Iziritirana easy-fix prijedlogom bliske osobe vezanom uz moje povremene depresivne epizode odlučila sam staviti nešto o depresiji, mojoj pratiteljici, gotovo prijateljici, na ovaj blog, nadajući se da ću od mojih pametnih komentatora dobiti koristan feed-back.

Kaže mi osoba kako imam depresiju glede toga jer krivo gledam na sebe, život, i da mi samo treba promjena uvjerenja i vjerovanja - i - heureka - nema je više. Te kvazi psihološke metode kojima se to može napraviti (promijeniti ograničavajuća vjerovanja i uvjerenja) imaju i neka imena - tvičing, smičnig, nešto takvoga. Neki điđi-miđi; revolucija u psihologiji, samo je establišment ne želi prihvatiti jer im se, eto, ne isplati. Al za mene, samo danas... cijena - prava sitnica... Vjeruj, prodaj mi svoje duše da mi bude lakše vjerovati da i za mene ima instant-spasa. Pa da odživim svoj život žmireći na jedno oko - i kliznem mimo jednostavne činjenice da postoji ljudska patnja koja će nas pratiti do groba...

O, kako sam dugo vjerovala da je to tako, i kako bi bilo dobro da je to tako.

Ipak, život doista jest dovoljno težak da pojedini ljudi u svojem bijegu pronalaze kojekakve ideologije, metode, trikove, psihološke prečice.. kako bi zamaglili jednostavnu istinu koja im pritišće zatiljak, tako da ne krivim osobu više nego što mi je nužno da se obranim od navalentnosti...

Pišem ovo da i sebi pojasnim, i da kažem negdje u eter; možda s nekim podijelim tu istinu pa mi bude lakše... možda nešto pametno čujem i doživim...

Elem, banalno rečeno, povremeno sam depresivna jer gotovo da nemam nikog svog. Imam majku i oca, ali nikad nismo bili bliski; epizode mojeg djetinjstva same po sebi povremeno mi bacaju mrak na oči; ranjena sam dobrano, i tu neke ozbiljne pomoći nema, bar je ja nisam doživjela; stručna pomoć - ne spominjite (o tom ću pisati jednom prilikom...). Nadalje; takva ranjena ušla sam u niz prijateljstava, odnosa, poslova i interakcija koje su me na isti način ranila, i još više raščinile; i gledam ih u oči u tim mojim povremenim depresivnim epizodama, i vidim kako me to "prokletstvo" ranih rana prati; i u depresivnoj epizodi se pitam hoću li ikada biti slobodna od toga da ponavljam počinjeno mi zlo.

Vidim da neću. Jer sam usred sličnih stvari. Moje rane imaju vlastiti život. One povremeno ustupe mjesto zdravijem dijelu mene, ali ne nestaju, i u određenim fazama života, pod stresovima, izbiju na površinu i opet su tu. Kao u spiralama. Ne čini mi se da ima iz toga realnoga izlaza. To sam ja...

U nekim trenutcima života sam usamljena, i trebam pomoć. fizički oslonac. A ja nemam nikoga. Osim tih roditelja, koji neće mrdnuti zbog mene. Pa mi je teško, teško jer mi je teško, i teško još više - jer sam sama, više nego što mogu psihički, a ponekad bome i fizički izdržati. Sama toliko da mogu krepat, nitko neće prstom mrdnut. Imam ja i sestru, koja ima isti pristup prema meni, iz raznih razloga.

Imam daljnju rodbinu koju ne poznam.

Imam prijatelje s kojima ne znam uspostavit odnos koji bi mi omogućio da se stvarno oslonim. Moje rane traže prostor za sebe

Imam supruga koji nestane kad je teško... jer to ruši njegovu komociju. Valjda mi je trebao i takav suprug, da dublje mogu ranit svoje ranjene rane. Tko će ga znati.

Depresivna sam jer sam sama. Eto. Kad me muž iznevjeri, ja mogu krepat na cesti - i to je to. Jednsotavno nemam nikoga svoga. I nikad nisam imala. Moji su se otuđili od svojih familija i stvorili neko čudo od utrvde svojih pravila. Neko sam vrijeme imala maminu tetku i tetka koje sam voljela, i koji su mi umrli kad sam imala 10 godina. Moje tadašnje stanje, nakon njihove smrti, srećom  nije završilo u mom potpunom psihičkom slomu, iako sada vidim da nisam bila niti daleko. A bila sam - sama, u rastrojstvu, ganjala sam ulicama ljude koji su - moji pokojni djed i baka, prerušeni... i tako. Roditelji se mojim skoro pa slomom naravno nisu bavili. Kao ni kasnije, kad je voda došla do grla. Jednom sam rekla da je moja tuga takva da pomišljam na suicid (prije puno godina). Rekli su da ih to uznemirava, da od toga ne mogu spavati, i nek to više nikad ne kažem jer će me prebit.

Eto. Jednom sam kratko imala nekoga tko je bio - okej, donekle, u nečem. I više nikad nikoga. Tetka? Ujak? Strina? Nix. Kuma? Ne.

Da, depresivna sam kad mi treba oslonac i pomoć, a nema ga.

To je moja prijateljica depresija. Pa nek mi easy-fix majstori kažu što imaju od tableta za ovaj slučaj. al ne da umanji bol - jerbo znam ja sa svojim bolom, ne rastroji me bol, samo postoji ii bude teških dana... Gdje su tablete za osamljenost, ostavljenost, i istrgnutost iz mreže socijalnih odnosa, od kolijevke pa do groba? Dajem svo imanje... za ljude, za podršku i zajednicu... za obitelj koju nikad nisam imala...

Eto. Stegnulo me je, poguralo korak naprijed u osmišljavanju moga iskustva, života i smjera, utisnulo mi duboke sumnje s kojima se moram obračunati, ali isto tako - da nije depresije na sve što me snašlo - zar bih se mogla smatrati zdravim i normalnim ljudskim bićem? To što me zašora depresija s vremena na vrijeme podsjeća me na potrebu za ljubavlju, slogom, zajednicom i mirom. I sve što sam prošla, kad mi padne mrak na oči, kaže mi što da činim svojoj djeci da oni rastu u ljubavi... kraj mojega mraka koji hoće dijelom na njih prijeći, ali se iskreno nadam u formi suosjećanja, u formi svijesti da život nije reklama za maggi juhu, i da će biti taktični prema ljudima koji pate, jer svak koji pati - ima i razlog zašto pati. Bez obzira na to što drugi misle da oni za njeg imaju rješenje.

Oprezno, ljudi, s rješavanjem tuđih problema! Ovaj specijalac koji bi ukinuo moju depresiju valjda želi ukinuti mene; otupiti me toliko da postanem valjda ko i on. Površno čeljade nasmijano poput istinski zaplašene hijene. Hvala, ali ne hvala. Depresija prođe; samozavaravanje puno, puno teže.

Doći će jedan dan, poseban dan. Doći će dan kad će moje starije dijete završiti školu; osnovnu, srednju. Fakultet - ako bude trebao ili želio fakultet.

Jednoga će dana moja djeca imati izložbu, imati promociju; dobit će nagradu, ili će dobiti posao iz snova. Jednoga dana okupit će se za našim stolom, i slavit ćemo. Jednom će se ženiti i udavati, jednom će dobiti dijete. Jednom će jednostavno doći k meni, veliki, sretni i predivni ljudi.

I znam, tako to bude, kroz glavu će mi prolaziti sve godine koje smo zajedno proveli. I znam, žalit ću samo za besmislenim, neispunjenim danima, za danima u kojima je glava bila uronjena u profane brige, u kojima su tužne misli zamagljivale jasnoću i ljepotu života.

Sada je predamnom mogućnost da im pružim ljubav u kojoj se mogu razviti; u kojoj mogu naučiti biti dobri, sretni i plodonosni ljudi... meni su dani da ih zaštitim, i da u mojoj zaštiti postanu ono najbolje što mogu biti. Meni su dani, da ih učim grohotom se smijati, i opušteno raditi, živjeti, uživati u radu, u životu - kakav god da je.

Batali se svake tuge, batali se pasjeg pogleda na život, batali se mučenja same sebe, i primi teret kojigod da je, uprti, i ne misli više na njega. Misli samo na to da vrijeme otkucava. Doći će ta promocija, doći će izložba, doći će poseban dan, puno posebnih dana u kojima će se vidjeti koliko su djeca kod nas prosperirala, koliko su im srca napunjena riječima, glazbom i slikama, koliko su primila - da mogu i dati... ne časi časa.

Uživaj.

Jer kraj ovoj fazi života je blizu. Kraj svega je - blizu. I sreći, i nesreći. I dobrome i lošem.

Mi smo baletani, i imamo samo tu jednu pjesmu da je otplešemo. Nakon toga je kraj... pa Sud, i onda Ono o čemu ne znamo, i čemu se nadamo.

Ako radosnije podneseš ovo tu, bit će ti lakše ono Tamo što te čeka.

Dakle, očima uprtim u cilj, ka dobru, u dobru, i u ime dobra...

 

 

Ne, ne, ne treba mi snage, ni da budem jača, ne trebam da mi kažeš da izdržim, i očvrsnem, ne treba mi savjet. sada bih rado da budem slaba. Rado bih tvoje čvrsto rame, rado bih tvoju snagu, silinu, rado bih se naslonila na tebe, a da ne padnem a da se ne rasiječem na tlo; na razbijeno sve ono što se već razbilo. Rado bih osjetila istinu; da ne mogu; da mi ne ide, i rado bih plakala, cijedeći kroz suze: ne znam ne mogu i ništa više ne bih rekla; ne postoji ništa više. Samo tako - ne mogu; ne znam, ne ide mi više. Umorna sam od snage, od poboljšanja sebe, od robotizacije srca, Optimizacije; rado bih bila živjela i bila kakva jesam; ranjiva i slaba. Rado bih da mi se uskoči kad više ne mogu; da se uskoči bez cijene, ultimatuma da drugi put moram bolje; rado bih prošla bez self-help filozofije; rado bih da gledamo život u oči, bez da ga imenima krotimo; bez da pozitivnim mišljenjem prizivamo šarene laže koje sve, ali sve remete, divljaju, i traže još više još više snage... Rado bih bila slaba u zagrljaju koji prašta. Rado bih bila prihvaćena smotana, tužna, nesposobna, rado bih se raspala u zagrljaju, rado bih da nisam ekspres-lonac u kojem sve pod tlakom brzo i eksta mora biti; rado bih da se ne bojim dirnuti se blagošću da se ne razletim da se ne rasprsnem... Rado bih bila jako, jako slaba, rado bih bila krhka rado bih da se ne moram sabrati, i zbog svih tako slabih, zbog svih koji su već zauzeli najbolja mjesta u areni slabih ... rado bih da ne moram, doista ne moram, ponovno biti jaka; i svakoga trena biti snažna... toliko snažna da mi se ponekad čini kako je ovaj moj život stalni napeti izbor između trenutnog uginuća u smrti, i te snage, jačine, izdržljivosti, osmijeha, nade, pozitive... da mi se ponekad čini da sam već umorna toliko da mi nema spasa i da ću jednom nestati u velikom valu velikom prasku nepodnošljivog tlaka i tlake moje ljudske lijepe i drage krhkosti slabosti... O, da bar. Da bar, čim prije... mislim si, dok ne pogledam djecu, krhkiju, slabiju, oni su doista slabi, i trebaju obitelj, trebaju majku; jaču, za njih... Za njih, u redu... i tako prihvaćam biti snažna, a putem se na mene baca tko stigne, i kaput mi je kao dugački vjenčani veo na kom se već decenijama baškari svatko tko ima dobar arguemenat... baš svatko tko s mojim tkivom, mojom djecom ima veze... Budi snažna, život teče, budi jaka, vrijeme se valja, izdrži, ti mi se rezolutno smiješ; učim se plakati usput. jedino kako ja stignem. O, kakva privilegija - biti slaba, nemoćna, krhka. O, kakva mudrost - ostaviti si u životu prostor za slabost.

pile dinosaur uz vjetar prerasta u običnog raka,

a osim toga,

nebo je posve vedro

posve vedro

i čisto;

nema prašine, i nema stvari posvuda uokolo,

nije gladno, ni žedno,

niti mu se odjeća suši na balkonu

nikuda ne žuri,

beskrajno je

pa njega gledam, umjesto dolje;

možda ga se nasitim pa prenesem taj mir

usred svog svoga posla,

usred svog prašnjavog svijeta,

pa ako budem mirna, kao vjetar,

možda ga učinim lelujavo mirnim,

kao ove tri točkice koje su nastale iz pileta-dinosaura

mirno, bez ičijeg napetog truda.

Od kad sam se obratila, a obraćam se zadnjih deset godina na refule pa nikako :)... , pa do sada sve mi je to bilo novo. Rado sam čitala, rado sam saznavala, grijalo me žar novoga, atraktivnoga, neobičnoga. Uživala sam u konverziji razmišljanja, divila se skladu vjere, upoznala ljude koji zrače mirom, ljubavlju i dubinskom radošću kršćanstva, mislila sam, pisala, lebdila na krilima ugodnih spoznaja o tome što sve vjera jest.

Baš neki miomirisni, slatki period.

A sada odjednom više nema novosti. Odjednom, sve je to moj poznati dom; a i moj um je ispucao sve svoje konstrukcije, sve svoje mudrolije, i već se sama sebi ponavljam. Ponajviše me strefila spoznaja da je sve što i mislim, sve što i čitam samo blagi odsjaj onoga svjetla koji titra u nama ako, i samo ako čvrsto prigrlimo jednostavnost, zvanu poniznost. Bože, što ja uopće mogu reći, što ja uopće mogu misliti o Tebi! Punoljetnost, ili punokrvnost moje vjere je u posvemašnjoj djetinjastosti, dječjem prijanjanju uz otajstva koja tek naslućujem najmanje racionalnoj kontroli podložnim dijelovima mene.

Hoću reći - nema više ni naznake ezoterije, ili mistike koja me privlačila u prvom peridou vjere. Samo svakidašnjica obojana očima vjere, ništa drugo. Tako si nam blizu, Bože; i tako je jednostavan način na koji nas prigljaš, i daruješ nam se. Ispod riječi. Ispod mudrolijanja.

Ti. I jednostavne molitve, misa, meditacija, čitanje. Uz nadu da će sve to u meni donijeti plod. Gotovo mimo mene, možda mojim rukama, ali kroz pokornost i mirnoću mojega srca, kroz smirenost vjere, čvrstu ukorijenjenost u vjeru toliko sigurnu u sebe da joj ne treba nego nekoliko pobožnosti, nekoliko molitvi, nekoliko obrazaca, par sakramenata. Minimalizam ljubavi. I nesaglediva prostranstva u njoj.

Ima ta zen priča, mudra je...

Pita učenik, učitelja kako to bude kad se čovjek prosvijetli.

Učitelj kaže: Prije prosvjetljenja čovjek se budi, pere, jede, radi, opet jede, odmara, bude s obitelji, zatim liježe i spava.

Nakon prosvjetljenja čovjek se budi, pere, jede, radi, opet jede, odmara, bude s obitelji, zatim liježe i spava.

Znam da sam odlutala od biti ove vjere ako jezikom mlatim po teološkom nazivlju ili čak i Božijim imenima (ne uzimaj ime Gospodina Boga svoga uzalud... ), dok, kako je to govorila jedna sveta žena, na svijetu ima ijedan čovjek koji je gladan, žedan, ili u duhovnoj potrebi. Ako smo kršćani, nemamo vremena za razonodu, dokolicu, lezilebovanje, pa čak i o "svetim" stvarima.

A jednoj majci i supruzi nije potrebno odlaziti na daleke misije dotaknuti gladne, žedne, i u raznim potrebama. Samo u mojemu domu iz trena u tren izniču takve situacije, i potrebe i praznine što trbušćića, što dušica, što umića.

Bez filozofiranja, ali s puno jednostavne molitve; bez doživljavanja čudesa i senzacija, ali s dubokom vjerom na misi, bez intelektualne gimnastike, ali uronjena u Sv. Pismo, prepuštajući Bogu da me ispere svojom riječi - iz dana u dan, jednostavno kao kad se tuširam, kao kad jedem, kao kad šetam. Shvaćam da nije vjera nešto izvanjsko nama; to jesmo. U tome živimo, u tome prebivamo. Manji nego što smo mislili, manje pametni, manje sposobni... ostati u vjeri, ostati dijete, ostati ponizan, činiti što je činiti u vjeri prepuštajući Bogu da stoput rečenu molitvu oboji svojom prisutnošću... umjesto da se ja dovijam, umjesto da mislim da svojom molitvom mogu dosegnuti Božije lice. Kako šašavo od mene da sam to ikad uopće mislila!

Imala sam prekrutu ideju o uređivanju života. Svemu svoja ladica, svemu svoj ormar; i onda ispadne da se puno stvari koje ne spadaju nigdje povlači i radi nered, jer ja ne znam gdje bih to stavila. Jer život, očito, neće u ladice, i većina našeg života je mimo, i ekstra, i van kategorije. A i tako nam malo treba...

Meni je još uvijek prilično mutno jasno to da mi od svega u ovoj kući treba tek par stvari;

kuhinjski blok, za spremat hranu i posuđe, za kuhati, i za prati

stol, za jesti, igrati se, družiti, crtati, raditi

vešmašina i mjesto za sušiti veš

ormari za robu

kreveti za san

ormarić za dragocjene uspomene

jedan tuš, sa vodom i odvodom, wc, umivaonik i ogledalo, neki ormarić

i dobro je da ima polica, kutija i ormara za odložiti knjigu, časopis, igračku

Objektivno, mogli bismo živjeti u kućici koja ima kuhinju, dvije spavaće sobe, i kupaonicu. I možda neko skladište, neki podrum, recimo. I veliki vrt, kao što je sada.

I to je to.

Sve ostalo je višak. Koliko viška imam! Imati nije uvijek dobitak.

I sada, kad su me djeca naučila kako izgleda dan, uhvatila sam se ukoštac sa time da oslobodim prostor za život, i da složim sve što treba složiti, i bacim sve što treba baciti

Gledam u oči svoje stvari, i čudim se sama sebi. A gdje je tebi bila glava, draga moja!

Prolazim kroz meandre svoje kuće i pokušavam si osloboditi put. Uopće nije lako.

No nadam se da ću se svesti na malo stvari, i onih gore par važnih punktova, pa će i život i dom biti lakši, uredniji, pregledniji. I da će moj perfekcionizam nestati, kad vidi kako stvari žive u suglasju bez pretjerano krutih ideja o ormaru za ovo, ladici za ono. Sve može skupa, u lijepu košaru, i dobro.

E, i upravo sam, kopajući po kućnim arhivama pronašla začudne stvari. I vrijedne, i iznenadila se, i razveselila, i zabrinula. Bože moj, al mi ovo s kućom zapravo slabo ide! No dobro, ako sam došla korak naprijed - pa valjda ide bolje. Moj trud nagrađen je neočekivanim financijskim dobitcima. Idem to odmah odnijeti na banku. Ni novac ne čuvam kako treba!

 

Idemo stara, bit će lakše, bolje, samo slušaj svoju pametnu djecu, i idi za njihovim smijehom.

Dani prolaze, ponekad preskočim staviti rublje da se suši, pa se nagomila. To mi je, kao, neki problem. To mi je, kao, razlog za stres, i da se vatam za glavu.

Znači, dakle, kako živim predivan život, i kako moram izmišljati razloge da se malo i nanerviram. Nakon što se ohladim od pokušaja da reformiram muža u ženu koja zna slušati drugu razdraženu ženu :)

Moja su djeca čarobna, dani predivni, proljeće je, miriši bazga, i akacija, cijele šume bazge i akacije slijevaju svoj miris na našu ulicu, a navečer djeca ganjaju krijesnice.

Vrt je prepun cvijeća, ali i korova, a moj sitni zasađeni vrt tako slabo napreduje. Ipak, radujem mu se kao da uzgajam najegzotičnije orhideje.

Sjedila sam danas na dvorištu i pola sata gledala malenu jednogodišnjakinju kako premeće kamenčiće, miriše cvijeće, pokazuje mi što ima, smije mi se i uživa. Baš uživa. Sjedne na pod, gdje joj dođe, nakupi čvrčkice koje nađe i gleda ih, gleda, premeće, priča im.

Da je ostavim nekom drugom na čuvanje i idem u ured raditi nešto, za neke novce kojisu tako efemerni?! Ma nisam luda! Tako je dobro, tako je u redu biti s njima. Srce mi je na mjestu, vrijeme teče, glatko, tečno, mirno, krijesnice se pale, zrikavci pjevaju.

Moj sin već osjeća da mu je premalo od života da se samo šmuca bez cilja i zabavlja, pa sve više radi po kući. Pere kupaonicu, sve osim wc-a, i u tome nalazi zadovoljstvo, a meni je to tako dražesno. Ima posla, čovjekić. Voli usisat, voli počistit, rasprema stol, štogod treba.  A i meni je to veliko olakšanje - napravi stvarno puno, i meni je smiješno kako je to moguće s njegove sitne 4 godinice, ali eto, svojoj budućoj snahi pripravljam temeljni svadbeni poklon.

Mimo konkretnosti života, on sada, sa 4 godine ima neizmjerno puno posla sa imaginarnim prijateljima, plišanim medvjedima koje hrani, oblači, liječi; muči se sa svojim snovima koji su nekad lijepi, a nekad ga plaše, uživa u prijateljstvima koja sklapa zadivljujuće lako, i odmah prijatelje zove konstrukcijom: moj taj i taj, ili moja ta i ta.

Šetam se s njima, sin meni do struka, a kći do struka njemu, i idemo polako, tako polako, jer se malena zadrži kraj svakog zanimljivog objekta, a ja ponovno i ponovno otkrivam kako je divan svijet, kako je čaroban život, kako su brige koje brinemo često posljedica toga što nismo u životu, u jezgri, u centru nego srljamo negdje po rubovima života i življenja.

Uče me ti mali ljudi onom što je bitno. Uče me kako da im budem bliska, uče me što je važno, ma štogod treba.

Kad mi je dosta svega, sjednem na kauč, i budem s njima, a oni već nađu način da iz kauča, i nas troje, ili još bolje četvero, i malo svoje mašte i nekog objekta naprave čitav praznik veselja, smijeha i oduševljenja.

Ma baš je dobro...

Bilo je vremena kad sam se zbog situacija kao što je ova, jedna u nizu (povremena), željela razvesti. Sada znam da to nije mudro, i nema šanse da takvo što poduzmem, ali da je teško ponekad izdržati taj brak - teško je do neba.

Vremena koja su teška, iscrpljujuća, vremena u kojima ja nemam pune baterije jer je npr. mlađe dijete prohodalo i vere se cijele dane, pa je umijeće preživjeti s dvoje djece, i nešto napraviti po kući, plus ovo plus ono (proslave, kolači, gosti), a što sve mene zatvori u kuću - što zbog umora, što zbog svih tih proslava i priprema vremena su u kojima moj suprug - ne postoji. Osim da se izdere ako sam bila nekako nezadovoljna i nešto prigovorila. Ili nakon Uskrsa i rođendana slavodobitno može reći kako sam si sama kriva jer sam se umorila. Ili može mi prijetiti da nećemo slaviti rođendan jer ja "podivljam"... neće se, naravno, potruditi pomoći mi da ne podivljam. Ili pitati što mi je potrebno da to lakše podnesem... ne... On ima prostor, vrijeme, on ima sebe koji se ne diraju, makar to izobličilo lice cijeloga obiteljskoga života. To me baš boli.

Drugim riječima, u ovom obiteljskom životu, uza svu ljubav koju njegujem, i povremene lijepe trenutke, ma mnoge lijepe trenutke, na mene na refule padne grozan mrak, koprena u kojima me bije neka tupa tuga s kojom nikako na kraj.

Em što ti je samoj samo, em što je nezadovoljstvo još povod drugoj odrasloj osobi da te zgazi još korak dalje, a sve zato jer se nije naučila nosit sa različitošću, a i nesebičnošću, i svim onim razinama odricanja, požrtvovnosti i ljubavi koju obiteljski život treba... Ako sve nije normalno, udri, da preduprediš da tebe netko drugi udre, riječima, naravno, šutnjom, prijekorima, durenjem. Kad su vremena teška, još se baci na drugoga svom težinom, da i tebe prenese preko provalije. Jer teško je - kad je teško...

I tako padam s nogu, a muž više ili manje okreće pogled i od mene, i od kuće koja je pobjesnila od veša koji btw. baca uokolo, i od djece koja traže više nego što im ja mogu dati. A sama sam. LJudi koji su oko mene da pomognu pomažu prije svega savjetima, podsmjehom, pokušajima da reformiraju moju djecu kako bi mi pokazali kako se s njima može bolje... i koji pomažu tako da napendere još i sebe same u cijelu priču - kako bi njima bilo lijepo.

 

I tako mučno šutimo, muž i ja.

Ja šutim jer ne znam što bih rekla.

Ako počnem pričati neće biti dobro, ubit će me još više. Svaka moja riječ koja je nezadovoljna rodit će salve divljanja u njemu.

On bi volio da se ja saberem i da uvijek budem najbolja ja.

A ja neću glumiti, i gladiti kako je navikao u svom životu.

I tako teglim ovu situaciju, temeljni križ svog životnog izbora, i najradije bih udavila muža, zašamarala ga svim riječima koje me iznutra bole, ali on ima obranu protiv svega što remeti mir i prostor i vrijeme koje je zauzeo. Deranje, durenje, šutnja, prijekori, užas... sve dok ja ne zauzmem opet pozicije sigurnosti, snage, mira.

I tako, Zenzeno, vježbaj. Kraći ti je put do zena, do mira i svetosti, jer imaš gdje vježbati. Eto, nešto dobro u svemu ovome. Ali da sam sama, nezamislivo sama, nezamislivo prazna, sad kad bi i i obično slušanje od strane ljubavi mog života bili lijek, sad kad bi mi male pažnje promijenile energetsko stanje... jesam. A što mogu? Ništa izvana. Mogu iznutra. Baš sam neki magarčić, teglim, teglim, idem, malena, blesava, tumplasta. Al gurat se mora, valjda će iz toga nešto dobro izaći...

Kako je kod vas?

Očekujem da će se sad javiti (ako se itko javi... ovdje) sa time kako sa ljubavima svojih života imaju otvorenu komunikaciju, kako jasno kažu što im smeta i kako ne bi to ni trena trpjeli.. ah... blage se vama kad je tako...

A vi drugi? Kako je kod vas?

Vjera, kao i sve u nama, ima svoje uspone i padove. Ili točnije - usponi vjere puni su padova... ili možda još točnije - u vjeri sve je dobro, i svaki je pad uspon, samo ako ga stavimo u Božiju prisutnost, i u tome vidim ljepotu nepresušne Isusove istine.

Svako si toliko postavim pitanje, onda kad se vjera učini nedovoljna za korak koji činim, a koje više ili manje zvuuči ovako:

- Čekaj, stara, ti STVARNO vjeruješ u to?! (a to može biti Bog, pojedina teološka dogma, ili pojedino Božije obećanje, ili neki intimni odgovor koji držim da sam primila kroz molitvu).

I onda shvatim da vjerujem, jer želim vjerovati. Jer se držim Objave, jer se držim nježnog učenja Crkve jer ne želim uopće vjerovati u mogućnost da sve to - nije tako. Ako postoji najbolji od mogućih svjetova - tada je to svijet koji nam je ocrtao Isus, tada je to svijet koji vjerom naznačuje Crkva u svom najboljem izdanju.

Taj najbolji od mogućih svjetova nije tamo negdje, da se može dosegnuti koracima, vremenom ili uspostavom nekog režima ili vladavine, najbolji od mogućih svjetova je onaj koji živim kad živim vjeru, nastojeći se osloboditi oholosti i straha; svijet je dobar onoliko koliko sam dobrom otvorena ja. A dobro, to beskonačno dobro, pruža nam se u svakom trenutku dana, nježno, kroz prirodu, prijateljstvo, a i materijalno, opipljivo, nedokučivo, kroz misterij euharistije. Zar to nije divno! Jedino što trebam - je povjerovati. Usuditi se povjerovati. I držati se svoje vjere, ufati se u _Dobro koje me nadilazi.

Samo vjerovati!

I tako, možda smiješna, možda poluluda (od ljubavi, kažu da je dobro poludjeti od Ljubavi), ne pitam se više je li to tako; meni je svjedeno kako je ... vjerujem i želim vjerovati, prijanjam uz Boga kojeg volim, koji me voli, moja istina je ta istina, moje vjere, i mir koji me ispunja naznačava mi izdaleka zašto su ljudi spremni umrijeti u obranu svoga prava da vjeruju do kraja, da nikada ne izdaju svoju vjeru.

Jer mimo te vjere ništa ne vrijedi. A u toj vjeri - sve je lijepo i dobro, sve dobro i sve zlo - sve je beskonačno dobro, sve je beskonačnost ljubavi, mira i dobrote.

Bože, volim Te!

 

 

I jedna pjesma

 

HOĆU LI I JA U RAJ?
 fra Bonaventura Ćuk

Hoću li, Gospode, i ja u raj?
Želim, al' sve se bojim.
Jer tamo će biti slava i sjaj,
A ja na niskom stojim!
 
Već ako imaš gdjekoji kutić,
I to je mnogo za me.
Stisnut ću tamo se, suhi k'o prutić,
Usko je moje rame.
 
Nikomu ne ću praviti sjene
Bez buke bi to bilo.
Gospode, ne zaboravi mene,
Ako to ti je milo.
 
Ako Ti nije milo prisuće
Takova odrpanca,
Pusti, da bar na vratima kuće
Čekam kog Tvog znanca.
 
Da ga zamolim, da se za me moli.
Ako se ni to ne da,
Ja ću svejedno čekati doli,
Već i poradi reda!
 
Pa kad uđu, kojim je dato,
I mjesta biti ne će:
Nebo je malo, al' ništa zato…
Srce je tvoje veće…

Volim otić u dječje kazalište. Predstave znaju bit stvarno ispod nivoa dječjih uvida - po sistemu kako mali Mujo zamišlja da djeca vide svijet, ali ono što se mora reći je da sve pršti od pravih vrijednosti i tonova. Veselo, vedro, puno optimizma - čak i kad se glavni lik muči i pita i boji i strahuje. Onako kako treba biti. Vedro; bez onog razornog egzistencijalizma, bez razornih sumnji, ma bez bilo kakvih razornih osjećaja i uvjerenja. Život je tu, a ja se pitam, i svladat ću ga; čak i ako ga ne svladam, pribjeći iskrenom strahu i tuzi, dvojbi - ma i to je dobro. Sve je bolje od izopačenja, od maski, laži, cinizma, pretjeranog intelektualiziranja, i zamagljavanja jednostavne istine da sam sretan, tužan, ili da je me strah... da imam prijatelje ili su me iznevjerili... i tako iz dana u dan.

Srcem u jagode, tako nekako.

Pitam se kako da pridonesem takvoj literaturi.

Pitam se kako pisati za odrasle, kao da se piše za djecu; kako pisati vedro, a ne banalno; kako uvažiti ljudsko biće, a da ga istodobno obodriš?

Pitam se kako da završim svoju dramu.

Imam tu dramu, bit ću neskromna, dobru dramu koja godinama čeka kraj.

Priča je o braku.

Žena koja se udala boji se braka, barem koliko ga priželjkuje. Želi ljubav isto onoliko koliko ju plaše slike "ljubavi" s kojima je rasla - i one pozitivne, i one negativne; i one koje govore o vječnoj ljubavi glasom holivudske romantične komedije, i one sa kave sa susjedom koje govore kako je sve to sranje, a ostaje samo gorčina, metla i računi. Ljubav je ipak jača; i oni koji se boje, i oni je žele. Svakome ljubav kuca negdje na vrata, i svatko će joj poći ususret, ovako ili onako.

Moja junakinja se nasaftala self-helpom. Self-help, kao moderna religija današnjice regulira odnose, zacrtava strategije, i svodi život i dušu na pravila, na korake, na znakove, pokušava mnogostrukost ljudskoga bića svesti na strogo kontroliran ples.

Uplašena, distancirana od sebe, moja junakinja prigrli te knjige, nadajući se pronaći u njima spas za svoju izgubljenu dušu. U teškim trenutcima sklona je prelistati i komercijalno pokretane časopise, koji njezin novac beru upravo na njezinoj slabosti, i samoći, nudeći slike skupe odjeće, slike obećavajuće vedrih ljudi i dajući recepte za život, ljubav i kolače.

Moja predstava kreće od trenutka udaje, kada je sretna, kada su nade duboke, i kada klišei, kada zavaravanja, kada maske još uvijek imaju dovoljno snage da premoste jaz.

Međutim, kako vrijeme ide sve češće vidi kako ispod lijepe fasade koju je nalijepila mužu - i one druge - jer muž je dobar ili loš - ovisno ponaša li se prema očekivanjima, nadama i programiranju koje vjeruje da mora uslijediti ako se prate koraci njezinih brojnih self-help litanija - kako ispod svega toga probija nepoznat netko, muškarac koji je straši, čudi, koji se ljuti kad bi se trebao radovati, koji se raduje kad ona misli da je ljut...

U jednom trenutku brak se ruši; beba i njezini zahtjevi nad vrijeme i energiju, nerazumijevanje, uletavanje u tradicionalne uloge koje je s majčinstvom (bar privremeno, ako ne i trajno) nekako prirodno stižu, i ona više ne zna kako dalje.

Do tog trena mi je jasno i kako likovi pričaju, gdje su i što čine. Znam i gdje je izlaz; ali ne znam kako da ih prenesem preko provalije samospoznaje koja je nužna da progovore autentičnim jezikom, da se približe jedno drugome za stvarno; i sami sebi.

Kraj je drame u početku komunikacije. Puno je drama i filmova okončano onom nesretnom Bergmanovsko-Ibsenovskom tradicijom raspada, nemoći, tuge, zatvorenosti u sebe, i takvu je dramu jednostavno puno lakše napisati. Postoje gotovi obrasci, a i tkivu drame nekako lakše pristaje.

Kako prijeći na onu stranu gdje je dobro; a da ne bude trivijalno?

U čemu je dakle stvar?

Moja junakinja mora shvatiti da joj je u životu dano radovati se, ali i podnijeti; ona, kao i ja, razumije kako je patnja put do oslobođenja, odnosno prihvaćanje patnje, i boli, i nemoći. Ona shvaća kako je njezin muž tek dio čovjeka koji bi mogao biti - kao i ona uostalom. Shvaća kako je brak puno više od romantične veze srdaca; razumije kako je u biti toga predanje, savez u temelju kojega je puno rada, puno topline, puno od poslanice Korinćanima.

Njihovi razgovori prestaju biti u terminima - ja - a što je dominantan diskurs današnjice, i postaju On, postaju ti, postaju mi. Da, pišem kršćansku dramu i nemam pojma kako da to izvedem.

Potrebno mi je da ispričam priču koju ni sama ne znam ispričati.

Kako da dramski izvedem tu stvar?

Da si sada dam truda i vremena, objasnila bih esejistički svaki dio onoga što želim reći. Ali ne pišem pamflet, ne citiram Katekizam (jer od Katekizma do Boga, i od Boga do čovjeka golemi je, nesagledivi postor slobode u kojem se naši životi odvijaju, i u kojima smo pozvani oživotvoriti i ispuniti prostranstva zacrtana nekolikim redovima vjerskoga učenja). Ovo je drama, i pokušava biti iskrena, duboka, nastoji biti netrivijalna, i ovi likovi trebaju imati tri dimenzije najmanje.

Nemam pojma.

Imate li vi?

Jeste li čitali nešto takvoga?

Pomagajte!