Jednoga dana, nadam se, u Raju će biti moja djeca, i moj muž, i mnogi drugi ljudi koje volimo. I nadam se da će moja djeca doći k meni, u auri ljubavi i slobode, i reći mi, jednostavno i blagonaklono  da im je bilo lijepo kod mene. Da sam se dobro brinula, da sam imala razumijevanja za njihovu malenost, njihove potrebe i njihove duše. Da sam im pomogla da razviju ljubav, i izbjegnu ozbiljnije grijehe.

I nadam se da će, uz ljubav koja će tamo biti sveopća i za svakoga, ostati neka posebna veza između nas, naše obitelji, koja će nježno govoriti svima kako smo pomogli jedni drugima, vukli se međusobno i podupirali, kako smo ponekad svi svima natovarili križ na leđa - i kako smo, ipak, uza sve nevolje, uspjeli živjeti donekle dobro; toliko da izazovemo Božije milosrđe. Nadam se da ćemo se osmjehnuti jedni drugima, nadam se da će mi prsa cvasti od radosti gledajući duše moje djece, nadam se da mi neće imati previše toga za praštati, ili barem - da će biti oprostivo ono što zgriješim, i da će onaj dobar udio u njihovim životima biti jači od nagona da zlopamte... ne zbog mene... zbog njih.

I dok tako razmišljam, oči moje djece gledaju me pomno... osjete djeca sve što se zbiva u majci, pa se zbiju uz mene, i maze se, a ja cvatem, istodobno razmišljajući o tome kako je čudesna, veličanstvena, nepojmljiva dobrota Božija - kad nam daje djecu da o njima brinemo. Pa to je čudesno, to je nešto neviđeno.

I po prvi puta shvaćam posebnu vezu Krista i djece. U svakom novom djetetu rađa se Krist; onaj koji se rađa kao čovjek, onaj koji je  nemoćan, prepušten na milost i nemilost ovome svijetu, rađa se maleno biće koje će ponijeti mnoge terete svoje obitelji, proživjeti puno muka, i koje će svojim tijelom, duhom i dušom spašavati svoje roditelje, njihov brak, njihove odnose, stabilnost obitelji. Svako je dijete Kristov izaslanik, i misterija Kristovog rođenja, čini mi se, reflektira se u svakom novorođenčetu. Kolikogod je zapanjujće Kristovo rođenje, toliko je nevjerovatno i svako novo rođenje čovjeka, nejakog, slabog, toliko perfektnog. Ako si mi, nesavršeni, grickamo nokte svaki puta kada djecu šaljemo van svog zagrljaja, pitam se kako je Bogu kada nam šalje našu djecu... nama blentavima! I koliko je ogromno njegovo povjerenje, koliko je nadiđen strah, koliko je žrtve u toj ljubavi, kad nam ih šalje, kad nam ih daje!

Kad tako razmišljam, želim maziti svoju djecu kao što bih dodirivala lice nebeskog Oca; sa strahopoštovanjem, s poniznošću, i s neizrecivom ljubavlju. U tim očima, u tim pogledima, u tim dušama krije se beskrajno puno odgovora na naša životna pitanja... krije se tajna ljubavi, njezina plemenitost, i njezina jednostavnost.

Zadivljena sam svime time. Zahvalna sam Bogu što imam priliku biti majka. I nadam se da će moja djeca koračati sigurno u vjeri, i kao izgrađeni, sretni, uspješni ljudi prekoračiti tunel između nas i Neba onda kad im bude prirodan red, i da će taj prijelaz za njih biti pun radosti, i srca punoga pouzdanja i vjere. I skromno želim dodati - da ih čekam s onu stranu, da ih još jednom dočekam, taj puta ruku još šire otvorenih, s ljubavlju koja je konačno puna, savršena i sveta.

Ne znam hoću li izmoći napisati post, ali budući da mi treba, jako treba da napišem nešto, da se iskrcam u virtualu - pisat ću, pa kako ispadne.

Ej, ljudi, kako bi mi trebalo ljudsko društvo i ljudska ruka na pomoći u ovom trenutku! Imam dvoje divne djece doma, i kućerinu, i muža koji stalno radi, i nikoga svoga u blizini i baš mi je teško. Posao mi je iscjepkan u minute - napravi, nahrani, prekini, zabavi, pospremi, zakuhaj, presvuci, utješi, poigraj se, i opet - nekako me sve to rasteže na sto strana, a moram - ne možemo bez ručka, veša, nitko ne može bit prljav, niti sam, niti možemo gazit po brašnu s poda, prolivenom mlijeku i tak.

Baš sam usamljena... moji mama i tata se samo nasmiju na moje pitanje hoće li doći na koji dan k meni... imaju druge prioritete, sestra je daaaalekoooo, a druge svoje rodbine i nemam. Prijatelji se gombaju sa svojim poslovima i karijerama, ili svojim bebama, kućama (utvrdama) i to je to - vikend druženja su nam vrhunac...

Saaaaaaaamaaaa s njima... sama s kućom, sama sa sobom.

Dobro, Bog je tu. Pitam se kako bi bilo da nije, pitam se kako bi bilo bez mise, i bez molitve, i bez razgovora s Njim u dubini... valjda jako, jako teško.

Valjda će sve ovo proći, valjda će doći na svoje, valjda će izaći na dobro.

Eto, toliko sam usamljena, i užasnuta, iako su mi djeca divna. Igraju se, smiju se... al ja ne mogu na te mikromomente pažnje njihove reagirat, jedva ih mogu namirit u njihovim potrebama, a kamoli željama. Volim ih, i stalo mi je do njih, i uživam - stvarno uživam čak i u ovom trenu, al kao da lebdim jednom nogom nad provalijom... pod tom provalijom bilo bi dobro da je netko blizak, da je tu.

A što ću... tako je to.... valjda na neko dobro...

Recimo, ova izloženost me suočila s puno mojih mračnih strana, s puno kompleksa, rana, nedorečenosti, pa sam naučila bolje vladati sobom, bolje se razumjeti, bolje planirati, naučila sam više podržavati muža i sebe u dobrom, manje bdijem nad djecom, i više vjerujem u njihov unutarnji kompas... svašta nešto dobroga je izašlo iz ove pustinje samoće.

Podsjećam se svojega djeda. On je organizirao život u nacističkom logoru. Učio mađarski iz odbačenih novina, imali su kazališnu grupu, čistili su svoju baraku svaki dan i gimansticirali. Idem i ja ovdje, gdje jesam, sačinjavati život i tvoriti smisao, ako je on mogao tamo - mogu i ja ovdje, usred slobode...

Jedino, smisao... s ovo dvoje iracionalnih, zaigranih suludih pačića? To je smisao dječjeg kazališta... valjda ni to nije loše, ali koliko odrastao čovjek može tako živjeti? Huh...

Usamljena, usamljena, usamljena...

Nisam ljubitelj engleskih fraza tamo gdje možemo fino iskoristit domaće. Dapače, radije čujem dijalekt od tzv. književnog jezika, ali u naslov, i u ovaj tekst stavila sam dvije fraze koje ne mogu prevesti, a da zvuče jednako jasno, jednako jezgrovito. A vi mi oprostite zbog toga...

Ovih smo dana imali par teških situacija u domu; nije bilo lijepo.

Ali, u tišini svojih nutrina muž i ja smo, svatko svojevoljno i samoinicijativno, propitali sebe, pobrojali svoje koze u glavi, popričali sa svim glasovima koji nas naseljavaju, a sve s ciljem da se bolje nađemo i bolje proživimo stres. Po par dobro biranih riječi i približili smo se jedno drugome. Barem da osvijestimo i iskomuniciramo da se i ne razumijemo najbolje. Da ne znamo kako riješiti određene stvari, i kako živjeti bolje.

I dok smo danas sa grčem u prsnom košu  planinarili, šutila sam i razmišljala o svemu, a suze su tekle niz padinu prekrasne planine. Nije mi ništa značilo što je planina lijepa, a snijeg plav. Sve bih dala za sklad i ljubav, ma koliko voljela šalabajzati.

A onda se približio suprug, pa smo izmijenili par riječi, stali, zagrlili se, i dogovorili se da ćemo na ovoj situaciji - pakiranja i odlaska nekamo (a cijeli vikend smo nekamo odlazili, kasnili, svadili se i osjećali se loše) - poraditi, i razviti neki novi pristup, smisliti nove obrasce.

I dok smo se, konačno mirni, grlili, a naša djeca odahnula (olakšanje na njima se moglo opipati rukom), sijevnulo mi je kroz glavu, pa sam i rekla - razumiješ li ti da mi ponovno smišljamo život? Reinventing life... I da smo u procesu fine tuning-a - stanica je tu, kontakt je ostvaren, ali puno krči, često krči, i ono bitno se od smetnji ne čuje.

I tako ispipavamo dugmić - lijevo pa desno - iz relativne buke u jaku, pa prema boljem signalu... pomalo smišljajući neki drugi život od onih života koji su se nama, našim odrastanjem, formiranjem, u našim samačkim godinama formirali i naselili.

Slobodni smo stvoriti novi, bolji život za sebe. Kako lijepo, kako mučno, kako iscrpljujuće, kako ohrabrujuće!

Mi nismo neki uzori, doista nismo, i mislim da naša djeca s nama dvoma kretenima dosta pate. Ali se tješim time da barem idemo u dobrom pravcu, korak po korak, da smo spremni učiti, i da se učenje nekako akcelerira. Možda, ako ne budu mogli reći da su imali roditelje koji su im priuštili ugodno i mirno djetinjstvo, možda budu mogli reći kako su im majka i otac dali nadu da se ljudi, ma kako bilo teško, mogu razumjeti, čuti, prilagoditi se bez da se izgube u tom procesu, i kako, ma kakva situacija bila, ljudi mogu izvojevati bolji život. Možda budu mogli reći da im je drago da su otac i majka ostajali vjerni sebi - čak i kad su se odricali pojedinih želja.

Možda budu mogli reći da su gledali kako se gradi uspjeh. Odricanjem, trpljenjem, strpljivošću, praštanjem, ljubavlju, suzama, samospoznajom i samosvijesti, nesebičnošću... svim tim vrlo teškim duhovnim praksama.

Možda, nadam se... nadam se da će naša djeca vidjeti dobro u zlu kojim ih povremeno obaspemo.

A mi... ne znam. Nadam se da ćemo se uskladiti i da će život poprimiti ugodnije boje i zvukove prije nego budemo stvarno stari ljudi. Ili barem - da ćemo dočekati sklad još za ovoga života.

Da ćemo ponovno smisliti svoj život, i fino ga namjestiti da zvuči skladno...

Eto... šest smo godina zajedno, od toga pet u braku. Dvoje djece, četiri selidbe... kratko vrijeme za život koji smo proživjeli, a imam dojam da tek počinjemo. Da se naša bliskost i intima tek zagrijavala da krene...

Radila sam danas popis što sve treba napraviti u kući, za djecu, za sebe i mrak mi je pao na oči. Ništa od toga nije mi se radilo.

A onda je nestalo vode.

Nema kuhanja, spremanja, pranja, čišćenja, ništa od suđerice, ništa od vešerice. Tko ima prljavu kosu - ima, i imat će je još koji sat, ili dan, kome treba tuširanje - trebat će ga još koji sat. Hodnik je blatnjav, i ostat će blatnjav. Nemam kapi vode, pa ne mogu...

Odlično!

Idem raditi nešto što stvarno želim.

Da hoće češće... a moglo bi i struje nestati.

Jedino plin da nam ne diraju...

Nekad prije sam svoje nevolje i loše dane smatrala dovoljno važnim da njima gnjavim okolinu.

Sad i velike nevolje puštam da prođu u tišini jer nisam vidjela neke velike koristi od razgovora s drugima o njima... iznimka je jedino svećenik.

Trenutno me je zasulo puno mušica i nevoljica, nisu krupne, al su brojne, i naporne, i stvarno mi je teško. Ipak, neću kukat po komšiluku, nego više ovako - virtualno i globalno... nekako me opterećuje kad ljudi s kojima živim znaju moje nevolje. Sve su to stvari za istrpit ljubavlju, a ja za njih dobijam jezikove juhe ili savjete i tako, ma batali to. Blog me ne obvezuje.

Zadnjih par tjedana što se kaže - sve na mene. Od provale, do navale plijesni u kuću glede pvc stolarije koju smo montirali, pa opet hajka majstora kroz kuću, i još stotinu izazova ove ili one prirode, pa djeca poživčanila od napetosti između mene i muža, što se odmah reflektira naravno na njihovo spavanje, pa potres jer ja počinjem raditi (od doma, ali to isto traži prilagodbe prema djeci, tim više što ih nitko ne čuva dok ja radim... a radit moram, nažalost, zbog nofca majkulimu...)... I brak se drma odjednom jer smo dotakli neke trusne zone, muža držim za glavnog neprijatelja ovih dana, i tako.

Uglavnom, baš neki težak period. I kolikogod se trudila barem držati kuću u redu - ne ide, neće, i gotovo. Navečer djeca rade debilanu, ovaj stariji plače jer smo stavili plahtu na pčelicu Maju (u svom kaosu jedino je ta bila čista, al to se njega ne tiče), malecka zaspi, pa se trgne, čim čuju da ja dolje radim - bude se oboje i vilene... a ja radim noću da danju više budem s njima. Disat ne stignem od djece, a radim od doma zato da ih ne dajem državi na odgajanje, zato da budem s njima, da jedu svježe i domaće, da idu na zrak, da im mater bude pri ruci, a oni - navali na mamu dok je ima, pa raščereči, ako ikako ide.

Ma raspad sistema. Spavaju mi oboje otprilike na glavi, i noćas sam se derala ko kreten, ne na njih, više sama sebi jer sam mislila da ću se raspuknut. Pa došao muž, pa se i on krenuo derat, al na mene, ad hominem...

Pa dajte djeco ohanite malo. Je, svašta nas je zgazilo, i mama i tata reže jedno na drugo, istina je, i mama počinje novi posao, i svašta nešto - al zar smo tako slabo rangirani kod vas da vas te sitne nevolje bacaju u afan, zar se već na ovo gaće tresu? Djeco, djeco, e da smo savršeni koja bi to zemlja dembelija bila, je li tako...

Ma kužim ja i njih - nije lako biti mali, a imat roditelje koji su ljuti i tužni i grizu i reže...

Al opet, jako je dobro. Nema bolesti. Nek ovako ostane, samo da ne bude gore, nekako ćemo... tja.

Mogla sam pospremit nešto dok sam ovo pisala. Al nisam mogla. Stvarno nisam. Puna mi kapa svega...

Ja doista ne znam kako ću;

a moram.

I sretna sam da je tako;

da se sudarilo vrijeme sa sudbinom,

i da sam tu,

tu sam željela biti.

ja doista ne znam kako ću

a moram,

tutnje nevolje ako se izmotavam,

pa moram,

iako doista ne znam kako

i nije da sam spremna,

nije da želim sukob sa sobom

i nije da želim biti vjerna sebi kad boli,

ali moram i moram i moram,

s vremenom ću valjda naučiti pouzdati se u sebe.