove noge u glavu, snagu ruke u oko, tvrdoću njegove glavice na svojim zubima i znala sam biti stvarno, stvarno umorna od te ranojutarnje bitke. Cijelu je stvar pogoršavala moja svijest o tome kako sve to radim iz dobre namjere – sine, idemo u park, na zrak, idemo se igrati. Ali kao da ga je moja dobra volja još više razjarivala. Djeca su veoma neobična ljudska bića.
Jedno jutro moje je dijete počelo odbijati oblačenje, a ja sam rekla – nema problema. Primila sam ga za ruku, golog i bosog, spremna da ga odvedem u park bez ijednog komadića odjeće. Čim sam otvorila vrata kuće (ispred kojih je bio snijeg), malo je dijete pokorno reklo – mama, buuuuci – dakle, obuci me. Bio je sladak kao šećer, i surađivao je u oblačenju, te me na kraju još i poljubio.
Tog je dana naučio dvije važne lekcije. Prva je da je zima hladna, a odjeća nasušna potreba ljudske vrste na sjevernoj hemisferi. To je važna lekcija, vrijedna možda i male hunjavice. Druga važna stvar koju je moj sin očito naučio je – kako siješ, tako ćeš i žeti; iliti – svatko je modni stilist svoje sreće.
Jednom, u parku, dvoipolgodišnja kćerkica moje prijateljice vrlo se uočljivo češala po stražnjici i između nogu. Pitala sam je što je s malenom, a ona mi je rekla kako Sara zadnjih par dana ne želi nositi gaćice, vrišti, skida ih, svadi se i tuče ukoliko je majka na to prisili.
- Ne misliš da joj je malko neugodno nositi traperice na golu guzu?
- Vjerujem da joj je jako neugodno, odgovorila je majka četvero djece mirnim glasom, dok se malena nemilice češala po guzi odjevenoj u lijepe, iako prilično krute traperice.
- Biram svoje bitke, rekla mi je iskusna prijateljica.
Sutradan, Sara se nije čohala po stražnici. Činilo se da je empirijskom metodom došla do zaključka o funkciji gaća u ljudskom životu.
PSI LAJU, A KARAVANE PROLAZE – nije ugodno, ali tako mora biti
Teško je odgonetnuti razlog zašto mala djeca ponekad iz čista mira sabotiraju vitalna obiteljska događanja. Moj sin ponekad svu svoju negativnu energiju (bez očitog povoda) koncentrira u vrijeme kad spremam ručak, kupujem, ili kad prelazimo cestu; baca se na pod, viče i vrišti, otvara frižider i željno traži ukrase za tortu koje uporno želi jesti od kad su se pojavili u našem frižideru, bježi od mene dok pakiram stvari u vrećice, iskače iz kolica za šoping, ili ga proces kupnje tramvajske pažnje tako razjari da sumanuto povlači moju ruku, pokazujući u smjeru obližnjih golubova.
Traži pažnju, reklo bi se.
Ponekad je već dobio obilje pažnje - ali to svi znaju – nije slatka majčina pažnja u slobodno vrijeme, ona svojevoljno darivana – jedini pravi trijumf je prisiliti majku da ostavi sve što radi i pokloni svoju pažnju u vrijeme kad joj to nikako ne odgovara. Djeca se bave nekim čudnim kalkulacijama, npr. koliko puta sam toliko izludio majku da je morala prekinuti telefonski razgovor s prijateljicom, a koliko sam puta uspio spriječiti majku i oca da se dogovore tko će platiti režije i što sutra treba kupiti na placu.
Odgovoran roditelj, zrelo ljudsko, biće zna da su uspješni
samo oni ljudi koji idu svojim putem... jer psi laju, a karavane prolaze.
Večera se sprema dok djeca cendraju; računi se plaćaju dok djeca demoliraju
kolica i dekoracije šoping centra... dobra vježba za život kako za roditelje
tako i za djecu. Jer kad jednom skuhate večeru uz nemilo zavijanje svoje djece,
modulirano prema slabim točkama upravo vaših živaca i zadržite svoj mir, nema tog sloma burze koji
vas može emotivno destabilizirati.
.......................................
MOGU TI KUPITI KAPU, ALI PAMET NE
Današnji su roditelji pred velikim pritiskom da stvore
fenomenalnu djecu koja ne samo da neće imati traume iz
djetinjstva i imati fenomenalnu emotivnu inteligenciju, nego će
i jesti zdravo, znati prepoznati pedofila i preplašiti ga
urlanjem, vladati netiketom, a povrh svega – govorit će bar
šest svjetskih jezika, trenirati nekoliko olimpijskih sportova i
poznavati sve postojeće kompjuterske aplikacije.
Idealno bi bilo da su djeca povrh toga i „indigo“, dakle da
su tako pametna da su kompletno neshvaćena, te da jasno
vide budućnost (npr. ljudi će se ubijati laserom, i bit će
puno poplava). Iako je od vitalne važnosti raditi na sebi, učiti i propitivati
se, ipak se treba skromno sjetiti svojih realnih roditeljskih
mogućnosti; a to je da djeci možemo kupiti kapu, ali
pamet ne. No, možemo ih dovoditi u pozicije da vježbaju
pamet. Ponašaš se za stolom kao da si pijana čimpanza?
Nema večere. Kusaj zaključak umjesto toga. Ne pospremaš igračke? Ja ću ih pospremiti. U smeće. Vrištiš u želji da nakon dva crtića pogledaš i treći?
Sljedećih tjedan dana nema niti jednog crtića. Ali najvažnija stvar u ovom
pristupu je da se ne odajemo
suvišnim riječima jer su
riječi djetetu kao kapa –
čim zamakne iza ugla skinut
će je i zataknut u džep na
stražnjici.
objavio zenzena 6. studeni 2007 14:58:00 | Permalink |
2 Komentar(a)
6. studeni 2007 15:20:00, medeja7
Interesantno. Idem ispočetka...ali mislim da si uhvatila prave TRENUTKE...a KAPA...hm...kao šlag na torti.Kiss:)))
6. studeni 2007 17:33:00, natuknica
Dobro si to opisala. :)
pon - 05.11.2007
...
Najviše na svijetu me razveseli dobra, po mogućnosti humoristična knjiga.
Ali, ali skupo je takvo štivo kupovati u tempu koji mi je potreban da održim duhovnu ravnotežu.
A pod sankcijama i kaznama (astronomskim) sam u svim knjižnicama.
Nisam kriva, to je jače od mene; selili smo se, uređivali kuću, dijete mi nije spavalo godinu i po, na poslu je bilo naporno, knjige su mi trebale sa svih strana - zadužila sam se... nisam imala čime mislit na vraćanje - i sad ne mogu mrdnuti. Stisnulo me sa svih strana. Svugdje sam na crnoj listi...
Kad će onaj oprost vratiš knjigu nakon tri godine, ili dvije, i nikom ništa? Ja ću poludit ako uskoro ne dođem na izvor knjiga.
Može li mi tkogod pomoći? Darujem svoje knjige, vodim na pivo, kavu, sok, u kino, sastavljam ode i hvalospjeve - bilo što, samo ljudi pomagajte!!!!!
Ima li kakva medicinska dijagnoza za ovo što se meni dogodilo, pa da me ispričaju sve uprave, i sve knjižnice i da mi daju poseban tretman?
Ali, ali skupo je takvo štivo kupovati u tempu koji mi je potreban da održim duhovnu ravnotežu.
A pod sankcijama i kaznama (astronomskim) sam u svim knjižnicama.
Nisam kriva, to je jače od mene; selili smo se, uređivali kuću, dijete mi nije spavalo godinu i po, na poslu je bilo naporno, knjige su mi trebale sa svih strana - zadužila sam se... nisam imala čime mislit na vraćanje - i sad ne mogu mrdnuti. Stisnulo me sa svih strana. Svugdje sam na crnoj listi...
Kad će onaj oprost vratiš knjigu nakon tri godine, ili dvije, i nikom ništa? Ja ću poludit ako uskoro ne dođem na izvor knjiga.
Može li mi tkogod pomoći? Darujem svoje knjige, vodim na pivo, kavu, sok, u kino, sastavljam ode i hvalospjeve - bilo što, samo ljudi pomagajte!!!!!
Ima li kakva medicinska dijagnoza za ovo što se meni dogodilo, pa da me ispričaju sve uprave, i sve knjižnice i da mi daju poseban tretman?
objavio zenzena 5. studeni 2007 21:20:00 | Permalink |
5 Komentar(a)
5. studeni 2007 23:21:00, natuknica
Hmmmm, mislim da ti je mjesec knjige taman prošo... Ali javim ti ako nešto doznam ;)
6. studeni 2007 8:54:00, medeja7
Ja ti mogu poslati neku moju...smiješnu...a pitat ću naokolo...znam kako se osjećaš!!!Kiss:)))
6. studeni 2007 12:41:00, zenzena
Hvala cure za svaku informaciju. Medejo, ako imaš što za poslat - yes, please, usrećit ćeš me. Plus - privatne knjige redovno vraćam. Iz knjižnica - ne. Munjena...
6. studeni 2007 13:03:00, rahatli (Neregistriran) (Neregistriran)
ajde, svrati pa prekopaj nešto iz moje knjižnice...:D
6. studeni 2007 13:04:00, zenzena
blagodarim!
ned - 04.11.2007
Za sve moje učitelje
Volim periode rasta; one dane kad čovjek uči i uviđa, kad se sam sebi čudi kako je dotad mirno živio u neznanju i potpunom mraku.
Posebno mi se sviđa kad duhovno rasteš - ili kad misliš da bi to što ti se zbiva moglo biti to - jer duhovni rast puno puta izgleda kao neugodan pad u provaliju, i možda propast od rasta dijeli samo vjera u to da je ovo rast, a ne propast.
Zanimljivo je kako takvih dana susrećeš prave ljude, upisuješ prave tečajeve, ideš na prava predavanja, čitaš prave knjige, i nailaziš na prave web stranice - a granice svijeta, i tvog unutarnjeg, i onog vanjskog, reformiraju se... nabolje.
Ponekad, u periodima učenja, zna biti jezivo teško.
:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
I tako, crtam ja, premorena već od jednog ispunjenog dana, slikam u slikarskoj školi i pobjesnim. Ne ide mi. Brzam da dostignem ritam grupe, a što više brzam rezultati su sve lošiji. Moja učiteljica je sve neumljivija - ukazuje, pokazuje i križa.
Od jedne sitne prepravke - koju ću ja "nabrzinu" smuvat, do toga da moram prepraviti masu, masu stvari koju sam išla naštimavat.... to je bila moja prečica...
Imala sam potrebu bacit ugljen, posvadit se tamo sa svima, srušit štafelaj na pod i demonstrativno otići...
Ali kad učim - učim sa svih strana. I čujem ja u sebi glas jedne druge učiteljice - kada te intenzitet bola iznenadi, kad stvari krenu onako kako nisi očekivala, ostani u sebi. Vrati se na ono fizičko. Diši. Podsjeti se na to da stojiš nogama na podu, i koračaš. I nastavi dalje.
Život, i porod, i slikanje, i ljubav, sve ide kroz jedan čudan labirint - na tren si blizu, a zatim opet daleko, daleko od svojega cilja. Sve to ne znači da si na krivom putu - samo je put krivudav.
Znatno krivudaviji nego što bismo htjeli, znatno krivudaviji nego što naša želja da kontroliramo sve oko sebe dopušta... ali jest, krivudav je.
I bol i muka, i trud i patnja, i razoračenje, i drugačiji ishod, sve je to ljudski. Sve je to hod prema cilju; prema svom srcu i srcu drugih ljudi koje poznajemo, volimo, rađamo, s kojima radimo i rastajemo se nakratko ili zauvijek.
Disala sam tako da mi dah klizi posvuda oko tijela, i tako da se sakuplja u mom trbuhu, odakle je smirenost, svijest o sebi i pristanak na život (i onda kad traži previše od umorne mene koja voli sve nabrzinu) potekla kroz moju ruku, u ugljen, i na papir.
Tog dana sam nacrtala loše, ali sam naučila živjeti bolje. A i sjela mi je lekcija još jednog mog učitelja. Odredi cilj, djeluj - procijeni je li to to, ako nije - pokušaj opet, procijeni, pokušaj - sve do konačnog cilja. Ne daji si ocjene, ne kritiziraj se, ne osuđuj i ne očajavaj. Radi. Ne razmišljaj o promašaju, razmišljaj o tome što učiš.
::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
Učim crtati. Brzati je najgore na svijetu. Neću više brzati. I neću nestrpljivo čekati da se slika ŠTO PRIJE pojavi na platnu.
Sva ta iskrivljena tijela, svi ti nejasni odnosi - svi su oni u mojoj slici jer sam ćirila iza sljedećeg zavoja; jer nisam došla tamo odakle se stvar gleda i ispravno vidi, jer nisam sačekala pravi trenutak - trenutak mirnoće u vremenu... ja crtam kao da je moja slika na ravnome putu... kao da mogu raspaliti 120 na sat.
A ne mogu.
::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
Nemoj klještima vući svoje slike iz sebe. Čekaj da dođu. Čekaj da se stvore. Ti budi, i ona će biti - na način na koji želiš, ili možda na neki drugi način, koji ne poznaješ, ili ne želiš.
:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
U pozadini svega čujem Božiji glas koji me uči i podsjeća - uvijek, u svemu - neka bude volja Tvoja.
Jer moja je volja slijepa, i gluha, ravna kao daska, i bez imalo života. Moja volja razara i ubija, moja je volja samo isprazni cilj, nemoguć i besmislen.
Nauči me, Bože, da u svemu vidim više ljepote nego što je trenutno ima u meni.
Posebno mi se sviđa kad duhovno rasteš - ili kad misliš da bi to što ti se zbiva moglo biti to - jer duhovni rast puno puta izgleda kao neugodan pad u provaliju, i možda propast od rasta dijeli samo vjera u to da je ovo rast, a ne propast.
Zanimljivo je kako takvih dana susrećeš prave ljude, upisuješ prave tečajeve, ideš na prava predavanja, čitaš prave knjige, i nailaziš na prave web stranice - a granice svijeta, i tvog unutarnjeg, i onog vanjskog, reformiraju se... nabolje.
Ponekad, u periodima učenja, zna biti jezivo teško.
:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
I tako, crtam ja, premorena već od jednog ispunjenog dana, slikam u slikarskoj školi i pobjesnim. Ne ide mi. Brzam da dostignem ritam grupe, a što više brzam rezultati su sve lošiji. Moja učiteljica je sve neumljivija - ukazuje, pokazuje i križa.
Od jedne sitne prepravke - koju ću ja "nabrzinu" smuvat, do toga da moram prepraviti masu, masu stvari koju sam išla naštimavat.... to je bila moja prečica...
Imala sam potrebu bacit ugljen, posvadit se tamo sa svima, srušit štafelaj na pod i demonstrativno otići...
Ali kad učim - učim sa svih strana. I čujem ja u sebi glas jedne druge učiteljice - kada te intenzitet bola iznenadi, kad stvari krenu onako kako nisi očekivala, ostani u sebi. Vrati se na ono fizičko. Diši. Podsjeti se na to da stojiš nogama na podu, i koračaš. I nastavi dalje.
Život, i porod, i slikanje, i ljubav, sve ide kroz jedan čudan labirint - na tren si blizu, a zatim opet daleko, daleko od svojega cilja. Sve to ne znači da si na krivom putu - samo je put krivudav.
Znatno krivudaviji nego što bismo htjeli, znatno krivudaviji nego što naša želja da kontroliramo sve oko sebe dopušta... ali jest, krivudav je.
I bol i muka, i trud i patnja, i razoračenje, i drugačiji ishod, sve je to ljudski. Sve je to hod prema cilju; prema svom srcu i srcu drugih ljudi koje poznajemo, volimo, rađamo, s kojima radimo i rastajemo se nakratko ili zauvijek.
Disala sam tako da mi dah klizi posvuda oko tijela, i tako da se sakuplja u mom trbuhu, odakle je smirenost, svijest o sebi i pristanak na život (i onda kad traži previše od umorne mene koja voli sve nabrzinu) potekla kroz moju ruku, u ugljen, i na papir.
Tog dana sam nacrtala loše, ali sam naučila živjeti bolje. A i sjela mi je lekcija još jednog mog učitelja. Odredi cilj, djeluj - procijeni je li to to, ako nije - pokušaj opet, procijeni, pokušaj - sve do konačnog cilja. Ne daji si ocjene, ne kritiziraj se, ne osuđuj i ne očajavaj. Radi. Ne razmišljaj o promašaju, razmišljaj o tome što učiš.
::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
Učim crtati. Brzati je najgore na svijetu. Neću više brzati. I neću nestrpljivo čekati da se slika ŠTO PRIJE pojavi na platnu.
Sva ta iskrivljena tijela, svi ti nejasni odnosi - svi su oni u mojoj slici jer sam ćirila iza sljedećeg zavoja; jer nisam došla tamo odakle se stvar gleda i ispravno vidi, jer nisam sačekala pravi trenutak - trenutak mirnoće u vremenu... ja crtam kao da je moja slika na ravnome putu... kao da mogu raspaliti 120 na sat.
A ne mogu.
::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
Nemoj klještima vući svoje slike iz sebe. Čekaj da dođu. Čekaj da se stvore. Ti budi, i ona će biti - na način na koji želiš, ili možda na neki drugi način, koji ne poznaješ, ili ne želiš.
:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
U pozadini svega čujem Božiji glas koji me uči i podsjeća - uvijek, u svemu - neka bude volja Tvoja.
Jer moja je volja slijepa, i gluha, ravna kao daska, i bez imalo života. Moja volja razara i ubija, moja je volja samo isprazni cilj, nemoguć i besmislen.
Nauči me, Bože, da u svemu vidim više ljepote nego što je trenutno ima u meni.
objavio zenzena 4. studeni 2007 16:22:00 | Permalink |
5 Komentar(a)
4. studeni 2007 16:51:00, medeja7
... i dalje i uvijek i zauvijek učim CRTATI...a ONE će doći, one su u tebi, s tobom...razumijem te...Kiss:)))
4. studeni 2007 17:36:00, natuknica
Joooooj, kako si to prekrasno napisala! Ne znam za sliku na platnu, ali ova u riječima je remek djelo!
4. studeni 2007 21:47:00, zenzena
Baš je lijepo naći na riječi podrške; ja sam to nekako napisala iz duše, u jednom dahu, i zapravo je to bilo samo pražnjenje moje duše od zbrkanih misli. Jako mi je drago da sam rekla nešto što vam se dopada i što vam nešto govori... moram biti iskrena..
4. studeni 2007 22:11:00, natuknica
Gle, ja imam jedan problem, volim istinu. U životu sam se nekako naučila da istina čini najbolje. Nekada nisam voljela davati komplimente, da se ne bi ljudi uobrazili, ali onda ispada da primjećuješ samo ono što ne valja, a to nije zgodno. Skromnost ne znači imati o sebi loše mišljenje nego biti svjestan i svojih mana i svojih vrlina. :) A tebi je Bog očito dao puno darova. Ja ne mogu znati kako on od tebe očekuje da ih upotrijebiš. Možda će i više godina proći prije nego što i ti to shvatiš, ali sigurno ti ih nije dao da ih "zakopaš". Možda trebaš postati piskinja? ;) Za početak bim ti stvarno predložila ovaj post da pošalješ na natječaj o kojem više piše na webman.mojblog.com/1/drugi-natjecaj-za-price-s-bloga/125979.aspx. Nemam pojma hoće li ti uspjeti, nemam pojma što oni traže, ali otisni se u svijet, nikad se ne zna. Čitamo se! :)
6. studeni 2007 15:13:00, zenzena
Hvala ti na lijepim riječima podrške! Tako su me zbunile da dva dana razmišljam što da ti odgovorim. Poslat ću nešto na natječaj, hvala ti, zašto ne! Sve je to igra ;)
sub - 03.11.2007
...
Imam nešto za reći.
Jedini je problem što želim reći:
mrmljkjmkjmmmmrmlj ammmmmmmmmmmm
Ili civiliziranije:
1. Neispavana sam. Ali ako ovo malo vremena ubijem na spavanje, bit ću frustirana i praznih baterija.
2. Odrađivanje dužnosti uz ovakav umor mi se ne da. Treba mi nešto da me napuni, razveseli i da mi razlog za motiv.
3. Da bih radila išta lijepo i ugodno, i što će donijeti neke rezultate trebala bih biti odmornija.
4. Postoji par stvari koje bi me zadovoljile, ali za njih nemam vremena; u pol dvanaest će doći dečki iz parka, a do tada mora biti gotov i nekakav ručak.
5. Najnezadovoljnija ću biti ako ostanem čučati uz kompjuter. Pola svog slobodnog vremena već sam uz kompjuter.
Kompjuter ne traži trud, zavarava, ali i ne daje ništa zauzvrat. Nije mi jesno zašto visim na kompjuteru.
Jedini je problem što želim reći:
mrmljkjmkjmmmmrmlj ammmmmmmmmmmm
Ili civiliziranije:
1. Neispavana sam. Ali ako ovo malo vremena ubijem na spavanje, bit ću frustirana i praznih baterija.
2. Odrađivanje dužnosti uz ovakav umor mi se ne da. Treba mi nešto da me napuni, razveseli i da mi razlog za motiv.
3. Da bih radila išta lijepo i ugodno, i što će donijeti neke rezultate trebala bih biti odmornija.
4. Postoji par stvari koje bi me zadovoljile, ali za njih nemam vremena; u pol dvanaest će doći dečki iz parka, a do tada mora biti gotov i nekakav ručak.
5. Najnezadovoljnija ću biti ako ostanem čučati uz kompjuter. Pola svog slobodnog vremena već sam uz kompjuter.
Kompjuter ne traži trud, zavarava, ali i ne daje ništa zauzvrat. Nije mi jesno zašto visim na kompjuteru.
objavio zenzena 3. studeni 2007 9:37:00 | Permalink |
2 Komentar(a)
3. studeni 2007 9:50:00, medeja7
...ma ipak daje "Bar malo"...Evo želim ti ugodan i lijep dan.Kiss:)))
3. studeni 2007 11:00:00, natuknica
Možda jednostavno zato što si umorna. :) Možda zato što te to opušta. Ne mogu ti puno filozofirati jer i ja muku mučim s time. Stalno donosim neke odluke i onda ih se ne pridržavam. Ali ipak, postoje neki ljudi čije društvo obogaćuje i od njega se osjećaš bolje. Čovjeku treba malo odmora, a onda se vraća u akciju. Tako ćeš i ti, bez brige. :)
Davanje
Od nekih ljudi najviše dobiješ kada ništa ne tražiš.
Ne mislim na darežljive ljude.
Od nekih ljudi najviše dobiješ kad ništa od njih ne tražiš - jer ako ikada išta zatražiš - bacit će te u nesaglediv emotivni minus. Uzet će ti sve što imaš, i još te zadužiti. Uništit će svaku tvoju nadu da ćeš biti shvaćen, da će ti se pomoći, pogazit će svaku tvoju potrebu, i sve što o sebi kažeš - bit će shvaćeno kao tvoj strašan prijestup.
Kad si otvorio usta da kažeš o sebi - prekršio si pravilo da se uvijek i bez razlike treba govoriti o njima. O njihovim potrebama. Željama. Ma kako sitan bio dio vremena i prostora koji tražiš za sebe - to je uvijek dio prostora i vremena koji su sebi namijenili. Svaki način da zamoliš nešto, svaka molba, i svaka želja uvijek su izrečene krivo, rečeno u krivo vrijeme, neadekvatno, i uvijek si zbog svoje molbe zločinac.
Makar si sve preostalo spreman pokloniti im, što uostalom i nudiš. Ali ono što nisi - to si oteo.
Ima ljudi koji ne znaju davati.
Od njih najviše dobiješ kad nikad, ništa, ni pod kojim uvjetima ne tražiš.
Ponekad je to teško - ako su ti bliski. Ponekad je teško ako su jedini koji ti mogu pomoći.
Ponekad shvatiš kako je teško biti sam, i kako je jako važno da se ne ogorčiš, nego ojačaš; da više nikada, ništa ne tražiš, a da nastaviš voljeti. Jer ako se ogorčiš - neće ti imati tko pomoći. Umorit ćeš se, i još ćeš više trebati odmor koji ti neće tko imati pružiti.
Ponekad su naši ti ljudi kojima je molba - gruba otimačina i narušavanje njihovih prava. I tu su, uzimaju, na sve polažu pravo... a redovito misle - kako su već previše svega dali. Misle kako su već u minusu. Neki su ljudi nezasitni.
Neki su ljudi samoživi, prazni i beznadni, kao bunar bez dna u kojeg možeš sipati vodu do beskraja - a u njima je nikada nećeš naći. Ni da je staviš na dlan.
Ne mislim na darežljive ljude.
Od nekih ljudi najviše dobiješ kad ništa od njih ne tražiš - jer ako ikada išta zatražiš - bacit će te u nesaglediv emotivni minus. Uzet će ti sve što imaš, i još te zadužiti. Uništit će svaku tvoju nadu da ćeš biti shvaćen, da će ti se pomoći, pogazit će svaku tvoju potrebu, i sve što o sebi kažeš - bit će shvaćeno kao tvoj strašan prijestup.
Kad si otvorio usta da kažeš o sebi - prekršio si pravilo da se uvijek i bez razlike treba govoriti o njima. O njihovim potrebama. Željama. Ma kako sitan bio dio vremena i prostora koji tražiš za sebe - to je uvijek dio prostora i vremena koji su sebi namijenili. Svaki način da zamoliš nešto, svaka molba, i svaka želja uvijek su izrečene krivo, rečeno u krivo vrijeme, neadekvatno, i uvijek si zbog svoje molbe zločinac.
Makar si sve preostalo spreman pokloniti im, što uostalom i nudiš. Ali ono što nisi - to si oteo.
Ima ljudi koji ne znaju davati.
Od njih najviše dobiješ kad nikad, ništa, ni pod kojim uvjetima ne tražiš.
Ponekad je to teško - ako su ti bliski. Ponekad je teško ako su jedini koji ti mogu pomoći.
Ponekad shvatiš kako je teško biti sam, i kako je jako važno da se ne ogorčiš, nego ojačaš; da više nikada, ništa ne tražiš, a da nastaviš voljeti. Jer ako se ogorčiš - neće ti imati tko pomoći. Umorit ćeš se, i još ćeš više trebati odmor koji ti neće tko imati pružiti.
Ponekad su naši ti ljudi kojima je molba - gruba otimačina i narušavanje njihovih prava. I tu su, uzimaju, na sve polažu pravo... a redovito misle - kako su već previše svega dali. Misle kako su već u minusu. Neki su ljudi nezasitni.
Neki su ljudi samoživi, prazni i beznadni, kao bunar bez dna u kojeg možeš sipati vodu do beskraja - a u njima je nikada nećeš naći. Ni da je staviš na dlan.
objavio zenzena 3. studeni 2007 0:18:00 | Permalink |
2 Komentar(a)
3. studeni 2007 7:25:00, natuknica
Istina je, teško je takve ljude prihvatiti. Ali treba i na sebe paziti. Vjerojatno ipak nisu jedini koji mogu pomoći. Treba ih staviti lagano sa strane, koliko god nam dragi ili bliski bili.
3. studeni 2007 9:23:00, zenzena
Da...
Treba se malo i ispuhati. Valjda će se nešto i dogoditi iz sveg ovog pričanja...