Senzacionalno – usmena poezija će vam otkriti sve tajne

Odnedavno sam se zaljubila u usmenu narodnu poeziju. Nevolja me natjerala. Odonda razmišljam da ostavim sve, svoj bajni posao, svoj grobarski život, povedem sinčića i budem misionar poruke narodne poezije. Gdje se kupe dobre gusle?

Umjetnička, pisana poezija zna biti prekrasna. Ponekad i duboka, dirljiva, nekad i općeljudska. Ali često je parcijalna; sjeme lude ideje iz glave pomaknutog pojedinca. Ta pisana poezija neće vam spasiti život: može vas zabaviti, nasmijati, može vam dati razlog da se samoubijete, počnete drogirati ili sažalijevati sebe ili autora koji ju je sastavio. Nije isključeno da se zaljubite u autora, ili da se prepoznate skroz naskroz. Ali to nije ono što čovjeku treba da bi shvatio dublje tokove naše svijesti i naših životnih pitanja. Zapravo, da se ne lažemo, razlika između usmene i pismene poezije u tome što samo prva razumije brak, i šamara vas istinom kao klokan repom svoje neprijatelje.

Ajmo ovako reć – pisana poezija je kao egzotično jelo. Okej, paše, i dapače, ali što sam bez sarme, što sam bez graha, što sam bez mlinaca i bez dobre stare orahnjače. Govno na kiši, rekao bi drug Tito. Narodna poezija je grah i sarma duše, mlinci i purica, kokošija juha – tisuće godina kristalizacije bitnog na nepogrešivo.

Gledajte, ovdje govorimo o snazi i subverziji koju je imao punk. Jedino, malo je ljudi koji razumiju punk. Prije neki dan šetam ja Rokovim perivojem i čudim se Zagrebu, kadli na klupi ispod lampe dva punkera sa enormnim irokezama (to u životu nisam vidjela, kao da su pauna zaklali i pribili na skalp) tapiraju trećega, očito još neiniciranog u čarobni svijet markantnih frizura. I to traje; pramen po pramen, pa malo laka; pa kritički pogled. I tako su kroz četrdeset minuta uredili petinu kose. Cijelu će noć dečki frizirati svoga prijatelja, kao što je moja majka sjedila pod haubom s ciljem da dobije trajnu ondulaciju. Ti punkeri su muška inkarnacija moje majke, domaćice i čuvarkuće. A nećemo o punku suditi na temelju takve njegove izvedenice, jel tako. Narodna poezija je suptilno, ali vrišteće svjetlo koje je prejako  za one koji žele živjeti netaknut rajski život u kojem je banana uvijek samo banana.. Drugim riječima, kad narodna poezija govori, to je kad da vam se obraća slavonski hrast glasom našega boga, ali boga realnosti, ne vilovitih ideja.

I da ne duljimo, idemo početi. Isprva kratkim ulomcima, da vas ne otjeram, a zatim ćemo se uhvatiti i nečeg duljeg i supstancijalnijeg. Konačni krešendo u kojem sve ječi i kulminira bit će Hasanaginica. Garantiram dobar provod.

Dakle, slušajte ovu pjesmu:

Vila ženi svog sina jedina,

Baš Latinkom lijepom djevojkom

Poručuje zagorkinja vila:

„-Sna'o moja, Latinko djevojko!

Meti dvore, da praha nejmade,

Loži vatru, da dima nejmade,

Nosi vodu, da trunja nejmade,

Jer ja nejmama sina neg' jednoga,

Nemoj ludo izgubiti glavu.“

Vrlo mudra Latinka djevojka

Poručuje zagorkinji vili:

„Svekrvice, zagorkinjo volo!

Pošalji mi drvo šimširovo,

Šimšir drvo dima ne imade,

Pošalji mi pero paunovo,

Mešću dvore, praha biti neće,

Pošalji mi od zlata maštrafu,

Kad donesem studene vodice,

U maštrafi trunja biti neće.   

Dakle dragi ljudi, vidite li vi o čemu se tu radi? Nema muža nigdje. Samo svekrva i snaha; ekonomija razmjene između dvije žene, a objekt razmjene – sin jedne žene koji ide na brigu drugoj. Tu je i tipična svekrvinska prijetnja – ubit ću te ne bude li kako ja hoću, a ja hoću da mi sinu ništa materijalno ne falli – ništa od onog što mu je bitno – pojest, ugrijat se i bit u čistom. Vidite, svekrva joj ne prijeti da će je skrati za glavu ako ne budu išli na ples, u kino ili na putovanja; ne prijeti joj čak niti u slučaju da mu otkaže pretplatu na genitalna zadovoljstva. Vila zna kako stvari stoje, zato je vila, nadnaravno stvorenje. I mlada Latinka, jer je mudra, razumije bit braka. Bit je braka da žena rinta na zadovoljstvo muža i ukućana. Latinka želi taj posao (brak), ali želi dobre radne uvjete. Sve kao da je skinuto sa stranica savjeta na portalu moj-posao.net. Žena drži do svoje struke i hoće u firmu koja ima dobre izglede za opstanak. Zna tko je glavni, zna tko odlučuje, razumije politiku i sive eminencije, ulazi u brak svjesna svega, naplaćujući svoj rad onoliko koliko misli da vrijedi.

Druga mlada žena je naivka o kojoj narodna pjesma ne kaže da je mudra nit pametna, jer nije. Ona je kao lik  iz radosnog pornića u kojem muškarca spopada zanosna, brižna, zaljubljena žena i ispuni mi, polubudnom, sve njegove mokre snove, zatim ode spremiti ručak:

Slavuj čedo, ne poj rano!

Ne budi mi gospodara.

Sama sam ga uspavala

Sama ću ga razbuditi.

Otići ću u đul baštu,

Otčenuću struk bosiljka,

Šibnuću ga po obrazu:

„Ustaj dragi ne ustao.

Konjic vrišti, da se jaši,

Soko pišti, da se nosi,

Ljuba plače, da se ljubi.!“

Ta je ženica uvjerena da postoji seks poslije braka. I da je bit braka ljubav i seks. I da se treba samo malo potruditi. ALI - ako ga  već na početku mora tetošiti i buditi za malo seksa, što mislite što će biti nakon pet godina braka i troje djece? Znate što će bit – jahat će na metli, supstitutu za penis, pri čemu joj je metla loša (nije koza tražila šimširnu metlu), a svojom će frustracijom zadobiti vještičje obličje. I shvatit će da kod svekrve mora ić isključivo oboružana glogovim kolcem. Nije neki život.

Znači, imamo mudru ženu koja sklapa posao sa gazdom (svekrvom), i ludu ženu koja posao sklapa sa portirom (mužem).Naravoučenije bi bilo: mlade moje cure, ne birajte muža prema feromonima, nego prema svekrvi. Kad nađete svekrvu s kojom nađete zajednički jezik, hvatajte to bez razmišljanja i milosti. I borite se za sebe.

Ima neke duboke istine u svemu ovome. Kakva vam je svekva, takav će vam biti brak. Luđakinja svekrva – pakao od braka. Jer luda žena pravi ludoga sina. Normalna žena svjesna bolne istine – podnošljiv kuluk, kao rad u nekoj korporaciji. Ovo je sivi prosjek – polučovjek, polusin. I treća, najređa verzija je ona u kojoj svadbeno obećanje da ja uzimam tebe, a ti mene biva ostvareno u punini svojega značenja, to je situacija u kojoj je vaš muž nije sin, nego čovjek. Vau, o tome bih mogla napisati roman, znanstveno-fantastični. Imam par ukazanja takve stvari, i to je divno. Kao kiša meteora, kao rađanje nove galaksije, kao duga, kao endemična velebitska degenija, drugim riječima čudo.

S time da je zapravo loše do neba da takvi muškarci postoje – što ne znaš ne boli. Ali, majka priroda pobrinula se za održanje vrste koje nije moguće bez dvije-tri obmane i samoobmane. Imajući sliku takvih muškaraca i brakova, mi lude žene srljamo kroz pustinje i nalijećemo na fatamorgane koje punimo slikama tih svojih fantazija. I dok se probudiš iz feromonske fatamorgane, već ti visi kugla oko noge, a svekrva se ukazuje iza muževe fotelje, iskače iz tanjura i iz muževih očiju ti govori da mu nije dobro kao što mu je bilo kod mame.

Čitajte zato narodnu poeziju, demistificirajte svoje fatamorgane. Spašavajte svoje živote. Ako nigdje, a ono na mom blogu.

U drugoj epizodi – što brak čini ženi – Zidanje kule Skadra i Ženidba Milić-barjaktara.

Ponekad imam dojam da ću puknuti i poubijati svog supruga. I šefa. I sve ostale muškarce kojima je divno što me imaju za sebe u svom mikrokozmosu kao centralnu gravitacijsku točku, onu koja omogućuje da se sve stvari drže na okupu i u kakvom takvom redu. Još kad im se dotjeram. Ih, radosti. I donesem nešto za jesti. He-do-ni-zam.

Jer, malčice sam umorna. Budim se noću u znoju, zbrajajući rebra radijatora koje treba montirati iz kojih raste GOLEMA mrkva za ručak i na kojoj sjedi dijete, kidajući stranice mog poslovnog izvještaja, pri čemu moj šef balansira na rubu provalije jer, kao, nije predao onaj segment ugovora koji nije znao skinuti s maila dok me nije bilo na poslu…a nigdje viteza da svojim ulovom, glavom neprijatelja na zlatnom pladnju ili sa sličnim komplimentom utaži moju glad za sigurnošću i priznanjem.

Znate što želim? Kad već nemam kavalira, Johna Wayna, viteza ili trubadura koji zna jezik poezije, cvijeća i ljubavne manire, rado bih imala drugu ženu koja će pokoji od mojih ćoškova držati zauzdanima. Bila bih joj dobra, i pokorna, i mila, kao vojska – što ona kaže, ja učinim. Samo da ne moram misliti na sve. Imam doduše čuvalicu koja i čisti po kući, al i ona je još jedan od pijuna u složenoj šahovskoj igri našeg života čije poteze vučem ta umorna ja. Ne želim se riješiti posla, želim smanjiti svoje odgovornosti. Želim biti u polupansionu života.

Patrijarhat je sebi sve bio izorganizirao tako da svaki muškarac ima pravo na ženu koja mu drži sve ćoškove svega, ostavljajući mu jedan za čistu anarhiju i muške radosti (što bih dala za jedan takav ćošak, koji nije važan, nego samo ugodan). Feminizam treba organizirati to da svaka žena ima pravo na drugu ženu, s kojom će dijeliti jad držanja konaca svega u svojim rukama. Ja bih svoju ženu tretirala kao antikni stol, kao vazu iz dinastije Ming, pjevala bih joj, izlazila iz sobe natraške, kupovala joj cvijeće i pisala sonete. I crkveno bih joj se obvezala na doživotnu vjernost.

Osjećam da mi u gaćama raste pimpek.

Pripovijedanje o bračnom životu i svjedočenje o tragičnoj bezizlaznosti istog je osnova svake svjetske ekonomije (sitcomi, Arena, romani, priče, vicevi, karikature, self-help, Internet). Ljudi se ožene jer misle da su bračne humoreske i vicevi pretjerivanja ljudi koji nisu upoznali pravu osobu s kojom imaju tako divan odnos kao oni sa svojim mlakonjom/rospijom, a kad se uvjere svojim primjerom, ljudi počinju stvarati, pisati, snimati, pjevati (vidi Gibonijev novi album, npr.). Sve ostale industrije su popratni sadržaji; proizvodnja papira, kompjutera, stolnih lampi, čokolade, tinte, fotoaparata (treba napravit cover za naslovnicu), kompjuterskih stolova, radnih stolaca, spajalica, cartridgea za printer, polica za knjige itd. Tu si i građevinska industrija (bez građevine bi brakovi bili dosadan i stvaralački neplodan odnos dvoje ljudi temeljen na međusobnom razumijevanju), banke (bez bankovnih računa brakovi bi bili još dosadniji), medicina (umjetno produžavanje životnog vijeka svekija), pravni sustav, odvjetnici, sudovi.. etc. Svjetska ekonomija živi od zbilje bračnoga života i na manje neposredan način, dakle bez javnog objavljivanja istine: kukamo jedni drugima uz kapućino, žalimo se telefonom, tješimo hranom, odjećom i šminkom, vršimo preljub u hotelu, konzumiramo tabletice, plaćamo psihijatre i psihologe, kupujemo bolji cd za slušat tužnu glazbu, idemo na more (mislimo da će bit na odmoru bolje), selimo se…

A sve je to ništa prema industrijama koje prethode ulasku u brak, u rasponu od odjevne industrije i plastičnih kirurga, preko mjesta za mriještenje i socijalni kontakt, proizvodnje uličnih klupica i proizvodnje piva i ostalih opijata nužnih pri procesu ljudskih rituala parenja do cvjećarnica, zlatarnica i uličnih prodavača kestenja.

Kad uđete u brak, vi ste svoju građansku dužnost učinili. Daljnje korake poduzet će bračna realnost za vas, ali ako niste u braku, ovo mi nikad nećete vjerovati. Sit gladnomu ne vjeruje, a neoženjen uvijek misli da je oženjen kreten i u tome redovito ima potpuno pravo.

Ti pišeš o nama te pričice, i objavljuješ ih na netu, da ih svi mogu čitati!?!!!?

Kako ne razumiješ. Nas dvoje u tim smo pričicama drugo dvoje koje živi, ne seksa se i svađa.

A da si zadovoljna našim odnosom, da sam ti ja stvarno dobar, jel bi prestala pisati te pričice?

Što ti misliš, jesi li mi dosad bio dobar?

Jesam.

Eto vidiš.

Kao da mi je malo laknulo, sad kad sam napunila trideset godina. Moje dvadesete su bile burne, kao da je deset ljudi živjelo deset života, ako ne i više. Sada je vrijeme za jedan miran, malograđanski i grobarski život, pa odajmo počast ludim dvadesetim.

Moje dvadesete nisu slavno počele. Na dvadesetom rođendanu, metafizička ljubav mog života, transcendentalni drug moje mlade osobe, dečko s kojim sam platonskom vezom tražila dublju razinu ispunjenja je nemilo zabrijao sa najmanje estetski uspjelim ženskim stvorenjem našeg Stvoritelja od sviju žena na mnogoljudnom tulumu.

Pijan i lud, željan svega, odao se strasti na daščici prozora sobe studentskoga doma Sava i to na moje oči, i oči naših prijatelja koje su se smijale, likovale i tek mjestimično sažaljevale. Nas oboje.

Sljedeću sam godinu dočekala u ludoj strasti i isto takvoj vezi sa karizmatičnim luđakom. Miris njegove bujne kose nikad neću zaboraviti. Ni zvuk negovih zvučnika. Ni njegov zarazni smijeh. Puklo je... nakon devet i pol tjedana.

Dvadeset i drugu sam godinu provela goneći ludog karizmatika iz svoje duše negdje sjeverno od Lijepe Naše, u jednom divnom gradu gdje sam izgubljena u prijevodima sa kojekakvim lutalicima u umjetničkim krizama, mladenačkim identitetskim traganjima, i pušenjima egzotičnih  cigareta i cigarilosima gubila dane u internacionalnim društvima. Sav taj multi-kulti kaos otjerao me je doma, među moje.

Sve mi je nedostajalo; čak i prijatelj od bivšeg dečka moje cimerice kojeg sretneš kod Krleže pa malo popričate. Ili dosadna rodica. Ulica Prisavlje. Trpimirov trg. Moja provincija.

Pa sam došla.

Dvadeset i treću sam godinu provela u prvom pokušaju grobarskog života. Mislila sam da sam za to spremna, ali nisam bila. Ipak, shvatila sam to tek u dvadeset i petoj.

U dvadeset i petoj, zaposlena na Poslu Iz Snova, bez svog grobarskog partnera i grobarskog života, odala sam se traženju izgubljenih izlazaka. Sve što sam znala o izlascima multipliciralo se sa nakupinama životnog iskustva i nakupljenom energijom iz skroviša grobarskog života. O boy! Brazil. Sidro. Pauk. Kset. Tvornica. Kućni tulumi. I tamo sam skupila svoju mutavu ljubav bez riječi. Netko s kim sam se voljela jako, ali me on volio sa strahom pa je sve završilo u suzama koje nisu previše pekle. Nismo se povrijedili, samo razišli. Ništa mi nije  zlo učinio, niti ja njemu. Lijep osjećaj.

Dvadeset i šesta me šokirala spoznajom da mi se gadi Posao Iz snova. Jedva sam živu glavu izvukla iz te identitetske krize.

Dvadeset i sedma već nosi naznake grobarskog života; postojana ljubav, žestoka poslovna kriza koja traje.

Dvadeset i osma - crkvena zvona, a nešto kasnije i jutarnje mučnine. Dvadeset i deveti rođendan slavila sam kao mama najljepšeg i najslađeg djeteta na svijetu, umorna, neispavana, s idejom da više nikad neću izlaziti. Jer se nikad neću odmoriti.

Dvadeset i deveta godina je godina u kojoj sve prikaze i iluzije dvadsetih ljuti boj bojuju protiv realiteta jednog jedinog života uokvirenog nekolikim činjenicama - činjenicama braka i bračnih odnosa, sjajem i bijedom Posla Iz Snova s kojim sam se pomirila, vodopadom i vodoskokom majčinstva i prijateljstvima koja se okreću u strogom kursu ka onim ženskim. Jer i dobar muškarac je i dalje samo muškarac. Pozdrav mambama. Razumije tko zna i hoće. ;)

U neravnopravnoj bitci sa avetima ljudske želje da stvarnost prilagodi sebi, pobijedila je pravedna strana, strana realiteta, mirnog mirenja sa teretima na leđima i činjenicom da je život ipak dobar, sve dok čovjek može pisati blog koji je čitan, odgajati dijete sa užitkom koji nije izreciv i sve dok su bračne spone još uvijek lako  zapaljive na prisustvo sekundarnih spolnih oznaka, dakle mozga i humora, barem jednom po godišnjem dobu, onda kad je čovjek već spreman potražit strast preko Plavog Oglasnika.

Sretan rođendan, draga ja.

Taj sam dan prvi puta nakon tri godine vidjela muškarca s kojeg nisam pogleda mogla skinuti. Sirova glava s nelijepim licem, krasna suptilno karirana košulja na pol puta između stila ličkog drvosječe i šminkerskog macho-direktora marketinške agencije, izblijedjele traperice diesel tipa i bež cipele od brušene kože. Trideset i sedam godina. U košarici jaffa keksi, krušne mrvice, masa banana i jedan jogurt. Krušne mrvice su signal da je vjerovano oženjen, pa mu žena poha. Jedan jogurt mogao bi značiti da živi sam, i da si sam kuha. Ruka koja drži košaricu nastavlja se na ramena koja ne daju košulji puno da lepša, a pri hodu se traperice ispod stražnjih džepova napinju kao da je ispod njih metal ili mramor . Od ramena i guzice nisam imala dovoljno koncentracije da provjerim ostalo.

I nije me nimalo obadavao. Nakon što je izvagao svoju masu banana, samo se odgegao onako muški sirovo između polica, i za glavu viši od svih ostalih ljudi. Kao da ne postojim. Ugodno mi je bilo stajati iza njega i gledati ga, kao da ne postojim. Kad je stao u red sedam blagajni dalje od mene, gledala sam ga i gledala, šarajući malo po drugim ljudima, po stropu i mušicama koje lete po zraku, a kad je on počeo gledati prema meni, čitala sam sms poruke, birala čokoladice i žvake, koncentrirano gledala u artikle koje sam upravo složila na pomičnu traku.

Njegov seksi profil, ta sirova glava s frizurom koja otkriva da mu je bitno da ga se ošiša, ali ne i kako, taj veličanstveni profil odjednom je počeo lamatati vilicom u amplitudama od cirka dvadesetak centimetara – gore, dolje. Kao Kanađani u South Parku. Žvače čovjek žvaku. Kako sexy, pomislila sam. I kako bi me to počelo iritirati s vremenom, odmah zatim.

Platio je svoje svoj današnji ulov prije mene i krenuo iz supermarketa, kao da ne postojim. Išla sam za njim, vidjela sam da je krenuo pješke preko Okretišta, a ja sam sjela u svoj auto, gledala za njim i pustila ga neka ode u legendu. Okrenula sam ključem tek kad se izgubio iz vida.

 Svaka mama neizmjerno voli svoje dijete. Doji ga i kad je grize, i kad je umorna, i nervozna, i kad bi radije čitala Gloriju i pila kavu, voli ga i kad je budi usred najerotičnijeg kompenzacijskog sna (s Brad Pittom u glavnoj ulozi) i spremno tješi svoje dijete, vraća mjesečare u krevet, hrani, doji, presvlači, tješi, poji, pjeva čak i kad bi radije plakala. I sve je to u redu, djeca su u pitanju. Oni su krhki, njima trebaju snažna oruđa u borbi za opstanak (cendranje, deračina, hvatanje za nogu, bacanje po podu, griženje i sl.), pa im možda to ne treba posve ukinuti. Možda malo modificirati. Smanjiti cijelu priču za koji decibel, bacanje pretvoriti u cupkanje na jednoj nozi, malo estetizirati cijelu priču. Ali ima jedna mala niša za  temeljitu doradu djece. U teškim trenutcima majčinstva djeca bi trebala pokazati suradnju, empatiju i bezgraničnu zahvalnost. Na primjer. Mamu je uhvatila viroza, danima nije spavala, čitala Gloriju niti bila kod frizera i usprkos tome junački hvata bebu, stavlja je na dojku i doji. Ta bi beba bila znatno simpatičnija u tom trenu da umjesto nekontroliranog nogetanja, griženja i nervoznog meškoljenja praćenog mjestimičnim gunđanjem u visokom c mirno leži i draga svoju mamu, neodoljivo joj se smješkajući. Možda i da se omogući da čak i tako mala djeca mogu reći – hvala ti, o majko, divna si i nemaš pojma koliko cijenim tvoj trud. Ili tako nešto.

Život bi bio znatno ugodniji kada bi se djeci napravili nekakvi pipci kojim bi se sami mogli držati za mamu, obzirom na činjenicu da majke obično imaju samo dvije ruke. Iz estetskih razloga (i zbog odjeće) ne bi bilo dobro da se majkama razviju dodatni udovi. Uostalom, žena nije isključivo majka, pa bi ti udovi redovito smetali (osim perverznijim pripadnicama spola kojima dodatne udove treba na zahtjev omogućiti), a ti dječji pipci trebali bi otpasti s vremenom, kad ispune svoju funkciju. Evo primjera iz mog jutrošnjeg života; dijete je gladno, ja sam gladna, nastranu perverzna činjenica da je pola šest ujutro, a mi već odjeveni, presvučeni, kompletno budni (a nedjelja je). Moje dijete staro godinu i pol rado bi jelo (ja još više), ali bi se istodobno uvaljalo u moje naručje, te snažno želi prolijevati jogurt, nožem probadati marmeladu i bacati namazani kruh na pod. Pokušaj sprečavanja tih akcija rezultira djetetom koje sada treba ne pridržavati dvama rukama, nego čvrsto držati jer su sada i glava i trup i noge u akciji rušenja i uništavanja svega pred sobom. A glad sve veća. Teška situacija. Zar ne bi bilo bolje da on visi s mojih leđa, posve oslonjen na svoj vakuumski sustav pipaka (hobotnica daje zgodan genetski materijal  za stvari), dok ja mirno uspijevam odraditi svoju majčinsku zadaću pripremanja doručka –  dodavanje pipaka uopće nije problematično ni nemoralno jer to nije intervencija u osobnost malog čovjeka (nije da te osobnosti ne trebaju uljuđenje i doradu), nego čisto tehnički dodatak. Dodatna oprema.

Općenito gledano, majka često ispunjava tešku ulogu posredovanja u skraćenom tečaju sto milijuna godina evolucije tijekom kojih je iz niskih, primitivnih, agresivnih i opasnih zvjeri čovjek postao relativno uljuđeno biće. Naša djeca imaju iracionalne strahove iz prašumskih dana, imaginaciju u kojoj su sadržane krvave scene kataklizme dinosaurskoga svijeta i snagu borbe za opstanak južnoameričkih kornjača koje se legu iz jajeta i sićušne i nezaštićene moraju prevaliti sto nautičkih milja do odraslosti. Ne trebaš biti genij pa da argumentirano kažeš – ne treba im to. Možda im treba novi medvjedić dobrog srca, barbika ili pedeset kuna za luna park, ne kažem, ali ne treba im glas gladnog ihtiosaura i bijes nasamarenog pekinezera. To su atavizmi i u redu je poštedjeti majku njihovog postepenog i mukotrpnog uklanjanja  i osloboditi je za umjetnost, tehnologiju, seks (ovaj argument mislim da ima najsvjetliju budućnost) i čitanje Glorije. Ne znam koji zaostali provincijalni argument i koje zatucano društvo može išta imati protiv toga, osim zadnje mizogine, ženomrzačke, mračnopatrijarhalne rupčage iz koje smrdi po izbljuvanoj rakiji na glavama potčinjenih ukućana.

Ovu blog posvećujem ljudima kojima ću se kleti kako oni nisu likovi iz mojih priča i kako je sve to plod moje mašte i okrutne slučajnosti. Likovi iz priča uvijek žive svoj vlastiti život, a moji su likovi odlučili živjeti upravo vaš život i ja tu amabaš ništa ne mogu. S poštovanjem,

Zen Žena

ps Jel dosta krupno?

Konačno sam skužila.

Razvode brakova moglo bi se drastično smanjiti kada bi se morali zadovoljiti neki uvjeti za stupanje u brak, posebnice onaj da s potencijalnim bračnim drugom živite najmanje petnaest godina i imate najmanje jedno dijete, uz živog barem jednog roditelja suprotne strane. Zapravo, dijete i nije neka kušnja. Dovoljno bi bilo kušati brak na prisutstvo roditelja suprotne strane. Ili da obrnemo stvar – eliminacijom roditelja suprotne strane iz zone utjecaja spasilo bi se mnogo brakova. Treba stoga promijeniti obiteljsko pravo i bračni zavjet:

Ja xxx uzimam tebe za svoju ženu/muža, a  tvoje roditelje snagom zakona 9 članka 5 o stupanju u brak dodjeljujem kao volontere najudaljenijem centru za socijalnu skrb ( za djelatnosti:  njuškanje po tuđim kućama, brakovima i odnosima u svrhu ranog otkrivanja moralno nepoželjnih ponašanja) ili državnoj obavještajnoj službi za svrhe špijunaže i potkazivačku aktivnost, uz besplatan smješaj u pustarama Patagonije.

 --------------------------

Moja se mama s pravom boji da se ja ponašam nedolično i nedomaćinski pred mojim svekrom i svekrvom. Možda su ipak bila dobra ona vremena u kojima ste se mogli pozvati na miraz, npr: mi smo ponudili za nju najbolju kravu iz štale, pet hektara polja i tri dukata, vi ste pristali. Reklamacije ne primamo.

-------------------------------

Prije sam mislila da se razgovorom mogu riješiti svi bračni problemi. Sada sam sigurna kako se razgovora može riješiti bračnim problemima, a često i samim bračnim životom. Kad vam pođe za rukom da napravite dijete, gledajte da se ispričate u trudnoći, jer kasnije više nećete, a iskreno govoreći, i bolje je da ne pričate. Možda i da intenzivirate seksualni život, jer sljedeći ćete se put seksati kad naciljate plodne dane za drugo dijete. Pametno je čak i oprostiti se od partnera, kao da odlazite na dva kontinenta i kao da se nikad više nećete vidjeti. Jer na nekoj razini i nećete. Kad dijete dođe, usput ćete vjerovatno uređivati kuću, naći dodatni posao da naberete novaca da uredite tu kuću, hranit ćete gladna dječja usta jedno pet puta dnevno, odgajat ćete male divljake u prihvatljiva ljudska bića i presvlačiti prljave dječje stražnjice et voila – sa svojim bračnim drugom živjet ćete kao dvije umorne ribice u dva susjedna akvarija, vrlo često sa lijepim tugaljivim osmjehom za svojega supatnika, ali bez ijedne suvisle riječi. Budući da ne razgovarate, ne nailazite na probleme, tako da razgovor u principu i nije potreban. Zato toliko brakova opstaje. Jer ljudi ne stignu razgovarati. Nesagledivi su razmjeri katastrofe koja bi se odvila kada bih ja imala vremena i snage iskreno lamentirati pred svojim suprugom, a da je on u datom trenutku dovoljno pribran i zainteresiran za mene da me sluša i čuje:

-         Sve više mislim da je ovaj brak zajeb i mogu ti reći, privlači me onaj zgodan tamni susjed, djeluje kao netko tko se brine o svojoj ženi, izgleda da je izvede tu i tamo vani, rekla mi je da joj je kupio krasan komplet donjeg rublja i nakon toga je pao cjelonoćni seks. Čovječe, što bih dala da se to meni dogodi. Da što bih dala.. sve što je potrebno da ga zadovoljim i otmem od one žene.

Ali nema toga na što majka priroda nije mislila, pa svaki put kad ja odlučim progovorit, to odluči i naše dijete, al za pet decibela uvjerljivije, pa odustanem i muž  ja si doviknemo preko djetetove glave:

-         Ti plati račune sutra, a ja ću ga odvesti na cijepljenje.

Tehnički gledano, i to je razgovor. Sasvim dobar razgovor. Neće riješit probleme, al ih neće ni napravit, dakle ideal razgovora u jednom braku koji ima izgleda da opstane.

--------------------------------- 

Gledano u terminima klasične kućanske teorije (one pred-relativne) – koja sam ja nemajka, nežena, nesupruga! Prikazano shematski to bi izgledalo ovako – na vodoravnoj liniji uz dno stranice su sve obaveze klasične majke, žene, supruge, a moje akcije, interesi, uopće fizički pogledi očima su negdje pri vrhu stranice, dakle paralelni, bez teorijske mogućnosti da se ikad igdje pod ikojim uvjetima međusobno presijeku. Da ilustriram – ja ne znam ima li prašine na podu. Jednostavno ne gledam u tom smjeru.

Svoju sam kuću izgleda uspješno dresirala pa se više ni ne prlja, zna da joj je slaba vajda. Možda je netko drugi sprema, i ta mogućnost postoji, ne zamaram se time, ali činjenica je da stvari oko sebe čovjek definitivno može oblikovati prema svojim željama. Samo treba biti dovoljno uporan. Ili ne-uporan. Kao da sam ja ikad bila uporna u bilo čemu. Treba biti dovoljno nemaran i nonšalantan pa okolina krajnje ogugla. Time se stječe osobna sloboda. Ne računajte na mene, ja tražim istinu. Mislim da je ovo na tragu istočnih filozofija. No, da ne odemo predaleko od teme.

Ja sam uzor nežene, nemajke, nesupruge. U mojim fantazijama zatvorenih očiju nigdje nema kuće, elemenata u kuhinji, nema miksera, nema igle i konca, nema valjda ničega vezano uz kućanske poslove. Na kraju svega moram reći da svatko ima svoje mjesto pod relativnim suncem mogućnosti, pa tako i ja. I ovo posvećujem svojoj mami koja ne prestaje strepiti nad mojom realizacijom. Evo, mama, ne moraš više strepiti, sve čega si se bojala je istina. Slegni ramenima i prihvati ovo kao duhovni izazov. Isto poručujem svojoj svekrvi, no u ovom slučaju molim zaštitare da prespavaju pred mojim vratima. S poštovanjem,

Vrlo uvjetna i relativna majka, supruga i žena.

------------------------------

Kada bih imala kćer strogo bih joj zabranila da se uda za nekoga tko ne hvali svako jelo koje je skuhala. Prigovaranje uz ručak strašno je iritantna situacija, pogotovo ako je konstantna i trajna. I što moja hipotetička kćerka može da si olakša situaciju? Naći nekoga van braka i njemu donositi ono što je skuhala, pa da je taj hvali? To je neizvedivo, a i prilično ponižavajuće. Brak mora imati barem jednu zdravu osnovu na kojoj počiva, a najbolje je kada je to hrana. Za razliku od seksa, apetit nije tako osjetljiv na stresove i međusobne sukobe; ma koliko bili umorni i ljuti jedno na drugo, uvijek želimo i hoćemo jesti; jesti možemo pred djecom, u društvu i na ulici, a ono što ostane, uvijek se može podgrijati za drugi dan. Za kuhanje nije potrebno dvoje, pa se s vremenom ne razvijaju nepomirljivi sukobi oko toga što će se i koliko kuhati, a na kraju krajeva svi ljudi imaju slične prehrambene potrebe, pa nema šanse da se itko osjeća ponižen jer želi jesti jednom mjesečno dok njegov partner traži da se jede sedam puta dnevno. Dok sjedite zajedno za stolom, svatko može pojesti koliko želi, a da to ne utječe količinu koju jede onaj drugi. Ništa ne smeta ako partner jede jako brzo, a vi volite jesti gurmanski i polako. Na kraju krajeva, nijedan partner neće biti uvrijeđen ako povremeno jedete s nekim drugim, ili ako rado čitate knjige u kojima ima fotografija hrane. Posebno je dobro to što možete jesti istu hranu u dvije različite sobe i u različito doba, a moralno je prihvatljivo da pozivate i druge ljude k vama doma da svi zajedno jedete. Muškarac ne mora učiniti ništa da potakne svoju ženu da jede, a ako žena kuha tako obilno da podmiri cijelo susjedstvo, nitko se neće naći uvrijeđen, što u slučaju seksa nikako ne bismo mogli reći.

 ---------------------------

Stvari idu na bolje, uspjela sam se organizirati tako da ne padam s nogu. Ovaj tjedan smo jeli, idući planiram oprati nešto veša, a tjedan nakon toga skinut ću muža s fotelje ispred tv-a i malo ga izluftati na svježem zraku, samo da ne padne kiša, smočit će mi ga. Najmlađe dijete me često budi noću, pa ću morati odspavati koji sat da predahnem. Ne vidim drugog načina nego da spojim seks i spavanje, muž ionako neće primijetiti ni da se seksam s njime, ni da spavam, a ja ću ubiti dvije muhe jednim udarcem i prijateljicama ću moći pričati kako se seksam. Blažena televizija.

Od kad sam oblijepila lustere prostačkim motivima, moj muž redovito provjerava da nije koja žarulja pregorjela, pa nemam više toliko voska za čistit po podu, a i dugo mi se nijedno dijete nije zapalilo. Baš neki izvrstan period. Bliži nam se godišnjica braka, jedva čekam da u krevet urežem još jednu crticu. Sad ih je deset, a neće valjda cijela stvar trajat dulje od pedeset godina. Još malo, još malo!!!

--------------------------------

Ako postoje veterani ratova, zašto ne postoji veteran braka? I u braku se ratuje, i to na dnevnoj bazi, u svim tipovima ratovanja, u rasponu od gerile i partizanskog ratovanja, do ratovanja bojnim otrovima (muški prdež, nepranje i strateško razmještanje nošenih čarapa), biološkog ratovanja (osvete muškom članu obitelji makrobiotičkim obrocima) i informativnih i hladnih ratova, i najmanje smiješnih ratova putem talaca (djece, skupocjenih i omiljenih predmeta i sl). Kad se zapitate zašto vaša mama izgleda kao olupina, a otac kao natrulo deblo u fotelji, na dobrom ste putu da shvatite bit braka. Bit braka je Pirova pobjeda. Izboriš da se ide u šetnju, ali nedjeljom morate k njegovima na ručak. Nagovoriš muža na put u Italiju, ali njegovo pakleno raspoloženje na kraju ti upropasti svaki pozitivni doživljaj. Muž ti spremi kuću, ali do daljnjeg nema seksa. Žena te pusti na utakmicu, ali nakon toga svaki ručak dobijaš serviran kao kavu u prosječnom bircu – znači s odsutnim pogledom i napasnim neprijateljskim treskom tanjura o stol. Zašto je to tako, nitko ne zna, ali se svi nadaju vlastitim primjerom pobiti opće pravilo. Čak i da ti to pođe za rukom, negdje se mora pokazati faktor Pirove pobjede. Npr. živiš u sretnom braku, ne ratujete, lijepo se ophodite jedan prema drugom, a onda shvatiš da ti je muž transeksualni vanzemaljac koji te samo želi oploditi u svrhu znanstvenog eksperimenta.

.