Izgleda da sam se zaljubila u djecu, a posebno u bebe. I stalno gledam u svoju bebicu i pitam se - a što ću kad mi i ti postaneš velika cura.

Morat ću si smisliti neku drugu bebu.

Ne mogu vjerovati da će doći dan da iz kindača u spavaćoj sobi neće virkati neko malo, malo, nasmiješeno lice. I da će doći dan kad nećemo jednu ljudsku kladicu premetati iz ruke u ruku - evo pridrži je dok ja ovo ili ono - a kladica se smije, i puna pouzdanja ide iz ruke u ruku, gleda i leti svojim ručicama, i bez riječi i govora promatra taj neobični svijet veeelikim pametnim okicama.

Veselim se danu kad će ova kladica postati braci prava prijateljica u igri, i iskreno se nadam da će oboje uživati u nekoj novoj našoj bebici.

Još samo da nađemo način da ja mogu brinuti o svima njima i biti doma, dok se muž brine o novcu i na konju smo... Možemo ih dočekivati u našu obitelj sve dok oni ne počnu doma donositi svoje bebice... pa da nikad ne ostanem bez njih negdje oko sebe.

ps Ovaj post sigurno ima veze s puno toga, ali povod mu je prekrasan jučerašnji događaj. Vozila sam sina i bebicu u autu. Čim smo sjeli i krenuli beba se počela grohotom smijati. Ništa nismo radili ili govorili. MIslim da je nešto vidjela, ili je samo bila sretna - pa se smijala. Cijelim putem, iz dubine duše, zacenila se od smijeha. Još uvijek sam kao opijena tim doživljajem. Hvala mojoj bebici!

Jako sam neklona ideji pripisivanja odgovornosti za određena loša ponašanja djeci. Oni su mali, mi smo veliki, i tu nema puno filozofije oko toga tko treba i mora voditi kolo.

Ipak, nakon paklenog tjedna moram kapitulirati i reći - da, i djeca znaju biti zločesta, baš zločesta. Moje dijete je bilo zločesto, ili radije - ponašalo se vrlo, vrlo zločesto. Ne da reagira na nešto iz neukosti, ne da ga nešto muči pa onda radi najbolje što zna, nego je baš zločesto.

Reagira i radi iz zločestoće. Provocira da vidi što će biti. Izaziva i prkosi. Ima tri i pol godine, za one koji ne znaju. Dečko je.

Kupim mu  jučer društvenu igru, koja mu se sviđa. Sjednemo svi skupa u obitelji i igramo se. On vidi kako je lijepo i kako uživamo i počne se derati da mu je dosta i da se neće igrati. Ja sam ga skužila i rekla da će se ili igrati sad s nama, ili odmah ide u Caritas. Nema debilane, ali se moj novac, trud i dobra volja moraju poštivati. Nastavio se igrati s osmjehom oko glave. Smijao se i veselio. Kao da ništa nije bilo. Ali je pokušao unijeti nered i pometnju - zašto, ne znam točno. Ali vjerujem zato da demonstrira moć.

Jutros je palenta za doručak. Obožava je. Vidi da sam sretna što sam mu to skuhala, i onako zločesto me gleda i kaže - nisam gladan. Neću jesti. E majkuti, oko hrane nema i neće biti debilane.

Ignoriram ga;  svaka rasprava vodi u svađu, bacanje po podu i inat. Stavim na stol i sretan je ko medvjed. Još kaže kako je jako gladan. U tom trenu bih ga bila udavila. Jede i sve hvali kako je fino. Da nije jeo, išao bi okolo gladan. Nema problema. Ali ne mogu vjerovati da mali prasac riskira svoju sitost da bi me uvukao u neku glupavu diskusiju i svađu. Zašto, za Boga miloga?!

I tako već skoro tjedan dana. Sve kontra, namjerno kontra. Čim reagiram promišljeno, on se vrati u sinus ritam, i sve pet. Ali ako se navučem, dan se pretvara u pakao. Kao da me testira, kao da hoće zavladati - a istodobno želi da ne zavlada. Iznutra se osjećam kao da me netko izmlatio.

Ljuta sam, i tužna, i tjeskobna. Cijeli život sam stavila na hold jer ne želim ništa staviti kao imperativ - jer će to skužiti i raditi bitke za moć oko toga. Nastojim biti fleksibilna i održavati svoj red po svojim pravilima, umjesto da se gospodin kad shvati da se žurim valja po kući, rasteže, zapričava me i arlauče ko bik kad kažem da se žurimo.

I tako ga ignoriram, cijele dane ignoriram sranje na sranje. Već sam ga spremna udaviti. Pitam se što li će izaći iz toga.

Koliko se sjećam obično takve situacije označavaju neki skok u razvoju, uspostavu novog odnosa i tako, i tješim se. Ali je stvarno, stvarno teško.

Traži od mene da budem sabranija nego što jesam, mirnija nego što jesam, mudrija nego što jesam, a i plemenitija nego što jesam. I traži do mene da igradim još veći i jači autoritet... i trenutno se osjećam stvarno nemoćno.

Evo, raznosi moje ukrase, kopa po očevim ladicama, i gleda kako će izazvati svađu. Zašto?!

Da nisam protiv fizičkog kažnjavanja sad bih ga nalupala po sistemu - ako ja i ne znam zašto - on će sigurno znati.

Zločestoća. Stanje u kojem nema načina da se riješi uzrok, kao kad je dijete npr. gladno, umorno, nesretno ili frustrirano. Zločestoća je stanje u kojem se samo izvana sprečavaju eskalacije zluradosti; i u kojima se okolina brani palijativnim mjerama, dok se nutarnji život vraća malom zloćestom, da sam sa sobom i u sebi razračuna što vrijedi, a što ne. To je valjda ono što zovemo slobodna volja. .. I to je valjda najteži dio roditeljstva.

Pokušavam osloboditi vrijeme sebi tako da se rješavam stvari. Stvari traže pažnju i razvlače se po kući; neke se mora brisati, neke prati, neke druge moram mimoilaziti, uglavnom - objavila sam rat suvišnome jer niti osnovno u životu ne uspijevam odraditi bez strke i panike.

Al ne bi živ čovjek vjerovao koja je muka rješiti se viška stvari.

Kad kupuješ kauč ili neku glomaznu stvar, pred kuću ti u dogovoreno vrijeme stiže veliki kamion s snažnim muškarcima koji ga uz neznatno gunđanje iskrcaju točno tamo gdje ga želiš.

Ali kada se želiš riješiti kauča; neke velike stvari, ili velike količine malih stvari - nigdje nikoga; a krupni je otpad rijedak kao pomračina sunca - tek svako toliko. A i onda je problem - kako nabaviti nekoliko ljudi da iskrcava teret pred kuću u isto vrijeme, na istom mjestu.

Treba platiti nekim ljudima da to odrade. Dakle, stvari žderu novac i nakon što ih platiš.

Stvari žderu i živce i emocije jer nije lako šupirati u smeće  nešto za što si rintala recimo mjesec dana - a tih mjesec dana tvog života nije dobro ni za koga. I tako gledam ja kauč i mislim si - baš sam si dobro transformirala mjesec dana života - u kauč koji više nije ni dobar da kokoši na njemu spavaju.

Ponekad gledam svoj dom i mislim da bi trebalo bagerom istjerati nakupine svega i svačega iz njega, al nije zgodno, i dobre bi stvari mogle nastradati, pa moram trijebiti suvišak, ko majmun majmunu buhice.

Najluđe od svega što sam ja stvarno minimalist. Jako malo kupujem u odnosu na druge iz  moje okoline, i jako malo stvari zadržavam. A očito je i to malo - zapravo puno.

Je li malo ili puno ovisi iz kojeg kuta gledaš. Gledaš li kroz kataloge šoping centara, ili iz perspektive svoje prababe iz nekog otočkog sela.

Sve više mislim da bih imala što naučiti od svoje prababe iz otočkog sela. Nadam se samo da ona brižna ne bi, došavši u moj svijet, postala jedna od onih penzionerki koje stoje u Konzumu na odjelu skuhane hrane, da kupe i odnesu ručak sebi doma; ili jedna od onih penzionerki koje ne stignu čuvati unučiće i s njima se igrati jer leti od Lidla do Getroa, pa od kauflanda do Metroa slijedeći sjajni trag akcija i popusta. Možda treba upoznati konzumerizam da bi ga se prepoznalo. Ne znam što bi bilo da moja prababa dođe u moj svijet, ali nije ni važno.

Ona me podsjeća na to da je jako malo toga važno. Vatre mora bit, i neki lonac, neka živina i nešto zelenog za ručak. Za obuć se i obut, za leć, i to je to. Još da je koja knjiga i koja slika ili skulptura... a ostalo - horizonti, more, šume, i društvo.

Zamislite - poslije mise na Trgu mog otoka bili su plesovi. Za cijelo selo. Za svih. Svaki tjedan. To je bogatstvo ako mene pitate. Toga bih ja.

Za piletinu na akciji me ne pitajte. Niti za stolnjak od 39,90. Al da bih željela da smo tako siromašni da možemo plesati svaku nedjelju nakon mise - to bih željela.

Istarske fritule se prema receptu koji imam rade od brašna, vina, ulja, šećera i začina; dakle od vrlo malo toga. Istarske fritule su za mene cijela jedna dirljiva priča o siromaštvu i skromnosti; o izboru koji afirmira ono što se ima, i mjesto gdje čovjek živi. Okus fritula za mene je okus djetinjstva, i sjećanje na jednu jako dragu susjedu čije fritule ću pamtiti dok me zadnji dah ne ostavi.

Obožavam istarske fritule; njihov miris, teksturu, volim naribane korice naranče i limune u njima, a još više dovitljivost neke davne kuharice da od onog što ima nadohvat ruke načini gozbu za svoje najmilije.

Može se tako, ili se mogu poduzimati daleka putovanja, kolonizacije egzotičnih zemalja, može se ratovati, ili odlaziti u pečalbu. Mogu se formirati globalni trgovački koncerni da na svakom stolu bude sve zamislivo. Može se plaćati puno novaca da nam stol bude okićen delicijama kao na kakvom dvoru.

Može se napraviti fritule, i poslužiti u jednostavnoj posudi, i sjediti u vrtu sa svojom obitelji koja ne radi od jutra do sutra, koja nije razasuta svuda po svijetu da se ima više, a može se i praviti skupocjene kolače od kojekakvih sastojaka i može ih se servirati na elegantne pladnje; može se provoditi sate i sate u kuhinji, a može se zamutiti fritule, baciti ih na ulje, i ispržiti ih par - jer su zasitne i svatko može pojesti samo nekoliko fritula, ma kako bio gladan i ostatak vremena može se uživati u sporom protoku vremena.

Fritule.

Čarolija jednostavnosti i mira, veselja i skromnosti.

Fritule za svih.

PS Ako tko zna baš dobro raditi fritule, molim za savjete, recepte i trikove.

Hvala!

Bila sam na jednom vjenčanju. Mladenci su predivni mladi ljudi; svećenik je držao divnu i mudru propovijed i slavio misu na visini zadatka.

Hrana je bila ukusna, glazba vesela, ljudi lijepo obučeni, i imali smo sve razloge da se od srca veselimo novom braku, novoj obitelji.

Nažalost, jedan je par roditelja mladoga bračnoga para rastavljen.

Majka iz jednog reda, otac iz drugog, svatko sa svojim novim partnerom gledali su kako im dijete stupa u brak; u brak koji je njima bio bolan, pun muka, trpljenja bez opravdanja, i iz kojeg su na koncu izašli. Njihova djeca gledala su kako su roditelji došli do daha tek kad su se jedno drugoga riješili. Bolno je to.

Ne znam kako su se osjećali dok im je dijete stupalo u brak; vjerujem da su bili radosni jer su se nadali da će dijete biti sretno; da je odabralo pravu osobu i da će sve ispasti super. Ne znam je li im kroz glavu prolazila patnja s kojom su bili suočeni kroz desetljeća svoje bračne muke.

Ali sam se pogledala s mužem, s kojim dijelim veliku bol koju smo prošli dok se naš brak činio greškom, i veliku radost koju smo izgradili kada smo svoj brak prihvatili i zavoljeli kao pravi potez za nas, i odmah mi je bilo jasno da i on misli što i ja - naš brak mora biti čvrst ne samo zbog nas, nego i zbog naše djece.

Dok smo sudjelovali na misi, i na vjenčanju, i dok smo kasnije dizali čaše, i pjevali zdravice, sudjelovali u malim svadbenim ritualima postalo mi je jasno koliko ne postoji MOJA sreća, i koliko sam ja doista samo kotačić u skladu ljudske zajednice. Moj brak nije samo moja prćija - to je učilište moje djece, i zalog sreće ili nesreće tuđe djece, koja će se sa mojom spandžati. Moj brak je i slika braka za mlade parove; naši potezi mogu biti pozitivni ili negativni poticaji našim prijateljima, rodbini i svima koji su s nama u bilo kojoj vezi.

I naše svađe, ogovaranja, naše ljutnje i nesposobnost komuniciranja - ako ih imamo, i nosimo uokolo - predajemo kolegama na poslu koji u našem ćorsokaku  mogu vidjeti i svoj - i pomisliti kako doista taj brak i nije nego muka, prazna patnja i dosada.

Dok smo bili na vjenčanju molila za mladi par, za sve parove tamo, i za nas. Jer iako se samo jednom sklopi brak, brak se zapravo sklapa svakim trenom naših života, svakom našom odlukom, svakom našom rječju.

A rastavljene roditelje, njihove primjerene ili neprimjerene partnere, kao zajednica možemo samo prigliti, čvrsto s puno ljubavi, ne osuđujući ih, prihvatiti njihovu patnju, zbunjenost i bol jer svi smo mi tamo negdje nekad bili, jesmo, ili bismo mogli biti.

Mislim da smo intenzivnije proživjeli ovo vjenčanje muž i ja nego svoje vlastito. Sad smo razumjeli svaki segment obreda, i svaku riječ iz svećenikove propovijedi, što nismo kad smo mi čitali rečenice zavjeta iz one knjižice.

No, bolje ikad nego nikad.

Ljudi, čuvajmo svoje brakove!

Putujemo. I sve mi se čini da nikako ne napredujem u pakiranju, u odrađivanju svega što bi trebalo da što prije sjednemo u auto. Grozim se trpanja stvari u gepek, i puta.

Očito mi se i ne ide na put i više bi mi trebalo da zjapim po kući.

Ipak, bit će lijepo kad udahnem neki drugi zrak.

Idemo, petnaest po petnaest minuta; ne žuri, ali i ne zadržavaj.

Polako, kao da se pakiranje događa nekom drugom.

Išla sam neki dan s djecom ulicom, a kad je malena postala nemirna, a sin živčan odustala sam od svojega cilja; jer zgodno bi bilo, ali nije da se mora; sjela sam na travu kraj puta, mazila djecu, gledala oblake i čekala da situacija prođe.

Moj je sin  viknuo - mama, crkva će pasti - i stvarno je izgledalo kao da toranj putuje jer su iza njega brzo promicali mali oblaci.

Sjedili smo, gledali toranj koji kao da pada na nas, a živčanjenje i deračina su iščezli.

Sve manje stvari i doživljaja mislim da trebam, a sve više jesam, i to mi se beskrajno sviđa.

Danas imam malu, veoma malu obiteljsku feštu i hvala me blues. Idemo se pretvarati. Idemo tražiti riječi koje ništa ne znače jer me frka da ću kao u prošlom postu opet nagazit na nečiji self-image i nečiji identitet i vrednote skrivene recimo u boji porculanskog servisa, broju komada mesa koji će se naći na stolu ili duljini moje suknje, ili ovako nešto.

Zna se dogoditi da moja rodbina priča neke fabule i prispodobe kroz koje ja osjećam da nešto ne štima, i gledam širom otvorenih očiju, klimam i trudim se dati komentar koji je okej - a kad ono - prispodoba služi da me se zamoli da npr. posudim neku kuharicu, ili već  nešto što je bolje pitati direktno, npr:

Posudi mi kuharicu.

Ili:

Molim te, ako me zoveš, zovi poslije sedam jer pratim sapunicu.

Svako toliko nagazim na minu jer taj okolišni jezik, te poglede, klimanje glavom u posebnom ritmu, tu inkongruenciju misli, riječi, djela i tona nikako ne razumijem.

I ne razumijem zašto mi se kaže da, ako se misli ne.

Ponudila sam par puta neke stvari rodbini - žalila se rodica sa sela da dugo nije bila u  kazalištu. I ja rekoh - eh, pa dođite k meni, idemo zajedno.

Ko da sam ubacila govno u punč.

Žalila se rođakinja da bi vježbala, al da nema s kime.

Ja vježbam, navrati, ili idemo skupa na pilates.

Opet - ko da sam štakora ubacila u punč.

I kažu - da, da, onda ja zovem - a oni zapravo neće, pa vodimo neke razgovore nakon kojih ja sjednem kraj telefona i gledam u križ - ne shvaćajući što mi se dogodilo.

Moja rodbina je lažljiva.

A zapravo - uplašena, bez prava na svoj glas, i jako sklona igrati igre tipa:

Zar to nije strašno!

Mi - vs. oni.

Ja nemam više razloga da živim, meni teško, hebeš takav život.

Nisam sklona savjetima  - odhebi ih i nikad više nemoj s njima pričati. Kakvi su takvi su ljudi su, rodbina su, zaslužuju ljubav i poštovanje, a da stvar bude i kompliciranija - i takvi su sudjelovali u mom životu, ponekad velikodušno i lijepo, i ja to ne zaboravlja.

Uh, baš mi je bed pred tim ručkom koji me čeka. Popit ću par nečega pa će mi čula možda malo otupit, pa neću primijetiti baš sve. A i nosim džepno kazalište lutaka, igrat ću se sa sinom, onako ispod stolnjaka. Što će, naravno, opet biti povod da se netko smrtno uvredi, priča prispodobe ili već neku debilanu koju sad ne mogu niti predočiti sebi.

Iskusila sam na svojoj koži neiskrenost koja želi biti obzirnost koja je želja da se dopadnem po svaku cijenu koja je miroljubivost koji je strah koji je nesigurnost.

I tako se slažu riječi, kese se face, nešto se tarlanda, lete savjeti, pljušte rečenice, a opći osjećaj - daj da nešto popijem, da se smirim, i izbavim.

Odjednom mi je jasno koliko se žuči skupilo kontra mene, i kako me se drži za budalu, jer sam nagazila tamo gdje se ne smije; a ne smije se ništa osobno, ništa što znači. Samo okolo, samo kurtoazija i licemjerje do neba, uz široki osmijeh - koji govori kako su ljudi budale i kreteni i treba im ići uz dlaku - i onda se kao dobije sve.

Inače - ako postoji iskrenost - to je rasap, to je otkrivanje sebe, to je izlaganje i napad... i sigurno - jest. Ima ljudi koji nemaju drugog nego suditi druge; ima ljudi koji uživaju u tuđoj nevolji, i kojima je susjedov raspad braka zabava za uz široki osmijeh - dok se vlastiti brak skupocjenim šopinzima i aparatima održava na životu, a ja sam prekršila sporazum suosjećanjem s ljudima i na opći užas rekla kako mi je teško to slušati jer sam i sama bila u teškoj bračnoj situaciji i kako mi je to bio preužasan period - i iskreno se nadam da će dotični par to prevazići jer brak svakako vrijedi očuvanja i rada i ljubavi...

Postoji svijet u kojima se dječja igra - moj tata je jači - i dalje igra. I postoje pravila - titule su dobre, i dobar je novac, i dobre su kuće; dobro je mesnato jelo i kolači s puno oraha, i žena koja ima urednu kuću, i muškarac koji vrtlari ili ima neki drugi neosoban hobi. To je dobro. Drugo - to su gluposti. Srce, duša, nutrina - to ionako nitko ne vidi. Koja fajda od toga.

Van tog lažnog svijeta i života postoji infekcija i virus osobnosti; postoji put u kojem čovjek više gleda u svoju nutrinu, raspetu, nemirnu, neobičnu, bolnu... nego okolo - to je kao neka boleština, kao opasnost tom licemjerenom i uglađenom svijetu koji krije toliko čireva, i rana, i bola i samoća ispod svog finog kaputa.

 Sve je za njih bolje nego iskrenost; sve je bolje nego ići svojim putem, ljubiti sebe kao bližnjega.

No tužna je istina u svemu tome da svatko zapravo i ljubi bližnjega kao samoga sebe. Onaj koji vara i istjeruje i proganja samoga sebe, svoju ranjivost, osebujnost, svoje riječi i neslaganje; onaj koji ne može živjeti s time da ga netko može i ne voljeti - on isto tako vara i proganja i maltretira drugoga.

Doista, treba još i više paziti na to kome se što priča; kome se što kaže. Ne da se prikrije nešto, ili prešuti, nego da se čovjek ne uplete u neke perverzne obrasce igre i proganjanja, ogovaranja, ismijavanja.

Ja sam stvarno socijalni idiot... ili je možda te ljude doista i teško prokljuviti iz prve. Možda je to licemjerje i ta gluma, ta uvježbanost drskog i krajnjeg podilaženja toliko srasla uz kožu da se gotovo može zamijeniti za ljubaznost.

Strašno!

Beskonačne izvitoperenosti značenja idu do toga da se ništa ne može reći, a da to nešto nekome ne vrijeđa neki rezon, meni neshvatljiv.

Ja sam samo cura iz maloga mista, i meni su stvari dosta konkretne.

I jasno mi je - ne volite moju knjigu, moju hranu, ne sviđa vam se moja nemarna frizura i voluntarizam u mnogim životnim stvarima... mogu shvatiti to.I sebi ponekad idem na živac takva. Mogu bolje. I možda hoću - jednoga dana. Sada stvari nisu kakvima ih želite. Možda nisu niti onakve kakvima ih želim. I izlažem to svima - svatko može vidjeti ne baš svježu frizuru i opći raščupan look. To je tako, ne krivim vas. Ni meni se ne sviđa to što nosite na glavi.

Možda drugima pašu zavjese na prozorima, meni je to takva strašna smetnja da ih nikada ne planiram staviti... ali ne - ne morate me uvjeravati da ih svi imaju zato da biste dobili legitimitet da ih imate i vi... Što se mene tiče, s prozora vam mogu visjeti i preparirane papige, a ja ću i dalje doći u goste - ako si imamo što podijeliti i reći... ali ne - nijedan argument na svijetu neće me uvjeriti da okačim zavjese - samo zato da vi osjećate da je svijet posve sigurno mjesto s crno-bijelim sustavom vrijednosti. Niti zavjese išta mijenjaju na stvari po pitanju mojih simpatija za vas. Imate moderne, imate lijepe, imate skupe, imate baš kao svi u ovom kraju? O, divno za vas, ali niste zbog njih ništa više ni bolje u mojim očima.

To vas vrijeđa? To što se meni ne sviđaju zavjese? Ili sam prelijena da ih perem, uopće da ih biram, da si dam truda da odem u dućan sa zavjesama? I to je istina. Puno tih stvari koje čine neki ritam neosobnog življenja meni su samo dosadne; nemam ništa protiv njih, ali svoje dragocjeno vrijeme neću bacati na to da se postrojim uz Jonesove - da se mjerim uz susjede u nekoj čudnoj nivelaciji.

Boli me briga.

Možda je to problem? Zato što mi vaše kivno mišljenje, osuda ili kritika ne znači ama baš ništa osim prolazne nelagode, i ma koliko mi slali valova ismijavanja - ništa se neće dogoditi, nix, nada, nul? Zato jer se ne dam skupa s vama gazit aveću neosobnog življenja? Što se mene tiče - vaše je mišljenje vaše mišljenje; to što je praćeno ismijavanjem, ogovaranjem ili konspirativnim iščuđavanjem ne mijenja za mene puno na stvari. I dalje je to samo vaše mišljenje, na koje imate prave. Čak i ako ga kitite podsmijehom.

Boli me briga i za ono što ste vi okačili na prozore svog života, a i ne zanima me to što su moji goli. Uopće ne razmišljam o tome.

I onda ispadne da sa mnom izmjenjujete riječi prema onome kako ste me - gledajući tako kroz svoje zavjese - ošacovali... ne bih li se ja osjećala dobro. Pričate da me pridobijete u svoj tim, ne zato da bismo izmijenili ljudsku toplinu.

Pa mi laskate, pa govorite fraze koje kao podilaze mojem svjetonazoru - a samo su usput, samo tanka poveznica između onoga što je vaš život i što su moje teme... i mislite da ću na duge staze ja biti zadovoljna, da ćete pridobiti i moju neosobnu prisnost, da ću stati u vaše redove?

Ne vjerujem! Ja uopće dugo nisam razumjela zašto se tako loše osjećam kad se vrte moje teme na vašem razgovornom disku! Budalu iz mene pravite!

Mislite da mi je dovoljno dvije laske, i tri ozbiljna lica dok se diskutira nešto od antiglobalizma i interesa za zdravlje - pa da se predam ovom svijetu koji je svijet maski?

Sramite se svog kukavičluka i ziheraštva, svojeg samoubojstva i svoje halapljivost za ljudskim častima koja vas je učinila robovima tuđih opaski!

Nikad do sada nisam bila metom sustavnih laski, vječitih laski i podilaženja; nikada do sada nisam bila u odnosu koji je laskanje i titranje jajca (da prostite), uz podsmijeh sa strane. Mogu reći da je to jedan od užasnijih osjećaja ikad.

Od sad ću još manje pričati okolo; da ne dam priliku ljudima da se okače o moje teme i onda ih razvlače u beskonačnim neosobnim razgovorima koji su mi mučni.

A najgore je od toga što je ulovljeno nešto što je tako bijedno i uzgred; to je laskanje koje si čak nije dalo truda da upeca pravu stvar.

To je kukavičko, podlo, nisko laskanje... imam se potrebu stresti, kao mokar pas.

I time ste, ljudi dragi, krčili put kroz život? I time se može steći imanje, ugled i glas?

O ljudska vrsto večeras mi se makni s puta. Do jutra ću već provariti sve, i pronaći snagu u Bogu, ali večeras mi se O, ljudska vrsto samo makni s puta, i to je sve što tražim, hvala.

I za kraj par dobro odabranih citata o laskanju s Wickipedije

• Aurelije Augustin
  • "Laskanje je zavođenje lažnom pohvalom."

• Charles Caleb Colton
  • "Oponašanje je najiskrenije laskanje."

• Goethe
  • "Onaj ko ne umije da voli mora naučiti da laska."

• Jean de La Fontaine
  • "Laskanje je lažni novac kome kurs raste sa našom sujetom."
  • "Laskavci uvek žive o trošku onoga koji ih sluša."

• Jonathan Swift
  • "Laskanje je hrana za budale."

• Napoleon Bonaparta
  • "Ko zna laskati, zna i klevetati."

• Niccolò Machiavelli
  • "Ljudima moraš laskati ili ih uništiti."

Molim te, poslušaj ono što ne kažem

Nemoj da te zavara izraz moga lica.
Jer, nosim masku, tisuće maski,
maske koje se bojim skinuti,
a nijedna od njih nisam ja.
U pretvaranju sam pravi majstor,
ali ne daj se zavarati.
Za ime Božje, ne daj se zavarati.
Pretvaram se da sam siguran
da je sve med i mlijeko u meni
i oko mene
da mi je ime samouvjerenost a smirenost moja igra
da je sve mirno i da sve kontroliram
i da ne trebam nikog.
Ali, ne vjeruj mi.
Možda se čini da sam smiren, ali
moja smirenost je maska
uvijek promjenjiva i koja sakriva.
Ispod nje nema spokoja.
Ispod nje je zbrka, strah i samoća.
Ali, ja to sakrivam.
Ne želim da itko zna.

Hvata me panika na pomisao o mojoj slabosti
i da će me otkriti.
Zato frenetično kreiram masku da bi iza nje sakrio
nonšalantno, sofisticirano pročelje,
da mi pomogne da se pretvaram,
da me zaštiti od pogleda koji zna.
Ali baš takav pogled je moje spasenje.
Moja jedina nada i ja to znam.
Dakako, ako iza njega slijedi prihvaćanje.
Ako slijedi ljubav.
To je jedina stvar koja me može osloboditi od mene samoga,
od zatvora što sam ga sam sagradio,
od prepreka što ih sam tako bolno podižem.
To je jedino što će me uvjeriti u ono u što ne mogu uvjeriti sam sebe,
da uistinu nešto vrijedim.
Ali ja ti ovo ne kažem. Ne usuđujem se. Bojim se.
Bojim se da iza tvoga pogleda neće uslijediti prihvaćanje,
da neće uslijediti ljubav.
Bojim se da ćeš me manje cijeniti, da ćeš se smijati,
a tvoj bi me smijeh ubio.
Bojim se da duboko negdje nisam ništa, da ne vrijedim,
i da ćeš ti to vidjeti i odbiti me.
Zato igram svoju igru, svoju očajnu igru pretvaranja
sa sigurnim pročeljem izvana
i uplašenim djetetom unutra.
Tako počinje svjetlucava ali prazna parada maski,
a moj život postaje bojište.
Dokono čavrljam s tobom učtivim tonovima površnog razgovora.
Kažem ti sve, a zapravo ništa,
i ništa o onome što je sve,
i što plače u meni.
Zato kad sam u kolotečini,
neka te ne zavara to što govorim.
Molim te pažljivo slušaj i pokušaj čuti ono što ne kažem.
Što bih volio da mogu reći,
što zbog opstanka moram reći,
ali što reći ne mogu.

Ne volim ništa kriti,
Ne volim igrati umjetne, lažne igre,
želim prestati s igrama.
želim biti iskren i spontan te biti ja,
ali mi ti moraš pomoći.
Moraš pružiti ruku
čak i kada se čini da je to posljednje što želim.
Samo ti možeš iz mojih očiju ukloniti prazan pogled živog mrtvaca.
Samo me ti možeš prizvati u život.
Svaki put kad si ljubazan, nježan i kad me hrabriš,
svaki put kad pokušaš razumjeti jer uistinu brineš,
moje srce dobije krila,
vrlo mala krila,
vrlo slaba krila,
ali krila!
Sa svojom moći da me oživiš možeš udahnuti život u mene.
Želim da to znaš.

Želim da znaš koliko si mi važan,
kako možeš biti stvoritelj - do Boga pravedan stvoritelj - moje osobe
ako tako izabereš.
Samo ti možeš srušiti zidove iza kojih dršćem,
samo ti možeš ukloniti moju masku,
samo ti me možeš osloboditi moga sjenovitog svijeta panike,
i nesigurnosti, iz mojega usamljenog zatvora,
ako tako odlučiš.
Molim te odluči. Ne mimoilazi me.
Neće ti biti lako.

Dugotrajno uvjerenje o bezvrijednosti gradi snažne zidove.
Što mi bliže priđeš
to naglije mogu uzvratiti.
To je nerazumno, ali unatoč tome što o čovjeku kažu knjige,
ja sam često nerazuman.
Borim se baš protiv one stvari za kojom čeznem.
Ali rekoše mi da je ljubav jača od snažnih zidova,
i tu leži moja nada.
Molim te pokušaj pobijediti zidove
čvrstom rukom
jer dijete je vrlo osjetljivo.
Tko sam, možda se pitaš?
Ja sam onaj kojega znaš vrlo dobro.
Jer ja sam svaki čovjek na kojega naiđeš
i ja sam svaka žena na koju naiđeš.

Charles C. Finn

Kako bi bilo da zaboravim brige i dosadu i usamljenost i ponašam se kao da sam s djecom  na osnovnoškolskoj ekskurziji? Možda mi to donese malo smijeha i luckastosti.

Cijele sam dane sama, umorna sam, i probadaju me kojekakve loše misli praćene osjećajima. Mogla bih napisati dugu žalopojku o tome kako nitko ne brine o meni, i nitko ne puni moje baterije.

Čak nemam ni dobre knjige za čitat jer još nisam sredila stanje s knjižnicama, a preskupo mi je kupovati knjige sad kad ću pasti na onu minimalnu naknadu...

A ništa, vodim djecu na ekskurziju u knjižnicu - tema, sređivanje višetisućnog kuna duga donacijama knjiga i društvenokorisnom aktivnošću. Nek se na mom putu nađu suosjećajni i blagi ljudi.

Neću više nikad zabrijat s knjigama! Obećavam!