Kupila ja sebi likovnu mapu za sedmi i osmi razred, od Znanja. Otvorim je - a iznutra me čeka papir, a na papiru reprodukcija jedne umjetnine.
Gundulićev san?
Rođenje Venere?
Neki senzualni portret, neki lijepi pejzaž, prikaz Dafne i Kloa, nešto što slavi život, nešto što mladom čovjeku govori njegovim jezikom?
NE.
Vincent iz Kastva - Mrtvački ples.
Ako ne znate tu sličicu - pogledajte je ovdje
http://www.lzmk.hr/novi/Upload/Image/nat_slike/Enciklopedije/Istarska_enciklopedija/Ples_mrtvaca.jpg
- sitna je, ali steći ćete dojam.
___________________________________
Nismo barbari, i znamo mjesto takvih tema, i te konkretne sličice u povijesti umjetnosti, u povijesti poimanja religije i na kraju krajeva - i to je ljudsko iskustvo, i nek se i ono oslika.
Ali nek mi netko objasni zašto je ova slika naturena u A3 formatu djeci od 12.-13-14 godina?
Djeca su na samom početku svog upoznavanja umjetnosti i bilo bi fer, ako mene pitate, da se ta umjetnost rukuje prijazno i lijepo - jer veliki dio nje je lijep, nježan, pun ljepote, dražesti, slavlja i radosti. Čisto da se ne stvori odmah otpor; da ne pomisle odmah ljudi kako moraju pribjeći kič posterima - ako žele odmoriti dušu. Ni mi ne pokažemo novim poznanicima sve svoje čireve i truljave zube, je li tako.
I opet da vas ja pitam - tko je i zašto odabrao tu sliku da reprezentira umjetnost na prvi pogled?
Netko zloban? Mazohističan? Opsjednut smrću?
Ili netko tko voli situaciju u kojoj je puk neobrazovan, a kulturnjaci po novinama pišu pravedniček pamflete u kojima se osjeća onaj - jadni mi veliki, naspram te sitne, neobrazovane mase?
--------------------------------------------------
A možda je nepromišljenost.
Bilo kako bilo - netko je pobrkao lončiće.
Ma dajte djeci nešto lijepo i stimulativno, nemojte im vezivati umjetnost uz dosadu i smrt.
Nema kratkog opisa.
Lokacija:Zagreb
O meni: Imam 31 godinu, 1 rođeno dijete, jedno u trbuhu, jednog muža, psa nemam, volim čitati, p pisati, volim lijepe stvari kao što su priroda i umjetnost
pon - 29.10.2007
Više tekstova u isti dan - oliti tko to hoće oduzeti umjetnost od djece
objavio zenzena 29. listopad 2007 9:01:00 | Permalink |
6 Komentar(a)
29. listopad 2007 9:36:00, natuknica
Budući da imam djecu u toj dobi, palo mi je na pamet da su ljudi pomislili da je upravo ta tema djeci u toj dobi najzanimljivija. Preko polovice ih šeta okolo s lancima po sebi, mrtvačkim glavama, crnim očima, jednostavno, možda su pomislili da bi se baš ta slika uklopila u subkulturu trinaesto i četrnaestogodišnjaka... Jesu li u pravu? Treba li takav stav podržavati ili ih treba usmjeravati? Stvarno ne znam. Ali znam da je to in.
29. listopad 2007 10:11:00, medeja7
Ja već imam odraslo dijete...ali zaista sam ostala bez riječi...znaš baš sam neki dan razgovarala o "umjetnosti" koja se "nudi"...šokantna, iritantna, uznemirujuća do boli...kako za odrasle tako i za djecu...upravo zabrinjavajuće.Kiss:)))
29. listopad 2007 10:40:00, zenzena
@teta dany - :) @natuknica - vidiš, o tome nisam razmišljala, ali sad kad razmislim - dječji odjel u hm-u je stvarno prepun mrtvačkih glava... ja ne znam, nemam djecu te dobi... ali opet - meni je cijeli taj koncept nekako čudan - da djeca vole smrt i slično. Ja se toga ne sjećam u svojoj generaciji. Bilo je iznimaka, ali u principu u toj dobi smo voljeli glazbu, lijepe slike palmi, mora..., romantične filmove... @ medeja - pa baš to - klanje pijetlova, sve nešto ružno... ja sam počela tražiti po netu lijepu umjetnost - i znaš što - toga ima, stvarno divnih stvari - a kod nas... Ma to je sve naopako.
29. listopad 2007 14:00:00, natuknica
Ne, djeca ne vole smrt. Nemaju pojma što je to smrt. Možda se djeci koja su iskusila nečiju smrt takve stvari ni ne sviđaju. Ali onoj drugoj djeci su te slike baš cool. Pogledaj malo blogove omladine, vidjet ćeš svakakvih slikica, da ti se krv sledi u žilama. Ali to je samo zato što ti te slike povezuješ s nečim stvarnim iz života. Oni ne. I opet, nemam pojma je li to dobro ili loše, je li u redu da se podilazi takvim stvarima ili ne. Ja znam da imam kćer koja se fura na crno, doduše bez nekakvih mrtvačkih glava i da me to njeno furanje uopće ne zastrašuje jer vidim da ima zdrave poglede na svijet i ne radi gluposti. A mislim da baš puno ni ne razmišlja o raznim slikicama koje nisu na popisu gradiva.
31. listopad 2007 13:39:00, tajpvrajter (Neregistriran) (Neregistriran)
To rade oni koji nemaju djecu.
O meditaciji umjetnošću, o meditaciji slikanjem
Na ovoj stranici je dobar tekst o intuitivnom slikanju, slikanju kao potrazi i meditaciji, pa koga zanima - može pročitati.
http://www.cianellistudios.com/spiritualpaintings.html
Za one druge, želim izdvojiti nekoliko rečenica koje su dobar poticaj za razmišljanje:
"Nobody can see their reflection in running water. It is only in still water that we can see." ~ Taoist Proverb
Remember, you're not trying to create a masterpiece, your trying to master peace.
When you feel this sense of well-being that God is within you and around you, like a proud father smiling at his son or daughter, you know that anything that brings you together must be right. You also know that the simple intuitive painting that you just embarked on, was really a spiritual and creative journey to happiness, to love, the place where God resides.
I sad jedna mala napomena - ja sam katolik, i prilično držim do svoje vjere, i ne želim da ovo zazvuči kao neki džidži midži orijentalno-new age šamanizam; ništa ne može zamijeniti molitvu, ali isto tako u Bibliji stoji - neka slavimo Boga svim instrumentima koje imamo na raspolaganju, neka navještamo njegovu ljepotu svim snagama.
Nije možda posve moguće da ja svojom slikom navijestim Božiju veličinu, ali je moguće da nježan Duh koji me vodi kroz traganje meni navijesti istu tu veličinu - kroz mir, radost i ljubav.
I to mislim da je smisao ovakvog slikanja.
_________________________________________
I sad poanta - lijepo mi je slikati u tim potragama. Ali isto tako i svaki put mi treba dugo vremena da otvorim mapu i krenem. Jer ono što vidim - najčešće je mrak, i tek slutnja svjetlosti...
http://www.cianellistudios.com/spiritualpaintings.html
Za one druge, želim izdvojiti nekoliko rečenica koje su dobar poticaj za razmišljanje:
"Nobody can see their reflection in running water. It is only in still water that we can see." ~ Taoist Proverb
Remember, you're not trying to create a masterpiece, your trying to master peace.
When you feel this sense of well-being that God is within you and around you, like a proud father smiling at his son or daughter, you know that anything that brings you together must be right. You also know that the simple intuitive painting that you just embarked on, was really a spiritual and creative journey to happiness, to love, the place where God resides.
I sad jedna mala napomena - ja sam katolik, i prilično držim do svoje vjere, i ne želim da ovo zazvuči kao neki džidži midži orijentalno-new age šamanizam; ništa ne može zamijeniti molitvu, ali isto tako u Bibliji stoji - neka slavimo Boga svim instrumentima koje imamo na raspolaganju, neka navještamo njegovu ljepotu svim snagama.
Nije možda posve moguće da ja svojom slikom navijestim Božiju veličinu, ali je moguće da nježan Duh koji me vodi kroz traganje meni navijesti istu tu veličinu - kroz mir, radost i ljubav.
I to mislim da je smisao ovakvog slikanja.
_________________________________________
I sad poanta - lijepo mi je slikati u tim potragama. Ali isto tako i svaki put mi treba dugo vremena da otvorim mapu i krenem. Jer ono što vidim - najčešće je mrak, i tek slutnja svjetlosti...
objavio zenzena 29. listopad 2007 8:42:00 | Permalink |
2 Komentar(a)
29. listopad 2007 9:09:00, Teta Dany
Tvoj blog mi je otkriće. I ja sam davno slikala ali sada imam neki pusti period kada mi je inspiracija zablokirana. Ne znam kada će prestat ali to nije u mojim rukama. nadam se uskoro. i meni treba puuuuno samoće svaki dan, i punoooo šume svaki dan. Moji me ponekad smatraju luđakinjom jer pola života provodim u šumi. čitamo se :)
29. listopad 2007 9:41:00, natuknica
Pa nije mi zvučalo kao điđi miđi, baš naprotiv. Budi ustrajna! I uživaj!
ned - 28.10.2007
Introvert
Iako su mi duge šetnje prirodom smislene gotovo isključivo ako idem sama; iako me užasava nadglasavanje bučnoga društva; iako mi dnevno treba bar dva sata samoće i kontemplacije da se zadržim na površini životnog zadovoljstva... da nema Interneta nikad ne bih shvatila - hej, pa ja sam introvert. Surfaj tu - surfaj tamo - i odjednom ti ekran otkriva važnu istinu o tebi samoj - ti si introvert, a da nisam izričito htjela saznati što je to sa mnom što me dijeli od masa ljudi s kojima se znam.
U svim točkama, uzduž i poprijeko - introvert. I kad malo bolje razmislim - moji povremeni izljevi bijesa na okolinu, moja potreba da zatučem ljude na poslu, i moja padanja u boleštine, viroze i ostala stresom uzrokovana stanja - sve je to samo reakcija na situacije u kojima nisam imala vremena i prilike nanovo se napuniti.
Samoćom. Razmišljanjem. Lutanjem.
Ne zanima me šoping s frendicom. Ne zanima me šoping kao takav (osim ako su u pitanju knjige i produkti ostalih umjetnosti). Ne bih na after work party (oslobodi Bože - nakon posla na after work...).
Zanima me samoća, ona me krijepi, ona mi daje snage, energije, motiva. Hm... još da sam to znala ovako fino, elaborirano... nego sam se šamarala - opet bi u šumu, e nema, majke ti, ajmo, networking, ajmo, rintat. Bit ko drugi! I onda fino temperatura 37,3, krevet - pa danima - samoća i kontemplacija - prisilna.
Nedavno sam bila u poziciji da sam kao mama bila 24 sata zaposlena - doma oko djeteta, a zatim na poslu (u vremenu koje mi je ostalo nakon što bi suprug došao kući - znate, slobodna profesija...)...
Ako imam muža kojeg volim, dijete koje volim, i općenito - nije mi loše u životu - zašto sam se htjela razvesti, ostaviti obitelj, otputovati na kraj svijeta, objesiti se - učiniti bilo što - samo da se batalim neizdrživog osjećaja... osjećaja... - ne znam kako ga opisati?
Zato jer je svega bilo previše...
I sad kužim - ja sam introvertna majka ekstrovertnog, i vrlo intenzivnog dvoipolgodišnjaka, koji uz to - čini mi se - od svih načina primanja i davanja ljubavi ima prije svega onaj - kvalitetno vrijeme. Budi se rano - da je što više sa mnom, stalno me nateže i cima da se igramo, da se nešto radi, vuče me u bučna društva, obožava ljude... a ja nisam ja ako nemam prirode, šume, umjetnosti... i puno samoće.
E, čekam i drugo dijete.
Zaposlena sam.
Imam druželjubivog muža.
Da se utamanim?!
______________________________
Nasreću, nema potrebe - Bog je dobar prema meni.
Pomalo se otkrivam - jer nekad sam svoju potrebu za nečim možda netipičnim za introverta - potrebu za javnim nastupom krivo shvaćala kao druželjubivost, kao partijanerstvo... i silila sebe da udovoljim drugima. Sada razlikujem što je što.
I malo pomalo, crtajući, malo pomalo - pišući... malo pomalo - razmišljajući, a na kraju - i bolno se sudarajući sa svojim mužem, posve drugačije osobnosti od moje u tridesetoj (i prvoj...) otkrivam konture smisla i postaje mi jasno.
Treba mi žena - na osam sati - kao pomoć u kući, i kao pomoć oko djeteta. Iako me grizla savjest zbog toga - tim više što sam puno kod kuće - sad vidim - možda nisam bila svjesno mudra, ali nesvjesno očito jesam. Nekom treba jutarnja kava, meni uzdanica, oslonac, netko tko se uključi kad se ja moram isljučiti.. netko tko će odraditi dnevne poslove da ja mogu planirati. Jap. Ja nisam super žena. Nisam super majka. Ja sam neko nestalno eterično biće slabe sposobnosti rintanja bez predaha.
I treba mi posao u kojem radim nasamo, u kojem mogu i biti nakratko izložena slušačima... ma može i publika koja se tiska na stadionu, može štogod treba - na par sati... ali ostalo vrijeme, svo ostalo vrijeme za posao treba biti samo moje.
Prije neki dan u jednoj pauzi sjedila sam u lokalnoj birtiji meni nepoznatog kvarta. Sjedila sam tri sata. Kad sam sjela - bila sam polumrtva. Nakon tri sata listanja žurnala, ispijanja kavice i pisuckanja sve u meni vrckalo je od života. I ideja. I posao koji bih radila danima rodio se u meni - paf.
I ne samo posao.
Nego ideje. Planovi. Zamisli. Svijet se prostro pred mojim nogama.
I to u ono vrijeme zbog kojeg je moja majka dobijala napade živaca, straha i panike - što će od nje biti... - kako će takva, što će radit, kako će njezin muž...
Znate onu priču o umjetniku koji je tjedan dana postio, tjedan dana meditirao, tjedan molio, tjedan šetao kroz prirodu tražeći inspiraciju - a zatim remek djelo istesao u nekoliko sati? Ja ga razumijem, iako nisam sigurna da mi predstoji izdelavanje remek djela. Bila bih sretna da moj obiteljski život bude remek djelo, barem s moje strane, ali isto ga očito neću postići usisavanjem i radom bez prestanka...
Ne znam što će od mene biti na kraju balade, znam samo ono što jest.
Sretan introvert, u procesu učenja, i na putu koji je očito cilj.
U svim točkama, uzduž i poprijeko - introvert. I kad malo bolje razmislim - moji povremeni izljevi bijesa na okolinu, moja potreba da zatučem ljude na poslu, i moja padanja u boleštine, viroze i ostala stresom uzrokovana stanja - sve je to samo reakcija na situacije u kojima nisam imala vremena i prilike nanovo se napuniti.
Samoćom. Razmišljanjem. Lutanjem.
Ne zanima me šoping s frendicom. Ne zanima me šoping kao takav (osim ako su u pitanju knjige i produkti ostalih umjetnosti). Ne bih na after work party (oslobodi Bože - nakon posla na after work...).
Zanima me samoća, ona me krijepi, ona mi daje snage, energije, motiva. Hm... još da sam to znala ovako fino, elaborirano... nego sam se šamarala - opet bi u šumu, e nema, majke ti, ajmo, networking, ajmo, rintat. Bit ko drugi! I onda fino temperatura 37,3, krevet - pa danima - samoća i kontemplacija - prisilna.
Nedavno sam bila u poziciji da sam kao mama bila 24 sata zaposlena - doma oko djeteta, a zatim na poslu (u vremenu koje mi je ostalo nakon što bi suprug došao kući - znate, slobodna profesija...)...
Ako imam muža kojeg volim, dijete koje volim, i općenito - nije mi loše u životu - zašto sam se htjela razvesti, ostaviti obitelj, otputovati na kraj svijeta, objesiti se - učiniti bilo što - samo da se batalim neizdrživog osjećaja... osjećaja... - ne znam kako ga opisati?
Zato jer je svega bilo previše...
I sad kužim - ja sam introvertna majka ekstrovertnog, i vrlo intenzivnog dvoipolgodišnjaka, koji uz to - čini mi se - od svih načina primanja i davanja ljubavi ima prije svega onaj - kvalitetno vrijeme. Budi se rano - da je što više sa mnom, stalno me nateže i cima da se igramo, da se nešto radi, vuče me u bučna društva, obožava ljude... a ja nisam ja ako nemam prirode, šume, umjetnosti... i puno samoće.
E, čekam i drugo dijete.
Zaposlena sam.
Imam druželjubivog muža.
Da se utamanim?!
______________________________
Nasreću, nema potrebe - Bog je dobar prema meni.
Pomalo se otkrivam - jer nekad sam svoju potrebu za nečim možda netipičnim za introverta - potrebu za javnim nastupom krivo shvaćala kao druželjubivost, kao partijanerstvo... i silila sebe da udovoljim drugima. Sada razlikujem što je što.
I malo pomalo, crtajući, malo pomalo - pišući... malo pomalo - razmišljajući, a na kraju - i bolno se sudarajući sa svojim mužem, posve drugačije osobnosti od moje u tridesetoj (i prvoj...) otkrivam konture smisla i postaje mi jasno.
Treba mi žena - na osam sati - kao pomoć u kući, i kao pomoć oko djeteta. Iako me grizla savjest zbog toga - tim više što sam puno kod kuće - sad vidim - možda nisam bila svjesno mudra, ali nesvjesno očito jesam. Nekom treba jutarnja kava, meni uzdanica, oslonac, netko tko se uključi kad se ja moram isljučiti.. netko tko će odraditi dnevne poslove da ja mogu planirati. Jap. Ja nisam super žena. Nisam super majka. Ja sam neko nestalno eterično biće slabe sposobnosti rintanja bez predaha.
I treba mi posao u kojem radim nasamo, u kojem mogu i biti nakratko izložena slušačima... ma može i publika koja se tiska na stadionu, može štogod treba - na par sati... ali ostalo vrijeme, svo ostalo vrijeme za posao treba biti samo moje.
Prije neki dan u jednoj pauzi sjedila sam u lokalnoj birtiji meni nepoznatog kvarta. Sjedila sam tri sata. Kad sam sjela - bila sam polumrtva. Nakon tri sata listanja žurnala, ispijanja kavice i pisuckanja sve u meni vrckalo je od života. I ideja. I posao koji bih radila danima rodio se u meni - paf.
I ne samo posao.
Nego ideje. Planovi. Zamisli. Svijet se prostro pred mojim nogama.
I to u ono vrijeme zbog kojeg je moja majka dobijala napade živaca, straha i panike - što će od nje biti... - kako će takva, što će radit, kako će njezin muž...
Znate onu priču o umjetniku koji je tjedan dana postio, tjedan dana meditirao, tjedan molio, tjedan šetao kroz prirodu tražeći inspiraciju - a zatim remek djelo istesao u nekoliko sati? Ja ga razumijem, iako nisam sigurna da mi predstoji izdelavanje remek djela. Bila bih sretna da moj obiteljski život bude remek djelo, barem s moje strane, ali isto ga očito neću postići usisavanjem i radom bez prestanka...
Ne znam što će od mene biti na kraju balade, znam samo ono što jest.
Sretan introvert, u procesu učenja, i na putu koji je očito cilj.
objavio zenzena 28. listopad 2007 19:41:00 | Permalink |
3 Komentar(a)
28. listopad 2007 19:57:00, medeja7
O kako poznata PRIČA...introvertno-ekstrovertna...o koliko učenja stoji pred nama...Baš sam se prepoznala.Kiss:)))
28. listopad 2007 21:14:00, natuknica
Ne znam, nisam stručnjak. Ja sam mislila da je introvert zatvorena osoba, osoba koja ne voli pričati o sebi. Takav je recimo, bio moj tata. Uvijek veliki zabavljač u društvu, ali nitko nikada nije čuo kako se on osjeća. Ljudi su mislili da je otvoren, ali on to definitivno nije bio. Potreba za samoćom ne mora nužno biti introvertiranost. Netko možda tu potebu osjeća jače, a netko slabije, ali svakako je to jedan neophodan izvor energije, kod svakoga se može ispoljavati na drugačiji način, ali dobro je toga biti svjestan i to si osigurati. To čak pomaže da se "ono drugo" vrijeme kvalitetnije provede. Kad djeca malo narastu, bit će lakše jer će oni biti sve više samostalni i sve manje tražiti roditelje. A što se umjetničkog stvaranja tiče, znam, uvijek nas zaustavlja određeni osjećaj nesigurnosti. Ali kad shvatiš da ništa više sigurnosti nema u redovnom poslu, onda je lakše. I ako si možeš priuštiti ženu, obavezno! Uživaj! :)
28. listopad 2007 21:18:00, zenzena
Medeja - :) Natuknice - introvert može biti stidljiv i zatvoren - ali ne mora; bit je samo u jednoj stvari - introvert je osoba koja energiju crpi iz samoće - ekstrovert - iz društva. Samoća za introverta je način obnavljanja energije; ne mora biti i način života. Premda, ja jaaako volim biti sama; iako - kad žudim za društvom, žuuuudiiiiim jaaaako...
sri - 24.10.2007
Piše mi se pa objavljujem više postova odjednom
Nije da kopiram odavde http://libertybell.blog.hr/ - imam pismenu dokumentaciju da sam o istoj stvari nabadala upravo ovo poslijepodne neprikopčana na net, ali me ona potaknula da i ja izađem jednim dirljivim coming outom...
Jap. Od niza vrlina, ljudskih vrijednosti i osoba kao takvih ja bih izabrala - ljepotu. Ne znam što je to u ljepoti, ne znam što je to u skladu boja, zvukova, harmoniji prirode (osobito prirode) što me iznutra sastavlja, i ne znam što je u ne-ljepoti da me tako smeta, kao da me netko hrđavom željeznom šipkom lupka u oko... ali tako je.
Ljepota. Možeš je udahnuti. Možeš zažmiriti i ona će još uvijek biti tu. A opet - nema nestalnije stvari. Primjećujem stalnu borbu rugobe i ljepote u ovome svijetu.
Npr. moj vrt koji je trenutno neuredno obrastao korovom, a trebao je biti vrhunski primjer sklada i dobro tempiranih biljaka, boja, mirisa i oblika.
Ili moja dnevna soba - jučer sam otišla leći i sve je bilo u savršenom redu, sudoper ulašten - a danas - puzzle po podu, mede ko pijani po kutnoj garnituri, fifi ko drogirana, žlice, školjke, avioni posvuda. Nema ljepote. Ima kaosa.
Ljepota je zahtjevna, ona je nemilosrdna... ova ljudska ljepota.
Srećom, Božija ljepota, a tu mislim na prirodu i prirodne elemente nikad ne zakaže. Ali meni mozak zakaže kad se suočim s prirodom. Jednom sam zblenuta sjedila u nekoj šumi dok nisu pokrenuli potjeru za mnom. Jednom sam šutjela i gledala more dok me prijateljica nije gotovo ošamarila. Postajem asocijalna, nesnošljiva, pohlepna... kad je u pitanju prirodna ljepota.
Možda se bojim nestanka svega toga u oblaku ljudske pohlepe - koju nikako ne razumijem. Što misle ljudi da se može kupiti novcem... i što misle da se kupuje prijevarom, ucjenom, prekoračenjem granica drugog... i narušavanjem ljepote svijeta?
No, kao što ja ne mislim ni o čemu kad gledam neko dobro stablo, i nebo, i slušam ptice i čujem vjetar - ili kad slušam dobru glazbu... tako, sigurna sam, nekome zastane dah pri mentalnoj slici sebe kako polaže xy novaca na neki račun, u neki fond... ili već nešto.
Pa ti živi s ljudima.
Jap. Od niza vrlina, ljudskih vrijednosti i osoba kao takvih ja bih izabrala - ljepotu. Ne znam što je to u ljepoti, ne znam što je to u skladu boja, zvukova, harmoniji prirode (osobito prirode) što me iznutra sastavlja, i ne znam što je u ne-ljepoti da me tako smeta, kao da me netko hrđavom željeznom šipkom lupka u oko... ali tako je.
Ljepota. Možeš je udahnuti. Možeš zažmiriti i ona će još uvijek biti tu. A opet - nema nestalnije stvari. Primjećujem stalnu borbu rugobe i ljepote u ovome svijetu.
Npr. moj vrt koji je trenutno neuredno obrastao korovom, a trebao je biti vrhunski primjer sklada i dobro tempiranih biljaka, boja, mirisa i oblika.
Ili moja dnevna soba - jučer sam otišla leći i sve je bilo u savršenom redu, sudoper ulašten - a danas - puzzle po podu, mede ko pijani po kutnoj garnituri, fifi ko drogirana, žlice, školjke, avioni posvuda. Nema ljepote. Ima kaosa.
Ljepota je zahtjevna, ona je nemilosrdna... ova ljudska ljepota.
Srećom, Božija ljepota, a tu mislim na prirodu i prirodne elemente nikad ne zakaže. Ali meni mozak zakaže kad se suočim s prirodom. Jednom sam zblenuta sjedila u nekoj šumi dok nisu pokrenuli potjeru za mnom. Jednom sam šutjela i gledala more dok me prijateljica nije gotovo ošamarila. Postajem asocijalna, nesnošljiva, pohlepna... kad je u pitanju prirodna ljepota.
Možda se bojim nestanka svega toga u oblaku ljudske pohlepe - koju nikako ne razumijem. Što misle ljudi da se može kupiti novcem... i što misle da se kupuje prijevarom, ucjenom, prekoračenjem granica drugog... i narušavanjem ljepote svijeta?
No, kao što ja ne mislim ni o čemu kad gledam neko dobro stablo, i nebo, i slušam ptice i čujem vjetar - ili kad slušam dobru glazbu... tako, sigurna sam, nekome zastane dah pri mentalnoj slici sebe kako polaže xy novaca na neki račun, u neki fond... ili već nešto.
Pa ti živi s ljudima.
objavio zenzena 24. listopad 2007 22:24:00 | Permalink |
3 Komentar(a)
25. listopad 2007 0:00:00, natuknica
Postoje stvari koje se ne mogu kupiti novcem, za sve ostalo, tu je Mastercard! ;) Ipak, ima određene ljepote i u tim pazlama na podu i u njihovom zajedničkom slaganju... :)
25. listopad 2007 10:46:00, medeja7
u svakom slučaju ljepota je trenutak...evo...upravo je tračak sunca ušao u moju sobu...lijep...za mene...netko ga, možda, ne bi niti primjetio.Kiss:)))
25. listopad 2007 14:52:00, zenzena
@natuknica - ima, al ne u 23 navečer, kad dijete ionako spava, a mama je preumorna da ih skuplja... :) @medeja - uvijek je lijepo uloviti tren ljepote...
Moj muž ima pravo
Trebalo mi je ciglih 3 i pol godine braka da shvatim kako je moj muž u pravu. Ne brinem o njemu. Nisam mu dobra. Rospija sam, sebična sam i ne pridonosim općem dobru.
Dosad sam mislila kako je istina samo obrnuta - da je on negativac.
Ispada da smo oboje volovi u kupusu.
---------------------------------------------------
Oduvijek sam željela pisati komedije. A nikad nisam mogla. Ako nastavim ovim putem otkrivati kakva sam - uskoro bi hrvatski humor mogao postati trade mark, a ja kroativna. To pod pretpostavkom da sebe vjerno predočim u kojem god mediju. Živi Nušić. Hodajući Fellini. Kombinacija Mog grčkog vjenčanja i Bračnih voda.
----------------------------------------------------
To čarobno, očaravajuće ja, taj izvor lakrdije i smijeha; to dirljivo, krhko ljudsko biće koje ponekad pomisli kako je stvarno u svemu na svome mjestu. Slijepo moje malo ja.
Dosad sam mislila kako je istina samo obrnuta - da je on negativac.
Ispada da smo oboje volovi u kupusu.
---------------------------------------------------
Oduvijek sam željela pisati komedije. A nikad nisam mogla. Ako nastavim ovim putem otkrivati kakva sam - uskoro bi hrvatski humor mogao postati trade mark, a ja kroativna. To pod pretpostavkom da sebe vjerno predočim u kojem god mediju. Živi Nušić. Hodajući Fellini. Kombinacija Mog grčkog vjenčanja i Bračnih voda.
----------------------------------------------------
To čarobno, očaravajuće ja, taj izvor lakrdije i smijeha; to dirljivo, krhko ljudsko biće koje ponekad pomisli kako je stvarno u svemu na svome mjestu. Slijepo moje malo ja.
objavio zenzena 24. listopad 2007 21:56:00 | Permalink |
3 Komentar(a)
24. listopad 2007 23:23:00, samba
samo naprijed... kako je krenulo, još će raspiati verziju Dore za TV sitcom
24. listopad 2007 23:49:00, natuknica
To je običan tijek stvari u braku. Malo sudaranja sebičnosti, s obje strane, i sve više otkrivanja ljepote popuštanja i prihvaćanja, opet s obje strane. Pa još to pretvoriti u pravi tekst... :)
25. listopad 2007 14:51:00, zenzena
@samba - ;) @natuknica - hvala na ovome... čisto da znam da sam na pravom putu...
ned - 14.10.2007
Kako bol otkriva gdje smo slabi
Bliska me je osoba danas dovela u užasnu situaciju pred drugim osobama, manje bliskima. U jednom potezu - optužba, sramoćenje, a zatim i posvemašnje, dakle fizičko, onemogućavanje da se branim.
Shrvala me bol, što da vam lažem. Shrvala me kao toplina snjegovića, u lokvu se pretvorih, što od straha, što od tuge, što od bola, što od očaja, a što od razočarenja.
No, bol otkriva gdje sam slaba. Slaba sam, dakle, tamo gdje me je bliska osoba ubola, tamo ima straha, ima obzira. Zato me, valjda, tamo i ubola, jer sve manje imam straha, sve manje obzira.
I što reći - hvala ti, draga osobo, uz tvoju asistenciju jačam i rastem.
A sad se vrati u svoj otužni, mali film, skup sa svojim gangom, i igraj blentavog pajaca, a ja... pusti mene. Bit ću dobro.
Ali ti - koliko još otrova ima u tvom žalcu? Ima li kraja tvojoj mizeriji?
Moram sklopiti stranice ove knjige.
Shrvala me bol, što da vam lažem. Shrvala me kao toplina snjegovića, u lokvu se pretvorih, što od straha, što od tuge, što od bola, što od očaja, a što od razočarenja.
No, bol otkriva gdje sam slaba. Slaba sam, dakle, tamo gdje me je bliska osoba ubola, tamo ima straha, ima obzira. Zato me, valjda, tamo i ubola, jer sve manje imam straha, sve manje obzira.
I što reći - hvala ti, draga osobo, uz tvoju asistenciju jačam i rastem.
A sad se vrati u svoj otužni, mali film, skup sa svojim gangom, i igraj blentavog pajaca, a ja... pusti mene. Bit ću dobro.
Ali ti - koliko još otrova ima u tvom žalcu? Ima li kraja tvojoj mizeriji?
Moram sklopiti stranice ove knjige.
objavio zenzena 14. listopad 2007 19:05:00 | Permalink |
5 Komentar(a)
14. listopad 2007 19:18:00, medeja7
o, da koliko puta se osjetim kao "pajac"...ali idem dalje...novo jutro, nov početak.Nice.Kiss:)))
14. listopad 2007 20:49:00, natuknica
Je li rekla istinu ili laž?
15. listopad 2007 11:21:00, deelite
Znaš li onu staru:" Tko će koga ako ne svoj svoga?" No, na dobrom si putu kada možeš, ovako s odmakom od situacije govoriti o tome. Kada možeš sagledati događaj očima promatrača, uvidjeti vlastite slabosti. Na dobrom si putu. Samo nastavi!
18. listopad 2007 20:21:00, Zenzena
Oprostite što ne komentiram - uopće se nisam nadala gostima. Ugodno sam iznenađena. Daklem, natuknice - je li rekla istinu ili laz - teško je reći, stvarno jest. Ali bliže je laži nego istini...
24. listopad 2007 23:51:00, natuknica
Ako je bliže laži nego istini, onda je pljunula više po sebi nego po tebi. To će kad tad izaći na vidjelo.
pet - 12.10.2007
Lako ti je ljubit književnost u literarnoj grupi srednje škole...
Kad se samo sjetim svoje ljubavi sa književnošću iz srednje škole:
red Dostojevskog, red Cvjetova zla, u slobodno vrijeme Miller, pa poslije njega Dreiser. Šoljan i Slamnig negdje pred kraj, Racine negdje u sredini (ja sam, stvarno, voljela Racinea u srednjoj)... Shakespeare!!!! soneti i drame!!!
Ne vjeruješ sreći svojoj kad se dočepaš Čehova, frkneš nosom na Šenou i Kumičića, ali te nježno prigrli Ibsen, a adolescentna opažanja nađu svoj dom u Kafki, Beckettu i naravno - Brechtu.
Pirsig, Salinger, Marques... i da vas ne davim.
Lako je ljubit književnost kad ti pokazuje samo dobro strane.
Na faksu situacija malo izblijedi, ali i dalje - književnost je sveta, velika i dobra, a ti sve više vidiš, sve više znaš, a raspon iskustva sve ti je veći, i čitati se može bolje i jače.
No, međutim, kad se udaš za književnost, dopadnu te prljave gaće, čarape, odjednom te saleti milijun prozaičnih stranica, i zapravo - u svađama oko para, u niskim udarcima, u masama i masama lošega štiva koje se mora prikazati, objaviti (jer tiskarske mašine ne mogu zijevati prazne) shvatiš kako kopaš po govnima.
A gdje su sada Dostojevski i Rilke; gdje je sada Tagore?
Ima i danas velikana, ali netko mora zasukati rukave i gurnuti kravi ruku u guzicu do lakta... a nije ugodno kad si to ti. I netko mora vikati - car je gol, car je gol; i opet - gadna je stvar kad taj književni lik moraš biti ti.
Sve u svemu, književnosti, tko je tebe poznavao ni pakao mu neće teško pasti.
red Dostojevskog, red Cvjetova zla, u slobodno vrijeme Miller, pa poslije njega Dreiser. Šoljan i Slamnig negdje pred kraj, Racine negdje u sredini (ja sam, stvarno, voljela Racinea u srednjoj)... Shakespeare!!!! soneti i drame!!!
Ne vjeruješ sreći svojoj kad se dočepaš Čehova, frkneš nosom na Šenou i Kumičića, ali te nježno prigrli Ibsen, a adolescentna opažanja nađu svoj dom u Kafki, Beckettu i naravno - Brechtu.
Pirsig, Salinger, Marques... i da vas ne davim.
Lako je ljubit književnost kad ti pokazuje samo dobro strane.
Na faksu situacija malo izblijedi, ali i dalje - književnost je sveta, velika i dobra, a ti sve više vidiš, sve više znaš, a raspon iskustva sve ti je veći, i čitati se može bolje i jače.
No, međutim, kad se udaš za književnost, dopadnu te prljave gaće, čarape, odjednom te saleti milijun prozaičnih stranica, i zapravo - u svađama oko para, u niskim udarcima, u masama i masama lošega štiva koje se mora prikazati, objaviti (jer tiskarske mašine ne mogu zijevati prazne) shvatiš kako kopaš po govnima.
A gdje su sada Dostojevski i Rilke; gdje je sada Tagore?
Ima i danas velikana, ali netko mora zasukati rukave i gurnuti kravi ruku u guzicu do lakta... a nije ugodno kad si to ti. I netko mora vikati - car je gol, car je gol; i opet - gadna je stvar kad taj književni lik moraš biti ti.
Sve u svemu, književnosti, tko je tebe poznavao ni pakao mu neće teško pasti.
objavio zenzena 12. listopad 2007 18:06:00 | Permalink |
4 Komentar(a)
12. listopad 2007 18:25:00, christabel
možda da odmagliš sa te scene a taj lik što viče pustiš nekom drugom da ga igra. vjeruj mi onda će bit vremena i za književnost. nekad nam treba dosta da shvatimo da vrijedimo najviše.želim ti sreću :)
13. listopad 2007 9:28:00, bungula
hm, interesantno...koliko je još skrivenih naličja naših svijetlećih pogleda, koje još trebamo otkrivati...
14. listopad 2007 1:36:00, uzorita
Mislim da nemaš pravo. Možda imaš mogućnost usporedbe, odabira boljeg, priliku uživati u novootkrivenim izdanjima koja običan smrtnik ni ne dotakne. Vidiš ja ti sada zavidim, jer baš nisam u mogućnosti tonuti u knjige kao nekada. A na kraju, Christabel ti je dao odličan komentar, no dozvoljavam si pomisliti da je to ipak bio samo tvoj jedan mali pad!
15. listopad 2007 11:19:00, deelite
hehe
čet - 11.10.2007
Kula Babilonska
Stvarno je istina; popeli bismo se do neba da znamo razgovarati.
U mom slučaju - sve moje poslovne brige iz proklih pol godine bile bi riješene za cigle dvije minute, a ostalo bih vrijeme mogla raditi svoj posao.
Ali, znate kako se kaže - frustriran si, ne radi ti se, usamljen si - sazovi sastanak.
U mom slučaju - sve moje poslovne brige iz proklih pol godine bile bi riješene za cigle dvije minute, a ostalo bih vrijeme mogla raditi svoj posao.
Ali, znate kako se kaže - frustriran si, ne radi ti se, usamljen si - sazovi sastanak.
objavio zenzena 11. listopad 2007 21:48:00 | Permalink |
0 Komentar(a)
ned - 07.10.2007
Ispričnica zbog izostanka s bloga
Kako boli kad se čovjek, koji u dubini sebe osjeća velikim, svojim riječima i mislima javnosti prezentira kao veoma malen, a uz to i nekonzistentan, pregorak i u suštini dosadan ko dijete po pitanju kiki-bonbona...
objavio zenzena 7. listopad 2007 21:04:00 | Permalink |
0 Komentar(a)
sub - 06.10.2007
Naučila sam lekciju
Ima jedna žena koja nije zen. I ima nekoliko muškaraca koji su možda ponekad zen, ali većinom izgleda nisu.
Te žene i ti muškarci pobješnjeli su u jednoj poslovnoj situaciji na zen ženu. Onako, zapravo, mobbingom, prijetnjama, lažima, konstrukcijama nevezanima uz istinu i ostalim bješnjenjima.
Pokazalo se da je zen odsutan s nastave, ali srećom, zen možda ode, ali zen i navali kao vodopad. Šifra: masaža, kava, usamljena šetnja, dugi, sami ručak... razgovor s prijateljicom.
Prosvijetlila sam se, sve skupa gledajući, nakon što su me strašna vrata, velika vrata velike institucije pričepila svom snagom; kad više nisam imala gdje i kako, kad se sve činilo uzaludnim... e, onda se u meni probudio smijeh. Najslađi smijeh kojeg sam dosad ispustila iz sebe.
I sjetila sam se učenika koji je pitao učitelja kako da se prosvijetli, a ovaj ga je pričepio vratima tako da je tragač za istinom umalo ostao bez prstiju.
Kao i ja, i on se prosvijetlio.
I tako... dok ne-zen žena i dalje ne samo da ne govori istinu o meni, nego laže, dok se meni iza leđa pripravlja temeljac u kojem bih se trebala ošuriti, ja se osjetih slobodno i sretno, baš sretno.
Odjednom vidim koru svojega bića - svoju kožu, vidim stražu oko svojeg srca, vidim da nema te ljudske ruke i nema toga glasa koji mogu doprijeti unutra, tamo gdje ja ne dam. Ja sam sloboda.
A slobodu ne dam.
Gledam, smijem se... lutke koje urliču, a ja ne čujem glasa - smiješno klaćenje, smiješan hod, smiješno ponašanje.
Rezimirajmo - što ljudi mogu učiniti drugome čovjeku? Mogu mu činiti stvarno puno, mogu mu nanositi gajbe i kontejnere zla - ali nema tu glagolske svršenosti - jer ljudi tebi ništa ne mogu učiniti.
Ako ne suučestvuješ.
Ne znači to da ne možeš biti silovana, ubijen, premlaćen, okraden. Možeš. Ljudi su čudnovata kombinacija emocija i zla, pa ima, naravno, ponašanja koja treba kazniti.
Ali možeš ne unijeti zlo u sebe; možeš propustiti da siluješ samu sebe, da se optužiš, da se uvrijediš ili da se okradeš.
Jer dok onaj koji napada nema što drugo raditi osim napadati - zen čovjek uvijek ima što raditi. Otresti prašinu i okrenuti se ka svijetu koji može biti divan. I pun prekrasnih mogućnosti...
A lajanje bijesnih pasa otkotrlja se dalje niz brijeg.
ZEN REZIME:
Učenik nikako nije postizao prosvjetljenje. Učitelj ga je pozvao na razgovor, i zaključio kako učenik ne osjeća u sebi mir jer mu nije prijeko potreban. Stoga mu je savjetovao da pronađe posao na projektu informatizacije neke državne institucije u RH. Učenik ga je poslušao, i u kratkom se roku prosvijetlio.
Te žene i ti muškarci pobješnjeli su u jednoj poslovnoj situaciji na zen ženu. Onako, zapravo, mobbingom, prijetnjama, lažima, konstrukcijama nevezanima uz istinu i ostalim bješnjenjima.
Pokazalo se da je zen odsutan s nastave, ali srećom, zen možda ode, ali zen i navali kao vodopad. Šifra: masaža, kava, usamljena šetnja, dugi, sami ručak... razgovor s prijateljicom.
Prosvijetlila sam se, sve skupa gledajući, nakon što su me strašna vrata, velika vrata velike institucije pričepila svom snagom; kad više nisam imala gdje i kako, kad se sve činilo uzaludnim... e, onda se u meni probudio smijeh. Najslađi smijeh kojeg sam dosad ispustila iz sebe.
I sjetila sam se učenika koji je pitao učitelja kako da se prosvijetli, a ovaj ga je pričepio vratima tako da je tragač za istinom umalo ostao bez prstiju.
Kao i ja, i on se prosvijetlio.
I tako... dok ne-zen žena i dalje ne samo da ne govori istinu o meni, nego laže, dok se meni iza leđa pripravlja temeljac u kojem bih se trebala ošuriti, ja se osjetih slobodno i sretno, baš sretno.
Odjednom vidim koru svojega bića - svoju kožu, vidim stražu oko svojeg srca, vidim da nema te ljudske ruke i nema toga glasa koji mogu doprijeti unutra, tamo gdje ja ne dam. Ja sam sloboda.
A slobodu ne dam.
Gledam, smijem se... lutke koje urliču, a ja ne čujem glasa - smiješno klaćenje, smiješan hod, smiješno ponašanje.
Rezimirajmo - što ljudi mogu učiniti drugome čovjeku? Mogu mu činiti stvarno puno, mogu mu nanositi gajbe i kontejnere zla - ali nema tu glagolske svršenosti - jer ljudi tebi ništa ne mogu učiniti.
Ako ne suučestvuješ.
Ne znači to da ne možeš biti silovana, ubijen, premlaćen, okraden. Možeš. Ljudi su čudnovata kombinacija emocija i zla, pa ima, naravno, ponašanja koja treba kazniti.
Ali možeš ne unijeti zlo u sebe; možeš propustiti da siluješ samu sebe, da se optužiš, da se uvrijediš ili da se okradeš.
Jer dok onaj koji napada nema što drugo raditi osim napadati - zen čovjek uvijek ima što raditi. Otresti prašinu i okrenuti se ka svijetu koji može biti divan. I pun prekrasnih mogućnosti...
A lajanje bijesnih pasa otkotrlja se dalje niz brijeg.
ZEN REZIME:
Učenik nikako nije postizao prosvjetljenje. Učitelj ga je pozvao na razgovor, i zaključio kako učenik ne osjeća u sebi mir jer mu nije prijeko potreban. Stoga mu je savjetovao da pronađe posao na projektu informatizacije neke državne institucije u RH. Učenik ga je poslušao, i u kratkom se roku prosvijetlio.
objavio zenzena 6. listopad 2007 1:04:00 | Permalink |
1 Komentar(a)
6. listopad 2007 10:10:00, christabel
:)
Ma da! svaka čast na postu!