Nekoliko mama male djece iz kruga mojih poznanika je doma, na bolovanju, jer dječica imaju gripu. Petnaest mjeseci, osamnaest, dvije godine...

Iskreno, osjećam ljutnju. Ja sam hipohonder, uz to volim miran život bez pretjeranih uzbuđenja, trudna sam i pomalo zabrinuta za bebicu u trbuhu (jer sam imala bolestan period u kojem sam tu zabrinutost razvila) i imam gadnu narav, sve to stoji.

Pod gadnom naravi podrazumijevam potrebu da stvari rješavam (ili pokušavam riješiti bilo bi točnije za reć) iz temelja, da o njima mislim na preduge staze i slažem sve u kockice mojih imaginarnih formulara iz glave dok sve nema smisla, logike, dok se sve ne uklapa i ne producira maksimalno smislenu cjelinu. Za razliku od mojega muža - koji pušta stvari da budu, da se srolaju, izdogađaju - pa kako bude. On je blag i tolerantan, ja sam više onako odlučno kognitivna.

Ponekad, njegova je strategija bolja. Ponekad, moja je strategija bolja. Nijedna za sebe nije apsolutno dobra, niti apsolutno loša.

Sve ovo kažem jer sam svjesna da zaposlena majka, jaslice i bolesna djeca spadaju u jedan krug, mitologiju i realitet jednog društva vremena i okolnosti i da mnogi ljudi (i moj suprug) sliježu ramenima na to, svjesni i ovoga i onoga, pomireni s time da savršeno nije i ne može biti. I dobro rade, mudro rade.

Ali ja moram ovo izbacit iz sebe jer me gnjavi, znate kak se kaže - budalu riječi gnjave dok ih ne lane, ovo je moj blog, pa neka bude budali na veselje.

Dakle, sve je to naopako, dragi moji!

Mame će uzet bolovanje; za dječicu koja se muče, a zatim možda i za sebe, ostalu djecu, uzet će bolovanje možda i tata, a ja se cijelo vrijeme pitam - zar se bolovanje ne može uzet prije? Zar se djecu ne može štititi prije nego obole?

Zar se na sve ovo ne može računati? Ili zapravo sve ovo i jest plod računice te naše mitologije, te naše surove episteme unutar koje se koprcamo; bolesno dijete, puno bolesne djece, rastrgane majke, epidemija - sve to manje košta od onoga što se dobije kad ono najbolje i najviše svi spolovi i dobi predaju na oltar a čega druga nego profita.

Meni je sve to naopako.

Srce mi puca pri pomisli da bih dijete morala odvesti u vrtić, znajući da može (dovoljno mi je to - da može) zaraditi gripuštinu. I ne kažem da ja to nikad ne bih učinila - sad ne moram, jednom ću možda morati - nisam van ovoga svijeta, protoka novca, nisam privilegirana u tom smislu da uvijek i sve mogu birati, nit želim ikoga kritizirati, dapače. Još da mi netko može naći barem jedan tanušan argument zašto je to dobro - da dijete oboli od gripe, za njega bih se uhvatila, bilo bi mi lakše. Ali gripa ne razvija trajni imunitet, i nije bezazlena itd. itd. itd.

A nije gripa jedina stvar koju djeca zarade u vrtiću, i nisu zarazne bolesti jedino što nam krade životnu radost u ovoj konstelaciji života, ali to je već druga tema.

Anonimna komentatorica mi je napisala kako se muči da sustigne samu sebe; vjerujem joj na riječ. Čini mi se samo da smo jedva svjesni da je to to, da se ganjamo okolo ne bi li se sustigli; nazivamo to stresom, nazivamo to ubrzanom svakodnevicom, nazivamo to usklađivanjem karijere i obitelji; svakakvim eufemizmima, a zapravo je to - nemoć da sustignemo sami sebe.

Jednom, kad dođemo pred Stvoritelja vjerujem da ćemo loše proć ako proživimo život sustižući sami sebe jer smo nakačeni đavlu na rep.

Al, to je samo moje razmišljanje potaknuto tugom zbog bolesne djece, zbog smrti dječaka i zbog mojega glupoga mozga koji se odbija miriti tek tako sa stvarima koje ga svrbe. Ali već ću se ja pomiriti; nikome ne činim uslugu ako se zabetoniram u ovom mračnom i ružnom stanju duha.

Pol kile humora, malo stoicizma, malo zena, i uz to više, puno više molitve i blizine sa Stvoriteljem i sve bi ovo trebalo postati nevažno i pretvoriti se u trpljenje, strpljenje, nadu i ljubav...

Da lakšeg rješenja ima, Bog si ne bi priuštio svoju bolnu zemaljsku avanturu.

Ne smijem svom tati na oči - da mu kažem kako sam trenutno u fazi aprecijacije i slijepog obožavanja srednjeameričkog kulta stay at home mamice kao najboljeg i najpametnijeg rješenja za obiteljski prosperitet i općenitu korist za pojedinca i kolektiv čovjek bi se raspao na komadiće. Jerbo sam nekad bila radikalnija od njega - inače vrlo lijevog starog komunista progresivnih ideja vezanih uz žene, emancipaciju i tako dalje (tu teoriji, dakako, u praksi je nakon posla čitao novine dok je mama rintala).

Nebrojeni čitatelji ovoga bloga ipak su manje  zabrinuti za moju pamet od rođenog čače, a možda i spremniji za teorijsku, salonsku diskusiju, pa ću zato pred vama iznijeti ono o čemu mislim, a vi ako ga sretnete, skrenite diskusiju na vrijeme i politiku.

Daklem, moj muž i ja samo od kad imamo dijete probali SVE oblike obiteljskog života:

- oboje više ili manje doma (on je imao home based business)

- ja na poslu, on doma s djetetom

- oboje na poslu, dadilja s djetetom

- oboje radimo, djed i baka čuvaju dijete

- ja radim part time, ostalo vrijeme dadilja, ili djed i baka

- dijete u vrtiću

- ja s djetetom doma

tako da moja uvjerenja nisu nimalo skolastička, dapače, posljedica su suočenja sa realitetom - barem naše obiteljske dinamike i našeg djeteta.

Elem, ja moram reći - i to je srušilo moj dotada pomno građeni svijet naprednih ideja stečenih u ateističkom prokomunističkom domu - naša obitelj naprosto cvjeta od kad sam ja doma, skupa sa našim djetetom. No, cvjetam i ja, a to je zapravo najveći šok u cijeloj priči.

Svi uživamo u "draga kod kuće sam" scenama - i finom ručku, dijete kenjka dok ja pričam s mužem, nježno ga pošaljem u kut, on se vrati i kaže, oprosti mamice, mi nastavimo razgovarati, dijete se igra kraj mojih nogu i svako toliko me ljubi, muž me zadivljeno gleda, dirnuto se smješka kad se dijete vlada ko dijete s reklame za instant-juhu, a ja samosvjesno popravljam svoju pregaču koju ujutro opašem i ne skidam do svoje noćne šihte - kada zapravo skidam sa sebe sve što imam uz prigušeno svjetlo naše noćne lampice (jednu smo nedavno razbili, ne pitajte). Ne zaboravljam se svaki dan uredit u najbolju robu (nema starih trenirki, samo fina roba - za posao :) - jer ovo je moj svijet i moj posao u ovom trenu).

Možda zvuči ironično (i jest), al stvarno je tako. Trebalo mi je puno vremena dok nisam savladala sve te relacije, dok nisam savladala milijun vještina (jer nisam ja samo kućanica, bavim se ja i lovom na više nivoa, i organizacijom svačega, i pomažem mužu, i vodim pametne razgovore), a osobito mi je trebalo neko vrijeme dok nisam došla do toga da hendlam dijete tako lako i lijepo da je to milina (osim onih dana kad on odluči izboriti privilegije adekvatne njegovom novostečenom osjećaju samosvijesti koja se svako toliko rascvjeta - ali to je odrastanje, zar ne).

O mužu i odnosu i sreći niti neću, da ne ureknem, kuc-kuc.

O sebi ću samo toliko da sam došla nenašminkana u Konzum i ostala paf pred lijepom slikom u ogledalu - nit podočnjaka (spavam, brate, koliko mi se spava jer ne dubim noću nadoknađujući jel posao, jel kuću, jel dijete, jel muža, jel sebe), koža glatka, iz očiju mir - kuc kuc ne urekla se....

Dok sam se gledala u ogledalu, izgledajući kao čovjek nakon tolikih godina, pitala sam se je li vrijedno ono što postižem na svom poslu bla bla bla u odnosu na homeostazu, mir, ljudskost, iz kojih onda izlazi strpljenje za druge itd. itd. itd.

iskreno, dok su mi dijete čuvali drugi svaki je dan bilo nekih trzavica i imala sam dojam da stalno u nečem zaostajem; ma krivilo me dijete onako inatno, onako kako samo djeca mogu i svaki dan sam bila na velikom majčinskom testu.

Nisam to tada kužila, mislila sam - tako je to, ali sad kad gledam retrogradno - brrrrrrr... kao da dijete ima x potrebe za maženjem, igrom, kontaktom, disciplinom, razgovorom - i to ide u vrijeme koje ti je na raspolaganju. Meni je bilo strašno ugurat sve to u dva sata nakon posla (prije večere, tuširanja i svega ostaloga što čini život) i još u deset noćnih buđenja. Sada doduše imam vojni ritam i znam svaki dan što ću kada radit (doručak, šetnja, ručak, priča, presvlačenje, spavanac, pa jabukica, pa kuhanje ručka za obiteljski dinner, pa muž, pa šetnja, pa večera, pa tuš, pa spvanac...), ali sve se nevolje, i sve ljepote rasporede i ja kao mama stignem disat. I kao osoba, i kao Zenzena kao takva.

Bude užasnih dana kad mislim da je cijela haranga oko emancipacije žena samo plod prirodne želje žene da se na par sati legitimno makne od svojeg podmlatka, ali se isto tako pitam, sad kad sam probala sve (doista se pitam zar sam ja u 30 godina morala probati sve osim teških droga, prostitucije i izlaska u narodnjačke barove?!???!?!?!) jesmo li se borile za to da padamo s nogu i tu i tamo, odrađujući uvijek neki dug prema nekom i nečem, uvijek krive i dužne...

Kad smo trudne, krive poslodavcu, kad bolesno dijete ostavljamo drugome na brigu - krive djeci i sebi, a kad se malo zapitamo - krive i sebi i mužu kojeg volimo (al se svadimo, nervozne, premorene, umorne...).

I znate što, nije mi jasno od kad je OBITELJ postala ljuštura, forma koja tobože nema svoj život, nema svoje potrebe, od kad je to postao samo lokus gdje se nakon dana na poslu, u vrtiću i sl. slijevaju ljudi, svi odreda umorni, svi odreda u raziličitim životima koji odjednom moraju biti jedno, sjajeći od povezanosti, blizine, ljubavi, i pršteći od seksualnosti nakon što djeca legnu?

Ne znam kako vaše obitelji, ali moja obitelj treba brigu, tetošenje,  i treba onu emociju koju, usprkos svoj toplini, ljubavi, pažnji (temeljne odlike mojega muža, zato sam ga izabrala, ne zato što je bogat ko Krez ili vješt s rukama ko dr. Baltazar) moj muž, dok je bio doma, nikako nije uspio proizvesti.

Pričala sam sa svećenikom, svojim omiljenim, pametnim i širokim čovjekom i rekla mu da imam dojam da sam ja katalizator svega što se u obitelji događa - ja loše, svi loše; ja dobro, svi dobro... kaže on - to ti je tako.

I stojim pred Biblijom, i mislim si - jel to ono muško i žensko - stvori ih?

Ja sve više i više mislim da jest. Ako ja dajem sebe na poslu, svojemu šefu i odjelu itd. ne ostane mi, stvarno ne, dovoljno za ove divne ljude koji borave pod mojim krovom. A iskreno, nema mi ljepše nego kad se moji momci radosno šepire, kad su ko dva purana, a ja kao kraljica-majka...

I zato kažem - mom čači o ovom ni riječi, šlagirat će mi se.

I onda se sve više pitam - ak obitelj traži koliko traži, i dječica trebaju što trebaju - tko će to odrađivat, ako se ja  na deset sati (računam prijevoz u radno vrijeme, jel - nema me, i umara me to) prodam za par hiljada kuna? Država, kao u ljutom bolješevizmu... 

No, tu je i pitanje financiranja obitelji - rijetko je kad muška plaća u ovoj raspodjeli poslova dovoljna za jednu obitelj i raditi se mora... ovako ili onako, ovisi o sreći, o darovima, o općem pozivu, i dobro je kad se ima podrška, kad se ima šira obitelj, ali ajmo razgovarat o ovome.

Ja naime mogu reć - raditi za pare se mora, al čisto se neću više pretvarat da je to dobro; barem za mame jako male dječice, za kasnije ne bih znala. Sve ima svoju cijenu, a novac ponekad tako puno košta.

ps Jel ima gdje pregača onih predivnih, a la stepfordske žene? Mislim, da si dopunim image, ne mogu više ovako, nek se vidi, nek se zna.

Vaša militantna mama-kućanica Zenzena

Ovo su pravila igre:

1. Objavi slijedeća pravila:
2. Napiši 8 korisnih ili jednostavno zanimljivih činjenica o svom art worku  – o onome što objavljuješ na blogu - pisanju proze, poezije, slikanju, fotografiji, crtanju, vezenju, pletenju, kuhanju...
3. Na kraju imenuj novih 8 žrtava.
4. Otiđi na njihov blog i u komentaru im reci da su tagovani

Vidjela sam da me je Natuknica označila u ovom lancu, što mi je drago, kad dolazi od Natuknice (koju iznimno cijenim kao autoricu i osobu), ali me i ta označenost užasava, ponajviše zbog toga što ja nisam neka druželjubiva blog osoba i čini mi se nepristojno zaskočit osobe koje vjerovatno ne znaju da postojim.

Ja jedva da i svoj blog posjećujem, pišem povremeno kad me nešto u mom unutarnjem životu dirne, a čitam sve skupa nekoliko blogova - jednostavno nisam se uplela u tu kulturu, nemam vremena --- ne znam zašto sam usaljeni vuk. Rijetko i komentiram, općenito - rijetko sam ovdje...

Eto sad znate i to.

No neću prekinut lanac - zbog ljudi koji su u njemu, a koje poštujem i barem povremeno čitam. Moram moć te rijetke ljude (među kojima je Natuknica) pogledat u oči.

Dakle ovako

1. Napiši 8 korisnih ili jednostavno zanimljivih činjenica o svom art worku  – o onome što objavljuješ na blogu - pisanju proze, poezije, slikanju, fotografiji, crtanju, vezenju, pletenju, kuhanju...

1. pišem u nepravilnim intervalima kad mi dođe, i štogod mi dođe

2. ne čitam dva put napisan tekst, objavim i idem dalje; obično nemam vremena zadržavat se

3. na mom blogu ima više izričaja, raznih mojih faza i samoj mi blog djeluje kao grupni uradak, ili uradak šizofreničara. Razmišljala sam o tome da otvaram nove blogove u svakom novom koraku samorazvoja, ali nije fer. Doći ću i ja na početak sebe, pa će valjda stvari onda ići glatko, a prethistorija - uvijek je majmunolika i dlakava i neartikulirana.

4. ne znam stavit slike, ne da mi se istraživat, a dobro bi mi došle

5. ne znam čak niti uredit one boxeve koji mi zjape prazni

6. trudim se ispunit normu, al ne znam što više da napišem

7. isto kao 6

8. isto kao 8

1. Na kraju imenuj novih 8 žrtava.
2. Otiđi na njihov blog i u komentaru im reci da su tagovani

rahatlokum.blog.hr, libertybell.blog.hr,

ostatak kad smislim koje još blogove poznajem...

Okej, a sad kad sam napisala najteži tekst u svojoj dugoj i plodnoj karijeri mogu odahnut. I nastavit po starom :))))

Razmišljam kako preteći ova poskupljenja i priskrbiti svojoj obitelji bolju budućnost i sadašnjost i jedino što sam uspjela zaključiti je da bih u Metrou mogla iz kutije taknkih rukavica /bez kojih ja ne mogu i ne smijem kuhat, prat, dirat mokro, hladno, masno.../ svaki put maznut jedan par - za razliku od većine današnjih artikala ambalaža nije zalijepljena, he he.

Jedan par svaki mjesec - ušparala sam bar 10 kn svojoj obitelji.

Što se drugih stvari tiče - fakat se ne razbacujem...

Provlačim se kroz svoje trudničke dane (uz maleno, aktivno dijete) kao kroz srednju školu. Puno markiram, ponekad se odam suvišnom ljenčarenju, nekad zatulumarim gdje ne treba, ponekad previše planiram i snujem u ružičastim tonovima, ponekad sam presiva i tak.

U svemu tome ponekad se osjećam sama kooooo pas, ona lutalica. Imam puno divnih ljudi oko sebe; prijateljica u sličnoj poziciji, i onih s kojima se razonodim pričama koje nisu o djeci. Imam i one koje su iskusne i mogu u moje jade unijeti malo vedre perspektive s odmakom, a tu je i cijeli virtualni svijet druženja, foruma, maila, Interneta....

Po logici brojeva ne bih se trebala osjećati usamljena nikad.

No, radi se o tome da iz cijele ove priče izostaje moja majka. Da... s njom razgovarat ne mogu jer ne mogu. Nije da se ne čujem s njom, ali njezin je svijet, njezin način razgovora, njezina zloba (ne prema meni, naravno da me voli, nego zloba, ona crna sijenka koja u njoj živi jer ju je ova odabrala, ili barem jer je pušta), njezino vrhunsko umijeće ne-slušanja koje se svrstava u vrhunce svoje vrste... sve to davno je prekinulo jednu lijepu žensku komunikaciju o životu i njegovim simptomima.

I tako... ponekad se razgovaram dosita s ljudima koje volim i onda opet osjećam da mi nedostaje prava riječ, nedostaje mi pravo utočište, nedostaje mi štit, nedostaje mi mama, prava pravcata mama.

Možda se slično osjećaju ljudi kad im majka prijeđe Bogu na račun - da su sami pred nebom, pred tunelom u kojem nema baš velikog popusta... Na isto mi dođe - svaku sam nadu ostavila - jer samo tako je neću ranjavati (a niti sebe).

Kad netko ne može nešto, ili radije ne bi, a sigurno zna da bi trebalo, da bi bilo lijepo, da se mora ili da je fer - tada ga očekivanje ubija i tušti. Sve dok sam stajala pred majkom sa pravedničkim zahtjevima naš je odnos bio katastrofa, pun eksplozije i jada.

Od kad sam je pustila da živi mirno, kao da mene, zapravo, i nema - u našim odnosima vlada mir.

Gdje ima da se kupi kakva surogat-majka? Nekakvo biće koje korača ispred mene i hoće me čuti i okrijepiti mudrošću i toplinom?

Kad bih morala biti patetična i reći gdje je točno moj križ - eto ga, točno u tome. Stasam i stasala sam uvijek uz majku koja bi da me ima taman toliko da me ima... da jesam kao ugodna pozadina i kao ukras njezinu životu. Kao nešto što se pali i gasi, po potrebi trenutka... Jako se puno treba boriti za to da te ima, ako te majka takvom ne vidi.

Zato mame, pamet u glavu. Neka ima djeteta u vama i oko vas, neka njegove duše pretječe u vašem odnosu. Kao mog malenog. ima ga, ljudi moji, ima, strašno koliko ga ima, dotakne me, naljuti me, razbjesni, i rasplače, dirne i razveseli. I kad mi je teško, nastojim mu biti mama.

A danas je bilo teško, stvarno teško. No, ako i vičem, i ljutim se, ako i objašnjavam stotinutisućiti put - barem zna da ga ima u meni, do neba. Možda je malen, i ne zna lijepo reći, ali naučit će.

Stvarno se nadam da će moći razgovarati sa mnom i kad puno godina prođe. Htjela bih da ne bude sam.